Novo!

O SMRTI GENERALA LUBURIĆA – HRVATSKA DRŽAVA (prvi dio).

1838-vatra-pozar-shutterstock_9efb_1000x1000

U nastavcima ću iznijeti jedan poduži osvrt na članak Željka Bebeka jedne Španjolke hrvatskog podrijetla. Po sadržaju i stilu pisanja predpostavljam da znam tko bi mogla biti ta Hrvatica, ali to ću ostaviti za kraj ovih nastavaka. Svakako da bi bilo zanimljivo staviti šta uredništvo novine Hrvatska Država kaže o ovom osvrti na članak g. Željka Bebeka. Novina “Hrvatska Država” je bilo glavno glasilo organizacije Hrvatski Narodni Odbor kojeg je dr. Branko Jelić osnovao pedesetih godina prošlog stoljeća u Njemačkoj.

POŠTOVANI GOSPODINE UREDNIČE!

pročitala sam članak g. Bebeka u “Hrvatskoj Državi”, te Vam šaljem svoj odgovor na onu hrpu netočnosti i neistina. Hrvatica sam po rođenju, odgovju i osjećaju. Udajom sam postala španjolska državljanka. Pratim sbe, što se zbiva u međunarodnoj politici i u mojoj domovini hrvatskoj. Ne pripadam ni jednoj političkoj stranci, niti sam ikada pripadala bilo kojoj skupini. Pišem kao nezavisna osoba, bez stranačke stege i obzira.

Konstatiram činjenicu da Srbi brane Dražu Milailovića i Milana Nedića, dok Hrvati pljuju na sve svoje, pa bili živi ili mrtvi. Hrvati se tuku u prsa i kaju se, tražeći oproštenje, a pitam se: tko je ikada od nas Hrvata molio oproštenje zbog stotina tisuća hrvatskih žrtava, ne samo u toku rata, nego u miru, poslije 1945. i sad 24 godina poslije rata, u doba tako zvane “miroljubive koegzistencije”? Kome se danas Hrvati mogu obratiti za zaštitu prilikom najnovijih hrvatskih žrtava? Danas, kad se ni Moskva, ni Peking, ni Varšava, ni Sofija, ni Prag, ni Bratislava, ni Bukarešt, ni Budimpešta ne bave više političkim atentatima, već to jedino radi velikosrpska komunistčka partija Jugoslavija, – hrvatski muževi šute. Morat ćemo mi žene ostaviti pregače i kašike te uzeti kuhinjske noževe u ruke, da obranimo svoje muževe i braću, kad oni dopuštaju, da ih kolju kao janjce.

Ni jedan politički zreo narod ne iznosi pred neprijatelj u doba, dok traje rat, svoje prljavo rublje, jedino to rade veliki hrvatski demokrati, kao da će ulagivanjem nešto dobiti. Gorem pasu, bolja kost. Nakon Versailles-a, velike europske demokracije bacile su nas svojim nemarom i nepoznavanje naših prilika u naručaj Njemačke i Italije, a nakon drugog svjetskog rata, zajedno su s komunistima demokratske države vodile hajku protiv Hrvata.

A mi se i dalje cijepamo i glođemo, mudrujemo i jedni drugima koješta predbacujemo. Hoćemo li se opametiti ili ćemo dopustiti, da nam se neprijatelj i dalje smije i prebacuje na nas svoje zločine? Pamet i pera upotrijebimo u borbi za svoju nezavisnost, za hrvatsku državu, a ne u svađe, spletke i obračune

Hrvatske žene su dosad šutjele, iako su na svojim leđima i u svojoj djeci doživjele najtežu tragediju. One broje mrtvu braću, muževe, roditelje, rođake i djecu, one jače osjećaju gubitak domovine i one se zgražaju, kako se hrvatske glave, muške glave ponašaju. Žene imaju više zdrave pameti i osjećaja mjere nego li muškarci. Ni jedna žena u hrvatskoj emigraciji nije pisanjem izazvala nikakva političkog skandala, nego sve, što je koja od njih napisala, bilo je sređeno i razumno. U tuđem svijetu, radeći po uredima i u svojoj kući, naučile smo svoju djecu hrvatski jezik, naučile smo ih ljubiti Hrvatsku, biti joj korisni, pa i onda, kada smo se udale za strance.

Odlučih iznijeti u svom odgovoru g. Bebeku ono, što ja znadem o umorstvu generala Vjekoslava Luburića. Upoznala sam ga ovdje u Španjolskoj 1958. i bila sam prijatelj tog hrvatskog generala. Mogu kazati svima, da je Luburić bio simpatičan, inteligentan čovjek, nadprosječne energije i dinamizma. Znao se je vladati kao uglaženi kavalir od glave do pete, ali i prostodušno kao hercegovački seljak. Znadem o njemu više nego itko, jer on nije imao u blizini ni majke, ni sestre, pa na žalost ni žene, kojima bi se mogao povjeriti, a kao svaki čovjek osjećao je potrebu, da se nekomu izjada. otvoreno smo raspravljali o svim problemima, prošlim i sadašnjim. On mi je rekao: “Ja sam spreman odgovarati za sve svoje čine samo hrvatskom narodu, ali ne ovim razbojnicima, koji su sada na vlasti u Beogradu”.

Ako pogledamo oko sebe i na 24 godine upravljanja u SFRJ, onda smijemo kazati, da je general Vjekoslav Maks Luburić u usporedbi s Titom i Rankovićem bio nevino djetešce, te da su ustaše sa svim svojim djelima i nedjelima bili pravi šegrti i šeprtlje prema beogradskim majstorima, koji su nasamarili i Churchila i Staljina.

Već za vrijem rata, dok su Srbi namjeravali stvoriti drugu Jugoslaviju, nabacivali su se na Hrvate svim mogućim klevetama. Kakav je to zaručnik, koji prije svadbe blati svoju zaručnicu, a nakon nemogućeg i groznog braka, ne dajoj pravo na rastavu? Zbog toga, što je Hrvatsku branio do zadnje kapi krvi, do zadnjeg daha, Luburić je koljač, ratni zločinac, đavo u ljudskoj spodobi. Ako tako govore hrvatski neprijatelji, razumljivo je, ali zašto to ponavljaju i samo Hrvati, i to oni, koji dobro poznaju “današnju stvarnost” u SFRJ?

Vjekoslav Luburić, general Drinjanin ili Don Vicente Perez Garcia, danas je mrtav. On više nikomu neće smetati, ni kao vođa u emigraciji, ni kao budući general ili političar u oslobođenoj Hrvatskoj.  Njega su ubili jugoslavenski komunisti, posluživši se plaćenicima, vrlo vješto, simbolički, i to nožem. Ušli su u katoličku, falangističku, francovu Španjolsku, ti “humani komunisti” titova “posebnog puta u socijalizam” i izveli su zločin. Ubojica opet simbolički bježi na brodu “Jugoslavija”

Ako je Vjekoslav Luburić zbog svojih “krvavih klanja” zločinac, zašto i klanja nad njim ne smije nitko proglasiti zločinom? Kojim pravom se smije danas ubiti desni pokajani razbojnik, i pri tome hvaliti lijevi, koji se nije obratio? Milovana Đilasa hvale i mnogi naši Hrvati, s njim se rukuju, a dotle svog hrvatskog borca, koji je branio Hrvatsku od najazde svih stranih neprijatelja, proglašuju banditom ili sotonom. Luburić je ubijen pokajani razbojnik, i pri tom hvaliti lijevi, koji se nije obratio? Milovana Đilasa hvale da je Luburić bio izraz elementarne snage hrvatskog dinarskog soja, koji je 22 godine trpio beogradski jaram, i onda je odvraćao 1941. onako, kako je primio udarce, do te godine za vrijeme rata i poslije od 1945. do danas. U današnjoj politici “otvoranja na lijevo”, koja je u velikoj modi, stradao je bivši hrvatski general i borac. Postao je hrvatski mučenik, i pišemo ovo kao njegova zemljakinja i prijatelj, pa neka svatko misli, što hoće. ne pišem za plaću; naprotiv znadem, da će na mene zagraktati sa svih strana. Ali svoje prijatelje nikad nisam izdala ni žive, ni mrtve, i uz pomoć Božiju, nadam se, da to ne ću ni u buduće učiniti.

Svijesna sam, da sjedim na vulkanu, da su izdajice, mutikaše i agenti različitih služba i ovdje oko nas. Molim Duha Svetoga, da mi dade jakost i snagu, te umjerenost u pisanju. Uvjerena sam, ako i ode glava, da će Pravda konačno pobijediti, a gore na drugom svijetu naći ću, mislim bolje društvo nego li u ovozemnom perivoju nekaraktera, ulizica, smutljivica i plaćenika.

Starija sam žena, a starost osim svojih nevolja imade i veliku prednost, da se tada ljudsko biće usudi kazati istinu, ono, na što se u mladosti ne bi možda odvažilo. Ulazim u arenu poput španjolskog borca, da ubijem crnog bika, ali ne mačem, kojim ne znam baratati, nego perom. Završih ovo pisanje dne 21 srpnja 1969., onoga dana, kada je mladi, ali slobodni američki narod poslao svoje ljude na Mjesec – kada jezaista nastupila kozmička era čovječanstva, ali u početku te ere stari, tisućljetni hrvatski narod živi na Zemlji kao kolonija velikosrpskog hegemonizma i Titove socijalističke tiranije, proživljavajući još uvijek svoje homersko doba, a njegovi po svem svijetu rasuti sinovi tečku odiseju, te brojači žrtve gangsterskih anentata u srcu zapadne, ali ne više ni kulturne, ni kršćanske Europe.

Molim vas, g. uredniče, da uvrstite u svoj list priloženi odgovor.

S poštovanjem i hrvatskim pozdravom
Ines Vibric de Castroviejo.

Ovo je bio uvod ili uvertura, kako tko hoće, odgovor Španjolke hrvatskog podrijetla na pisanje Željka bebek.

Nastavlja se!

Izvor: Otporaš

3 Comments on O SMRTI GENERALA LUBURIĆA – HRVATSKA DRŽAVA (prvi dio).

  1. Nikad prije viđena slika ubojice generala Drinjanina Ilije Stanića …
    kamenjar.com/nikad-prije-videna-slika-ubojice-generala-drinjanina..

  2. Istina je da je “Moderna Hrvatska nastala” kako je predsjednica rekla na temeljima borbe sinova i kćeriju ustaša i partizana, samo je zaboravila, rekao bih namjerno, reći da je ta ideja Pomirenja Ustaša i hrvatskih partizana potekla od hrvatskog generala Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina. Ta PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I PARTIZANA je izišla u Istarska DRINA br. 3/4 1964., strana 18/21. To je predsjednica zaboravila reći, kao i to da je – namjerno ili ne – ispustila reći “sinovi i kćeri HRVATSKIH partizna. Jer, bit će budala i onih zakržljalih titovaca iz drugih današnjih država – prijašnjih jugoslavenskih repubilka, koji su bili u partizanima i skupa sa hrvatskim partizanima se borili protiv već postojeće HRVATSKE DRŽAVE.

    http://otporas.com/jos-o-smrti-gene…69-cetvrti-4-dio/

    Fra Branko Marić vjenčao Maksa Luburića | Kamenjar
    kamenjar.com/fra-branko-maric-vjencao-maksa-luburica

  3. JOŠ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA – HRVATSKA DRŽAVA br. 175 srpanj 1969., (šesti (6) dio)

    (Nastavak iz br. 174)

    “GLAVU DAJEM ALI PARE NE DAJEM”

    Vjekoslav Luburić nije bio prosijak, koji bi molio novac od svojih pristaša i stavio “namet na vilajet”, već je svojim ljudima slao puno više novina, knjiga i brošura, nego li je za to dobivao u predplatama. Crko bih ja po našim hrvatskim stvarima, da ne tiskam i za Španjolce. Doduše imadem sjajnih i požrtvovanih ljudi, koji otkupe i razparčaju sve, što im pošaljem, ali tih je malen broj. A ja moram pakovati, nositi na poštu, plaćati postarinu, i nitko ne zna, kako je to silan posao. “Obrana” mi je aktivna, ali “Drina” i neke druge knjige leže mi nerasprodane, i to je čisti deficit. Ovo su doslovno riječi pokojnog generala. (Prilažem ovdje jedan link na kojem se vidi zemljovidna karta za koju se je general Luburić iz svih svojih snaga i svoje ljubavi za tu Hrvatsku borio. Mo.)

    ZA OVU ZEMLJOVIDNU KARTU HRVATSKE DRŽAVE USTAŠE SU SE BORILE.
    http://otporas.com/za-ovu-zemljovid…ase-su-se-borile
    https://hrvatskoobrambenostivo.com/….te-kad-sam…/

    U Madrid bi dolazio sva ili tri puta godišnje. Uvjek bi me barem telefonski nazvao, ukoliko nije imao vremena za duži razgovor. Poznajem stoga generala Luburića bolje od ikojeg njegovog najodanijeg pristaše, te premda sam po svom mužu Španjolka, ali po rođenju i po srcu sam Hrvatica, i stidim se, da Hrvati tako loše pišu i govore o Luburiću, dok ga Španjolci časte i za njim sada žale, a za života su ga dapače htjeli učiniti načelnikom u mjestu, gdje je prije živio. Imao je bliskih prijatelja među Španjolskim teolozima, generalima, aktivnim ministrima i političarima.

    Ali vratimo se na članak g. Bebeka!

    On piše, da se je Ilija Stanić pretvorio u pravu domaćicu, međutim taj je “dobri mladić” ubio generala, dok je ovaj kuhao ručak. Prema tome su u kući bez domaćice svi radili sve poslove. Nije dakle Luburić iskoristio radnu snagu “revolucionarnog suborca”, svog budućeg ubojice. Ako bivši hrvatski general od 56 godina može kuhati, valjda to može raditi i mladi tapeter od 23 godina, premda je “prošao škole” na Golom otoku.

    Ilija Stanić_je odlazio na ples sa svojom zaručnicom ili s prijateljima i kasno se vraćao doma, što je također dokaz, da nije pokojni Lugurić držao tog svog radnika kao psa na lancu. Treba konačno vremena, da se nađe zaručnica, pogotovo, ako je ta djevojka iz dobre kuće, bogate i ugledne. Sjećam se da mi je pokojni general iza Božića o tom pripovjedao, te kazao kako je preporučio Iliji, neka se pristojno ponaša prema djevojci, jer sramota bi pala i na Luburića i na sve Hrvate.

    Što su Ilija Stanić i g. Bebek razgovarali u svojoj zajedničkoj sobi, to samo oni znaju. Ako se je Staniću svidjelo poglavlje iz knjige bivšeg (generalova, mo.) suradnika o “Starima i mladima”, znak je, da mu je ovaj to čitao, te da su imali dosta vremena za razgovor. (Radi se o knjigi Željka Bebek “Jedan narod u opasnosti”, a poglavlje “Stari i mladi” se nalazi u toj knjigi na stranicima 433-454. Pročitao sam to poglavlje a radi se najviše o tome da je Ž.Bebek više puta citirao neke izvadke iz knjige koju je napisao Pavao Tijan “Mladost na bespuću”: “Osoba i duh” svezak I., Madrid 1952. Koliko sam mogao shvatiti iz tih citata je to da je Pavao Tijan dao naglasak hrvatskim budućim pokoljenjima, čitaj “Mladosti” da se drže stari hrvatski boraca, stari hrvatski vrlina u borbi za prava hrvatskog naroda itd., dok je Željko Bebek isticao suprotno gledište, što bi se moglo zaključiti da su na putu “hrvatskoj mladosti” bili upravo ti “Stari”. Mo. Otporaš. “Politički nezreli” Ilija Stanić “davao je utisak dobrog nacionaliste, ali bez vlastitih ideja: čak se nije oduševljavao ni za čije ideje.”

    “Utisak” g. Bebeka o Staniću je besmislen, jer “dobar nacionalist” mora se oduševljavati bilo kakvim nacionalnim idejama,ili Ante Starčevića, ili Stjepana Radića, ili pok. Ante Pavelića, ili čak Josipa Broza Tita, ali “suradnik pokojnog generala Luburića nam to objašnjava”: “bitnošću njegove (Ilijine) osobnosti: sin je ubijenog ustaše, odgojen u hrvatskoj obitelji, ali također i na sarajevskim ulicama”. Nema škole, proveo je tri godine u zatvoru, i nikad nije htio reći g. Bebeku za što. Svaki politički zatvorenik ili kažnjenik odmah kaže, da je bio na robiji, dapače to mu služi na čast, a ako je Ilija Stanić o tome šutio, odnosno odgovarao protuupitom: “A što ti misli”, (ja pomastio, mo.) onda je autor članka (Ž. Bebek, mo.) trebao “misliti” i posumnjati u svog sobnog druga, da je taj mogao biti u logoru i zbog običnog kriminala, te na to upozoriti generala Luburića.

    Ilija Stanić je “sanjao o povratku doma i o tome vilo govoriti. Također o ženama i dobrom životu.” DakleIlija je imao ipak svoje “ideale, kojima se je oduševljavao”, ali preko toga g. Bebek prelazi “spužvom prek”. On dalje piše: “Tipični hrvatski mladić današnjice, proizvod jugoslavenskog komunističkog društva”. To nije istina. Ako bi takovi mladići bili tipični za današnju hrvatsku mladost, onda je najpametnije napustiti svaku borbu za hrvatsku državu, za slobodu, za pravo. Svi ćemo se upisati u komunističku partiju, vikati, neka živi Tito i Jugoslavija na čelu s “novom klasom” (Milovana Đilasa, mo.) i velikosrpskim partijskim vodstvom.

    Nije to “tipični hrvatski maldić današnjice”, gospodine Bebeče, jer to (bi. mo.) bila tragedija za hrvatski narod, gora od one 1945., kada su hrvatska mladost između 20 i 30 godina Titovi partizani svlačili do gola, naređivali im, da kopaju sebi jame za grobove, a onda ih mitraljezima šišali, te još i danas uzaludno majke i očevi traže svoje sinove. Vi, gospodine Bebeče, time tvrdite, da su današnji mladići u Hrvatskoj plaćenici, ubojice, kriminalci poput vašeg sobnog druga i “dobrog mladića”, a mi stariji ne dopuštamo da se vrijeđa hrvatska mladost u domovini, jer ona i danas znade, što znači “dulce et decorum est pro patria mori” (slatko je i časno umirati za domovinu).

    Međutim nama je dosta hrvatskog umiranja, mi želimo da naša mladost živi, da i mi stariji doživimo mirnu starost, nakon svih užasa, koje smo prošli, nakon “Titovih univerziteta”, koje smo neki proučili na vlastitoj koži, nakon grobova koji su se otvorili za našu braću, roditelje i rođake, i koje nemožemo posjetiti, nego su zarasli korovom ili su ima rasuli kosti, ili su jednostavno preorali grobove hrvatskih boraca. Prema nekom dirigentskom štapiću na nas danas grakću: “Banditi, ustaše, fašisti”. (Ni danas 13 siječnja 2017. g. situacija u Hrvatskoj, što se tiče tih epiteta, nije ništa bolja, mo. Otporaš.) Tu ploču, navijenu već četvrt stoljeća, predobro poznajemo. I danas, dok prodavač novina u Zagrebu noseći pod rukom svežanj “Vjesnika”, već u travnju ove godine”Ubilo NAM Luburića”, dotle Vi, gospodine Bebeče, pravite obračun s mrtvim hrvatskim generalom, kome ste bili “suradnik”, uži zemljak (par ili nekoliko kilometara kuća od kuće, mo.) s njim jeli i pili i šalili se.

    Nastvlja se.

Comments are closed.

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: