Novo!

Nastanak i povijest UDBA-e

 

udba

Povijest tajnih službi komunističke Jugoslavije započinje nekoliko godina nakon osnivanja Kominističke partije Jugoslavije 1919. godine, čiji su članovi i funkcionari bili izravno ovisni o tada jedinoj komunističkoj državi u svijetu – SSSR-u. Točnije rečeno, nalazili su se u različitim oblicima organizirane suradnje s obavještajnim službama SSSR-a i Kominterne.

Najpoznatiji su: Simo Marković, Petko Miletić, Milan Gorkić, Mustafa Golubić, Dragiša Vasić, Blagoje Nešković, Josip Broz Tito, Ivan Stevo Krajačić, Ivo Lola Ribar, Ivan Antonov Srebrenjak, Josip Kopinić – Vazduh, Zdenka i Boris Kidrič i drugi. 8 Prema nekim izvorima, Tito je od 1922. do 1924. pohađao visoku akademiju NKVD-a u Moskvi i dobio čin general majora. Tijek događaja početkom Drugoga svjetskog rata nametnuo je Josipu Brozu Titu potrebu osnivanja vlastite tajne službe. On je 10. kolovoza 1941. izdao tzv. Uputstva partizanskim odredima glede sigurnosnih pitanja. Te upute su bile opće naravi, a njihova glavna poruka glasila je da “izdajice i provokatore treba smjesta likvidirati”.

Nakon toga započinje osnivanje tzv. partizanskih straža, narodnih straža, narodne milicije i sl. pri partizanskim odredima. Tek 1943. Tito donosi odluku o razdvajanju obavještajne i kontraobavještajne službe. CK KP Slovenije prvi je osnovao Varnostnu in obveščevalnu službu Oslobodilne fronte. U izvješću Titu u ožujku 1942. godine Edvard Kardelj, pod konspirativnim imenom “drug Bevc”, napisao je: “Egzekucioni aparat sastoji se iz oko 50 momaka. Ti momci rade svake stvari. Nekoliko primjera: skoro dnevno padaju denuncijanti, okupatorske sluge itd.”.

Tek sredinom 1944. godine, točnije 13. svibnja 1944., Tito je odlučio osnovati Odelenje za zaštitu naroda (OZNA). Pet dana kasnije, 18. svibnja, Aleksandar Ranković je u Drvaru potpisao Uputstvo o formiranju Ozne. Pored Tita i Rankovića, osnivačima Ozne mogu se smatrati i ruski obavještajci Saveli Vladimirovič Burtakov i Arseni Vasiljevič Tiškov Timofejev. Za svoga zamjenika na čelu Ozne Ranković je postavio Svetislava Stevanovića – Ćeću. OZNA se sastojala od četiri odjela.

Prvi se bavio obavještajnim poslovima, a na čelu mu je bio Maksimilijan Baće, zvani Maks ili Milić.

Drugi odjel bavio se kontrašpijunažom; na čelu mu je bio Crnogorac Pavle Pekić.

Treći odjel se bavio vojnom kontrašpijunažom, a vodio ga je general Jefto Šašić.

Četvrti odjel, na čelu s Mijatom Vuletićem, rukovodio je tehnikom i vezom. Prvi načelnik Ozne za Hrvatsku bio je Ivan Stevo Krajačić (zamjenik mu je bio Marijan Cvetković). Prvi načelnici bili su: u Srbiji Slobodan Penezić – Krcun; u Sloveniji Ivan MačekMatija; u Bosni i Hercegovini Uglješa Danilović; u Crnoj Gori Veljko Milatović; u Makedoniji Bane Andreev.

Sva pojedinačna i masovna ubojstva koja je izvršila jugoslavenska vojska neposredno prije formalnog kraja Drugog svjetskog rata i mjesecima nakon njegovog završetka, a posebice vezano za događaje poznate pod nazivom Bleiburška tragedija i Križni put, događala su se pod patronatom Ozne.

Naime, Tito je 15. kolovoza 1944. podpisao Uputstvo o osnivanju vojnih jedinica Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ) kao formacija zaduženih za “borbu s antinarodnim ustanicima i likvidiranje antinarodnih bandi, čišćenje oslobođenih teritorija od ostataka razbijenih nepri-jateljskih jedinica, špijuna i diverzanata”.

KNOJ je bio podređen direktno Titu, ali je on njime rukovodio preko načelnika Ozne Aleksandra Rankovića. Prvi komadant KNOJ-a bio je Jovo Vukotić, a njegov zamjenik Nikola Ljubičić. Prvi politkomesar KNOJ-a bio je Vlado Jonjić, a prvi obavještajni oficir Mesud Hotić. U ožujku 1946. OZNA je reorganizirana, to jest razdvojena na civilne i vojne službe, koje dobivaju nova imena:

Upravu za istraživanje i dokumentaciju (UID) i Upravu državne bezbednosti (UDBA) te Vojnoobavještajnu službu (VOS) i Kontraobavještajnu službu (KOS). KOS je 1955. preimenovan u Organ bezbednosti (OB) Jugoslavenske narodne armije (JNA), a UDBA 1966. godine, nakon tzv. Brijunskog plenuma, u Službu državne bezbednosti (SDB), odnosno Službu državne sigurnosti (SDS). OB JNA je djelovao pri Saveznom sekretarijatu narodne odbrane (SSNO). Organizacijska struktura OB bila je prilagođena ustroju JNA. Pri armijskim oblastima, garnizonima, pukovima 9 itd., odnosno odgovarajućim jedinicama u mornarici i zrakoplovstvu, postojale su tzv. Kontraobavještajne grupe (KOG), dok je pri Teritorijalnoj odbrani (TO) djelovala tzv. Bezbednost teritorijalne odbrane (BTO). VOS je također bio podređen SSNO, a svoju aktivnost razvijao je preko vojnih misija i diplomatskih predstavništva SFRJ u inozemstvu. UID, koji je kasnije preimenovan u Službu za istraživanje i dokumentaciju (SID), bio je u sastavu Saveznog sekretarijata inostranih poslova (SSIP). Djelovao je uglavnom preko jugoslavenskih diplomatsko-konzularnih i vanjsko-trgovačkih predstavništava u inozemstvu.

SDB kao civilna kontraobavještajna služba nalazila se u sastavu Saveznog sekretarijata unutarašnjih poslova (SSUP). Sastojala se od više uprava (odjela). Četri glavne uprave bavile su se:

1) unutrašnjim neprijateljem (nacionalizam, crkva itd.),

2) emigracijom (hrvatska, albanska itd.),

3) stranim obavještajnim službama, i

4) tehnikom praćenja i prisluškivanja.

SDS je  svoju organizacijsku mrežu razvijala je putem Republičkih sekretarijata za unutrašnje poslove (RSUP), a ovi preko centara SDB-a i njihovih ispostava. Unutrašnji organizacijski ustroj republičkih centrala i centara SDB-a bio je sukladan strukturi saveznog SDB-a. Radom svih službi koordiniralo se iz kabineta J. B. Tita, a nakon njegove smrti iz kabineta Predsjedništva SFRJ.

Nakon raspada Jugoslavije velik broj osoba iz jugokomunističke tajne policije nastavio je svoj posao u službama novih država.

Prenio:Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!

%d blogeri kao ovaj: