Novo!

Mile Budak!

unnamed

Baveći se životopisom Krležinih, ni kada bih to htio, Budaka nisam mogao zaobići.

Dok se Wehrmachtov paradni postroj u travnju 1941. skupljao na Jelačić placu, nultoj simboličkoj točki grada i svijeta koje je Gestapo već prethodno uzeo pod svoje, glasno društvance mladih Zagrepčana klicalo je s početka uzvisine prema Kaptolu: “Dajte nam Krležu, ubiti Krležu!”

Da im se stvarni Krleža toga trena našao pri ruci vjerojatno se ne bi dogodilo ništa, svjetina još od biblijskih vremena očekuje od drugih da zadovolje njene mračne fantazije. Ali Krležinih ondje nije bilo, sklonili su se u vilu svoga prijatelja, liječnika među narodnoga ugleda Berislava Borčića, pri vrhu Medveščaka. Liječnici u ono doba nisu imali utjecaj kakav će u hrvatskom društvu steći za socijalističke i pogotovo poslije bankarske uprave, pa ipak nije bilo spojivo s boljim običajima otimati sumnjivce iz njihove protekcije, barem ne na prijek i nasilan način. S time je računao i Mile Budak s čijom se glavom u europskoj pomrčini što se natkrilila nad naše strane isto tako već dugo licitiralo, pa je i on uzeo zavjetrinu u prijateljskom sanatoriju doktora Vranešića, na vrhu Zelengaja.

Đuro Vranešić bio je prijatelj i Budaka i Krležinih. Za sljedećih mjeseci i godina neposredno će u svome azilu skrbiti ne samo za Krležu, već i za obitelj njegove supruge Bele, dok su mu posredni plašt sigurno pomagali pridržavati i drugi. Ali na onome starozavjetnom trgu u središtu njihova grada nisu se zatekli tek bučni ili sentimentalni svjedoci s narančama i cvijećem – bio je ondje i šutljivi Aleksandar Ranković, mladi boljševik iz Beograda, koji će se za neku godinu, kada umakne Gestapu, za mnoge prometnuti u čuvara pečata evidencija, s kakvima svjetina nikad ne računa.

Izvor: Otporaš

Stric Ivan!

This site is protected by wp-copyrightpro.com

Copyright © Hrvatsko Obrambeno Štivo 2017 All Rights Reserved. 

%d blogeri kao ovaj: