Novo!

MILE BUDAK ŽRTVA KOMUNISTIČKOG TERORA!

Tko je mogao Čovjeku – Mili  Budaku oko vrata štrik svezati?!  Mogli su samo komunisti – staljinisti – titoisti – patološke ubojice iz strasti!

Najbrutalniji završetak  velikog hrvatskog književnika.

Uvodna pripomena

Slijedi prilog iz osobnog poznavanja preko moje pokojne punice i pokojne supruge, koje su bile u prijateljskim odnosima s obitelji Mile Budaka,  iz predgovora djelima Mile Budaka od više autora, napose od F. Nevistića i iz leksikona: “Tko je tko u NDH” –  Hrvatska 1941. do 1945.

Postupam tako, da što bolje prikažem Milu Budaka od ličkog siročeta, kroz mladost u kojoj ga život nije mazio do zrelog čovjeka nadarenog svima providnostima i toplom ljudskošću, u koju Budak stavlja ličkog čovjeka, ali ne zanemaruje svojim perom niti druge ljude. Takvog Milu Budaka sa zasluženom aureolom poštenjaka i diplomiranog čovjeka vode životna iskušenja, lički rečeno “od nemila do nedraga” i on se uspješno hrva u njima čistim natjecanjem, dok se nije pojavio najzločinačkiji režim vremana – komunizam, koji ovome pravedniku steže omču oko vrata.

Bokun hrvatske tragedije

Hrvatska povijest obiluje mnoštvom tragedija. Ima zbivanja, po kojima nam Hrvatska izgleda kao duga tisućgodišnja drama s neizbrojivim tragičnim likovima. Među djelatnicima uma i pera, tragedija Mile Budaka je najveća i najstrašnija. Bilo je hrvatskih pisaca i pjesnika, koji su rano umirali od tuberkuleze (Sudeta), od prehlade (Šenoa), od živčanog sloma (Kovačić, Vidrić), od raka (Matoš, Kranjčević), bilo ih je koji su pali na bojnom polju (Galović), koji su strijeljani (Kozarčanin, Cesarec), ali nijedan nije završio na strašnim vješalima kao Mile Budak. Teško je biti sudac unutarnjih stanja i ushićenja srca, a meni se ipak čini, da nijedan od spomenutih pisaca – pjesnika nije toliko volio Hrvatsku kao Mile Budak. Pa ipak protiv svih pravila ljudskog uma i svih osjećaja ljudskog srca, čak i protiv svakog smisla ljudskog postojanja, Mile Budak završava najsramotnijom smrću, na vješalima – kao lopov, izdajica, razbojnik! I to u glavnome gradu naše i njegove Hrvatske, obtužen radi “izdaje” vlastitog hrvatskog naroda. Kakova je to tragedija namijenjena nama Hrvatima, da se u njoj ljubav za svoj dom, za svoju obitelj i za domovinu proglašava izdajom, a djelovanje protiv Hrvatske zadobiva lijepe nazive i kiti ih se medaljama i diplomama za zasluge. Slijedom Shakespeara: “Nešto je trulo u zemlji Hrvatskoj!”

Ovo je izvanji okvir za objektivno prosuđivanje tragedije Mile Budaka. A tko bi bio u stanju prenijeti se u onu raspjevanu i toliko osjetljivu dušu autora “Ognjišta”, “Kresine”… i “Basala”… pa da u svoj njezinoj širini i dubini osjeti tragiku sramotne i nasilne smrti, kako ju je osjetio on, kad je morao sagnuti svoju umnu glavu, već davno načetu srbskom batinom, da mu krvnik natakne omču oko vrata. Jezovitijeg događaja jedva je moguće naslutiti. Njegova nedorasla kći Grozda na putu kroz Sloveniju nezaštićena, izložena neprijatelju hrvatskog naroda, obuzetog strašću najtamnijih poriva, završit će negdje u bezdani slovenskog  alpskog krša. Nakon gubitka majke, Budak je spjevao pjesmu – “Svojoj dječici”, koja završava:

“Visine, duljine, daljine u vječnosti su u Svemogućega, Sirotice moje…”

A kakve su tek sad sirotice, kakav je sirotan njihov otac Mile! Do jučer idol svoga naroda, danas shrvan i slomljen s tugom bez granica u srcu, penje se na vješala. Mozak, koji je neumorno gradio Hrvatsku sretnih ognjišta – jednoga do drugog, prsnuo je pod pritiskom štrika, stisnutog protuhrvatskom krvničkom rukom. Oči se Miline gase u osvit ljetnog dana nad rođenom grudom, koju je volio više od svega. Srce,  koje je kucalo, živjelo i drhtalo nad sudbinom Hrvatske , puklo je pod užetom, satkanim u Hrvatskoj, ali stegnuto rukom njezina neprijatelja. Tko je u stanju zamisliti tragičniju smrt?

Mile Budak, najveći naš književnik iz naroda za narod, sin ponosne zemljice Like, drage nam zemlje  Hrvatske, rođen  je u Svetome Roku 30. kolovoza 1889. godine, a od zločinaca komunista, obješen u Zaprešiću, nedaleko Zagreba 07. lipnja 1945. godine. Pitao sam jednog komunističkog pisca, zašto je smaknut ovaj anđeo Čovjek, koji je perom navještavao dobro i riječima podučavao na dobro, a on mi je odgovorio:

“Upravo zato jer je bio dobar smaknuli su ga komunisti, bojeći se da njih i njihove sljedbenike odvede na put dobra, što je za njih bilo neprihvatljivo jer su oni sijali zlo, slijedili zlo i živjeli od zla.”

Mile Budak se rodio u podvelebitskom Svetom Roku, u Lici. Rođen je poslije očeve smrti te tako došao na svijet kao siroče. Tako ga je od kolijevke pratila nemila sudbina. Na riječi utjehe, koje su tužnoj majki upućivali suseljani nakon smrti supruga i rođenja sinčića Mile, ona je odgovarala, kako bi sve bilo lakše, “da nije ove sinje kukavice u kolijevki”. Mile, div podvelebitski – sinja kukavica već iza poroda! U rodnom kraju ispod Velebita, Mile je prviput djetinjim očima grlio sunce na Hrvatskome nebu, pružajući ručice da zagrli Velebit, na kojem je kao dječak napajao svoje mlade oči i snažio hrvatski duh gorštačkim ponosom Starčevićeve Like.

Jedan stariji Milin brat bio je austrijski financijski činovnik u Bosni i on  je tu preuzeo skrb za najmlađeg brata Milu. Tu se školuje i završava gimnaziju u Sarajevu. U kući brata Jose, koji je oženio Njemicu, došao je Mile u dodir s jezikom i duhom, koji su mu bili tuđi. Tako je i tu doživljavao neugodnosti, izrugivanja i zapostavljanje pa je htio pobjeći kući u Liku. Ipak prevladava sve te nevolje, završava gimnaziju u Sarajevu Silvija Strahimira Kranjčevića.

Tako je uzrastanjem stasao u svome ponosu, zagrljen dvojicom velikana, pjesnički nježnog Kranjčevića i u duši rustikalnog Ličanina i velebitskog diva Ante Starčevića. Taj zagrljaj u Hrvatskome trojstvu: genetici i utjecaju Kranjčevića i Starčevića odredio je put, slavu i tragiku ovome čovjeku sa srcem punim ljubavi, u kojemu nije bilo mjesta za mržnju. Godine 1910. započinje u Zagrebu na Filozofskom fakultetu studij povijesti i zemljopisa, ali ubrzo prelazi na pravo. Na nesvršenome studiju pograbio ga je Prvi svjetski rat, izazvan hitcima iz srbske ruke, u gradu Sarajevu, gdje se je Milin mladi duh kalio za subinski put jednog Hrvata do vječnog mraka pod štrikom isto svezanim srbskom rukom. Već 12. studenoga 1910. izabran je na glavnoj godišnjoj skupštini Starčevićanske akademske mladeži za prvog tajnika i preuzeo uređivanje publikacije Mlada Hrvatska.

Koncem ljeta 1914. uvojačen je u austrougarsku vojsku, koja je pod vodstvom nesposobnog generala Poćoreka neslavno ratovala u Mačvi, povijesnoj hrvatskoj banovini, koju su nam ukrali Srbi u službi Turčinu. Ranjen dospijeva Mile u bolnicu u Valjevu, gdje ga zarobljava srbska vojska, s kojom je propješačio Srbiju i Makedoniju pa preko albanskih klanaca dospio u talijansko zarobljeništvo na otočiću Asinaru kraj Sardinije.

Iz zarobljeništva se vraća tek 18. kolovoza 1919. godine i završava studij prava s doktoratom 1920. godine. Kao pripravnik zapošljava se Dr. Mile Budak u odvjetničkome uredu kod Dr. Ante Pavelića, s kojim od tada doživotno surađuje. Ulazi u obnovljenu Hrvatsku stranku prava i biva izabran na njenoj listi za zagrebačkog gradskog zastupnika.

Istaknut domoljubljem postaje Mile Budak starješina Hrvatskog sokola, urednik Hrvatske misli (1924) i Hrvatskog prava (1924. do 1932.). Kao odvjetnik branio je Dr. Mile Budak u svibnju komunističkog prvaka Vladimira Ćopića. Nakon odlazka Dr. Ante Pavelića u emigraciju, preuzima Budak vodstvo HSP-a i s njime pristupa Seljačko-demokratskoj koaliciji (SDK), u kojoj blizko surađuje s Vladkom Mačekom. Krajem listopada 1929. biva Dr. Mile Budak uhićen od  zloglasne policije diktatora kralja Aleksandra i zatvoren na 7 mjeseci zbog političke djelatnosti. Slavko Ježić u djelu “Hrvatska književnost od Početka do danas, 1100-1941, Zagreb 1944. veli za Milu Budaka: “Zabavljen zvanjem i javnim poslovima nije dospio na pisanje, sve dok mu 6-siječanjska diktatura kralja Aleksandra, 1929. nije dala dovoljno slobodnog vremena, zatvorivši ga bez istrage.”

Njegov pravi književni rad počinje 1930. godine. Do 1941.  izdao je čitav niz knjiga i postao najreprezentativniji hrvatski književnik. Nakon niza djela: “Pod gorom” (1930); “Raspeće” (1931);  “Na ponorima” (1932); “Opanci dida Vidurine” (1933), Matica hrvatska  izdala je njegovo najveće i najbolje djelo u četiri svezka “Ognjište” (1938). Te iste godine objavljen je i roman “Direktor Križanić”, pa onda “Rascvjetana trešnja”, “Na Veliki petak”, “Musinka”(1941), “Ratno roblje”, “Na vulkanima” i “San o sreći” (1942).

Uvečer 7. lipnja 1932. godine, dakle u jeku srpske kraljevske diktature izvršen je na Milu Budaka policijski atantat, iz kojega je teško izranjavan  jedva izvukao živu glavu. Tajni agent režima pokušao mu je batinom smrskati glavu, kao što će to kasnije učiniti hrvatskome učenjaku, istaknutome albanologu Milanu Šufflay-u. Iako teško ranjen, Budak je izbjegao smrti. Zločinačke namjere srpskog dvora nisu se ispunile. Odlazi zbog toga u emigraciju, gdje se pridružuje Ustaškome pokretu Dr. Ante Pavelića, s kojim je i prije surađivao kao istaknuti pravaš. Mile je smatrao ustaše takvima, kao  što im ime kaže, junačkim ustanicima protiv nametnutog zla od nacifašističkog režima Aleksandra Karađorđevića. Takvi su i bili ustaše tijekom čitave hrvatske povijesti, napose protiv ugnjetavačkih fašističkih Srba, pa su ih zato Srbi sotonizirali, a hrvatske posrbice prihvatile tu sotonizaciju najhrabrije hrvatske vojske, koju su po hrabrosti nadmašili samo Hrvatski branitelji od 1991. do 1995. Budak se vratio u domovinu 1938. godine, kad je ustaška djelatnost u Italiji  i u Njemačkoj bila zabranjena u skladu s novom beograskom politikom Dr. Milana Stojadinovića, da se uspostavi  savezničko prijateljstvo velikosrpske Kraljevine Jugoslavije  s nacifašističkom Osovinom  Berlin –  Rim.

Dok je Milan Stojadinovć poljubcima s Hitlerom i Mussolinijem potvrđivao savezništvo srbskog nacifašizma s Osovinskim nacifašizmom, antifašist i antikomunist Dr. Ante Pavelić je ispaštao u talijanskome zatvoru pišući djelo Strahote zabluda, hrvatski ustaše, buntovnici protiv beogradskog nacifašizma nosili su svoju hrvatsku sudbinu izolirani na talijanskome pustom otoku. Zar iz ovoga hrvatski yugokomunisti ne vide da je Srbija, a ne Hrvatska uvodila i sprovodila nacifašizam na prostoru velikosrpske Kraljevine Jugoslavije, pod čijom diktaturom je stenjao hrvatski narod. Ustaški pokret protiv  nacifašističke Kraljevine Jugoslavije su Srbi  proglasili fašističkim,  a yugohrvatski komunisti  su tu velikosrpsku optužbu prihvatili i njome opterećuju i danas sav hrvatski narod, čime ga na samo vrijeđaju, nego ubijaju ustanički duh naroda, kao najpotrebniju i najsvetinjskiju opciju za ustanak protiv svakoga zla. Srbija je rodila autoktoni nacifašizam i pridružila mu je osovinski nacifašizam, a Hrvatskoj je to strašno zlo nametnuto.

Na poziv Vladka Mačeka sudjeluje Mile Budak  od 5. do 7. studenoga u Zagrebu,  u ime HSP-a na sastanku Izvršnog odbora SDK, kada su usvojene “Zagrebačke  punktacije”, potom, kako je već naprijed dotaknuto, 02. veljače 1933. emigrira, prvo u Austriju, zatim u Italiju. Početkom 1934. u Berlinu, gdje je čelnik ustaškog ureda, uređuje i izdaje godišnjak “Nezavisna hrvatska država”. U svibnju 1934.  izlazi mu u SAD-u, u izdanju “Hrvatskog kola”, politička rasprava “Hrvatski narod u borbi za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu”, u kojoj opisuje gorko hrvatsko iskustvo u velikosrpskoj Kraljevini Jugoslaviji i predviđa rat između Hrvatske i Srbije kao jedino rješenje za hrvatski narod jer srpska politika ne prihvaća, gazi i čak kažnjava svaki pokušaj rješavanja hrvatskog pitanja pregovorima Hrvatske sa Srbijom. Dr. Ante Pavelić ga 6. svibnja 1934. imenuje poglavnim doglavnikom te je uz Marka Došena jedini doglavnik imenovan prije uzpostave Nezavisne Države Hrvatske. Početkom listopada 1934. godine, nekoliko dana prije atentata na diktatora Aleksandra Karađorđevića u Marseilleu, Dr. Pavelić ga hitno poziva u Italiju, gdje jedno vrijeme sa ženom živi u zajedničkome kućanstvu s Pavelićevom obitelji.

Deseti siječnja 1935. imenuje Dr. Pavelić doglavnika Milu Budaka zapovjednikom svih ustaških logora u Italiji. Na Liparima boravi od siječnja 1935. do početka veljače 1937. godine, kada je razriješen dužnosti zapovjednika logora.

Kraće vrijeme živi Dr. Mile Budak u Messini, a zatim u Salernu kraj Napulja, gdje piše svoje poznate romane: Ognjište, Na vulkanima,  i Rascvjetana trešnja (III. i IV. dio). U okviru procvata odnosa između Italije i Jugoslavije, nakon Beogradskog sporazuma 25. ožujka 1937. godine i nakon sastanaka predsjednika Jugoslavenske vlade Dr. Milana Stojadinovića s talijanskin fašističkim  državnicima, sredinom lipnja 1938. u Villa d’Este, vraća se Dr. Mile Budak u Zagreb, bez dogovora s Dr. Antom Pavelićem. U Zagrebu Dr. Budak organizira zajedno sa Slavkom Kvaternikom domovinski Ustaški pokret i postaje mu politički predvodnik. Početkom veljače 1939. godine pokreće Mile Budak tjednik Hrvatski narod, glasilo Ustaškog pokreta. U Zagrebu sastaje se Dr. Mile  Budak dvaput s Dr. Vladkom Mačekom i izražava podršku politici HSS-a. Na njihovom trećem susretu u rujnu 1938. u Rogaškoj Slatini razilazi se s Mačekom zbog njegova nastojanja da rješenje hrvatskog pitanja postigne sporazumom s Beogradom jer s neprijateljem, koji te tlači ne možeš stvarati prijateljsvo  na takvoj osnovi. Zato napada politiku vodstva HSS-a, ali se istovremeno zalaže za sudjelovanje na izborima 11. prosinca 1938. i glasanje za Mačekovu listu, čime izaziva napade dijela desnice oko publikacija “Nezavisnosti”  i “Hrvatskog borca, ali i “Hrvatskog dnevnika” glasila HSS-a. Povodom Sporazuma Cvetković – Maček od 26. rujna 1939. objavljuje protumačekovski letak pod naslovom “Lajbek je zakopčan”, u kojem osuđuje Mačekovu politiku i sporazum sa Srbima, od kojih se ništa dobroga za Hrvate ne može očekivati.

27. veljače 1940. Dr. Mile Budak je uhićen, ali je nakon tragične smrti supruge Ivke (11. travnja 1940.)  pušten iz zatvora radi djece te je živio pod strogim policijskim  nadzorom.  Početkom ožujka 1941. narušenog zdravlja odlazi u bolnicu, gdje je krajem mjeseca operiran pa je proglašenje Nezavisne Države Hrvatske dočekao u bolesničkoj postelji. U bolnici je napisao uskrsnu čestitku Nezavisnoj državi Hrvatskoj pod naslovom. “Uz radosnu zvonjavu Uskrsnih zvona, uskrsnula je Nezavisna Drćava Hrvatska!” Imenovan je 12. travnja 1941. predsjednikom privremenog Hrvatskog državnog vodstva, 16. travnja ministrom bogoštovlja i nastave u prvoj Vladi NDH, što je službeno produženo 24. lipnja iste godine.

Prema sigurnim dokazima štitio je nepoćudne i komunistički usmjerene intelektualce od ekstremnih ustaša pa i samoga Miroslava Krležu. Od 02. studenoga 1941. do 23. travnja 1943. bio je hrvatski veleposlanik u Berlinu, a od 23. travnja 1943. ministarstva vanjskih poslova. Posredovao je i sudjelovao audijenciji Miroslava Krleže kod poglavnika, Dr. Ante Pavelića, kojom prilikom  je Poglavnik pokušao privoliti Krležu na uključenje u kulturni život u NDH. Tijekom 1944. više je puta Dr. Mile Budak predlagao Miroslavu Krleži da zajedno pokrenu časopis “Hrvatska”, ali je Krležin eho izostao.

Na osobni zahtjev 05. studenoga 1943. Dr. Mile Budak je razriješen dužnosti ministra vanjskih poslova i umirovljen. Za života Mile Budak je član Društva Hrvatskih književnika (DHK od 1910) i predsjednik za vrijeme NDH. U prosincu 1941. izabran je za redovnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti HAZU u Zagrebu.

Iz Zagreba odlazi Dr. Mile Budak 06. svibnja 1945. godine, ali su ga britanske vojne vlasti 18. svibnja 1945. u Rosenbachu izručile jugoslavenskim komunističkim vlastima. Vojni sud II. armije obtužio ga je za izdaju domovine i ratni zločin te osudio na smrt vješanjem. Ono što nije mogao izvršiti Karađorđevski kraljevski Beograd, izvršio je na podmukli način komunistički velikosrbski Beograd, obtuživši ga radi ustaštva i izdaje domovine. Ovaj veliki sin svoje domovine Hrvatske završio je život sramnom tragikom velikosrbskog komunističkog bezumlja 07. lipnja 1945. u Zaprešiću.

Za grob mu se ne zna, a grobni križ postavljen od Budakovih štovatelja u zavičajnom Svetom Roku porušili su 2004. neokomunisti i kršitelji ljudskih prava za žive i mrtve:  dipl. intrigantica  i mrziteljica Hrvata – Slovenka Vesna Teršelič, orjunaš Ivo Sanader i njegov pripuz Dr. Darko Milinović… Neka se ovo znade za povijet mladim hrvatskim naraštajima. To isto su učinili ovi nehrvati uklanjanjem spomenobilježja hrvatskome vitezu Juri Francetiću, kojeg su postavili Slunjski domobrani ovom najuspješnijem bojovniku protiv fašističkih četinka Draže Mihailovića, protiv talijanskih fašista, ali i protiv zločinačkih komunista od staljinista Josipa broza Tita. Na ovu sramnu osudu diplomiranog Čovjeka, vrhunskog književnika i hrvatskog domoljuba kao i na rušenje spomen križa mrtvome čovjeku, probuđeni iz groba solferinski pjesnik Lavoslav Vukelić, uzviknuo bi opet snagom vapijućeg i pravednog pjesničkog glasa: “Bože, ako jesi, gdje si!?” Književnik Dr. Mile Budak samostalno je ponovio izdanja svojih djela i objavio nova djela u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kako slijedi:

Ognjište , I.-IV. (III. izdanje 1941.), prema kojemu je snimljen film, netragom izgubljen(?).  Roman Ognjište bio je dvaput dramatiziran (Tito Strozzi i Vojmir Rabadan) te se za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske izvođen u kazalištima Zagreba, Sarajeva, Osijeka te u Beču, Pragu i Sofiji.  Poslužio je i kao libreto (glasboslov) za operu (Antunu Dobroniću).

Budakovo “Ognjište” prema Slavku Ježiću ostaje kao glavno njegovo djelo i jedan od najboljih romana hrvatske književnosti uopće. U njemu je Budak ostvario težnju novije svjetske književnosti, da pisac pokaže u djelu narodne i psihičke osebine svoga naroda i svoju povezanost s narodom. Budakovo djelo nije razumska konstrukcija pomno proučenih detalja kao Reymontovi “Seljaci”, nego intuitivno uživljavanje i dozivanje u sjećanje dojmova iz najranijeg djetinjstva. U “Ognjištu” je nezaboravno prikazan čitav duhovni i tjelesni život ličkog seljaka u svoj njegovoj praiskonskoj snazi i dinamici, sa svim svijetlim i tamnim stranama, a napose u onoj nagonskoj, bezbrojnim generacijama naslijeđivanoj težnji, da se ne utrne ognjište, da se ne prekine kontinuitet obitelji.

Bilo je prigovora Budaku. da je u nekim svojim osobama, posebice u Blažiću, jednome od glavnih likova u romanu “Ognjište” dao negativan, zao i nadasve mračan tip čovjeka. Kritičari su išli još dalje, navodeći: “Kakav je morao biti čovjek Mile Budak, gledan iz perspektive zloće njegova Blažića!” Ne može se razboriti čovjek složiti s ovakovim mišljenjem. Ako se radi o jednome superiornijem duhu, o čovjeku snažnog umjetničkog talenta onda su i njegove mogućnosti razvitka u jednome i u drugom pravcu mnogo veće od onih u prosječnog čovjeka. osim toga jedno je slutiti i osjetiti “vidjeti”  u umjetničkoj intuiciji ponore zla u ljudskoj duši, a drugo je u njih se utapati, ponirati i s njima se izmiriti, odbacujući, prezirući i zaboravljajući ushićenja prema višem, plemenitom, prema dobru.

Budak je zaista, umjetničkom intuicijom, duboko zavirio u kolijevke i u ponore ljudske duše, gdje se odigravaju nikad dovršene borbe između dobra i zla. Kao što je u liku Blažića Budak dao vrhunski lik ljudske zloće, upornosti u zlu, u Aneri, Blažićevoj žrtvi, dao je lik hrvatske majke – vjernice, koja svoj vijek proživljava u metafizici vjerovanja i ljubavi. A Budakov Lukan predstavlja mrava  radnika, ličkog seljaka, koji svojim golemim šakama prevrće, brazdi i zasijava crnu zemlju, čuva ognjište, obitelj i blago, jedva razlikujući ljubav prema ljudima i prema zemlji, blagu i stvarima. Sve je to za njega jedna cjelina. Bez zemlje nema ognjišta, nema blaga, nema zajednice, nema zadruge, nema obitelji ni naroda. Sve to čini naravnu organsku cjelinu. Nju treba primiti kao bitak i voditi je razborito, s odanošću i ljubavi, čuvajući naravni sklad i ravnotežu. A sve to, da se sačuva, da se održi ognjište kao središte ovog jedinstva, kao simbol narodnog života u prošlosti, u sadašnjosti i u budućnosti. Sukobi dobra i zla u Budakovoj duši bili su duboki, olujni i potresni, primjereni njegovome superiornom umjetničkom talentu. Blažić je tuđi čovjek u ličkoj seljačkoj sredini. Zaražen tuđim duhom, bio je u Americi i on samo prividno živi s ličkom seoskom sredinom. Ne prihvaća njegovih vjerskih, moralnih ni pravnih zasada. On bi htio biti zakonodavac samo jednu noć – od Danice do Danice, pa da vidiš, kako bi se zakoni mijenjali! Pobuna i nihilizam govore kroz njegovu dušu.

Jedno zlo, nedozvoljena ljubav, bezumna strast izvlači iz njegova mozga i njegovih grudi najnevjerojatnije planove novih zločina. On maltretira vlastitu ženu, sanja o izvlašćenju vlastitih sinova, kuje plan, po kojem bi imao postati sinoubojica. I ništa ga to ne smeta: ni molitve seljaka u crkvi, ni smrt oko njega, ni rat sa svojim strahotama. Propovijed plovana ga ništa ne dira. On pritome spava, dok nije osjetio prigovore protiv sebe samoga. Od tada, umjesto poboljšanja, Blažić sve prkosnije prezire vjersko-ćudoredne zasade svoga sela i upravo se veseli, kako će sve to pogaziti. Blažić je tip savršenog zločinca. Mile Budak gleda Blažića tuđincem u sredini svojih dragih ličkih ognjišta, a njegovu žrtvu Aneru gleda kao anđela. On joj se divi i obožava je, uz nju je, iako umjetnički posve neprimjetno. A Lukan batina Blažića, ponižava ga i konačno ubija.

Predstavnik ognjišta – snaga, radinost i predanost hrvatskoj ličkoj sredini, dokončava s ovim tuđincem, koji navještava vremena  savršenih zločinstava. Ostajući nedvojbeno uz dobro, Budak završava svoj veliki roman stavljajući na usta Lukana: “Sveznajući i svemogući oprosti mi, kad znaš da sam mora’! I blagoslovi moje ognjište! Prekriži se, uzme torbu na rame, sjekiru u ruke i udari niz stranu pa naVelebit”. Završavajući dodaje:

“Mjesečeve su zrake obasjale crkvu Svetog Roka pa se je toranj čudesno isticao kao neumorni stražar i zaštitnik naših, patničkih i nerazorivih ognjišta”.

Nastavak o drugim djelima Mile Budaka slijedi!

Izvor:

Posvećujem ove redke pokojnoj supruzi Vlasti rođenoj u Budakovome Svetom Roku, odrasloj u Zagrebu, gdje se je družila s Budakovom djecom, napose s vršnjakinjom Grozdom, koju je  kao djevojčicu zaklao krvnički nož komunističkih zločinaca i bacio u neku od jama slovenskog alpskog krša.

Izvor: Mr. sci. Dragan Hazler

error: Content is protected !!