Novo!

Kada prijatelj ode, to se ne zaboravi nikada…

Moj zadatak za vrijeme rata je bio pružanje P/Pomoći u ekstremnim situacijama, dakle pod paljbom iz pješačkog oružja, minobacačkih i topovskih granata koje su padale svuda oko nas, bili smo i gađani iako je na vozilu bio znak Prve Pomoći. Spasili smo do 12 mjeseca 1991 god 144 ranjena gardista, policajca, hosovca. Većina ljudi je danas živa, u mirovini…Ostale su mi traume zbog bojovnika kojima nisam mogao pomoći. Neke nikada nisam pitao za ime jer nisam imao vremena za to, a imena inače slabo pamtim no lica nikada. 1993-će sam otišao u SJP. Stekao sam prijatelja u SJP KRPELJ, (inicijali D.L) najboljeg prijatelja, sa kojim sam držao obuku Specijalcima. Ja sam držao obuku iz P/Pomoći a on je držao obuku o rukovanju minsko/eksplozivnim sredstvima.

Taj dan je bio sunčan, lijep, atmosfera u prilagođenoj učionici sa 40-ak specijalaca-dobra. Svi slušaju predavanja. Završio sam sa svojim izlaganjem, potom je D.L preuzeo na sebe svoj dio. Nakon nekih 15 minuta rekao je da ide do skladišta po ručnu kumulativnu minu, i rekao je još da će je tamo rasklopiti i u dijelovima donijeti da bi objasnio dijelove i mehanizam aktiviranja mine.

Otišao je tamo a ja sam nastavio o prvim zavojima i pitao jel nekome treba objašnjenje ili praktični prikaz. Odjeknula je eksplozija. Strahovita eksplozija. Istrčao sam van i u trku počeo povraćati no nisam se zaustavljao već sam šprintao dok nisam došao do skladišta. Prizor je bio užasan mali Lj. je vikao i jaukao, pitao sam ga tko leži dolje. Ništa. Nema odgovora. Na trijemu skladišta je ležao mladić plave kose bez ruku do laktova i bez lica od nosa na gore. Po kosi sam pomislio da dolje leži moj brat Željko koji koji je isto bio pripadnik SJP. Tek kada je skladištar T.K izašao van te povikao da je D.L na trijemu SHVATIO SAM DA DOLJE NE LEŽI MOJ BRAT ROĐENI.

Došao je i Specijalac M. Zgrabili smo vrata i na vrata stavili smrtno ranjenog D.L. Otvorili smo prtljažnik Opela Ascone, spustili zadnju klupu i krenuli luđačkom vožnjom prema gradu i bolnici. Cijelim putem su se učesnici u prometu sklanjali jer vozač nije puštao sirenu vozila. Stigli smo do bolnice, netko je javio da stižemo sa ranjenikom pa su nas pred ulazom dočekali tehničari koji su ga prebacili sa vrata na nosila i odgurali odmah u operacionu salu. Ostao sam pred salom i čekao. Zapalio sam cigaretu drhtavom rukom. Iz sale je izašla sestra skinula masku i rekla: Umro je od posljedica ozljeđivanja. Budi sretan pa je umro.-reče sestra. Zaplakao sam.

Sahrana je bila tužna. Cijela Jarmina se okupila i plakala. Njegova djevojka je bila u vjenčanici, i veo sa glave je bacila u raku, dok ju je pridržavao njegov školski prijatelj.

Noćne more koje sam imao bila su strašne, a prestale su tek tada kada sam ponovo proživio taj dan u snu i kada sam ga zaustavio, i rekao da ja idem po minu koja pukla meni u rukama. Tijekom tih mora pokušavao sam svašta. Njega zaustaviti da ostanemo u učionici. No čim bi se razdvojili, on bi učinio istu stvar. Otišao je po minu i rekavši skladištaru T.K da je želi rasklopiti za sutrašnje predavanje.

Kraj more i veliko olakšanje je bilo u buđenju ujutro kada sam u snu ja otišao po minu i kad je eksplodirala meni u rukama. Molio sam Boga da mi da taj san, jer sam bio za svakog bojovnika spreman riskirati svoj život samo da bih pomogao i spasio ono najvrijednije-život. Bog mi ga je dao, i zahvalan sam za njega, jer mi je donio duboki mir, kojeg nitko ne može poremetiti.

Prestala su znojenja, more, ružni snovi-kao rukom odnešeno. Lijekove sam pobacao. Popravilo mi se spavanje, općenito zdravlje je bilo bolje. Još jedan kratki razgovor, sa jednim velikim ratnikom, i sve je krenulo na bolje.
Mir koji sam dobio donio mi je i veliku želju (glad) za čitanjem knjiga, staloženo razmišljanje, kao prije rata što sam imao. Iako kažu da, sam bio izbjegavan, evo im moje patike pa nek prohodaju, mojim stazama. Prihvatio sam se knjiga, jer me spašavaju, od sukoba sa okolinom , jer se ponekad plašim kako bi moglo završiti, po druge, ne po sebe. Svoju prvu knjigu, sam napisao, prije nekoliko mjeseci. Više cijenim ovo kratko vrijeme koje mi je ostalo. Svako jutro kada se probudim zahvalan sam za još jedan dan koji sam dobio. Cijenim današnja prijateljstva koja imam, izbjegavam dvolične osobe, lažove i maknem se od nekih prije nego se desi nešto neželjeno. I držim se one stare: “Neprijatelji bliže, a prijatelji podalje.”

Ostalo je samo sjećanje na veliko prijateljstvo i žrtvu koju je on dao, i sve nakon toga sto sam morao proći.
Nisam ja jedini koji je žrtvu dao. Ima nas. Svako se bori danas za sebe, rekli bi ljudi-sebično. No treba se zapitati što je ta osoba prošla, i treba razlikovati one koji su sebični zbog njih samih i one kojima je to jedino ostalo za duhovni mir. Ne pričam o materijalnom. Stvar je duhovne prirode, izazova i respekta. Heroji su danas ispljuvani, na margini…ako vidite nekoga kome treba pomoć-pružite je. I ne dajte da vam gaze grobove prijatelja.

ZA DOM SPREMNI!!

1 Comment on Kada prijatelj ode, to se ne zaboravi nikada…

  1. Ivan Čavrak // 28/09/2016 at 10:26 AM //

    Dragi prijatelju, dobro znam kako ti je. Ne brini ništa, oni su negdje drugdje i čekaju na nas u stroju Garge hrvatske, samo se nadam da ću i ja jednom u taj stroj s ostalim svecima. Znaš onu : When The Saints Go Marching In ( Kada sveci marširaju i ja želim biti u tom stroju ), eto tako se nadam da ću svoje prijatelje jednom sresti u nekom stroju. Ti si bio bolničar, ja topnik. Imao sam prijatelja, druga za cijeli život. Upoznali smo se 1991. poginuo od one gadure protu-tankovske M-6, one na antenicu 1993. Nije bio samnom u mojoj postrojbi već u izviđačima. Dođe jednom i gleda moju Srbijanku ( AB-1 ) onu sa sklopivim kundakom. Imao je istu takvu, ali s drvenim. Reće, što će mi moja 300 metara iza prve crte. Daj mi pušku, meni treba ovakva. Mijenjasmo puške.
    Onaj koji svoj život ( pušku u ratu ) nije s drugim zamijenio, nezna što je imati druga.
    Siđe sa staze i BUM, nema ga pola. Imao je snažnu crnu bradu i zafrkavali smo ga da se obrije inaće će stradati noću kada ide jer ćemo pomisliti da je četnik.
    Ne, dok ne uđemo u Knin, tada ću se obrijati.
    Ni za roditeljima nisam toliko plakao kao za njim. Kada smo ga sahranjivali stavio sam ruku na kapsu i zavjetovao sam se da ću se umjesto njega obrijati na Kninskoj tvrđi.
    Uđosmo u Knin i ja ispunih svoj zavjet.
    Poslije 7 dana čitam u Večernjaku da se jedan obrijao na Kninskoj tvrđi kao zavjet. Njegova slika, ali nisam ja.
    Prijatelju dragi, ja sam se na tvrđi obrijao prije, nema veze, nije bitno.
    Bitno je da mi nije lakše iako sam zavjet ispunio. Ostade rana. Stoga znam kako ti je.
    I siguran sam da bi i on za mene isto napravio.
    Pomoli se za njegovu duši i duše svih naših poginulih. Meni poneki put pomaže, ne svaki.

Comments are closed.

error: Content is protected !!