Novo!

NEZAHVALNA ULOGA NOVIH JANJIČARA U SLUŽBI BEOGRADA

Poslije velike hrvatske tragedije iza 1945. god., cijela Hrvatska je bila okupirana od našeg susjednog neprijatelja: srbokomunista. Tada je počelo ono najgore; hapšenje, zatvaranje, mučenje, streljanje, vješanje, ubijanje, preslušavanje, pljačkanje, gonjenje na prisilne radove itd. itd. Svima nama su poznata ta sva tatarska djela učinjena nad Hrvatskom I njenim pučanstvom, od naše “braće” po bratstvu i jedinstvu – Srba. Ovi su imali u svakoj hrvatskoj pokrajini svojih vjernih janjičara, koji su svaki nalog iz Beograda striktno izvršavali; čak su nadmašili u svojoj poslušnosti I one nekadašnje “naše” janjičare, kojima je zapovijed stizala iz Istanbula, paralelno i Budimpešte, Beča i Venecije.

Tako su ti naši janjičari, (neka mi se ne zamjeri na takvom izrazu jer je isti najprikladniji za sve one koji teroriziraju svoj vlastiti narod za tudji interes), više svijesno nego nesvijesno, pomagali “bratstvu i jedinstvu” svaku naredbu, bez obzira dali ona krnji nacionalni ponos hrvatskog naroda, ili uništava hrvatsku tradiciju i dobra ili sistematski istrebljiva sve što je hrvatsko, pa čak i hrvatski narod.

Sve je to sporedno samo da se udovolji “braći”. Poznato je nama a i cijelom svijetu da je odmah iza “oslobodjenja”, bilo hapšenja svih istaknutih Hrvata ne samo u Domovini nego i u iznozemstvu, odakle su Zapad i Saveznici izručili mnoge Hrvate u krilo svojoj “braći” po “bratstvu i jedinstvu” u Beograd. Tom hajkom na Hrvate nije bio poštedjen ni Naš Uzoriti Kardinal, Dr. Alojzije Stepinac. I njega su izveli skupa sa mnogim drugima pred tz. narodni sud, ne u Beogradu već u Zagrebu. Zašto baš u našem glavnom gradu? Sve je to tako lijepo bilo smišljeno, naravno na “bratski” i “ravnopravni” način.

Na sudu su svi okrivljeni djelima protiv naroda i države, čiji je glavni grad Beograd, gdje je bio i centar državnog suda, a koji sudi republički sud, tada Federativne Narodne Republike Hrvatske u zagrebu. Sa malo komentara svatko će razukijeti zašto sve to. Često puta sam imao priliku raspravljati o nemogućem zajedničkom životu nas Hrvata sa “našom braćom” Srbima u jednoj te istoj zajedničkoj državi, a ne samo sa našim ljudima nego i sa samim Srbima, a najviše sa strancima.

Uvijek sam se služio dokumentima koje su Srbi pobijali na svoj balkanski način, dok za strance je sve izgledalo nerazumljivo i zagonetno. Na tatarsko hapšenje I sudjenje Kardinala Stepinca, u stvar upućeni stranci bi mi odgovorili da to nisu ni činili ni zahtijevali Srbi nego Hrvati, jer da se je sve odigralo u Hrvatskoj. Znači da su se “naša braća” već prije pobrinula kako bi uvjerili strance u svoju nevinost, što im je dijelomično i uspjelo uz pomoć naših janjičara.

Poslije spomenutog “oslobodjenja” su “braća” Srbi odnijeli sve vrijednije stvari iz Zagreba u Beograd I to u ime ratne odštete. Sa tim su kazali I potvrdili da mi nismo jedan te isti narod a još manje braća, od kojih se traži ratna odšteta. Braća nikada ne ratuju jedan protiv drugoga. Mirne duše naši janjičari su gledali, kada se za “bratstvo i jedinstvo” ispražnjivati Hrvatsko Narodno Kazalište, kirurški I bolinički pribor iznosi iz bolinica, skidaju I odnose klupe iz narodnih parkova te dosta drugih vrijednih stvari, pa i sami spomenik našeg slavnog junaka Bana Jelačića.

Nikada u hrvatskoj povijesti naši janjičari nisu toliko obilato pomagali svoje naredbodavce kao što su to činili ovi današnji. Bilo ih je koji su se takmičili, tko će biti revniji. To je najviše hrvatski narod osjetio prvih dana iza rata, kada je naša šuma bila puna hrvatski križara, ostatak nepoklane hrvatske vojske na Bleiburgu. Da bi se slomio daljni otpor hrvatskih križara u šumi, bilo je potrebno organizirati akcije u svim selima naše Domovine. Na nekim mjestima gdje tadašnja Ozna skupa sa mjestnom milicijom nije se usudila patrolirati sama, natjerali bi seljane da idju ispred njih.

To se je poimenice dogodilo u Ljubuškoj krajini, selu Sovićima, listopada 1945., kada su u selu Lipovicama kraj Posušja ubili Juru Boban, zvani “Kurilj i veliki”.  Zbog svog patriotizma, selo Sovići su bili toliki trn u oku “braći” u Beogradu, da su 1947. god. izglasali ne dati niti jedne pare iz državnog budžeta za izgradnju objekata u Ustaško gnjijezdo – zapadnu Hercegovinu. To je predložio Moša Pijada i rekao dok je on živ da se ta revolucija neće izmjeniti. Kako rekoše tako I učiniše, da se još ništa nije izgradilo u tom kraju uz pomoć države. Te iste godine je odlučeno očistiti Ljubušku krajinu od križarske “bande” kako sui h od milja nazivali janjičari.

Za taj “delikatni” posao nije trebalo tražiti izdaljega prikladna čovjeka, jer je na osnovu svojih zasluga odredjen janjičar Ivan Granić iz Medjugorja, koji je striktno izveo sve po planu. Za svog teklića imao je Vencu BUŠIĆ iz Gorice, zvani “Vencelo” koji se je najvjernije istakao u poslušnošću. Bilo je i drugih više manje poznatih koji su sudjelovali u tom čišćenju. (Tada, kada sam ovo pisao u siječnju 1969 godine, namjerno nisam htio spominjati neke osobe iz sela Sovića, jer su te osobe bile žive, pa nisam htio da zbog ovih bude proganjana njihova rodbina. Danas ću spomenuti jednog iz Pejića Drage, Mate Pejić, zvani “Žerić”. Opet neki sitni doušnik Paško Vlašić iz sela Vlašića. Neki Hunga, tako su ga zvali i on je tako bio poznat, iz Posušja, ne sjećam mu se imena više. Bilo je i drugih malo sitnijih doušnika koji su iz osobnog koristoljublja postali članovi partije, tj. KPJ I tim potvrdili svoje janjičarstvu u službi Beograda. Mo). Da bi što uspješnije izveli svoj barbarski plan i zadovoljili svoje dželete u Beogradu, odlučili su preseliti stanovništvo cijelog sela u drugo, tj. izmješati sela.

To je bilo veoma teško i naporno. Nitko nije smio ostaviti niti jedno zrno žita u svojoj kuću. (To bi se smatralo da si žito namjerno ostevio u kući kako bi se Križari mogli hranom pomoći, mo) Najmanju stvar se je trebalo ponijeti sa sobom. Ukoliko bi se našlo bilo kakvo žito u kući, vlastnik iste bi bio smatran da suradjuje sa Kamišarima, kako ih je narod zvao kod nas. Kao takav bio bi izveden pred sud, naravno “narodni” sud i sudilo bi mu se takvom. Ostalo nije teško pogoditi šta će sa istim biti. To su nezaboravni dani za naš narod! Svatko se može zamisliti kako je to izgledalo. Selo Drinovci su otjerani u selo Blaževiće.

Ovi su bili dodjeljeni u selo Vlašiće kao i Bobanova Draga. Pošto je ovo selo bilo malo a nas došlo deset puta više, bilo je praktično nemoguće sve smjestiti u kuće. Po receptu “bratstva i jedinstva”, janjičari su se postarali da svak bude u suhu, tako da je bilo u istoj kući i za jednim stolom više obitelji. To je izgledalo više nego užasno! Bilo je nestrpljivi ljudi u takvom vrtlogu koji su “možda” nešto rekli. Drugi dan bi nastala hapšenja i mnogi su ljudi toga puta zatvaranipo vise mjeseci i godina. U samim ispražnjenim selima bile su postavlje mrtve straže, od 15 sati do 9 ujutro. Onaj koga se nadje izmedju tog vremena u selu, biti će smatran kamišarom i kao takzv biti će streljan.

Tome naredenju smo se ubrzo uvjerili, kada je jednog dana, Frano DRUGIŠIĆ, otac poznatog hrvatskog svećenika u New.Yorku, fra. Silvija GRUBIŠIĆ, otišao posjetiti svoju kuću pred kojom je ugledao grupu naoružanih partizana. Čim su ovi njega spazili otvorili su vatru na njega, bez ikakvog prethodnog upozorenja. fra Gracijan Raspudic Starac Franjo od 73 god. je imao sreću da nije bio pogodjen, što je janjičare tako razljutilo da su sve redenike ispraznili za njim. (Bio sam svjedokom ove pucnjave. Moj otac Petar Boban Gabrića i ja smo bili u selu, u Bobanovoj Dragi, nešto radili oko kuće kada smo pucnjavu očuli.

Vidjeli smo Franju Grubišić, zvani “brko”, gdje iznad Čuljkovih kuća, ispod Majdena, kroz ograde i zidove, prizidine, saget trči prema Pejića Dragi. Tu su ga Oznaši/partizani uhvatili i svezana u žicu doveli pred kuću Jure Čuljka, undje na cesti pokraj mosta. Ono malo ljudi što je bilo u selu došli su u velikom strahu intervenirati za starca Franju Grubišića. Mo) Kada im je ponestalo municije, dali su se u potjeru za njim. Nije bilo teško uhvatiti stara čovjeka kojega su na najgore muke stavljali i naposljetku mu brkove čupali, samo zato što im se nije htio pokoriti. Poveli su Franju sa sobom i tri dana je bio sa njima. Kada su ga dobro izmrcvarili pustili su ga kući. Starac Franjo je još i dans živ, a ima za svjedoke nekoliko sela. Sve dolazi gore I gore. Hrvatsku je zahvatio val mržnje, a na samu Hercegovinu hajka se organizirala, kako je ti lijepo prikazao u svojoj knjigi “DJEVOJKA DRINA” fra. Gracijan RASPUDIĆ. Preživjeti te dane bila je hrabrost.

Tvrdi hrvatski duh hercegovačkog seljaka nije moglo slomiti niti četiristogodišnji turski zulum, a kamoli će uspjeti srbokomunistički iz Beograda. Stoga se metode mjenjaju i udara se na Hercegovinu i drvljem i kamenjem. Prešlo se je na najgore – pljačkanje svega do čega se je može doći. Odredjeni su odkupi “narodnim vlastima”. Tko ne dadne odredjenu mjeru, okrivljen je da pomaže kamišare. Mjere su bile toliko pretjerane u svemu, da mnogi nisu htjeli pobirati godišnji prihod sa svojeg imanja, nego su direktno otkupnu komisiju slali na berbu. Godine 1949 i 1950 bilo je zabranjeno u imotsko-bekijskom polju sijati bilo kakvo žito i drugo; osim pamuka.  (Kukuruz su prozvali “banditom”.) To je istina, dragi moji Hrvati.

To vam govori očevidac i svjedok ovih neugodnih dogodovština. Tu sam živo i odrastao, pa se toga sjećam vrlo dobro. Ovo pišem ne da nekoga prozivljem, razljutim ili naljutim poradi prošlosti. Ovo pišem za nadolazeće hrvatske naraštaje kako bi mogli znati šta je i kako je prije bilo. Vjenčanje generala drinjanina Onaj tko bi uz pamuk posijao koje zrno kukuruza, bio bih uhapšen. (Tako je i moj otac Petar Boban Gabrić bio uhapšen u srijedu 31 svibnja 1950 god., jer je seoski poljar Petar Boban “Dedo” pod pritiskom i Oznaškom prijetnjom morao im odati ime i prezime vlastnika parcela na kojim ja kukuruz već bio iznikao i skoro prirestao za okopavanje, Mo) Pod najstrožijom prijetnjom moralo se je nedjeljom orati, kopati, ukratko raditi.

Onaj tko se tome suprostavi, zna se šta ga čeka. Dešavalo se je da su “narodne vlasti” misare zaustavljali I natjeravali na kolektivni zadružni posao. Tako se dogadjalo sa dosta naših ljudi. I moj otac otac je bio za istu stvar zatvoren I mnoge muke pretrpio.  Sve sam ovo napisao zato što se mnogi ondašnjih “bogovi” danas srame svoje prošlosti. Svaki od njih bi htio ostati čist i pošten kod naroda. Zato i nije čudo što se oni izmedju sebe toliko svadjaju. Dolaze vijesti iz domovine da sve jedan drugome predbacuje i sa sebe svaljiva krivnju na drugoga. Mladji, oni koji su počeli oblićati oko starijih odmah iza 1945., predbacuju starijima.

Ovi se brane i pravdaju da su morali izvršavati naloge odozgor, tj. od C.K.K.P. Hrvatske. Šefove i vodje C.K.K.P. Mrvatske možemo svaki dan čuti direktno ili indirektno da su izvršavali naloge partije, te ako se ima što zamjeriti, može se zamjeriti partiji. Znači, drugim riječima rečeno, da riba od glave smrdi, tj. iz Beograda. “Braća” Srbi iz “bratstva i jedinstva” se pravdaju da oni nisu ni terorizirali, ni ubijali ni sudili Hrvatima, nego se iz Zagreba izravno dirigiralo. Znači “braća” Srbi I ovoga puta su sve u rukavicama radili. Ubacili kost medju nas Hrvate da se svadjamo i koljemo. Sva je krivnja na nama Hrvatima i krivce trebamo tražiti medju našim janjičarima. Zato neka naši bivši “janjičari” osvježe svoj razum poslije tolikog iskustva sa “bratstvom i jedinstvom”, te neka poslije tolikih godina postanu Hrvati, a ne neki Jugoslaveni. San Francisco, siječanj 1969. Mile Boban.

Ovo je pisano prije 43 godine i pisano je u odrazu onoga vremena, dakle vremena dok smo još bili u zajednici “jugoslavenskih naroda i narodnosti”. Kroz taj odraz vremena se treba ovaj opis analizirati i dati mu zasluženu ili nezasluženu važnost. Ovo je bila zadnja “OBRANA” koju je general Drinjanin korigirao i u njoj pisao i koja je izišla za vrijeme njegova života. (Agent jugoslavenske Udbe Ilija Stanić je ubio na surov i gnjusan način hrvatskog generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića. Mo, Otporaš.)

Izvor: Otporaš

1 Comment on NEZAHVALNA ULOGA NOVIH JANJIČARA U SLUŽBI BEOGRADA

  1. Pročitao sam ovaj članak koji zasijeca u vrlo žalostnu prošlost i bolno sijećanje. Bio sam svjedok i žrtva tih poslije ratnih događaja. Žrtva sam bio zato jer sam kao dečkić morao ići nedjeljom raditi na “Imanjima Radnih Zadruga”. Tako je to tada takozvana “narodna vlast” zvala. “Narodni Domovi” su se pravili, zidali. Ljude su silom i sa kundecima tjerali na prisilni rad izgradnje tuih “Domova”. Mi dječaci smo iz škole odvođeni na brad gdje se je klačina (Vapno) pravilo. Starilji ljudi, majstori zanata su Klačinu zidali, mi dječaci kamenje i drugi potrebni materijale donosili, šumu i draču sjekli i donosili do Klačine, zaduženi su tu draču ubacivali kroz otvor u Klačinu, tako je to trajalo bez prekida za 3 do četiri dana. Tada se Klačina pusti na miru dok se ohladi. Zatim se taj ispečeni živac/kamen trap u kašete, kante i nosi se do gradnje tih “Narodnih Domova”. Tu bi se taj ispečeni kamen stavio u jednu iskopanu rupu, radnici bi istresli taj ispečeni kamen u tu rupu, nalili vode toliko koliko je bilo potrebno. Za dan/dva taj ispečeni kamen se tu gasi kao neka žerava na koju se polije voda. Radnici, kako su ih zvali “šegrti” bi taj klak pomješali sa pjeskom u razmjeru jedan (1) sa pet (5), što znači: jedna lopata klaka, pet lopata pjeska. Sada je to supremo za majstore, zidare da taj klak, kako je pomješan i bio poznat kao “klačarda”.

    Moj otac je bio ljut na sve te njihove nerazumne radne podhvate, te, više u šali nego zbilji, dok su prisilno morali raditi na Sovićkom “Narodnom Domu” u nedjelju 7 svibnja 1950. godine rekao pred svim tim prisilno okupljenim radnicima od praline ovako: Ja ne vidim nikakove svrhe da se ovaj Dom ovdje pravi a klačina se gore na vrh brda i u šumi pravi. Pametnije bi bilo da se ovaj Dom pravi gore na brdu i u šumi gdje ima svega izobilja…

    Nije treble dugo, srijeda 31 svibnja oko šest (6) sati poslije podne dok smo otac i ja lozu polivali, skoro trkaćim korakom su došla tri (3) milicionera, vojničkim postupkom uhapse mojeg ova, žicom mu ruke svezaše, odveoše u Gornje Soviće u “Stanicu Narodne Milicije”. Pritvor je izdržavao na Posušju, sušenje na Širokom Brijegu i Mostaru. Kao “narodni neprijatelj” osušen je na četiri (4) godine zatvora. Sva sreća da je pušten iz zatvora ranije…

Comments are closed.

error: Content is protected !!