Novo!

NEPRAVEDNA EMISIJA NJEMAČKO-FRANCUSKOG TV!

U obilnoj ponudi televizijskih programa na njemačkom jeziku, govornom području od oko sto milijuna ljudi, strše svojom kakvoćom dvije RTV postaje internacionalnoga štiha : njemačko-austrijsko-švicarska „Drei Sat“ i njemačko-francuska „Arte“. To su nekomercijalne televizije, nemaju reklame, njihova gledanost nije velika, financiraju ih televizijske mreže dotičnih država, no očito je da ih prate intelektualne i političke elite, recimo uvjetno one koje donose najvažnije odluke u javnom životu svojih zemalja. Ako se poslužimo jednom njemačkom poslovicom, moramo ustvrditi da i na „Arteu“ „nije sve zlato što sja“. Tako je ta samoreklamno proeuropska RTV postaja 5. travnja emitirala veliki njemački dokumentarac pod naslovom „Desno, dva tri – kamo skreće Europa ?“ u kojoj su autori iznosili svoja viđenja skretanja udesno političkih stranaka i javnosti u Hrvatskoj, Poljskoj, Njemačkoj,Mađarskoj i Francuskoj, potpuno „izblendavajući“ isto takva, ako ne i gora, desničarenja, u Nizozemskoj, Velikoj Britaniji, skandinavskim zemljama, Slovačkoj, Češkoj, Grčkoj i još nekim manjim europskim zemljama. Dok se prilozi o uspjesima ekstremnih desnih stranaka u većini zemljama o kojima je riječ, uglavnom bili koncentrirani na suvremena zbivanja, što nije baš politološki ispravno, jer sadašnje nemile pojave imaju svoje korijene u prošlosti, kad je bilo riječi o Hrvatskoj, kojoj je bila posvećena najveća pažnja, ali u kojoj, što bi trebalo biti svima poznato, ekstremno desničarske stranke igraju sasvim perifernu ulogu, autori su posegnuli preduboko u prošlost sve do Nezavisne Države Hrvatske, ustaštva i Ante Pavelića, sa svim klišejima i lažima iz jugokomunističkih i velikosrpskih „tvornica laži“, kako bi navodno objasnili triumfiranje ekstremne desnice u našoj republici nakon posljednjih parlamentarnih izbora, premda na njima desnica nije ni izdaleka bila tako uspješna kao, primjerice u Mađarskoj, Francuskoj i Grčkoj. Autori su bezrezervno sve ustaše proglasili fašistima, konzervativce proustašama, rodoljubne pjesme, pa i one iz vremena Prvog hrvatskoga preporoda, nacionalističkima, Hrvatsku čistu stranku prava ustaškom, isto kao i koalicijsku Hrvatsku stranku prava – Ante Starčević, a sve to bez ikakvih upozorenja da su sve te pojave tek fusnote u hrvatskom političkom životu, dok su rijetke ustaške provokacije u stvari iživljavanja polupijanih pojedinaca i neodgovornih skupinica na raznim svečanostima u kojima se većina sasvim drukčije, naime politički zaista korektno ponaša. Začuđujuće je da već u „voršpanu“ vidimo pripadnike Hrvatske vojske na mimohodu u Zagrebu u povodu proslave 20-te obljetnice „Oluje“. Kasnije je rećeno kako se u Hrvatskoj opaža „sve veća militarizacija“, što kao da je prepisano iz biltena Srpskog narodnog vijeća „Govor mržnje i nasilja prema Srbima u 2015.“. Autori emisije prešućuju da su vojne parade posve uobičajene u nizu europskih zemalja, primjerice u Francuskoj na nacionalni praznik „Pad Bastilje“ ili u Velikoj Britaniji u povodu Kraljičina rođendana.

Za „Arte“ je Hrvatska u raljama ekstremne desnice. Kad je riječ o Hrvatskoj reporteri „Artea“ ograničili su se na samo rubne pojave u hrvatskom društvu, one koji ipak ne dominiraju hrvatskim javnim životom, pri čemu su, za razliku od dijelova reportaže o Njemačkoj, Francuskoj, Poljskoj i Mađarskoj, bili krajnje neobjektivni, jer nisu pozvali pred svoje mikrofone druge i drugačije od oporbenih, one koji su na vlasti ili njoj bliski, da kažu svoju verziju hrvatske zbilje, pa neka gledatelji sami donose svoja prosudbe o našim prilikama. Pronašli su potpuno nepoznatu osobu da govori o neizmjerno izpolitiziranoj temi što je bio, odnosno nije bio koncentracijski logor Jasenovac, ali i o drugim problemima, sladostrasno kopajući po hrvatskoj prošlosti u Drugom svjetskom ratu, što nisu učinili kad su referirali o drugim europskim narodima. Reporteri „Artea“ odlaze najprije u Knin na Dan domovinske zahvalnosti gdje vidimo kako svi u svečanom raspoloženju slave taj praznik, ali nažalost ne samo autori filma nego i neki Hrvati pokazuju svoje neznanje i neprimjerno ponašanje pred strancima. Nakon što jedna Hrvatica kaže da je taj dan za Hrvate nešto kao Božić, glas u offu govori da postoji i druga verzija zbivanja u „Oluji“ prema kojoj je Hrvatska vojska nasilno protjerala jednom kažu 200 tisuća, jednom pola milijuna Srba, spalila pet tisuća njihovih kuća i njih tisuću usmrtila.

Naravno, ni slovca o izvorima za ovu tvrdnju, ali ni riječi o tome da su se krajinski Srbi pet godina prije, ničim izazvani, pobunili protiv svoje domovine i protjerali iz tzv. „Srpske Republike Krajine“ sve nesrbe, uglavnom Hrvate. Prema izvrsno dokumentiranoj knjizi Nikice Barića „Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990-1995“, vlasti u „Krajini“ same su organizirali bijeg svojih podanika, što se može i vidjeti u ovome filmu kako polako s traktorima, na kolima i pješke bez ikakvih smetnji odlaze u smjeru Srbije i Republike Srpske. Sramotno je bilo ponašanje jedne hrvatske skupinice, očito pod utjecajem alkohola, koja je pjevala ustašku pjesmu : „Boj se bije, bije, ustaški se barjak vije…“, dok su neki kliktali Paveliću i nosili na kapama neregularni hrvatski grb, mašući službenim hrvatskim zastavama, što je nespojivo. Jedan posebno agresivan podigao je ruku na rimski pozdrav i urlao „Za dom spremni…“ Svakako je pogrješka redara da nisu prekinuli to divljanje kako u Kninu tako i u Čavoglavama, na koje su se itekako „upalili“ zlonamjerni autori ovoga filma koji su zaključili da su ti „fašistički“ simboli, doduše zabranjeni, ali se toleriraju nakon nedavnih izbora. U Kninu je bila i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, ali kamera je zabilježila pojedinca koji ju je fotografirao, a na njegovoj nadlaktici vidio se tetoviran njemački vojnički križ iz Drugog svjetskoga rata. Ništa ovdje nije bilo slučajno, pa ni to. Isto se može reći i za prodaju raznih značkica, zastavica i slikica s ustaškim obilježjima.

To bi svako trebalo onemogućiti, ali isto tako i slične partizanske derneke u Kumrovcu i Srbu, gdje druga strana također paradira s jugoslavenskim zastavama, petokrakama i trorogim kapama, pjevajući komunističke pjesme i podižući stisnute šake. Jedno i drugo moralo bi se zabraniti temeljem Deklaracije Europskog parlamenta o suprostavljanju totalitarnim sustavima : fašizmu, nacionalsocijalizmu i komunizmu, a Ustaški pokret svakako se može označiti, barem po svojim političkim strukturama i nekim ideološkim postavkama, profašističkim.

Stopama srpskih povjesničara i propagandista Po starom običaju srpskih povjesničara i publicista koji prilike u Hrvatskoj tijekom propadanja komunističke Jugoslavije odmah dovode u vezu sa sudbinom hrvatskih Srba zavrijeme Nezavisne Države Hrvatske, i autori „Artea“ otišli su istom stazom. Tvrde da je ustaška država nastala uz odobrenje Trećega Reicha, no to nije posve tako jer je izaslanik njemačkog Ministarstva vanjskih poslova Edmund Veesenmayer prije 10. tranja 1941. vlast nudio demokratskom predsjedniku Hrvatske Seljačke Stranke Vlatku Mačeku, koji je to glatko odbio. Upitan je i broj žrtava od pola milijuna Srba, Židova i Roma u NDH. Srbin Bogoljub Kočović i Hrvat Vladimir Žerjavić pronašli su da je taj broj znatno manji, barem za jednu trećinu manji, što je važno jer su za vrijeme komunizma bile spominjane astronomske brojke ustaških žrtava u logoru Jasenovac, kojih se srpski autori i danas drže, stalno tvrdeći da je riječ o 700 tisuća, neki pak kao vojni povjesničar Vladimir Terzić, prebacuju tu brojku preko jednoga milijuna. U „Arteovu“ filmu navodi se da je u Jasenovcu smrtno nastradalo 380 tisuća ljudi što je gotovo pet puta više nego što je gornja granica kod Slavka i Ive Goldsteina i njihovih istomišljenika. Danas se u Hrvatskoj vode često previše emocionalne prepirke o broju jasenovačkih žrtava koje neki vjerojatno predimenzioniraju od 80 do sto tisuća, drugi minimaliziraju na nekoliko tisuća, a onda njima pridodavaju komunističke žrtve u istom logoru koje su, navodno, bile veće nego ustaške. Sve bi to još trebalo dokazati, no glavni dokumenti o možebitnoj komunističkoj verziji Jasenovca nalaze se u Beogradu i vjerojatno ih hrvatski stručnjaci nikad neće dobiti na uvid.

U ovakovu manipulaciju upali su i autori „Artea“ kad su neku posve nepoznatu osobu po imenu Karla Dragić, pronašli na Jadranu gdje zarađuje crkavicu, da im govori o Jasenovcu gdje je navodno rođena. Ona se najprije žalila na svoju sudbinu trajno nezaposlene, potom tvrdi kako u Hrvatskoj nitko nije sretan, te da je ono što se vidi tijekom turističke sezone samo privid, hrvatski Disneyland, da u njezinu mjestu ništa nije učinjeno da mladi ljudi nađu posao, a što je još gore, kako se u Hrvatskoj uopće ne govori o ustaškim zločinima nego da je ozračje u posljednje vrijeme ništa manje nego fašističko. U slične diple zasvirala je i poznata i u svijetu često prevođena književnica, Slavenka Drakulić, koja se stranim novinarima žali kako se danas u Hrvatskoj manipulira s ustaškom prošlošću. Potom veli : „Srbi su ponovno neprijatelji.“ Po njoj, jezik HDZ nije ustaški, ali je to duh. Otvoreno je rekla da je Franjo Tuđman obnovio ustaške simbole proglasivši sadašnju Hrvatsku sljednicom NDH, a to je, kako tvrdi Slavenka Drakulić – kriminalno . Teško je vjerovati da načitanoj književnici nije poznata često spominjana Tuđmanova definicija Nezavisne Države Hrvatske kao „izraza težnji hrvatskoga naroda za svojom državom“, ali i „zločinom“, „kvislinškom tvorevinom“, te „posljedkom nacističkog odbacivanja versaillskog poretka“. Na jednu pozitivnu odrednicu što je NDH, Tuđman je nadodao tri negativne. Je li to kriminalno ?

Stranci nam dijele lekcije a nisu pomeli pred vlastitim vratima. Još goru ulogu u ovoj dokumentaciju preuzeo je dopisnik BBC, Allan Little, suautor knjige „The Death of Jugoslavia“- Smrt Jugoslavije , koji je tijekom petogodišnjeg rata u bivšoj Jugoslaviji izvještavao s terena. Njegove ocjene hrvatske današnjice i prošlosti upravo su katastrofalne za Hrvate kao cjelinu . Po njemu, dijelovi hrvatske političke klase preformulirali su hrvatsku povijest prema uzoru na četrdesete godine. Nacionalizam je, tvrdi dalje, uvijek služio za potiskivanje debata, skepse i preupitivanja, koji su životno važni za demokraciju . Doslovno veli : „Ne vjerujem da je nacionalizam ikad pobjeđen u Hrvatskoj.“ „Onaj tko sumnja u tragičnost hrvatske povijesti“, naglasio je Little, „taj si presuđuje smrtnu kaznu“ . Nije za vjerovati da taj navodni poznavatelj jugoslavenskih prilika ne zna da su u Hrvatskoj ljevičari dva puta bili na vlasti, da su u današnjoj Srbiji to „novokomponirani“ nasljednici Miloševićeve Socijalističke partije Srbije i Šešeljeve Srpske radikalne stranke, i da je utjecaj tako zvane ekstremne desnice u Hrvatskoj znatno manji nego sličnih stranaka u susjednim i ostalim europskim zemljama, pa i u njegovoj domovini gdje „United Kingdom Independence Party“ – Neovisna stranka Ujedinjenoga Kraljevstva, postiže sve veće uspjehe na izborima, traži izlazak iz Europske Unije i širi nesnošljivost prema useljenicima.

Kraj prvog dijela

(nastavlja se…)

 

Izvor: Gojko Borić

Žig

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: