Novo!

Kako od dohodka napraviti “platu”!? Prodaj susjeda, i već si na popisu!

Ivan Bandić i Milan Bandić. Bratići koji imaju prste i ruke umazane sa Udbaškim ubojstvima, hrvatskih emigranata, tzv. ekstremne desnice). Ono što zapanjuje kod naših vlasti jeste licemjernost počevši od F. Tuđmana, koji je pružao tobože zaštitu Miri Barešiću da bi se taj isti Tuđman okrenuo protiv njega i hrvatske emigracije. Para vrti gdje burgija ne će. Onaj tko malo promisli i donese zaključke promišljanjem će mo shvatiti da postoji nešto, potpuno nejasno kod ove dvojice. Prvi je bio član UDBA-e, a i danas je, i zna tko je ubio Miru Barešića, da bi se isti Milan Bandić naslikavao sa Jelenom Barešić…Meni to liči na onu rečenicu moga profesora a izreka je: neprijatelji bliže, ili hercegbosansku “ajd ti vidi jel zna što, da mene ne skonta”!

Ako Perković dade izjavu:”DA, UBIO SAM GA. PA ŠTO? TO SU TERORISTI!”

Nobilo izjavivši:”DA, OŠAMARIO SAM GA. PA ŠTO? TO SU FAKINI!”

Ako M. Bandić kaže za Branitelje, a u to se može svrstati i Zvonko Bušić: “JEL SE UBIO E PA NEKA JE”!-MISLIM DA JE SUVIŠNO GOVORITI, O KARAKTERU M. BANDIĆA.

Ima li toga igdje na svijetu osim kod nas? Osim toga dovoljno se prisjetiti šverca droge u SAD-u, orgija hrvatskog diplomata u Rimu, švercanja alkohola hrvatskog veleposlanika u Libiji, veleposlanika u Washingtonu koji je u podrumu veleposlanstva proizvodio je i buteljirao vina i potom ih dijelio gostima. Ili generalnog konzula u Kanadi koji je uhvaćen mrtav pijan za volanom, ili veleposlanika u SAD-u koji je pronevjerio milijun dolara na službenoj kartici itd…, itd. Crimeni? Ma kakvi. Što đubre veću kubikažu i kvadraturu ima, to je više u politici i utjecajniji!
“Diplomati-uhljebi” te ostaci jugoslavenskog diplomatskog kadra koji danas čini više od 10 posto ukupnog broja veleposlanika i generalnih konzula Republike Hrvatske. Mesić napunio diplomaciju udbaškim kadrovima.

Uz njih, hrvatsku je diplomaciju početkom 2000-tih godina Stipe Mesić uz pomoć Bude Lončara popunio i starim udbaškim kadrovima. Jedan od njih već desetljeće i pol mirno šuti i ide s jedne funkcije na drugu.

Radi se o Ivanu Bandiću, nekadašnjem veleposlaniku RH u Mađarskoj i bratiću zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. On je krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina radio u ‘Službi državne bezbednosti’ u Mostaru na obradi hrvatske emigracije koja živi u Americi. On koliko je hercegovaca obradio, i procesuirao, to samo znaju oni koji su prošli njima kroz ruke, i koji su na popisu umrlih ili smaknutih. To potvrđuju i dokumenti, ali i živi svjedoci iz Hercegovine koji nam tvrde kako je on zapravo radio u odjelu za likvidaciju “ekstremnih” Hrvata emigranata.

2 Comments on Kako od dohodka napraviti “platu”!? Prodaj susjeda, i već si na popisu!

  1. svakodnevni lutalica // 02/11/2016 at 14:52 // Odgovori

    Treba te Bandice, posebice Ivana Bandica pitati da iznese citavu i cijelu listu hercegovackih Hrvata koji su radili za Udbu, ili jos bolje: one Hrvate koje je on osobno vrbovao da rade za Udbu ,posebice Kresu Simovica iz Proboja blizu Ljubuskoga. On je tog Kresu Simovia poslao u Los Angeles da ubije Ranka Primorca i jos neke druge istaknute Hrvate u Los Angelesu, te Milu Bobana u San Francisku koji je bio Procelnik Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO.

  2. Milan Boban // 29/03/2018 at 20:09 // Odgovori

    svadnevni lutalica ti si u pravu. Kako sam saznao da je on, tj. Krešo Šimović i Slobodan Radić su oko božićnih i novogodišnjih dana 1978. godine iz Los Angelesa došli u San Mate, nekih pedesetak km. južno od San Francisca i, kako se je pričalo odsjeli kos sada pok. Stipe Kožula. Osobno sam pitao Stipu Kožula o tome i rekao je da su bili kod njega, donijeli mu pozdrave njegova rođaka Marinka Kožula koji je u to vrijeme živio ili u Los Angelesu ili San Pedro, ali da on, Stipe Kožul Ništa nije znao. Ja sam tada a i sada povjerovao i vjerujem Stipi Kožulu.
    Prijatelji dragi žao mi je da sam na tvoj komentar naišao skoro godinu i pol dana kasnije. Ako slučajno ovo pročitaš, javi se opet, ili kod strica Ivana upita moj e-mail adresu pa mi se javi.

    Sretan ti Uskrs i Deseti Travnja.

    Bog! mile Boban, Otporaš.
    PISMA BRUNE BUŠIĆ (1) – Uvodna RiječObjavljeno 4 years prije na 14/11/2013 Objavio Kresimir

    UVODNA RIJEČ:

    (Otvoram ovu stranicu PISMA BRUNE BUŠIĆ u kojoj ću – ne kronološkim redom – iznijeti hrpu pisama koja je on pisao Zlatku Markusu i drugima. Osobno sam poznavao Zlatka Markusa o kojem će biti riječi u ovim pismima i iz kojih će se mnogo saznati o sporu između Zlatka i Brune Bušić.
    Zamolio bih one Hrvate koji imaju bilo kakovu korespodenciju sa Brunom, ako hoće da to iznesu na ovoj stranici. To je više za našu hrvatsku političku emigrantsku povijest nego za neku razonodu. Ova pisma je iznio Zlatko Markus u novini Hrvatski Tjednik koji je izlazio u Melbourne-u, Australija. Da bi se što potpunije moglo razumijeti razlog ili razlozi koji su natjerali Zlatka Markusa da ta pisma preko ovih novina iznese u javnost, priložit ću Zlatka markusa pismo uredniku HT. Otporaš.)

    UREDNIŠTVU “HRVATSKI TJEDNIK” MELBOURNE. (Hrvatski Tjednik, 11.8.1981. Strana 7.)

    Dragi prijatelji,

    Lund, 21. srpnja 1981.

    prema dogovoru i razgovorima koje smo imali ovdje u Lundu za vrijeme Sabora HDP-a, šaljem vam kopije pisama Brune Bušića. Nedostaje svega nekoliko pisama i spušteno je otprilike 30 redaka u kopiranim pismima, i to samo ondje gdje se spominju konkretna imena u domovini, neki događaji i akcije. Objavljivanje tih podataka samo bi štetilo.

    Ova Brunina pisma u mnogočemu su vrući žurnalistički materijal prvoga reda kako ćete i samo moći ocijeniti. Objavljujem ih kao povijesno svjedočanstvo o našoj generaciji, našim stremljima, dostignućima i porazima.

    Objavljujem ta pisma i zbog ljudi kao što su prof. Katalinić i Ante Primorac koji su mi javno, prof. Katalinić potpisano, a Primorac intigrantski nepotpisano, prigovorili neke svoje ocjene nisam izrekao i napisao dok je Bruno Bušić bio živ.. Ova Brunina pisma jasno i pregledno svjedoče i govore da spomenuta gospoda ne govori istinu. U pismu od 21. srpnja 1976. Bruno mi spominje moj članak iz “Danice” u kojem sam javno napisao da se s njim slažem samo u jednoj jedinoj stvari. (Radilo se o pobuni i smislu pobune.)

    Moje političke ocjene Proljeća, rada dr. Savke Dabčević-Kučar, Mike Tripala i Ivana Supeka bile su, kao što je svima dobronamjernima poznato, zaista bitno različite od Bruninih.

    Ne jednom i ne u jednom pismu, Bruno mi je gorko spočitavao naglašavajući uvijek, da bez obzira na to, ostajemo prijatelji. kao što sam rekao u interviewu za “Hrvatski Tjednik” prošlog Božića, Bruno i ja smo diskusiju o tim temama i ljudima donijeli sa sobom još iz Hrvatske sa našeg zadnjeg sastanka u restoranu “Vinodol” prosinca 1971. godine i u Hrvatskoj postoje ljudi koji su sjedili zajedno s nama i znaju da je bilo tako kako sam i rekao u spomenutom razgovoru za HT. Ja sam ovdje u izganstvu Bruni prigovorio da će njegove ocjene Proljeća, Savke i Mike, biti po volji smao hrvatskoj političkoj emigraciji, odnosno njezinim bolesnim ambicijama, ali i ne hrvatskoj osloboditeljskoj borbi. Bruno je teško i sa gorčinom primio taj prigovor. Razlikovali smo se, i to bitno, i u ocjeni važnosti rada prof. Vinka Nikolića, odnosno “Hrvatske Revije”.

    Ova Brununa pisma, svjestan sam toga, mnogi će sada pokušati upotrijebiti protiv mene i HRVATSKOG LISTA. No, na to smo se naučili i ja i HL. Preživjeli smo mi i gore stvari. Duboko sam uvjeren da ova pisma treba objavljivati zato da bi mnoge stvari razumijeli, zato da bi smislenije i pametnije radili i krenuli naprijed. Ne, polemike tu više nema. (Bit će je samo za prof. Katalinića i Primorca.) Nikako si ne umišljam da je sve što sam učinio bilo bezprijekorno, no od prof. Katalinića i Primorca i drugih nepotpisanih napasnika, nisam još nigdje čuo jedan stvarni i pametni prigovor na ono što je radio i pisao Zlatko Markus. Čuo sam samo laži, podvale, spletke i slično. (Prof. katalinić, na primjer, zna bolje od mene zašto sam otišao iz NH.) (“Nova Hrvatska” je novina iz Londona koju je uređivao i bio glavni i odgovorni urednik Jakša Kušan. Tu je i Bruno Bušić radio i u njoj pisao i iznosio svoje dojmove od deklaracije hrvatskog književnog jezika 1967. pa sve do svojeg bijega u emigraciju 1972., mo) Šaljem ove kopije usporedo na njega i prof. Nikolića.

    Uostalom, radi se tu, kao i uvijek kada su po srijedi snažne i strastvene dispute, kakve su se javile oko nas iz 1971., o nečem puno, puno važnije.

    Radi se o pitanju, dali netko i neki u hrvatskoj političkoj emigraciji, imaju makar i teoretske šanse da bi ikada postali neka vlast u Hrvatskoj i, posredno, da li netko i neki u hrvatskoj emigraciji danas i ovdje, nešto stvarno rade za hrvatsko oslobođenje. Od prvog dana, od prve sekunde svog boravka u emigraciji, zastupao sam mišljenje da nitko u emigraciji niti je imao niti ima, niti može imati, bilo kakvu šansu za osvajanje vlasti u Hrvatskoj. dapače, smatrao sam da bi to bila katastrofa za Hrvatsku, ako bi netko tu šansu imao. Mogao bi je imati, naime, samo na tuđim bajunetima i uz uvjet rasprodaje hrvatskog nacionalnog teretorija i suvereniteta. Vjerovao sam i svjedočio svoje uvjerenje nepopustljivo sve do danas, da će hrvatsko političko vodstvo nastati u domovini.

    Ovo moje uvjerenje izazvalo je paniku, mržnju i bujicu laži i podmetanja ovdje u emigraciji. To sam očekivao i s tim sam računao. No bilo je puno važnije lansirati jednu takvu političku procjenu, nego dopustiti zavaravanje i nanošenje štete hrvatskoj borbi za slobodu.

    Bruno je predlagao, a to se vrlo dobro vidi iz njegova pisma urednicima HL-a, (Hrvatski List je bila novina koju je pokrenuo Bruno Bušić 1978. a urednik je bio Zlatko Markus i drugi, mo) da to pitanje političkog vodstva brižno izbjegavamo kako bi se na taj način ipak umirilo emigrante i dalo im se neku nadu. Miko Tripalo je 1971. godine u jednoj replici, čini mi se baš na jedan moj tekst, naglasio i to s pravom, da se Hrvatska može konstiruirati kao država samo tamo gdje žive Hrvati, dakle, na hrvatskom povijesnom i etničkom teretoriju. Bilo je dobro i važno da se je iz njega izvukla takva ocijena. Ona je bila važeća uvijek, a bilo je nužno reći onda kao i danas. Hrvatska će biti tamo gdje je narod. Svi mi koji smo se nesrećom iselili iz nje imat ćemo tada priliku vratiti se uz uvjet priznavanja političke vlasti onima koje će narod u domovini prihvatiti i istaknuti kao svoje političko zastupstvo. (Upravo tako, Zlatko. To što si sada rekao moglo bi se svesti na onu hrvatsku narodnu: Psi laju a karavane prolaze, mo)

    I danas kada pišem, pišem “za Zagreb” kako mi je nedavno rekao g. Kvaternik, (Kvaternik je, Nikola Štedul, predsjednik HDP-a, mo) iako se nalazim ovdje u emigraciji. Ja ne mogu drugačije. No, rezultati takvog pisanja su tu. Ono što je pravi Zagreb u domovini, to je zadovoljno, a profesionalni politički emigranti su ovdje nezadovoljni (Tu se ne slažem s tobom Zlatko. Mi “profesionalni politički emigraniti” smo bili nezadovoljni zato što nismo imali svoje vlastite priznate Hrvatske Države, mo) i Zlatko Markus, sva je zgoda, nema neke velike šanse da bi prestao biti crvena krpa za sve propale iluzije, tajne pohlepe, mračne snovatelje odmazde itd. Psihologija odmazde nas je već jednom pokopala i danas nitko kome je do Hrvatske ne smije dopustiti da se na toj pdihologiji gradi bilo što. uvijek sam zastupao mišljenje da će hrvatska sloboda pomoći i samim Srbima i to je mišljenje prihvaćeno kao normativno u dokumentima HDP-a na Saboru nedavno održanom ovdje u Švedskoj. Mi se ne borimo protiv, nego za. To nikad ne bi trebali zaboraviti. Nijedan zločin i nijedna nesreća ne mogu se ispraviti. Možemo samo pokušati to da se ni nesreća ni zločini više ne ponove u Hrvatskoj. (Sa neprijateljima koji žive u Hrvatskoj i koji su protiv Hrvatske Države, to je, moj prijatelju Zlatko Markus, nemoguće, mo)

    Tu je nadalje pitanje koje proizlazi iz gornje postavke. To je pitanje političke orijentacije. Hrvatska emigracija imala je godinama i decenijama takva politička uvjerenja i ideologiju, da je na najdirektniji način sama sebe svrstala u red najvećih pomagača onog kojeg je istovremeno deklarirala svojim glavnim neprijateljem. Naime, vući ratne oznake i ideologije bio je najsigurniji način da Beograd bude sretan i da se Zagrebu nanose ozbiljni politički udarac iz zasjede. Svjestan sam psihologije prkosa i “dišpeta” koja je prevladala u tim stvarima, no i ovdje se ništa ne može učiniti s negativističkim stavom.

    Hrvatska je odavno trebala i ovdje i vani dobiti novo političko lice i nove lidere. Da to nije učinjeno krivi su mnogi s te naše, kako je već danas popularno i široko nazvana “šakalarske” strane. (Ovdje je potrebno reći da je upravo to bio Zlatko Markus koji je 1978. godine u novini “Danica” napisao članak “ŠAKALI I LEŠINARI”. Pošto sam bio živi svjedok tog događaja, tvrdim da je upravo taj članak Zlatka Markusa prouzrokovao hrvatsku totalnu političku POLARIZACIJU, gdje skoro više nije bilo nikakove hrvatske snošljivosti. Hrvati u emigraciji su bili potpuno podjeljeni, razdjeljeni, hrvatske novine pred Crkvom poslije sv. Mise su se parale, do tuča i sudskih obračuna je dolazilo. Zato Zlatko Markus ovdje govori “…kako je već danas (tj. kada je ovaj članak pisan 1981., dakle 3 godine kasnije, mo) popularno i široko nazvana “šakalarske” strane, mo) Beograd želi fašiste u hrvatskim redovima i oni koji im takve dostavljaju i opremaju, direktno su ili indirektno u službi Beograda.

    Taj problem se je mogao riješiti, ako već nije prije, onda sigurno 1971. godine i ovdje u emigraciji prihvaćanjem domovinske politike, jer nju je prihvatio i narod u domovini. Tko sumnja u to, taj nema veze sa Hrvatskom.

    Blokovsko svrstavanje Hrvatske, čija je jedina šanska za postojanjem u njezinoj neblokovskoj i neutralnoj poziciji, isto je tako zlo koje ruši naše šanse. Tu je svoju svijest i svoj rad rasporedila srednja generacija hrvatskih izbjeglica koja je hrvatsku politiku postavila izrazito kao pitanje vezivanja uz Zapad. Ti su se ljudi danas prirodnom vezom spojili sa najstarijima i stvorili jedan vrlo slobodni blok antihrvatske, šakalarsko-lešinarske izdaje. (Ovaj gore spomenuti članak Zlatka Markusa je bio na stolu javnog tužitelja USA Stuard-a Baskina protiv desetorici Hrvata na njujorškom procesu od 16 veljače do 15 svibnja 1982. godine, mo) Hrvatska u vrijednosnom sastavu tih ljudi nije na pravom mjestu. Prije nje dolazi to da bi Hrvatska bila katolička i zapadna. Mi njamlađi vjerujemo i znamo da Hrvatska ponajprije mora biti, i to bilo pod koju cijenu. Biti egzistencionalno i biološki da bi postojala i pluralistički. Jugoslavija je smrt Hrvatske. Oni koji su stupili u dodir s trećejugoslavenstvom u ime “demokracije” počinili su najveću izdaju koja se pamti u hrvatskoj povijesti. Ti su ljudi dans preuzeli HNV-e.

    Činilo mi se je nužnim izreći ovih nekolio načelnih primjedbi uz objavljivanje Bruninih pisama. Te primjedbe osvjetljuju i neke naše sporove.

    Dragi prijatelji, ne možemo vjerovati onima koji skrivaju svoje namjere i izvrću činjenice. Zato objavljujem ova pisma Brune Bušića, prijatelja i suborca s nadom da će mnogima pomoći snaći se u našim političkim teškoćama i dilemama.

    s hrvatskim i bratskim pozdravima
    Zlatko MARKUS.

    Nastavlja se …

    Otporaš/kamenjar.info

Vaš komentar:

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: