Novo!

Krenuli su iz školskih klupa s tenisicama na nogama. Trčali su kroz noć, cijelu noć!

Sjećam se 91 godine kada je stigao pun bus dragovoljaca iz Zagreba koji su išli za Vukovar! Bili su slabo obučeni (nikako po pitanju maskirne uniforme) i sa srpkinjama, automatskim puškama. Pitali su me, kada smo se sreli u PIK-ovoj zgradi jel imam što od naoružanja, na što sam im davao ručne bombe i okvire za automatsku pušku! Gledao sam te BBB-e i Torcidaše, kako hrle srcem u Vukovar, a ja sam ostajao i ispraćao ih pogledom i nisam se mogao načuditi gluposti vinkovačkih zapovjednika, jer je bilo jasno iz aviona da će se koplja lomiti u Vukovaru!

Ti dečki su otišli za Vukovar…nikada više ta lica nisam sreo, niti sam ih vidio. No ostali su u mom sjećanju velikani Hrvatskog hrabrog srca, navijači BBB-a i Torcide koji su čvrstog koraka, nervozni od ubilačke želje, otišli u Vukovar u potpuno neizvjesnu bitku, koja je odlučivala o budućnosti hrvatskog naroda! Pucali su tu nosevi, na tekmama, lomile se ruke, razbijale arkade, i tuklo letvama. A u Vukovaru se vodila bitka za Hrvatski narod. Nisu dali nikome, nikada, niti će se dati dokle god ime hrvatsko živi!

No postoji jedna stvar koja me zapanjuje kod naših hrvatskih navijača. A to je činjenica, da ratuju međusobno, slijepi, obnevidjeli od internih obračuna pa sve do krvoprolića! Pitam se zašto? Zbog čega splićan nasrće na zagrebčana, obrnuto, i zbog čega su svi navijači u krvnoj zavadi? Vukovar je pao…nakon tri mjeseca krvavih borbi! Dočekivao sam na ulazu u Nuštar bojovnike koji su se probijali kroz kukuruze, i minska polja, ranjene, iznemogle gladne i žedne!

Najradije bih viknuo-Bože, što učini to ovim svojim vjernim podanicima? Zašto Bože toliko patnje si dopustio, vjernim svojim Hrvatima? I dalje vjerujem da si pravi Bog, jedini Bog, koji upravlja i zna sve što se dogodilo, i kako će se dogoditi u budućnosti! Ali toliko suza, krvi, patnje, zbog čega?

Ne radi se to o desetak žrtava…radi se to o tisućama žrtava u Vukovaru! Ne hulim Boga, no nekada se zaista pitam jesmo li se kamenjem na Boga bacali? Jedini kamen koji sam ikada bacio bio je u jezero moga sjećanja…tamo gdje sam u snu putovao, tamo gdje sam mir tražio i nalazio godinama, uništen od ratnih razaranja i osobne tragedije. Ništa mi nije pomoglo. Niti brak niti djeca…sve se srušilo u provaliju, nestalo, u sjećanju ružne stvarnosti! Iza leđa i u potpori zlu sam imao licemjere, lažove,  I sad se pitam jedno pitanje…ne bi li bolje bilo da sam sa tim dečkima sjeo u bus i otišao u Vukovar i svoj mir našao na Ovčari. Vjerovatno bih poštedio neke osobe, trauma i ružnih situacija, vjerovatno, negdje u nekim nebeskim visinama, negdje daleko od očiju i srca, bih našao neki svoj mir.

Prestrašno je to što su toliki Hrvati izginuli u Istočnoj Slavoniji, da im se za groba dan danas, ne zna. Zato mi je jako drago što imam prijatelje. Jer danas imati prijatelja, vrijednost koja ne gubi na snazi. Jer znam da ti moji sugrađani, nekad klinci u igraonici, navijači, problemi socijalističkog sustava a danas obiteljski ljudi, neće nikada nasrnuti prvi, a pogotovo ne na slabijeg od sebe! Osim ako netko nije iza slabijeg, pa je sklon psihološkom provociranju! Koje redovito završava pred Sudom, socijalnom skrbi. Takve umjetnice koje daju podršku razaranju obitelji su današnja UDBA.

Život piše romane, Bog piše ravne crte, dijagonalno! Imao je dvanaest pomagača, a koji je zadužen za moj ili vaš život, to je već pitanje, koje zahtjeva duboko razmišljanje, u najmanju ruku onoliko koliko je voda Drina duboka i istina sama po sebi! No jedno znam. Dok je Hrvata i osoba poput braće Stanković i njegovog kuma Tome Horvata, ima nade za Hrvatsku, ima nade za borbe i bitke, makar to bilo u Vukovaru, makar to bila ponovo neka druga 1991, makar to bio Staljingrad!

Pravi Hrvat ne umire nikada.

Za Dom Spremni!

 

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: