Novo!

Hrvati muslimanske vjeroispovijesti

 

  1. Link na stranicu:Tko je tko u NDH?

https://hrvatskoobrambenostivo.wordpress.com/tko-je-tko-u-ndh/

Tko su Kulenovići?

Čitajući ovakve navode čovjek mora pomislitii da smo mi Hrvati uistinu opterećeni nekim proklestvom kada ljudi literature tvrde za svoju subraću,od kojih su mnogi položili živote za Hrvatsku, “da su uživali prekooceanske komoditete”. Na isti način ostao bi rastužen, preneražen Nahid Kulenović kada bi mogao vidjeti kojim se je tempom vršilo u poslijeratnim godinama, krivnjom komunističkoh režima, odnarodnjavanje bosansko-hercegovačkih i sandžačkih muslimana i sa kojom je pasivnošću ovo odnarodnjavanje primano u katoličkom djelu tog istog hrvatskog naroda. Nahid Kulenović je bio tajnik “Ujedinjenih Hrvata Njemačke” koja je bila vrlo aktivna politička organizacija, a kasnije predsjednik njemačkog ogranka HOP-a, reorganiziranog HOP-a, kojemu je stajao na čelu dr. Hefer. Uređivao je glasilo “Ujedinjenih Hrvata Njemačke” Hrvatska sloboda”, zatim Hrvatsku stražu”. Aktivno je sudjelovao sa predsjednikom “Ujedinjenih Hrvata Njemačke” Milom Rukavinom koji je zamijenio Kulenovića na uredništvu “Hrvatske slobode”. Jugoslavenski komunistički agenti, ubili su deset mjeseci ranije, prije ubojstva Nahida Kulenovića, 26. kolovoza 1968., Milu Rukavinu, Krešimira Tolja i mladog Vida Maričića koji je došao u Njemačku iz Francuske. Govori se da je ovaj čitao (njegov je leš nađen sa naočalima, a on ih je nosio samo pri čitanju) kada su ga ubili. Prema jednoj verziji, ne utvrđenoj, Maričić je jugo-agentima ili jugoagentu poslužio da dovabi Rukavinu u prostorije gdje je ubijen zajedno sa svojim suradnicima. Ubijen je i Maričić, a ovaj da je navodno ubijen da se ne bi doznalo tko je ubojica iako ova verzija ima labave noge.Jer da je Maričić bio upleten u ubojstva ne bi li bilo potrebno skrivati ime ubojice njegovim ubijanjem. Vjerojatnije je da nije znao do čega će doči i da je i sam nehotice poslužio jugoslavenskoj tajnoj službi kao neka vrst “meke na udici”.Činjenica je da Rukavina nije pesegao za revolverom kojeg je imao u pretincu stola iz čega je policija zaključila da nije sumnjao u onoga koji ga je ubio. Prema drugoj verziji, ubojica je bio obučen u odoru njemačke policije. Smrću Mile Rukavine na čelo “Ujedinjenih Hrvata Njemačke” dolazi Ante Vukić. Nije prošlo dugo vremena i “Ujedinjeni Hrvati Njemačke” su bili razbijeni kao organizacija. Ubojica Nahida Kulenovića bio je u neku ruku čovjek njegova povjerenja kao što je čovjek povjerenja bio i ubojica Vjekoslava Luburića, sin njegovog bivšeg vojnika, čiji je “Hrvatski narodni otpor” nakon njegova ubojstva, bio decimiran kao cjelovita organizacija koji je, prema verziji, jugoslavenskog konzula u Milanu Rade Genića bio ubijen “iz razloga što je počeo okupljati oko sebe i mobilizirati gotovo cijelu hrvatsku političku emigraciju”.Gledajući iz današnje perspektive mora se doći do zaključaka da Nahid Kulenović nije bio ubijen samo zbog sve revolucionarne djelatnosti protiv jugoslavenskog komunističkog režima već i kao prepreka u politici odnarodnjavanja muslimana Bosne-Hercegovine i Sandžaaka koji su prema planovima Tita i Kardelja trebali predstavljati neku vrst “tampona” između Srbije i Hrvatske, garanta održavanja Jugoslavije , a što ne bi bilo moguće ukoliko bi ostali vjerni svojem hrvatskom nacionalnom etničkom deblu. Ovo udaljavanje vršeno je proračunato i na intelektualnom planu slanjem na arapska sveučilišta na kojima su bile djelatne i islamske organizacije poput “Jami at Islama” studenata islamske vjeroispovjesti naročito iz Bosne i Hercegovine. A sve sa znanjem i dosluhom komunističkog vodstva Bosne i Hercegovine. Rezultat toga je bila prvo “Muslimanska nacionalnost” BH muslimana redefinirana u “Bošnjštvo” kada se, iako prekasno, uvidjelo da je prva gledana sa nepovjerenjem i sumnjičavosti u zapadnim političkim krugovima kao i u Rusiji.Jugoslavenski komunistički režim nije, osim ubijanja, raspolagao drugim oružjem protiv Nahida Kulenovića koji obzirom na svoje godine nije bio “kolaboracionalist” NDH kako su mnoge, starije od njega koji su sa njom surađivali, optuživali jugo-komunisti. Uz to je bio izdanak jedne od najpoznatijih i najuglednijih muslimanskih obitelji, obitelj koje je Otac Domovine Ante Starčević nazvao “hrvatskim cvijećem”, metafora kojom se Starčević poslužio, a kako bi oživio osjećaj zajedničke etničke i nacionalne pripadnosti katoličkih i muslimanskih izdanaka hrvatskog naroda.Možda bi bilo bolje da se je Nahid Kulenović nakon ubijanja Mile Rukavine i suradnika neko vrijeme posvetio samome sebi, ušao u neku vrst “revolucionarnog zastoja” dok se situacija ne razbistri posvetivši neko vrijeme Horvatićevom “prekooceanskom komoditetu”, ali on to nije učinio iz jednostavnog razloga jer to nije, prema svojoj prirodi i prema tradicionalnim vrijednostima domoljublja koje je naslijedio od svoga oca, mogao učiniti. On je podlosti i podmuklosti neprijatelja suprostavio svoje poštenje i rodoljublje ne okrećući se unazad, ne prežući pred opasnostima, životnom opasnošću u kojoj se je nalazio, a o čemu svjedoči i prije naveden njegov zadnji politički tekst u kojemu je najavio svoju skoru, tragičnu smrt.Nahid Kulenović je bio fizički eliminiran zbog svoje revolucionarne djelatnosti protiv jugo-komunističkog režima i Jugoslavije kao takve, ali motivi njegovog ubijanja su išli i dalje, a što nije izbjeglo njemačkim istražnim organima koji su tražili uzroke zločina počinjenog nad Nahidom Kulenovićem koji je vjerovao svom ubojici Galiću, primao ga u svom stanu tako da kada se onog tragičnog dana Nahid kupao, okrenut leđima prema ulaznim vratima kupaonice, Galić mu je neprimjetno došao iza leđa, potegnuo za kosu i nožem mu odrubio glavu.Iz samog načina ubijanja iz kojeg iskače mržnja i neki “ritual” vidjelo se da su bili točni glasovi koji su dolazili iz Hrvatske već unazad nekoliko mjeseci da Nahid Kulenović predstavlja opasnost i za komunistički režim i za Jugoslaviju kao takvu baš zbog toga što je musliman koji hrvatski misli, osjeća i djeluje kao takav. Još k tome on nije bio “samo netko” već član istaknute muslimanske hrvatske obitelji Kulenović. Beograd je htio na svaki način onemogućiti nastavak katoličko-muslimanskog etničkog jedinstva, a kako bi se oslabila Hrvatska, a što se vidjelo i u BiH gdje se je muslimanima sugeriralo “jugoslavenstvo” kao nacionalnost, a kada se je uvidjelo da to nije moguće počelo se opirati sa “muslimanskom” nacionalnom oznakom iskorištavajući moment kada su se na obzorju počele pojavljivati prve konture (Egipat, Iran, Arapski Magreb) islamskog-fundamentaizma. Trebalo je dakle fizički eliminirati jedno ime: Kulenović koje je bilo simbol hrvatskog nacionalnog jedinstva koje se očitovalo i tokom drugog svjetskog rata.”Rodoljubi nisu nikada zastajali pred opasnostima koje je predstavljalo za njih same njihovo djelovanje protiv porobljivača njihove domovine, pa tako ni hrvatski rodoljubi ne uzmiču pred prijetnjama koje im upućuju oni koji su uništili na podli način cvijet hrvatske mladosti u Bleiburgu”.Ova konstanta “predosjećanja” smrti koji završava kako smo rekli u zadnjem Nahidovom napisu ” i krv za Hrvatsku” stalno je prisutna u njegovom radu iako je on po naravi bio veseo, uvijek sa smiješkom na ustima i spreman da svakome, kome je bilo potrebno, budi pri ruci. U “Hrvatskoj straži” podsjeća”… kako su Hrvati katolici ginuli u Fazlagić kuli za Hrvatsku zajedno sa svojom braćom muslimanima isto su tako muslimani u kolonama smrti položili svoje živote zajedno sa svojom braćom Hrvatima katolicima na žrtveni koji će davati snagu naraštajima koji će ih slijediti…”Ili, opet u “Hrvatskoj slobodi”: “…Hrvati mogu imati i pripadati raznim političkim strankama, ali samo onima koje se bore za ostvarenje hrvatske državne nezavisnosti sa granicom na Drini…”.Istina je, Nahid Kulenović nije se mogao posvećivati novinarskom radu koliko je on želio i zbog toga ne ostavlja iza sebe mnogo tekstova, ali ono što ostavlja aktulno je i danas, u ovim presudnim časovima za Hvatsku i ne samo za Hrvatsku jer je neizvijesnost počela nadvijati svoju sjenu nad svijetom u njegovom ulazu u treće tisućljeće.

Kulenovići u NDH

Dr. Osman Kulenović

političar rođen u Rajnovcu, 15. 12. 1889 † Zagreb, 07. 06. 1947. Potječe iz bogate begovske obitelji. Za vrijeme gimnazijskih dana u Sarajevu i Tuzli ističe se kao Hrvat, a dolaskom na Zagrebačko sveučilište priključuje se starčevićancima. Za austrougarske vladavine bio jedan od najmlađih zastupnika u Zemaljskom saboru. Tu mu je studentski kolega i prijatelj bio A. Pavelić.Pravo je diplomirao u Beču 1917., te doktorirao. Početkom 20-ih godina bio kotarski predsjednik u Kotor Varoši, ali je zbog hrvatstva bio smijenjen. Tada je (1923.) otvorio odvjetnički ured u Bihaću. Nakon proglašenja NDH na poziv A. Pavelića odlazi u Zagreb, gdje je 16. 04. 1941. Imenovan za potpredsjednika Vlade. Početkom svibnja 1941. Banja Luka je, uz Zagreb i Sarajevo, postala jedno od glavnih središta države, pa je A. Pavelić kanio tamo preseliti i druga ministarstva. U tom se cilju Potpredsjedništvo Vlade i seli iz Zagreba u Banju Luku, gdje nastavlja raditi. Kulenović prima stranke, obilazi bosanske gradove i među narodom politički djeluje. A. Pavelića obavještava o pokoljima Srba. K Poglavniku je vodio i poklonstvenu delegaciju muslimana.Poslije tri mjeseca podnio je ostavku, koju je A. Pavelić usvojio tek u jesen, imenovavši na mjesto potpredsjednika njegova brata Džafera (a Potpredsjedništvo Vlade od studenoga je ponovno u Zagrebu).Kulenović je bio u delegaciji NDH u Rimu, gdje su 18. 05 1941. A. Pavelić i Benito Mussolini potpisali Rimske ugovore. U studenome 1941. postavljen je za poslanika i opunomoćenog ministra u Ministarstvu vanjskih poslova NDH. Bio je na proslavi godišnjice NDH 1942. i na dočeku jeruzalemskog muftije El Huseinija u svibnju 1943., nakon čega je umirovljen. Od tada do kraja rata živio je u Zagrebu. Iz Zagreba je krenuo 06. 05. 1945. S ostalim dužnosnicima NDH u Austriju. Predali su se britanskim vojnim vlastima, koji su ih smjestili u zarobljenički logor i 10. 10. 1946. izručili jugoslavenskim vlastima. U Zagrebu je sa skupinom dužnosnika NDH, na čelu sa S. Kvaternikom, osuđen na smrt.

Dr. Džafer beg Kulenović:

“Gospodo, ja sam Hrvat i hrvatski nacionalista … I ne samo da sam ja Hrvat i hrvatski nacionalista nego su i bosanski muslimani kao cjelina Hrvati i dio hrvatskog naroda.”

“Gentlemen, I am a Croat and a Croatian nationalist … And not only that I am a Croat and a Croatian nationalist, but the Bosnian Muslims are, as a whole, Croats and part of the Croatian nation.”

Rođen je 1889. u selu Rajnovici kod Kulen Vakufa u jednoj od najuglednijih begovskih obitelji u Bosni. Gimnaziju je završio u Sarajevu. Nakon srednje škole polazi na studij medicine u Beč, ali ga prekida i upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu. Po završetku studija promoviran je u doktora prava.Kao sveučilištarac Džaferbeg Kulenović se priklonio hrvatskoj pravaškoj omladini. Tada, kao i kasnije do kraja života, u nacionalnom pogledu uvijek se osjećao Hrvatom. Nakon stvaranja Jugoslavenske države i formiranje Jugoslavenske muslimanske organizaje (JMO) postaje član te stranke. Na svim skupštinskim izborima između dva rata bio je biran za narodnog zastupnika kotara Brčko. Bio je među rijetkim zastupnicima JMO-a koji su 1921. glasovali protiv Vidovdanskog ustava, iako je vodstvo stranke dalo suprotnu uputu. Kao predstavnik JMO-a bio je član Stojadinovićeve i Cvetkovićeve vlade, te nakon zaključenja sporazuma 1939. i uspostave Banovine Hrvatske i član Cvetković-Mačekove vlade. Ministar je i u pučističkoj vladi generala Simovića 1941.Njegov ugled u stranci bio je u stalnom porastu, pa je nakon smrti dr. Mehmeda Spahe (u lipnju 1939.) izabran za predsjednika JMO-a. U javnim nastupima iskazivao je svoju hrvatsku pripadnost, što je izazivalo negodovanje-velikosrpskih krugova. Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije Džaferbeg Kulenović prelazi u Zagreb i kao predstavnik Hrvata-muslimana ulazi u politički vrh Nezavisne Države Hrvatske, pa u studenom 1941. postaje potpredsjednik Hrvatske državne vlade (umjesto brata Osmana, dotadašnjeg potpredsjednika). Na toj funkciji ostaje do kraja NDH, kada napušta Hrvatsku i odlazi u emigraciju. Neko vrijeme kao emigrant živi u Austriji, a zatim prelazi u Siriju, gdje ostaje do smrti.U emigraciji njegova se djelatnost uglavnom očitovala samo publicistički. U svojim člancima zagovarao je jedinstveni hrvatski nastup u bitnim problemima, a prije svega u radu na ponovnoj uspostavi hrvatske države. Kada je dr. Ante Pavelić 1951. o desetgodišnjici proglašenja NDH objavio popunjavanje Hrvatske drzavne vlade, Džaferbeg Kulenović je bio u popisu hrvatskih ministara ponovno kao potpredsjednik vlade. I dalje je živio u Damasku, gdje je umro 3. listopada 1956.

Ing. Nahid Kulenović

Hrvatski mučenik, sin Džafer bega Kulenovića

Kada govorimo o Ing. Nahidu Kulenoviću tada ne dajemo kratak opis samo jednog muslimana etničkog Hrvata već spominjemo jednog hrvatskog nacionalistu…koji je pošao životnim stopama svog oca Džafer beg Kulenovića čiji se utjecaj na sina Nahida odražavao kroz poznatu izjavu koju je u tri navrata ponovio novinarima  1939: “Gospodo, ja sam Hrvat i hrvatski nacionalist… I ne samo da sam ja Hrvat i hrvatski nacionalist nego su i bosanski muslimani kao cjelina Hrvati, dio hrvatskog naroda”.

Ing Nahid Kulenović je umro mlad, preselio na Ahiret u najboljim godinama svog života ubijen od agenata jugoslavenske tajne službe I. Galića 30. lipnja 1969. Rođen 5. srpnja 1929. u Brčkom doživio je u svojim dječačkim danima uspostavu Nezavisne Ddržave Hrvatske kojoj su Džafer Kulenović i njegov brat Osman odigrali odlučujuće političke usluge. Da zatim, zajedno sa obitelji odlazi u političku emigraciju, prvo na srednji istok, u Siriju odakle je, pun žara, rodoljubnog hrvatskog žara vratio se u Europu da bude bliže svojoj domovini kojoj je pružao obole svoje energije.Izbjegličku sudbinu Nahid je djelio sa svojim ocem, majkom i sestrom Aidom. Gimnaziju je započeo u Zagrebu, privatno učio u Siriji i završio u Španjolskoj. Zatim se preselio u Njemačku. Tamo je zavšio Tehnički fakultet i počeo stvarati obitelj. Oženio se s Marijom Deželić, kćerkom Berislava Đure Deželića, hrvatskog emigranta i političkog djelatnika iz poznate Hrvatske obitelji Deželića. Rođenje sina Džafera (1) osiguralo je budućnost Kulenovića koljena.Dolaskom u Njemačku, mladi Nahid predao se u cijelosti rodoljubnom radu. Pozorno je pratio društvena i politička gibanja u čitavoj Jugoslaaviji i osjećao duboko u srži svog idealizma, da ta gibanja ukazuju na njezinu propast. Uviđao je također, da su se starije hrvatske državne generacije u tuđini već pomalo suspavale u svom radu: postale pomalo i malodušne. Bio je nezadovoljan njihovim političkim zanojetanjima u “začaranom krugu” i “natezanjima tko će koga voditi”. Zato se zdušno dao na okupljanje novih i mladih snaga; ljudi novih ideja i novog poleta, koji neće čekati, nego stvarati povijest. Stalno je poticao na hrvatsku slogu, razbuktavao rodoljublje i, ukratko, živio je za Hrvatsku.Nova vremana tražila su nove ideje i novo oduševljenje, ali ne prekid sa starim korijenima. Za njega nije bilo dvojbe, tko je i što je, i gdje pripada. Starčevićansko hrvatstvo, koje mu je otac ostavio u amanet, bilo je temelj njegovvog političkog programa: “Mi hoćemo jedino slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku, nikakvih Federacija i nikakvih zajednica sa Srbijom”.Nije nikada gubio iz vida stoljetne srpske ciljeve i krvavi način, kako su ih ostvarili. U svojim člancima s toga je često poručivao velikosrpskim zanesenjacima: “Bosna nije nikada vaša bila, a niti su muslimani ikada glasali za tu satropiju Jugoslaviju. Muslimani su potvrdili svojom krvlju od 1941 pa do danas, kuda oni pripadaju i to će u buduće činiti”. S pravom je upozoravao, da će Srbi, dođe li do raspada Jugoslavije koja njima služi, “početi s istim onim receptom klanja nesrpskog naroda kao što je to bio slučaj 1941. godine”. Da se ne bi to ostvarilo pozivao je na spremnost, na okupljanje, na organiziranje svih Hrvata u obrani od velikosrbizma.Jedan od najboljih prikaza rodoljubnog rada Ing. Nahida Kulenovića dao je Mladen Dolić u članku “Narodna svijest i žrtve bosansko-hercegovačkih muslimana” kojeg je objavila politička revija Republika Hrvatska” (službeni glasnik “Hrvatske republikanske stranke”, danas “zajednice” u broju 154 za rujan 1986. godine. Vrijedno ga je citirati: ”Nahid Kulenović je bio u punom smislu izgrađena osoba u vjerskom, nacionalnom i političkom pogledu. Praktičan vjernik koji je svoje vjerske dužnosti svakodnevno izvršavao diskretno i nenametljivo. Nikada nije javno ulazio u taj najintimniji dio duhovno-vjerskog života čovjeka niti je o tome raspravljao jer je smatrao da u tom pitanju svaki pojedinac mora sam odlučivati po svojoj svijesti. U javnom životu njega je u prvom redu zanimalo koliko je koji Hrvat spreman se žrtvovati u hrvatskom oslobodilačkom radu. Nahid Kulenović je kao rijetko koji živući Hrvat pratio revolucionarna gibanja u svijetu i putove revolucije kojima su razni narodi dolazili do svoje slobode. Poučen tim iskustvima, Nahid je okupljao oko sebe mlađi borbeni hrvatski naraštaj davajući mu temeljno znanje i izgradnju u tom pogledu. Stvarao je organizacije i programe”.Organizacijski rad i dodiri s aktivistima oduzimali su mnogo vremena Nahidu Kulenoviću zato se nije mogao posvećivati novinarskom radu koliko je želio. No i ono malo što je napisao pokazuje njegov zacrtani stav prema Hrvatskoj. Evo jednog odlomka iz niza njegovih članaka koje je objavio kao glavni urednik mjesečnika Ujedinjenih Hrvata Njemačke “Hrvatska sloboda” u Münchenu:”Naše prijatelje nitko nije pitao za njihove savjete u pogledu Bosne-Hercegovine-Sandžaka u prošlosti, pa neće ni u budućnosti. Stoga im savjetujemo da ne diraju u hrvatsku Herceg Bosnu i Sandžak, jer će se u protivnom jako opeći. Bosna-Hercegovina-Sandžak glasovali su 1941. sa svojom krvlju za Hrvatsku državu i to će učiniti opet, kada to bude potrebno. Sinovi Crne Legije stajat će ponovno s puškom u ruci na vjekovnoj međi Drini koja će uvijek dijeliti dva naroda: Srbe i Hrvate”.

U svojem zadnjem članku “i krv za Hrvatsku” Nahid Kulenović kao da je predosjećao svoju skoru smrt

Nahidova sestra Aida rođena je 1924 podvlači, dokazujući da niti jedan član ove hrvatske obitelji islamske vjeroispovjesti nije izostavio da javno proklamira svoje hrvatstvo: “Gotovo svi rođeni Hrvati osjećaju se Hrvatima, a kao protudokaz nikada se ne mogu navađati iznimke… Poštujemo vjeru jedni drugih i živimo po propisima vjere kojoj pripadamo i hrvatski će narod od toga imati goleme koristi”Šezdesete su godine bile godine velikih nada, ali i godine u kojima je uništen borbeni, revolucionarni ogranak Hrvatske političke emigracije, ogranak koji je bio spreman pokušati podići oružani ustanak u Hrvatskoj protiv Jugoslavije i protiv vladajućeg komunističkog režima. Nije bila riječ o tzv. “stranim agenturama” kako smo mogli čitati na stranicama režimske stranke, mnogi poticaji na akcije bili su čisto provokativnog tipa elaborirani u kabinetima jugo-komunističkih tajnih službi sa ciljem da se obezglavi hrvatska politička emigracija te da ju se kompromitira “terorizam” u zemljama, naročito europskim počem od Njemačke u očima odnosnih javnosti kao i službeni čimbenika dotičnih zamelja. Ubijanja hrvatskih političkih emigranata koje je činila jugoslavenska tajna služba tumačena su kao međusobna “obračunavanja emigrantskog podzemlja” u čemu se naročito isticao Rajić u tadašnjem “Vjesniku”. Ali ljudi najopasniji za jugoslavenski komunistički režim ubijeni u uzastopnom razmaku baš tih godina svoju revolucionarnu aktivnost nisu ograničavali samo na pisanu riječ. Njima treba pridodati i nove, prispjele iz Hrvatske, koji također položiše svoje živote za Hrvatsku počam od Brune Bušića.

I zato zaprepašćuju neki napisi koje čitamo, a koje potpisuju inače vrli hrvatski rodoljubi poput Dubravka Horvatića koji u pogovoru zbirke pjesama hrvatske pjesnikinje Malkice Dugeč tvrdi. “Oni koji danas sole pamet hrvatskim književnicima, predbacujući im šutnju o emigrantskoj literaturi i optužujući ih zato za “strah i kukavičluk”, pokazuju ne samo da ne poznaju snažnu oporbenu protegu u djelima domovinskih hrvatskih pisaca tijekom 70-ih i 80-ih godina, nego da ne poznaju ni tadašnje prilike u domovini što je razumljivo s obzirom da su živjeli u svom prekooceanskom komoditetu, dok su se hrvatski domovinski pisci na rodnom tlu svojom riječju časno i djelotvorno borili za Hrvatsku”.

Dr. jur. Muhamed Kulenović,

Veliki zupan (Kulen Vakuf, 20. V. 1897. – Sarajevo, 1. XI.1944.). Klasičnu gimnaziju polazio u Sarajevu. Završio pravne znanosti i stekao doktorat na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Od 1925. držao odvjetnički ured u Derventi. Bio član JMO-a; jedno vrijeme od 1921. načelnik odjeljenja za poljoprivredu Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu. Za rada u Derventi predsjednik je mjesnog odbora “Narodna uzdanica”. Od lipnja 1941. do studenoga 1943. predsjednik je Sudbenog stola u Sarajevu. Od studenoga 1943. Do smrti veliki je župan Velike župe Vrhbosna u Sarajevu.

Zdravko Dizdar,Milan Pojić,

Mesud Kulenović, stariji brat Namika,

novinar i političar (Travnik, 1. V. 1903. – Zürich, 2. I. 1972.). Ginmaziju završio u Banjoj Luci. Kao srednjoškolac zaintelesirao se za novinairstvo i u prvim svojim novinskim ogledima, koje šalje zagrcbačkini listovima, te u pjesmama i prozi koje objavljuje u musłimanskom časopisu za kulturu “Novi behar”, naglašava hrvatsku orijentaciju hosansko-herccgovačkih muslimana. Isticao se i kao dužnosnik u muslimanskom kulturnom društvu “Narodna uzdanica”, čiji je program bio oslonjen na njegovanje zajedništva s Hrvatima BiH. God. 1927. dolazi u Zagreb: novinar je “Jutarnjeg lista”, a kasnije “Obzor”, u kojem je stekao reputaciju uglednog reportera i političkoga komentatora. U političkom djelovanju nastavlja očevu radićevsku tradiciju i postaje pristaša HSS-a.

Na izborima 1938. na listi V. Mačeka izabran je za narodnog zastupnika Bosanske krajine.Jugoslavenske vlasti ga proganjaju, zatvaraju i interniraju zbog širenja hrvatske orijentacije među muslimanskim stanovništvom.Nakon sporazuma Cvetković-Maček imenovan je šefom kabineta ministra J. Šuteja, što ostaje do kapitulacije Jugoslavije. Bježi u Banju Luku pa u Zagreb, gdje se zajedno s drugim istaknutim pristašama HSS-a neko vrijeme skriva.U veljači 1942. pozvan je u Hrvatski državni sabor, kao živući zastupnik iz 1938. Mjesec dana kasnije, na prijedlog sahorskih zastupnika, izabran je za hrvatskoga državnog bilježnika, dužnosti ostaje sve do svibnja 1945., kad se povlači iz Zagreba u emigraciju.U Austriji ga agenti Ozne u neuspjelom pokušaju ubojstva teže ranjavaju. Prebačen je na liječenje u Švicarsku, gdje je, boreći se kao radićevac i Hrvat muslimanske vjere, ostao do smrti.

Mr. Zdravko Dizdar

Namik Kulenović,

Novinar (Tešanj, 12. 12. 1912 – u okolici Bihaća, 22. 04. 1944). Osnovnu školu završio u Tešnju, a gimnaziju u Banja Luci. Studirao je pravo u Zagrebu, ali nije diplomirao. Pod utjecajem starijeg brata Mesuda, novinara u Zagrebu, počeo se zarana baviti novinarstvom. Potkraj 30-ih godina bio je dopisnik “Jutarnjeg lista” iz Bosanske krajine sa sjedištem u Banjoj Luci, a poslije i “Novilist”. Nakon uspostave NDH prelazi u Zagreb. Krajem 1941. Ga je potpresjednik Vlade NDH, Džafer Kulenović (s kojim nije u srodstvu), postavio za šefa svog kabineta. Na toj dužnosti ostao je do pogibije u travnju 1944., kad je britanski pilot oborio zrakoplov u kome je letio u Bihać kako bi pomogao u saniranju štete nastale u bombardiranju dan ranije. Oženio se 1942 u Zagrebu s Katarinom Matanović, za vrijeme NDH jedinom ženom pilotom u hrvatskom zrakoplovstvu.

Salih Zvizdić

Katarina Kulenović rođ. Matanović,

Zrakoplovna časnica (Vuka kraj Osijeka, 18. III. 1913.). Supruga Namika Kulenovića. Iz rodnoga kraja preselila se 1918 u Zagreb. Godine 1935. Položila pilotski ispit. Nastavnik letenja bio joj je zrakoplovni as I. Mark.Prva žena na Balkanu koja je skočila padobranom u Beogradu 1938.Službenica je “Aero-puta” na Borongaju 1939.-1941., a potom u redakciji “Naša krila” Za vrijeme NDH obnašala je dužnost pilota-poručnika sa zadatkom prijevoza pošte, ljekova, časnika i političara u 19. Promidžbenom jatu Hrvatskog zrakoplovstva.Nakon rata uhićena pod optužbom da je bila upletena u njemačku špijunažu, ali je nakon mjesec i pol dana puštena. Ipak godinama nije mogla dobiti posao.

Katarina se 1. svibnja 1942. udala za novinara dnevnika „Novosti“ Namika Kulenovića, a iste godine 1942. godine 27. svibnja bila je na tečaju za padobransku nastavnicu u Koprivnici. Samo koju godinu kasnije zaredat će se tragedije u njezinom životu. Suprug Namik često je strahovao za njezin život u vrijeme letova, no ipak će on biti taj koji će stradati u savezničkom obaranju zrakoplova 22. svibnja 1944. Nekoliko dana nakon suprugove smrti – 30. svibnja – Katarina je ranjena u bombardiranju aerodroma Borongaj. U to vrijeme zasigurno nije bila ni svjesna da je trudna. 29. siječnja 1945. godine rodila je sina kojem će nadjenuti ime njegovog tragično preminulog oca. Po rođenju malog Namika gotovo se našla na ulici. Dodijeljena joj je soba u zajedničkom stanu u Ulici 8. maja. Čak je 42 dana provela u pritvoru. Katarina ipak nije klonula – zaposlila se kao administrativna činovnica u zagrebačkom „General-turistu“, te je polako pala u zaborav. Sin Namik bio je sklon slikarstvu, no u tadašnjoj Jugoslaviji nije uspio upisati akademiju. Pošao je za Köln, gdje je postao akademski slikar i kasnije priređivao samostalne izložbe. Uskoro se u Köln uputila i Katarina, gdje je desetak godina radila kao domaćica starog profesora. Sin je u međuvremenu preselio na Aljasku.Katarina je dosta vremena provodila čitajući, što joj je zasigurno oslabilo vid. 1990. i 1991. godine imala je teške operacije očiju. Hrvatska samostalnost donijela je novo valoriziranje njezinog povijesnog i sportskog značaja. 26. svibnja odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara, a 26. studenog 2001. ponovno je primljena u Aeroklub Zagreb. Preminula je 24. travnja 2003. godine u Zagrebu, u dubokoj starosti.

Sa nama su…

Prenio:Stric Ivan!

Odgovori

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: