Novo!

Male žute Borovo čizmice!

Jelena dragovoljno pristupa u HV početkom osmog mjeseca 1991 godine kao pripadnik 3Gbr. 4 bojna pod zapovjedništvom legendarnog heroja obrane Vukovara Ivice Arbanasa.

Gledali su je tada čudno kao malu sitnu djevojčicu od jedva pedesetak kilograma, ali Jelena se ne da pokolebati i dragovoljno kreće u boj. Počima pakleni rat za malu sitnu Jelu, koja je za razliku od mnogih imala srce i dušu koje je naumila dati za svoj Vukovar, za svoj narod za svoju Hrvatsku.

Sa svojom ratnom postrojbom Jelena ratuje na položaju “Petrova Gora” gdje u 10. mjesecu prilikom vršenja borbenog zadatka biva ranjena od gelera tenkovske granate. Prebačena je u Vukovarsku bolnicu u kojoj ostaje do prebacivanja u Borovo naselje, gdje Jelena daje sve od sebe i onako ranjena pomaže u obrani Vukovara, sve do samog pada.

Jelena ne odustaje i ide dalje…

Nadalje onako sa zadobivenim i nezaliječenim ranama Jelena je prošla jedan dio južnog bojišta od Neuma pa sve do Zadarskog zaleđa, ali zbog zadobivenih rana i posljedice ranjavanja Jelena mora na liječenje.U mjesecu kolovozu 1993 godine Jelena ponovo kreće na ratni teren, ali zbog zadobivenih rana napokon ova mala sitna plava djevojka s velikim junačkim srcem mora natrag na liječenje…

Naša Jelena, baš kao i kraljica Jelena…spremna na život i smrt…

Nikada nije lako pisati o ratu, još teže ga je proživjeti i uspjeti preživjeti. Rat, riječ koju kada čujete digne vam se kosa na glavi, jer znate što on nosi i koje su njegove strahote i posljedice. Znate, znate samo ako ste ga doista i prošli, jer niti jedna strašna i najstrašnija priča, nije ni blizu užasa kojeg nosi rat.Jedan takav strašan rat, pun boli, smrti, jauka i krvi, doživjela je i jedna mala, sitna djevojka, krupnih prekrasnih očiju, Jelena.

Tada, na samom početku svoje mladosti,u onom periodu života kada stvarate planove za budućnost, ali ste ipak nekako najviše okupirani ljubavlju, kada vam oči iskre od sreće i mladosti, kada vam roditelji idu strašno na živce jer stalno nešto od vas očekuju (ah kako to brzo zafali) – tada je san, sreća i mladost prekinuta eksplozijom granate.Netko je poginuo, nečija krv se razlila ulicama njezine mladosti, njenog Vukovara.

Nakon tog početnog šoka, ali i nevjerice, naša Jela ,kako ju od milja zovemo, više nema iskre u očima, te oči postaju tamne, ozbiljne ali i odlučne.Svi snovi o bezbrižnosti, sve nade i sanje, sve neprošetane staze, svi zagrljaji…miris Dunava…sve to nestaje i u tom novom, čudnom pogledu, nastaje jedna nova duša, jedna nova Jelena, koja jedinu sličnost sa starom jelenom ima samo u imenu…Ali ispostavit će se da ime ipak ima svoju snagu,svoj smisao, svoju Božansku energiju. Naša Jelena, baš kao i kraljica Jelena…spremna na život i smrt da obrani svoj grad i svoju Domovinu, njeno ali i naše kraljevstvo- Hrvatsku.Kada je čovjeku najteže, kada treba sigurnu zaštitu tada se pomoli Bogu, stavi Krunicu oko vrata, obuje male žute Borovo čizmice i ode braniti svoj prag, svoj život…sve nas. Tako je to učinila i Jelena, koja je vjerojatno onako sitna i mala, sa onim prekrasnim velikim i toplim očima, postala hrvatska braniteljica, u odori, svetoj odori gardijske brigade……

Sa Krunicom oko vrata, mala Jela, postala je velika, ogromna, postala je ratnica, braniteljica Vukovara.

Biti tako mali, u tako velikom i neopisivom paklu kojeg su nam priuštili srbo-četnici i JNA, u tom grotlu krvi, mesa, granata, tenkova, krikova,dima, boli i užasa, a opet biti tako velik jer te velikom učini Bog, mogla je samo dobra i hrabra Jela.

Ona i njeni suborci, ne samo da su imali hrabrosti, netko bi danas rekao i ludosti, imali su i nešto što je posebno i samo odabranima dano- Božju i anđeosku hrabrost, snagu, ali prije svega -ljubav.

Kada sve ode, kada mislite da sve nestaje, ljubav koju nam ostavi Bog u nama samima, daje nam snagu da sve preživimo, da sve pobijedimo.

Male žute Borovo čizmice…

-Jedan takav dan, dan kada se činilo da sve nestaje i svemu dođe kraj, sustigao je i Jelenu.-Jela je bila ranjena. U tom grotlu krvi i mesa, netko bi možda rekao ..ah pa rat je , Vukovar je to, jedna više….

-Ali Jelena se nije dala, baš kao i njezin brat koji je također ranjen…inat je to, onaj naš, pravi, Hrvatski !!!!-Male žute Borovo čizmice “ponijele” su Jelenu u život, spašena je, živa je…i brat je živ- hvala Bogu.

-Mogla je Jelena obut svoje žute čizmice i otići iz grada prije početka svih razaranja, ali nije.

-Mogla je Jelena šetati uz neke tuđe rijeke, sanjati neke snove koji su tipične za te mlade i lude godine, ali nije.

-Jelena je, baš kako je Bog htio, udjelivši joj pri rođenju ljubav, dušu i dobrotu, ostala i meni, tebi, nama, omogućila slobodnu i međunarodno priznatu Republiku Hrvatsku.

Priča o Jeleni, priča je o svim hrvatskim braniteljicama, o svim žutim Borovo-Zenga čizmicama, o Vukovarskoj bolnici, o svim stratištima i grobištima. Priča o Jeleni je priča o Hrvatskoj….zemlji najljepšoj na svijetu sa velikim okruglim dobrim očima.

Priča o Jeleni nije gotova, nikada neće ni biti, ne smije…

Dok se te velike oči spominju, susreću, smiju, znam da sam sretna što jupoznam…znam tko je mom ali i vašem najdražem osigurao Domovinu.

Jelena je mala, plava i danas kao curica, baš nekako kao i Hrvatska u Božjim očima. Jelena je majka, kraljica i heroina Domovinskog rata.

Izvor: Tanja Polić Marković

Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!

Žig

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: