Novo!

Nekrolog za dobrog čovjeka Lalu…

Naš Lala je od društvene ništice došao do statusa heroja u hipu, a okončao je kao žrtva rata, parazitske okoline, te ponajprije sustava koji je zanemario brigu za čovjeka, za ljude, koji su sustav stvorili… Znam da bi sada odgovorni, za kraj života našeg prijatelja sada odma’ iz rukava istresli niz razloga za takav kraj; obiteljsko naslijeđe, maloljetnu delikvenciju, boravak u KPD, alkohol, samo kako bi umanjili lik i djelo našeg prijatelje, te skrili demone koji su se naselili duboko u njegovu dušu, odnosno Pilatovski oprali ruke i rekli; dali smo mu stan, dali smo mu mirovinu, šta bi još htjeli?!

Zanemarili su ono najvažnije, zanemarili su čovjeka i njegovu potrebu za radom i stvaranjem, njegovu potrebu za pripadnosti nečemu, jer kada život provedeš u sustavu, teško je van njega funkcionirati… Zajebali ste drugovi, gospodo ili kako li Vam već drago, jer ste čovjeka čiste duše i srca izbacili van među vukove… Nikad nisam primjetio niti jedan Vaš tim za psihosocijalnu pomoć na terenu kako osluškuje krike Lalinih suboraca, koji su ga opsjedali i koje je bezuspješno pokušavao utapati u alkoholu, niti ste ga zaštitili od raznih lešinara koji su svoj ratni staž odrađivali po inozemnim destinacijama, a bolje sutra našli u obnovljenim kućama i sa kreditima koje je naš prijatelj kao jamac uredno vračao… može neko reći naivno, možda i je, kada vjeruješ u ljude kojima ne možeš svoj život povjeriti kada je gusto, kada zuji oko ušiju…

Svoj život je naš brat Lala okončao malo niže nego li ga je počeo, povlačeći se u alkoholnim izmaglicama lutajući ulicama svoga grada uglavnom sam, tek tu i tamo u društvu nekolicine svojih suboraca nakratko, izvlačeći podsmjehe bahatih klinaca i tipova koji nisu omirisali barut… Bog nam je svjedok da smo imali želju pomoći našem bratu, ali su nam ruke bile vezane… Sjedne strane naš Lala je želio okončati po svom, a sa druge zakon koji nam je priječio zbrinuti našeg druga i time mu vjerovatno produžiti agoniju za još koju godinu… Ne znam što se u toj sremaćkoj glavi rojilo osim krikova klinaca koje je vodio, a toliko znam jer mi je jednom osjetio potrebu otvoriti dušu, a s time sam bio iznimno poćašćen, pa ako sam mu s tim činom olakšao barem pet minuta patnje zahvalan sam Bogu i sretan, ali što bi rekao naš kamarad Rale jednom prigodom; “Možda je najbolje za Lalu i sve nas, da ga pustimo da umre pijan i sretan…”… i tako na kraju i bi… Imam stanovitu potrebu, zamoliti svoje prijatelje da pokrenemo inicijativu za otvaranje Doma umirovljenika za naše suborce gdje bi, u skladu sa mogućnostima provodili radne i okupacijske terapije s tim da bi zaposlenike regrutirali ponajprije iz naših redova jer smatram da mi sami možemo sami sebi ponajviše pomoći s jednim dobrim, kvalitetnim, ljudskim pristupom, a prije svega povjerenjem koje već imamo iz dana kada smo glavom jedan za drugoga jamčili…

Naravno da se postavlja pitanje tko će to platiti; pa onaj ‘ko treba; Država… vrijeme je da plati i vrati ono što je odavno trebala učiniti… što se lokacija tiče, pade mi na pamet naša baza u Kumrovcu, hotel koji propada, par jutara vinograda uz, malo stoke, keramika, slikanje, obrada metala i sve što dečke može vratiti u normalu… Dragi brate; Stevice Pavlini – Lalo, nadam se da si sada našao mir za kojim si čitav život tragao… spavaj mirno sa anđelima…

Izvor: Domagoj Jurčić-Sremac

%d blogeri kao ovaj: