Novo!

Najviše sam volio sivo jutro-nitko me ne vidi, kada projurim!

 

Tu noć smo imali nekoliko intervencija u Nuštru…bilo je ranjenih na sve strane, koje nismo mi sami prevozili do bolnice, već su se i sami gardisti snalazili kako su znali. Ako je netko imao kakav auto, prevozio bi ranjene do bolnice, i to bi bilo to. No da počnem priču u koju ću uplesti sve sudionike te večeri!

Bili smo smješteni u podrumu kod moje jako dobre prijateljice koja kuha odličnu sarmu! Imao sam ju priliku jesti u Mikanovcima i da… moram napomenuti, u to vrijeme ta djevojka je imala dečka, ne znam što bi se dogodilo sa nama dvojma! No kako to biva život piše romane, pa je i ovaj puta upleo svoje prste… Taj put nismo znali što nas očekuje na zloglasnoj periferiji iako je cijelo selo bilo bojno polje, gdje si mogao izać van pišat i već idući trenutak te ne bude.

Granate su padale non stop, a flakovi, protiv avionski mitraljezi, minobacači su tukli iz sela Cerić, cestu od Nuštra do grada Vinkovaca, koja je bila žila kucavica i povezivala dalje, Marince, Bogdanovce Kukuruzni put i Vukovar u konačnici!
Noć se u Slavoniji u jesen prilično brzo spušta,i dosta je hladno u to doba godine. Milan(vozač saniteta) je bio već otišao za Vinkovačku bolnicu a ja sam dobio drugi poziv negdje na kraju sela pokupiti ranjene, nisam znao koliko ih ima, ali sam bio uvijek vrlo ozbiljan u izvršavanju zadataka. Uletio sam sa motorolom u podrum poprilično unemiren od granatiranja i ostalih “iznenađenja”, pozvao Luxa kolegu tehničara, i brzo izašao van! Morali smo krenuti. Upalio sam kombi Citroen, kojemu smo dva dana prije odvalili klizna vrata, jer nam je oduzimalo vrijeme, stalno otvaranje vrata, a osim toga šrapneli su prolazili kroz lim kao kroz sir, tako da nas limarija uopće nije štitila.

Krenuli smo ugašenih svjetala prema zadnjim kućama na izlazu iz Nuštra. Kontaktirali smo još jednom osobu koja nas je pozvala, i korigirali pravac. Bio je to zadnji red kuća od Nuštra prema Ceriću. Kukuruzi između dva sela. Tamo je bio ranjenik! Za par minuta smo stigli tamo…ranjenik je ležao na zemlji i ozbiljno krvario. Bio je pogođen u prepone, dakle pogodio ga je iskusni snajperist. Priskočili smo sa zavojima i odvojili gardistu, koji ga je držao u krilu i prizivao: Kume, kume!.

Lux i ja smo skužili da mu je arterija presječena i da ne možemo ništa učiniti za njega. Pritiskali smo ranu koliko smo mogli i u tim trenucima nam je bilo najteže jer ništa na ovom svijetu tog čovjeka nije moglo spasiti. Možda da je na kirurškom stolu uoperacionoj sali. Gledali smo sva trojica kako mu se životni sjaj iz oka gasi i postaje pepeljast,neprepoznatljiv, gotovo strašno bezbojan. Umro je pred našim očima. Život mu se ugasio kao svijeća.

Unijeli smo ga u kombi, i krenuli prema bolnici…zapravo prema bolničkoj patologiji. Od Nuštra do bolnice smo raspalili preko 100 km na sat, i naravno vozili bez svjetala. U krug bolnice koja je bila razrušena, polupanih stakala, raskidanih roletni i sa par zapaljenih vozila ispred ulaza, stigli smo za nekoliko minuta. Skrenuli smo prema patologiji, i u tom trenutku kada smo iznosili mrtvog gardistu i spuštali ga u limeno korito, skužio sam jednu veliku istinu- Sve je lijepo dok si živ, misliš neće tebe, nisi ti takve sreće…no nekog ipak stigne ruka sudbine, poziv Boga. Trenutak kad je njegovo preteško tijelo palo u limeno korito i kada je glava tupo udarila o rub, taj zvuk, nikada nisam zaboravio.
Otišli smo u podrum bolnice gdje je bio kafić, i popili na brzinu pivu, i kada sam htio natrag, Lux je kazao da će ostati još malo i vratiti se sa Milanom kojeg smo sreli. Izašao sam van i sjeo u kombi te krenuo natrag. Zora je polako svanjivala. A od noći i dana, najviše sam volio poludan, polunoć. Sivo jutro…nitko me ne vidi, kada projurim sa Dodge-om…

Upalio sam radio i tada sam prvi puta čuo tu pjesmu, meni nepoznatog, Marka Perkovića Thompsona-“Bojna Čavoglave”! Nisam mogao vjerovati svojim ušima, koliko je to dobro zvučalo, a zvuči i danas, tako i toliko dobro da mi svaka dlaka na tijelu svoju politiku vodi.

Sjećam se i najave sa radija Vinkovaca- “A sada jedna pjesma koju su snimili dečki sa prve crte!Momci svaka vam čast!”

…Naravno nije bila to jedina pjesma koja je bila dizalica. Poznata je i ona-“Čedo majmune”!- koju su snimili gardisti iz Osijeka. “Žuta podmornica”! Pjesma je u to vrijeme bila jedini lijek za zaborav nagomilanih ružnih situacija. Nismo imali vremena niti za žaljenje niti za opraštanje i sahranu. Kada nije bilo radija, struje, emitiranja emisija jednostavno smo pjevali iz sveg glasa. Pjesma nas je sokolila. I jednostavno smo nastavljali dalje, išli smo do krajnjih granica. Do kraja stiha ili strofe sam morao zaboraviti, što se dogodilo u proteklim minutama, satima, danima, tjednima i tko je poginuo…kako se zvao….kako je nastradao. A kako će mu mati to podnijeti, uopće nisam mogao zamisliti. To je bilo najstrašnije. Previše je to smrti bilo, za svakog a pogotovo za mlade ljude, poput nas…od 15 godina pa naviše!

Kad govorim o onim najmlađima, njima kapu skidam i klanjam se do poda, jer su djetinjstvo, školovanje, loptu i prve ljubavi zamijenili za krv, miris baruta, užas granatiranja, zviždanje šrapnela oko ušiju.

A kako sam tada razmišljao? Bar sam curu poljubio, pa neću umrijeti nepismen. Napisao do 24 godine šezdesetak pjesama, koje sam nosio dr. Katici Čorkalo iz HAZU Vinkovci na recenziju. Upisao fakultet-tek dao jedan ispit, i prekinuo sa životom, školovanjem, izlascima, sa druženjem-jer sam se obvezao raditi ono što mi je savjest nalagala-braniti sebe i druge. Pomagati, koliko je bilo u mojoj moći. Jezivo ali istinito. Kao škarama je presječen do tada poznati način i stil življenja, stavljen je novi umetak, protiv kojeg sam se borio svim silama, potpuno nepoznat, stran, pun eksplozija, mrtvih i ranjenih- srbski plan za uništenjem kompletnog Hrvatskog naroda! Htio sam biti profesor filozofije i psihologije, književnik, pjesnik…a postao sam preko noći ratnik. Rat je završio našom pobjedom. Fakultet nisam završio, no imam knjigu iza sebe. I gomilu ispisanih papira, pa i računa za kavu, na kojima su upisane misli, rečenice, zaključci.

Premalo iskustva smo imali, a veliko srce. Premalo prijeđenih kilometara, da bi imali teksta, za nekakvu priču, makar to uvod bio. Previše iskreni, i spremni na sve, makar to bilo i nešto sasvim neočekivano, poput ranjavanja…No postojala je razlika među nama, i prepoznavali smo se po tome. Jer, velika je istina ona od dr.Ante Starčevića-Boj se onoga koji mrije bez velikog jada! Upravo je tako kako je rekao. Dok sam vozio i slušao pjesmu koja je tutnjala u vozačkoj kabini, misli su mi odlutale do slika onih ljudi koji su imali blistave američke uniforme, kalašnjikov na leđima i vozikali se po Zagrebu na bijesnim motorima. Okrenuo sam se i pogledao svoju siluetu u izlogu….bio sam neobrijan, prljav, blatnjave čizme, imao sam zelenu beretku, hrvatski grb sa slovom =U= na njoj, a lice moje, nije bilo moje…bilo je to lice osobe koju nisam mogao prepoznati, iako je sve u meni vrištalo- To sam ja! Nestalo je sjaja u mojim očima. Umor me je svladao.Sagorio sam iznutra…Imao sam jedva 65 kilograma.Kostur koji je hodao.Trebao sam hitno nekoliko dana odmora. Svega je bilo previše. Oko svih nas. Nisam niti sanjao da su postojali ljudi, naši Hrvati koji su nas pljuvali u ta nesigurna vremena.

Da…Postojali su. Postoje i danas. Račan mi je pao na pamet! To govno od političara i čovjeka, je predao oružje TO, i time razoružao Hrvatske bojovnike, cijeli hrvatski narod! VELEIZDAJA! Pitam se dan danas, što ga pok.Franjo nije strijeljao za primjer svima koji su razmišljali kao on. Svi smo bili pogođeni, i ne razumijem ljude koji rata nisu dana jednog vidjeli, a opet nemaju poštovanje za nas branitelje i invalide. Tako sam objasnio materi kada me pitala- “Sine zašto šutiš?”Pričaj nešto. Nisam joj mogao reći da mi duša krvari, zbog svega viđenog i proživljenog, i da ne postoji zavoj za te rane koji su nanesene. A Matić kaže da je ozdravio. Pa on i ne zna što znači rečenica- sagoriti iznutra i imati rane za koje ne postoji zavoj na ovom svijetu, koji bi mogao tu vrstu krvarenja zaustaviti, a koje su nanijeli ljudi kao on! Mobiliziran, tek nakon nekoliko pokušaja, kada je uhvaćen u prelasku na srpsku stranu!
Valjda zato što dobro stavljaš sol i sirće na ranu nama dragovoljcima, braniteljima i invalidima, i jesi postao ministar hrvatskih Branitelja!
Zato danas i znaju gdje će tući, što pričati, što pisati. Na svim medijima se nude, takove informacije. I ako vam je mučno gledati i slušati to, e onda znajte da su vam očitani markeri za rak duše. I vi ste pogođeni. I vas lažu. Sa vama pokušavaju manipulirati.
Ne dajte se! Otimajte se! Od pojedinca počinje. Kad se skupi satnija dvije najodlučnijih, past će i ova vlada! Ne samo ova, već svaka naredna vlada, koja ne bude radila u korist hrvatskog naroda! Državu zaboravite. Ona nas uništava, jer je protunarodna, protuhrvatska!

Fundamenta ex putredine aedificare novos!

S/I

This site is protected by wp-copyrightpro.com

Copyright © Hrvatsko Obrambeno Štivo 2017 All Rights Reserved. 

%d blogeri kao ovaj: