Novo!

Mitomanija hrabrosti Srbske vojske, ili kako je jedva 800 Turaka smazalo za jedan zajutrak 60.000-70.000 Srba (nastavak promišljanja I.)

I da ne duljim dragi Striče,
povijesni izvori o Maričkoj bitki još kažu slijedeće, citat:
“Za tu bitku turski historičar Seadedin kratko navodi: “neprijatelji probuđeni iz sna, dali su se u bijeg kao divlje zvjeri,
pohrlili prema Marici, kako vjetar pred požarom, i u valovima potonuli“.
Halkokondil navodi da su snage s kojima su Turci napali brojnu srpsku vojsku brojale jedva 800 ljudi. Mnogi izvori navode
da čak ni sam rumelijski begler-beg Lala Šahin nije izvršio napad, već je to učinio neki Hadži Ilbekija: “ovog prvog trkača
na stazi hrabrosti lava u ratu i borca vjere” kako ga naziva u svojoj historiji Seadedin. Biće, da je Lala Šahin poslao ovoh
Hadži Ilbekiju samo da izvidi srpski logor i dojavi šta je vidio i u kakvom je logor stanju. Međutim, kad je vidio loše stanje u
logoru Hadži Ilbekija nije htio gubiti časa ni vremena, pa je odlučio sam napasati sa svojih 800 konjanika, procijenivši da mu
je to dovoljno da sam izvrši napad. Na kraju je tako i postupio ostvarivši veliku pobjedu.” završen citat.
I tu je dakle, u samom početku mita o hrabrosti, težak poraz, vojska potučena do nogu.
I naravno, Srbska strana ima svoju verziju koja je malko “drugačija” od stvarnosti. Njihov povjesničar Vladimir Ćorović,
kaže o bitki na Marici slijedeće, citat “Ako i slučajan srpski je poraz bio potpun; što ga Turci nisu odmah iskoristili…”
završen citat. Dakle poraz je bio potpun ali sasvim slučajan. No neka im i to bude.
Hajmo lijepo dalje u mojem promišljanju genske obdarenosti Srba genom BEŽANIJA.
Uglavnom dvadesetak godina nakom Maričke bitke zbila se jezgra Srbskog mitomanskog gena, Kosovska Bitka.
Sama bitka na Kosovu polju kod Prištine, 15. lipnja 1389. godine u povijesnim okvirima igra sasvim
drugačiju ulogu u mitomaniji Srba. Značajno je napomenuti da je ta bitka nastavak prodiranja Turaka u Europu i
što je značajno da se odigrala NAKON ŠTO SU BOSANSKI HRVATI pod Tvrtkom I. porazili Turke blizu Bileće.
Tvrtko I. Kotromanić, je bočna loza Šubića-Zrinskih i bio je njihov vazal. No sama pobjeda kod Bileće 27.
kolovoza 1388. godine, godinu dana prije Kosovske bitke, samo je trenutačno zaustavila prodor Turaka.
Već, kako rekoh, godinu kasnije, Turci poraziše Srbske, Bosanske (Hrvatske) i Albanske snage.
Propade Srbija i bi podjeljena na dva dijela. Tvrtko se okruni za kralja i Srba (baka mu bijaše Nemanjička)
pa uze 1/2 Srbije uz Bosnu i dio Dalmacije, a ostatak uzeše Turci.
Prema povijesnim izvorima, oba vladara padoše, i sultan Murat i Car Lazar. Bitka završi neodlučeno kao
“Pirova pobjeda” no u svakom slučaju loše po gensku strukturu Srbalja jer od te godine plaćaše ogroman
danak Turcima, a malo po malo Turci im poćeše “jahati konje i otimati žene”, ili možda malko drugačijim redosljedom
rekao bih da sam maliciozan, što danas ima za posljedicu da Srbi u krvi imaju kako po kojim izvorima
49 do 52 % Anatolsko – Turskog haplotipa genske strukture.
Kosovski mit ili kosovski kult je jedan od ključnih srbskih političkih mitova, koji čini osnovu srbskog nacionalnog identiteta
i “atomsku jezgru srbskog nacionalizma”.
Dakle od tog trenutka, iako je Marička bitka mnogo “bolnija” za gensku strukturu gena proizvoljno nazvanog BEŽANIJA,
Srbska strana slavi kroz Srbske narodne pesme svoju “hrabru vojsku” na Kosovu Polju.
Da se ne ponavljam, koga pobliže interesira mitomanija Srbalja, evo linka:
Vratimo se genu BEŽANIJA i duboko ukorjenjenom u gensku strukturu Srbske mitomanije. Dakle, jedan dio njihova
glavnoga grada zove se nikako drugačije već BEŽANIJSKA KOSA. Taj naziv vuče duboke genske korjene u
mitomaniji Srbalja a posebno njihove vojske. Službeno od 1512. godine kada POBEGOŠE iz propale Srbije
u Ugarsku (tada je taj dio današnjeg Beograda pripadao Ugarskoj) i od toga trena možemo pratiti razvitak tog
gena u Srba. Tada je dobio službeni naziv iako kako vidimo potječe od Maričke bitke, kada je 800 Turaka našlo
Srbadiju spuštenih gaća na spavanju i svih 60.000 podavilo u Marici, a pogiboše im velmože Vukašin i Jovan.
Neki povjesni izvori kažu da su Vukašin i Jovan ubijeni nakon što su nađeni ranjeni od strane sluga i namjernika,
i to nakon su ih sluge i namjernici opljačkali i nakon toga ubili. Dakle, tko će koga, već svoj svoga.
Za Srbsku stranu me ovaj podatak ne začuđuje.
Izvor: Ivan Čavrak

4 Comments on Mitomanija hrabrosti Srbske vojske, ili kako je jedva 800 Turaka smazalo za jedan zajutrak 60.000-70.000 Srba (nastavak promišljanja I.)

  1. Edo Pevec // 24/05/2018 at 10:12 //

    Srbska hrabrost manifestira se u trenutku kad imaju goloruke taoce,žene i djecu,u suprotnom raziđu se u magli.

  2. Ivan Čavrak // 24/05/2018 at 11:56 //

    Hvala što čitate moje promišljanje.

    • Stric Ivan // 25/05/2018 at 08:34 //

      Ivane moj…da znaš samo koliko se čita!Ajme…

  3. Stipe // 26/05/2018 at 09:16 //

    Ne zaboravi prvu bezaniju kad su ih bugari potpuno porazili i spalili im cielu drzavu a plemstvo pobjeze u Hrvatsku u vrieme kralja Tomislava koji ih je primio u Hrvatsku i sljedece godine porazio veliku bugarsku vojsku. O tome pise Konstantin Porfirogenet u svom djelu” o upravljanju carstvom” .

Comments are closed.

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: