Novo!

Mitomanija hrabrosti Srbske vojske, ili kako je jedva 800 Turaka smazalo za jedan zajutrak 60.000-70.000 Srba (nastavak promišljanja II.)

Hajmo sada dragi Striče,
preskočimo malo još dublje u povijest i to u tren kada su Hrvati spasili Srbe od Bugara i time zakomplicirali cijelu stvar, jer da smo ih ostavili poražene, danas bismo imali granicu na Drini (no ne brini opet će biti tamo) i susjede Bugare ili Turke a s jednima i drugima imamo “nogometni rezultat 1:0 za nas”.
Prije svih Turskih prodiranja u Europu, a u ono vrijeme kada imamo malo zapisa, negdje 27. svibnja 927. ili 926. Tomislav I. smaza kao prvi hrvatski Kralj, Bugare negdje u Bosni Srebrenoj, ne zna se točno gdje, i to nakon što Bugari “isprašiše” Srbadiju i njihov župan Zaharije POBJEŽE (gle vraga isti gen BEŽANIJA)
u Hrvatsku Kralju Tomislavu I. Ne želim ulaziti u povijesne okvire događanja (to ću prepustiti radije Klaiću)
niti želim neke špekulacije da su Srbi “odbjeglo” pleme Hrvata i da ih je Tomislav I. želio time zaštititi, već samo naglašavam da je i prije Maričke bitke u genetskoj strukturi Srbalja gen BEŽANIJA nazočan i vidljiv.
Sada se postavlja pitanje:
Zbog čega je Kosovska bitka (odnosno poraz zajedničkih snaga
,Srba, Hrvata i Albanaca protiv Turaka iako kažu da je to bila “Pirova pobjeda” za Turke)
ostavila puno jači trag u Srbskoj mitomaniji od poraza koji su doživjeli na Maričkoj bitki,
GDJE SU VELIKOM VEČINOM BILI SAMO SRBI,  a malo ostalih, i gdje je poraz bio puno teži
i krvaviji ?
Dakle ishodište Srbske mitomanije ne treba tražiti kasnije u kojekakvim Garašanima,  Memorandumima, Rankovićima, Miloševićima itd…. (koji su nam poviješću bliži jer postoje materjalni dokazi) već treba tražiti upravo u ove dvije bitke koje su odlučile slijedećih cca. 800 godina povijesti, izravno kod Srba a dobrim dijelom i kod nas Hrvata i u ostalih, najviše Muslimana (Turaka) i Albanaca. Zbog čega kod Hrvata i Albanaca, i zbog čega Srbi mrze jutrom sami sebe, a od podneva cijeli svijet, najviše nas Hrvate, pa Muslimane (Turke) i onda Albance,
ne nužno tim redosljedom ?
Odgovor je jednostavan:
U Maričkoj bitki poraz kada je jedva jedna izvidnica od najviše 800 konjanika Turaka smazala u praskozorje 60.000 SRBA za zajutrak i iste podavila u rijeci kao pacove sudjelovali su u svom vlastitom porazu VELIKOM VEĆINOM SAMO SRBI, DOK SE ZA OSTALE MANJE DIJELOVE SRBSKE VOJSKE, povjesničari ne mogu dogovoriti pa navode razne podatke. Vjerovatnost je da su mali djelovi Srbske vojske bili Bugari i Grci. Dakle u ovom slučaju sami Srbi i jedino oni su “krivi” za poraz svoje vojske i ta se okolnost mora prešutjeti, MORA SE KRITI, to se nije niti dogodilo već je eto, kako njihovi istoričari kažu, sve nastalo samo slučajem.
U Kosovskoj bitki jednostranog poraza nije bilo niti na Srbskoj niti na Turskoj strani. Rezultat Kosovske bitke je zvana “Pirova pobjeda”, tj. stanje kada niti jedna strana nije odnijela čistu pobjedu kao npr. u Maričkoj bitki, ali niti jedna strana nije potpuno poražena. Situacija slična trenutku nakon Kurtske bitke, u II. S.R. No u Kosovskoj bitki nisu sudjelovali samo i većinom vojske samo Srbi, već su dobrim dijelom u toj zajedničkoj vojsci sudjelovali Bosanski Hrvati i Albanci (Muslimani) i ostali kršćanski narodi. Tako je ta bitka, možemo reći bila prva bitka zajedničkog otpora KRŠĆANSTVA protiv MUSLIMANSTVA. Uz Srbe bilo je po povijesnim izvorima još Bosanskih Hrvata, Albanaca, Bugara, Mađara, Čeha i gle čuda izrjekom se osim Bosanskih Hrvata spominju i HRVATI Ivana Paližana. I sada je valjda sve jasno. Marička bitka krvavo završila za Srbe, ali se ne smije spominjati mit te bitke, iako su u njoj  samo i jedino velikom većinom sudjelovali samo Srbi, i zbog toga se ne smije spominjati. Kosovska bitka, nasuprot tome, je postala mitom, iako je sama bitka završila neodlučeno, te na Srbsku sramotu u njoj su velikom većinom na Srbskoj strani sudjelovali Hrvati
i Albanci (Muslimani). I tu je izvor Srbskog gena Bežanija. Naime, za poraz na Kosovu polju “MI SRBI” nismo
krivi, krivi su oni drugi što nisu izvojevali pobjedu pa nam je vojska potučena. Ne kaže se da su ti drugi doprinijeli  makar “Pirovoj pobjedi” Srbske strane, nasuprot totalnom porazu u Maričkoj bitki kada su bili Srbi u velikoj većini sami. Sve me to dragi Striče podsječa na malog Jovicu i nogomet. Igrao mali Jovica nogomet
pa onako iz voleja pljas u susjedov prozor. Iziđe susjed van a mali će Jovica:Nisam ja keve mi,
oni drugi su”. Dakle Srbima su svi drugi krivi, a ne oni sami, cijeli svijet oko njih, jer im je vojska
potučena na Kosovu. Srbima nitko nije kriv što im je vojska potučena na Marici, jer eto to je bilo slučajno.
I u tom porazu na Kosovu polju krije se Srbski gen mržnje prema Hrvatima i Albancima (Muslimanima),
u tom porazu Hrvati i Albanci su im krivi jer nisu za njih pobjedili. U porazu Maričke bitke, ne suočavajući se s istinom, leži Srbski mentalni problem, tu je problem NEISTINA (ne govori se o teškom porazu), tu je problem zavaravanje (poraz je slučajan), tu je problem BEŽANIJA (postalo ukorjenjeno u Srbskom biću). U Kosovskoj bitki svi su drugi krivi a ne “MI Srbi”, pa su HRVATI i ALBANCI (Muslimani) najviše krivi, snose najveću težinu poraza i za poraz ih treba uvijek mrziti.
Time bih dragi Striče završio ovo svoje promišljanje o
Srbskom genetskom biću, zlu mržnje i genu njihove krvi koji se zove
BEŽANIJA.
Izvor: Ivan Čavrak
error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: