“Sve počinje od pojedinaca, od vlastite odluke koju si donio ti, koju sam donio ja. Mi možemo samo našim primjerom pokazati put, no svak drugi mora tim putem sam poći i doći do cilja! Kad nas se skupi satnija-dvije, tad će to biti respektabilna snaga! A bit će nas i više! Jer kad dogori do noktiju, ne čekaš vatrogasce da ugase plamen, već se sam organiziraš i poduzimaš nešto!”- ae, tako je Tunjo rekao kada mu je pušnica izgorila sa kobasicama, kulenjem, šunkom i kulenovim sekama.  ‘bem ti vatrogasce i gradonačelnika i njegovo asfaltiranje kružnih okretišta, kada ga čovjek treba njega i i Vatrogasnu postrojbu nema ga niti od pirike. Eno ga se slikaje na televiziji, okretišta asfaltira, betonira biciklističke staze, uređuje obalu Bosuta…dronom slikaje okolicu. A ja i moja Mirta izgorili ko sirotinja-ostali bez pušnice i sadržine. Došao prvi susjed dok se pušnica još pušila: Pa Tuna taisusa ti, jel ti to pušnica izgorila? Pa jel znaš ko je potpalio? Auuuuuhhhhh….taj je najebo kad saznaš ko je. Tribali bi otići u gostionu tamo se vijesti najprije doznaju i taje ako netko ima šta za tajiti. Tunjo zafrkta kroz brk obuče opanke, jaknu, šešir stavi na glavu i na desno ga nakrivi i pravac gostiona ” Kod dotura za nerotkinje”. Gostionu je držao dokor, liječnik koji je uprljao svoju akreditaciju jer je uhvaćen sa primariusovom ženom u švaleraju, pa je viteški napustio liječništvo i postao ugledni gostioničar. Svak je tu dolazio kod njega…pitao je za ovo, ono, ovog onog ali nikada nije pitao više za LIJEKOVE I NAČIN LIJEČENJA. Liječnik je imao riječ i karizmu, ponos, i rišpekt. Tunjo na vrata frknu brkom, i sjede za stol na klimavu stolicu. Ja ću sok od borovnice!-naruči Tunjo.- Odmah godpodine Tunjo reče konobar. Trk tamo trk natrag i na stolu je bilo “Seljačko svijetlo pivo-ko ga provari nije sa sela”-to je pisalo na etiketi. Otpi Tunjo gutljaj dobar piva i zovnu liječnika migom, i ponudi stolicu neka sjedne. Liječnik dođe do Tunje i sjede na stolac i započe priču.” Čuo sam Tunjo da si se zavadio nekim velikim ljudima. Liječnik počne priču: “Kažu da si ih zajebo za nekakav kulen za restoran na moru zvan “Kod frigane orade”. Negdje kod Zadra. Ja se ne bih miješao u to, ali bi to trebao vidjeti tko je i što je i zašto zapalio pušnicu tvoju. Ma to je neki koji je to napravio za sto dvjesto eura. Brale sigurno ozdor sa mora.”Fala doture”!-iđem odma za Zadar da ja vidim pošto pišanje na sred restorana u sred turističke sezone. “Nemoj Tunjo belaj radit. Zakon će te”!-Ma kog!? “Ne znaju oni ko je Tunja i šta može”.

Autoputom je Tunjo vozio po pravilu i nije smjelo biti greške ili prekoračenja. 1000 kuna je kazna ako je platiš za tri dana, a dvije ako prekoračiš taj rok. Čuo Tunjo od nekog. Večer je polako padala, i Tunjo se je parkirao malo dalje ode restorana “Kod frigane orade”. Izašao je iz automobila i krenuo u restoran. Tunjo je bio figura od dva metra, preko 100 kg, i tijela navikla na teški rad na selu. “Mala zovi gazdu, reci da ga čika Tunja treba!-odmah, reče konobarica. Stajao je Tunjo jedva nekih pet minuta kada se pojavio gazda ..“frigane orade”. E u čemu je problm? Pita gazda kurčevito. Tunjo se nasmijai sveg glasa da se gazda “Kod frigane orade” smrzao od straha. Ti mene pitaš u čemu je problem, a zar ja to ne trebam tebe pitati? Koji ti je onaj mali što si ga poslao u Slavoniju štetu činiti? Gazda umuknu…ma nije to namjerno bilo to je slučajno sve bilo. Greška. “A greška, e sad će tebi čika Tunja, jer sam za tebe čika Tunja a nemaš respekta za starije od sebe i ženu koja teško radi, dat nešto za sjećanje i uspješan rad. Ti mali, da ti, ti sa mobitelom za mnom u kujinu. Ti gazda ne prilazi jer će ti glava završit u sudoperu pod tušom. “Nemoj Tunjo molim te”! Zadrhta gazda frigane orade. “Za mnom i snimaj šta Tuna radi onom ko mu se zamjeri do krvi i kosti.” Tuna skinu jaknu, skinu košulju i postavi se nad sudoper gdje se je pralo salata riba meso i poče srat i prdit iz sve snage govoreći: “Nećeš ti meni belaja praviti, ja sam malo jači vojnik od tebe balavac jedan”. Misliš ako ti je ćaća mafijaš da možeš ko onaj Đakić, šta hoćeš.-govori to Tunjo i prdi nemilo a smrad oslobodi Bože. E kad je završio tu onda je lopaticom odvadio govana i ubacio skupa sa ribom, školjkama i poomfritom da se kuha. Mladi gazda zaplaka…”oprosti Tunjo”. Pozdravi ćaću ako hoće na čašiću bokerice. Gotovo je sa tobom. Di se Tunjo sporio ili stao opankom tu više ništa nije uspjelo. Ovo ti je škola da u bračni par koji radi vrijedno i čuva se od drugih nije za diranje i provokacije. To upamti u svojoj galvurdi Dalmatinskoj. Neka te tvoje noge više nikada ne donesu u Slavoniju. Toliko od mene. A od moje žene ti je paketić rupčića, da si obrišeš suze.