Novo!

O poslijeratnom Jasenovcu…

GNJUSNE LAŽI SLAVKA GOLDSTEINA!

Dijelovi knjige Slavka Goldsteina ‘Tragika, mitomanija, istina – Jasenovac’ u izdanju Frakture iz Zaprešića: Najviše vjerodostojnih saznanja o poslijeratnom Jasenovcu nalazi se u dokumentaciji Javne ustanove Spomenpodručje
Jasenovac. Nijedan od 20 svjedoka, čije je iskaze prikupila i arhivski obradila viša kustosica te ustanove Jelka Smreka, poslije rata nije vidio obnovljeni logor na prostoru bivšeg ustaškog Logora III Ciglana. Zalaznica ustaške posade napustila je Jasenovac 1. svibnja 1945., a dan kasnije prethodnica Jugoslavenske armije bez borbe je ušla u opustošeno mjesto. Od oko 500 kuća u Jasenovcu ustaše i Nijemci u povlačenju su zapalili čak 433. U stanovitom smislu selo je bilo produžena ruka logora: u njemu je bio smješten dobar dio ustaške posade, tu su bile i logoraške radne jedinice Kožara i mehaničarski Brzi sklop, ustaška bolnica, zatvor za logoraše pod istragom, zapovjedništvo i
intendantura cijelog logorskog sustava. Ustaše su nastojali za sobom ostaviti što manje tragova, ali zašto su palili i nastambe lokalnog stanovništva? Očaj i bijes totalnog poraza teško je kontrolirati. Glavni ustaški Logor III na rubu Jasenovca zatečen je 2. svibnja u još derutnijem stanju.

U jasenovačkom mjestu zgrade su uništavane požarom, pa su ogoljeni zidovi većinom još stajali i obnova je bar dijelom bila moguća. Naprotiv, u Logoru III zgrade i druge nastambe bile su minirane, do temelja urušene ili sasvim srušene. Jedini je stajao veliki cigleni zid, sagrađen mukom zatočenika, dugačak 3,6 kilometara i visok oko 3 metra, ponegdje malo viši ili nešto niži. Postao je neiscrpivi izvor građe za stanovnike Jasenovca i okolnih sela koji su se vraćali iz izbjeglištva ili progonstva pod gole zidove i na zgarišta. Nadležna nova vlast, KotarskiNOO Novska, dozvolila je stanovništvu koristiti ciglu iz zida i građevni materijal iz logorskih ruševina za obnovu domova i naselja.

Raspored i dozvole za odnošenje cigle izdavao je službenik Kotarskog NOO-a Pane Peleš. S premalo kuća koje su poslije ustaškog pustošenja ostale upotrebljive, po pet-šest jasenovačkih obitelji u prvo je vrijeme stanovalo u
jednome stanu. Okružna i Zemaljska komisija za utvrđivanje ratnih zločina stigle su na uviđaje u razrušeni jasenovački logor 11. i 18. svibnja i 18. lipnja 1945. Jednoglasno su utvrdile da je logor neupotrebljiv za bilo kakve svrhe: sve su zgrade ‘… uništene ili teško oštećene tako, da se nijedna ne nalazi u uporabivom stanju’. Kao dokumentacija snimljeno je oko 400 fotografija koje su sačuvane. Sve tri komisije bile su suglasne s odlukama nadležnih Narodnooslobodilačkih odbora da građa iz logorskih ruševina i ciglenog zida bude dodijeljena za obnovu domova postradalog stanovništva. Nema podataka da je bilo kome iz tih komisija palo na um da bi jedan manji dio ruševina trebalo konzervirati kao historijski dokument i ne zna se tko je naredio totalno raščišćavanje logora. Do 1948. godine golemi logorski prostor bio je pretvoren u ledinu. Treći dio knjige ‘Jasenovački logori – istraživanja’ napisali su StipoPilić i Blanka Matković pod naslovom ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema
svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima’.

Ispisali su punih 90 stranica i njihov je tekst najdulji u knjizi. Razlikuje se i pristupom: prvi autor Vladimir Horvat slabo poznaje dokumentaciju i piše o tri navodna Jasenovca uglavnom golim tvrdnjama bez argumentacije; drugi autor Igor Vukić poznaje dokumentaciju, ali iz nje jednostrano bira uglavnom samo ono što odgovara njegovoj osnovnoj tezi da Jasenovac l941. – l945. nije bio logor smrti, a prešućuje znatno obilniju dokumentaciju koja dokazuje suprotno; autori Stipo Pilić i Blanka Matković najmarljiviji su u pretraživanju dokumentacije i nastoje biti objektivniji. Ipak, i oni se u osnovi pridržavaju osnovne tvrdnje Vladimira Horvata: ‘Jasenovac od l941. – l945. bio je sabirni i radni logor, a od 1945. koncentracijski i likvidacijski logor daleko većeg kapaciteta.’ Njihova je nevolja
što svoju marljivost uzaludno troše u dokazivanju nedokazivog, ali ipak priznaju: ‘Do sada nitko nije uspio bez ikakve dvojbe potvrditi postojanje ovog logora (poslijeratnog, op. ur.) na temelju arhivskih dokumenata’ jer ‘dosadašnji izvori o tome svode se ponajviše na kratka usmena svjedočanstva koja do sada nisu bila
podkrijepljena nikakvim izvornim ispravama.’ Najviše vjerodostojnih saznanja o poslijeratnom Jasenovcu nalazi se u dokumentaciji Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac. Viša kustosica te ustanove Jelka Smreka, pored svog redovitog rada, od 1990. do 2005. prikupila je i arhivski obradila 20 opširnih svjedočenja jasenovačkih mještanki i mještana, službenika poslijeratnih vlasti, kažnjenika na radu u Jasenovcu i dva pisana i audiozapisa zapovjednika
najveće radne grupe u poslijeratnom Jasenovcu Mirka Šimunjaka i jedno svjedočenje Ivana Bezjaka, komandira jasenovačke milicijske stanice u ljeto i jesen 1945. godine.

Nijedan od 20 svjedoka poslije rata nije vidio obnovljeni logor na prostoru bivšeg ustaškog Logora III Ciglana, a neki od njih sami su vidjeli taj prostor u ruševinama koje se raščišćavaju i iz njih se izvlači građevni materijal za obnovu okolnih naselja i infrastrukture. Da bih s punom sigurnošću mogao prihvatiti te podatke, u svojstvu predsjednika SavjetaJUSP Jasenovac u mandatu 2001. – 2005. godine predložio sam da uputimo mlađe kustose Maricu Karakaš i Marija Kevu na rad u Hrvatski državni arhiv u Zagrebu kako bi utvrdili ima li bilo kakvih tragova o
postojanju poslijeratnog partizansko-komunističkog logora smrti na prostoru bivšeg ustaškog Logora III. Savjet je prihvatio moj prijedlog i nakon nekoliko tjedana dvoje kustosa se vratilo s izvještajem da ništa takvoga nisu pronašli.
Stipo Pilić u knjizi ‘Jasenovački logori – istraživanja’ primjećuje da tadašnji kustosi Karakaševa i Kevo u HDA nisu ni mogli pronaći tragove o poslijeratnom jasenovačkom logoru, a moglo bi ih se možda naći u sisačkom arhivu, jer Sisak je bio administrativno nadležan za općinu Jasenovac. Kad sada čitam tekst S. Pilića i B. Matković, vidim da ni Pilić u Sisku nije pronašao nikakav relevantni dokument na tu temu. Nakon svega, s punom sigurnošću mogu tvrditi i tvrdim da su konstrukcije Društva za istraživanje trostrukog Jasenovca o poslijeratnom partizanskokomunističkom logoru smrti u stvari samo konstrukcije, bez ijednog pravog dokaza, dakle neosnovane izmišljotine.

To nam, uostalom, sada već priznaje i sam tajnik Društva, marljivi istraživač Igor Vukić, koji u velikom intervjuu tjedniku ‘Vijenac’ od 12. studenoga 2015. odgovara na pitanjeAndrije Tunjića da li je u Jasenovcu bilo poslijeratnih likvidacija: ‘Bilo je likvidacija pojedinih skupina s Križnog puta, ali poslije tog vala to je bio radni logor; logoraši su popravljali pruge, mostove na Savi, raščišćavali ruševine…’ Dakle, nije bilo poslijeratnog logora smrti u Jasenovcu ni na rubu Jasenovca, kako to sugeriraju Vukićevi kolege Vladimir Horvat i Stipo Pilić – Blanka Matković.
O tom radnom logoru, koji spominje Igor Vukić, u dokumentaciji Jelke Smreke najviše govori Mirko Šimunjak, zapovjednik Radne grupe Jasenovac od travnja 1946. do svibnja 1947. sa činom potporučnika, a zatim i poručnika OZN-e. Moj je dojam da je uglavnom točno sve o čemu Šimunjak govori, a ako nešto ne želi reći onda to prešućuje, ali ne laže. Bivši kažnjenik u jasenovačkoj radnoj grupi, Zagrepčanin dr. Ivan Paspa, u svom iskazu Jelki 1998. sjeća se da im je ljeti 1946. ‘zapovjednik bio pristojan potporučnik imenom Miro’, čime indirektno potkrepljuje vjerodostojnost Šimunjakova svjedočenja. Njegov prethodnik poručnikSavo Šakan bio je prema
kažnjenicima navodno grub i ‘nečovječan’.

Prema Šimunjakovu opisu, kažnjenička grupa kojoj je on zapovijedao zvala se ‘Zavod za prisilni rad Viktorovac – Radna grupa Jasenovac II’. Prethodna grupa poručnika Šakana bila je ‘Jasenovac I’. Mještani ga se sjećaju i kolokvijalno spominju kao ‘mali logor’ koji se u poraću nalazio unutar samog jasenovačkog naselja, za razliku od ‘velikog logora’ koji se za vrijeme rata nalazio na golemom prostoru izvan mjesta Jasenovac. Šimunjakov ‘mali logor’ nije bio samostalna formacijska jedinica, već privremeno detaširana grupa iz velikog kažnjeničkog logora Viktorovca kraj Siska, gdje je u ljeto 1945. bilo oko 3.500 do 4.000 zatočenika, uglavnom bivših pripadnika oružanih snaga NDH, obično kažnjenih na nevelike rokove prisilnog rada.
Do travnja 1946. Šimunjak je u Viktorovcu bio zamjenik zapovjednika, zatim i zapovjednik straže, a kad je preuzeo zapovjedništvo nad grupom u Jasenovcu ona je brojala oko 600 kažnjenika. U Jasenovac ga je iz Viktorovca doveo
potpukovnik OZN-eSoter, koji mu je ostao cijelo vrijeme nadležan i dolazio je u inspekciju u Jasenovac.
Kažnjenici Radne grupe Jasenovac bili su smješteni u zgradi šumarije i u nekoliko okolnih kuća opkoljenih bodljikavom žicom pod stražom vojnika KNOJ-a. Najviše su radili na raščišćavanju i uklanjanju ruševina na prostoru bivšeg ustaškog Logora III Ciglana. Također, pomagali su u gradnji mostova, popravcima željezničke
pruge i pomagali stanovništvu u obnovi infrastrukture općinskog mjesta i okolnih sela.
Radno vrijeme je bilo od 7 do 19 sati, s dvosatnom pauzom za ručak i odmor. Ručak su dobivali na radnom mjestu, doručak i večeru u nastambi. Zatočenici Radne grupe koji su dali iskaz Jelki Smreki nisu se žalili na hranu, navodno nije bila loša. Nedjeljom su imali slobodan dan. Tada su imali pravo dobivati pakete od rodbine i primati posjete. Matija Mačković, predratni lugar iz Jasenovca, za vrijeme rata povojničeni ustaša, bio je 1945. kažnjen s osam godina prisilnog rada. U Viktorovcu je molio da ga se priključi Radnoj grupi Jasenovac i to mu je odobreno.
Jelki Smreki je pričao kako je skoro svakog dana kraj svoje kuće išao na rad i vraćao se s rada, ali se nije smio zaustaviti da pozdravi suprugu ili čak porazgovori s njom.
Sa suprugom je razgovarao samo nedjeljom, kad su posjeti i razgovori bili dozvoljeni. Matijina supruga Marija u odvojenom iskazu potvrđuje podatke koje je dao njen suprug. Nijedan od Jelkinih svjedoka ne spominje ubijanje kažnjenika iz redova Radne grupe u Jasenovcu, izuzev trojice bjegunaca koje su uhvatili potkozarski seljaci.
Šimunjak i Bezjak spominju da je u Radnoj grupi otkriveno nekoliko ustaša koji su presvučeni u domobrane ili u civil prikrili identitet, pa su ih KNOJ-evci otpremili na ponovno suđenje u Viktorovac. Kad je Nataša Mataušić 2003. priredila za objavljivanje svoju knjigu ‘Jasenovac 1941-1945. Logor smrti i radni logor’ kao urednik knjige i predsjednik Savjeta osjetio sam se dužnim napisati pogovor sa sažetom informacijom o istraživačkom radu Jelke
Smreke koji se odnosio na poslijeratni Jasenovac. Imao sam tada u Jasenovcu priliku razgovarati s nekima od Jelkinih svjedoka, što me još više uvjerilo u dominantnu  vrijednost njenog dosijea za utvrđivanje bitnih činjenica o poslijeratnom Jasenovcu.

Stipo Pilić je zapazio taj tekst i to ga je vjerojatno navelo da pođe u Jasenovac i pregleda Jelkinu dokumentaciju. Prema dvjema bilješkama u njegovom i Matkovićkinom tekstu u knjizi ‘Jasenovački logori – istraživanja’ Pilić je bio u Jasenovcu 3. svibnja i 26. rujna 2013. godine. Vjerojatno nije imao dovoljno vremena da pregleda svu relevantnu dokumentaciju, pa se pomnije zadržao samo na analizi iskaza Mirka Šimunjaka, spomenuvši usput i dr. Ivana Paspu i Matiju Mačkovića. Pilić i Matkovićeva najviše su se zadržali na kritici mojega pogovora knjizi Nataše Mataušić, pa im ovom prilikom želim priznati da su kritiku pisali uljudnim tonom i korektno, da su u ponekim primjedbama bili u pravu, da su u cjelini ipak ostali pri svojim zabludama, ali ovdje nije mjesto da o tome detaljnije raspredamo.
Ali zašto Stipo Pilić nije bar još jednom ili više puta došao u Jasenovac, da se kompletnije udubi u 20 svjedočenja među kojima je već na prvi pogled mogao naslutiti da bližih istini o poslijeratnom Jasenovcu još nigdje nije vidio? Mislim da je ustuknuo instinktivno, a možda i svjesno, jer je osjetio da se nalazi pred spoznajom da je njegovo dugotrajno traženje dokaza za trostruki Jasenovac bilo uzaludno.
Pomalo mi je i žao Stipe Pilića. On će tek na ovim stranicama spoznati da su male bilješke zatočenika Matije Helmana, za koje je držao da ipak nešto dokazuju i da su možda ključni dokaz – bile zapravo falsifikat.

(Nastavlja se)

S/I

Žig

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: