Novo!

Osvrt na povode i neposredne uzroke tragedije “Akcije Feniks”, prvi nastavak promišljanja

Dakle, dragi moj Striče, da nastavim s mojim promišljanjem. Kao što rekoh, svi skupa, prije svega mislim na naše didove, babe, matere i ćaće, i ostalu mnogobrojnu rodbinu u 1945. i sve što se događalo do kraja te i slijedećih godina negdje do 1950.tih kada je „komunistički stisak“ počeo osjećati da je postigao svoje početne rezultate i uveo cijelo društvo u „svijetlu budućnost“.
Sada mala usporedba, bez koje nije moguće daljnje promišljanje. Tražeći dobar link i prikaz ekonomskog iskorištavanja Hrvatske i njene ukupne ekonomske snage, slobodno rečeno pljačke i življenja jednih na račun drugih, ne mogu a da se ne sjetim jednog od svojih prethodnih prikaza kako je Hrvatska opljačkana i 1918. i 1945. prvo zamjenom ugarskih Kruna u kraljeve Dinare a onda zamjenom hrvatskih Kuna u titove Dinare pri čemu je tada izvršena konverzija (zamjena) valute po izuzetno nepovoljnom tečaju za Hrvatsku. O tome sam već pisao. Koga interesira neka potraži na ovom našem portalu jedan od mojih prethodnih postova. Nadalje, također sam našao jedan link u kojem se „plaće“ danas nad ekonomskom sudbinom Hrvatske, jer da nam je bilo bolje prije agresije na nas u razdoblju Markovićeva dinara, nego danas. Pisac tog, kvazi političkog uratka, smatra da smo, eto, izgubili što smo izišli iz stiska „predragog bratstva i jedinstva“. O tome bi se mogle napisati priče i priče a napisani su mnogi ozbiljninji radovi od ovog promišljanja, stoga ovo samo kao podsjećanje.
Vratimo se našoj 1950. godini. Kolektivizacija, oduzimanje zemlje, prisilno oduzimanje dobara i osobna vlasništva, neka „uravnilovka“ na nivou SFRJ, dovela je do ozbiljnog osiromašenja Hrvatske u ekonomskom smislu, van one pljačke koja je izvršena 1918. i 1945. u tako nepovoljnoj konverziji valute. Industrijski pogoni iz Hrvatske, „raskomadani“ su na djelove ili u cjelini iseljeni planskom privredom na područje bivše Jugoslavije, posebno Srbije, koja je n.b. (nota bene na latinskom, a na našem znači „pazi dobro“) bila najzaostalija
republika u tadašnjoj SFRJ. Zbog čega ovo mogu reći, jer iz osobnog iskustva znam da su iz mog sadašnjeg mjesta stanovanja, 2 velika industrijska pogona, od kojih je jedan bio vojni pogon za izradu djelova topničkih, tenkovskih i inih sprava jednostavno razmontirani (mislim taj vojni pogon, jer Hrvati ne smiju imati vojnu industriju, da im slučajno ne padne na pamet izrada oružja) i izmješten u centar Srbije. Također je drugi industrijski pogon, jednostavno okliješten od postojeće tvornice i izmješten, gdje, gle čuda, također u Srbiju, tako da sam kasnije u svojoj mladosti gledao krasne reklame proizvoda na našoj YU TV iz tog industrijskog (drugog) pogona kao uspjeh naše socijalističke izgradnje u Srbiji. Ovo su samo dva primjera iz jednog grada. Koliko ih je bilo u tadašnjoj YU, mogu samo pretpostaviti. Onaj vojni pogon je kasnije postao jedan od glavnih izvoznika djelova topničkih uređaja, tako da su i Rusi i Ameri davali „žive devize“ za te djelove. Pa imamo dokaze da je sve započelo i rušenjem i odvoženjem u Srbiju samim trenutkom završetka II. Svjetskog rata, iz Jasenovca. Dakle, između 1945. i 1950. završeni su veliki projekti industrijalizacije, kolektivizacije i stvaranja „zajedničkog potencijala ekonomije kovnice bratstva i jedinstva“. Cijeli taj postupak doveo je do osobnog osiromašenja kako seljaštva, tako i srednjeg sloja, prije svega ne građanstva nego industrijalaca. Osobno saznanje jer je i moja obitelj patila u toj ekonomskoj pljački dobra dijela pučanstva. Neovisno o tome, Hrvatska je nanovo snašla snage i počela polako obnavljati kako svoj životni potencijal (ljudstvo) tako i ekomski potencijal, mislim prije svega na turizam koji se kasnije snažno razvio u Hrvatskoj. Ljudski potencijal, doveo je do stasanja inteligencije, jer je dobar dio mladosti nastavio školovanje kako na srednjim školama tako i na fakultetima. Kako su ekonomska dobra oduzimana, tako mladosti nije preostalo drugo nego da se školuje, radi životne egzistencije. U obiteljima nije bio po jedan novi podmladak, već po više njih, i svi se nisu mogli školovati, nisu mogli ostati na zelji, jer je oduzeta, nisu mogli ostati u svojim radionicama i industrijskim pogonima, jer su oduzeti, i ništa im nije drugo preostalo, već uz tugu napustiti rodni kraj i otići opet trbuhom za kruhom. I o tome sam pisao, kako je Hrvatska između 1950. i 1965. izgubila „ruke“, dakle radnu snagu. Stari su sve ovo o čemu pišem govorili mlađima i jednostavno se dogodilo ono što je bilo neminovno. Tragedija uništavanja i zločina nad Hrvatima, njihova ljudskog potencijala nakon 1945., pa tragedija uništavanja hrvatske poljoprivrede, stočarstva i sela, industrije i ostalog ekonomskog potencijala između 1946. do sredine 1953. kada je KP osjetila da je „stisak“ prejak i da će biti čuda i uvela „radničko samoupravljanje“, ostavila je ozbiljne ožiljke u sjećanju cijele nacije. Ti ožiljci nisu doveli do zaborava, dapače, doveli su do bunta i unutrašnjeg osobnog stava da smo kako ljudski, tako i ekonomski opljačkani, da je Jugoslavija samo sredstvo, prije svega
tada aparata sile i prinude, milicije i vojske, da se nastavi oduzimanje nezarađenog i čista pljačka od strane federacije (čitaj nerazvijene palanke Srbije) nad nama. U tom pravcu, mnogi koji su otišli u inozemstvo a nakon služenja tadašnje vojske, i oni koji su pobjegli da je ne moraju služiti, su počeli pod utjecajem svoje već stasale inteligencije stvarati nanovo sliku pripadnosti i cjelovitosti nacije Hrvata. Svoje hrvatsko ime, na sreću i uz dostatnu pomoć Crkve u hrvata, nismo zaboravili niti su nam uništili. Onaj dio koji je mladosti ostao u zemlji
je također, iako je bio pritisnut kako ideologijom, tako i represijom policije i vojske, negdje u sebi sačuvao ideju koja je tinjala i nije bila ugašena. Pisah o pismu Generala Drinjanina i njegovu stavu kakva će čast pripasti nas koji smo ostali a prihvatil smo ideju pomirbe. Ne dao Bog da se dogodi opet da Hrvat udari na Hrvata.
Zadnje Svjetsko prvenstvo u nogometu, me umiruje i tvrdi, Hrvatska je monolitna onoga trena kada se napravi i dogodi ugrozba, ili zajednički poduhvat. Na žalost do tada smo razjedinjeni i to me duboko, duboko boli.
Hrvatski intelektualci, posebno književna inteligencija i pisci osjetili su daleko prije nego svi mi ostali „koliko je sati“. U tom pravcu već spomenuti i priloženi, upravo iz tih razloga link o: Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika objavljena je u tjedniku Telegram17. ožujka 1967. s potpisima osamnaest hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova. Kako rekoh, ovo promišljanje nije moguće uopće razumjeti ako se prije ne
pročitaju i pogledaju predloženi linkovi. Uz ekonomsku pljačku koja je nastavljena sredinom 1965.tih godina i nadalje, kada je turizam snažno zakoračio kao privredna grana u Hrvatskoj, jer su nam drugi ekonomski potencijali oduzeti, pa smo se obratili novim izvorima stvaranja nacionalnog bogatstva, dakle kada su
devize oduzimane i davane u centralnu kasu „radi jedinstva i pravilna raspodjeljivanja“, a čitaj radi pljačke, o čemu opet nije moguće razumjeti post ako se ne pročita Đurekovićevo promišljanje: Stjepan Đureković: Kako Jugoslavija pljačka Hrvatsku, i kada su devize koje su slali naši iseljeni radnici također centralizirano raspodjeljivane, a pod utjecajem cjelokupnih kretanja u redovima inteligencije cijele Europe, posebno nemira u Francuskoj 1968., i u Hrvatskoj se počeo osjećati sve jači i jači bunt i nezadovoljstvo cijeloga društva, posebno što je dobar dio represivnog aparata, izuzetno onoga koji je bio prisutan u civilnom dijelu društva, dakle govorim o Miliciji, bio sastavljen upravo od onih koji su pljačkali i pomagali pljačku Hrvatske a to su Srbi.
Prema Popisu stanovništa iz 1971. Srbi su činili 626,789 (14.16%) stanovnika. Nisam našao letimičnim pregledom mreže podatak pripadnika Milicije po nacionalnosti Srba u RH iz 1971. ali sam našao podatak da ih je 1984. bilo 49.9 % . Po popisu stanovništva iz 1981. Srba je tada u RH bilo 531.502 (11,55%), izvor:
https://www.dzs.hr/hrv/censuses/census2011/results/htm/usp_03_HR.htm, Dakle 1984. je recimo okruglo 12 % stanovništva davalo 50% represivnog civilnog aparata u Hrvatskoj. O pripadnicima tzv.JNA uopće u ovom promišljanju ne govorim. Oni su posebna tema jednog od slijedećih priloga, kada, ne znam.

  • Nastavak i kraj u trećem prilogu razmišljanja

 

Izvor: Ivan Čavrak

3 Comments on Osvrt na povode i neposredne uzroke tragedije “Akcije Feniks”, prvi nastavak promišljanja

  1. Milan Boban // 24/07/2018 at 12:36 // Odgovori

    Nepoznata strana Bugojanske Operacije je kao feljton izišao na stranicama “Hrvatska i Ustaštvo” na portalu javno.com. u petanaest (15) ili više nastavaka. To je prepisao Mile Boban iz novine “NOVA HRVATSKA” iz Londona koju je uređiva Jakša Kušan. Tu u toj novini je u 15 nastavaka kao Feljton Jakša Kušan 1980. godine opisao mnoge do tada nepoznanice skupine Finex72…

    https://otporas.com/nepoznata-strana-bugojanske-operacije-1/

    • Ivan Čavrak // 24/07/2018 at 18:01 //

      Na ovaj izuzetno kratki osvrt natjerao me je komentar našeg štovanog čitatelja da je u pitanju, kada se govori o “Akciji Feniks” cjelovita i vrlo aktivna UDBA Jugoslavije, te da je ona u biti formirala i pokrenula kako HRB tako i akciju. Duboko sam uvjeren, osobno poznavajući jednog od osnivača HRB-a i njegove stavove da je “debelo u krivu”, (mislim komentaror da je HRB i “Akcija Feniks” dijete UDBE), no svatko ima pravo na osobno mišljenje. U trećem i zadnjem prikazu, koliko mi je bilo maksimalno moguće, uz odmak od samog događaja, objektivno, bar se nadam, dajem zaključak. Biti će objavljen vjerovatno večeras ili sutra, ovisi o poslu administratora. No, jedno je sigurno, a to sam i naveo kao svoj osobni zaključak: Dok ne budu otvoreni arhivi stranih obavještajnih službi, nema istine. Ono što je iskazano od Jugoslavenskih službi je totalna fabrikacija laži kako događaja tako i uzroka i posljedice.
      Možda jednom prilikom budem pisao i o radu određenih YU službi, vidjeti ćemo.

  2. Milan Boban // 25/07/2018 at 13:55 // Odgovori

    Veliko poštovanje suborcu i prijatelju Ivanu Čavrak na svim opisima a ne samo o opisima Bugojanske Akcije. Po mome skromnom mišljenju najveću smutnju, zabunu i nepovjerenje prema svim Vitezovima Bugojanske Akcije je kriva Ruža ili Ružica Anderić. Ona je svojim piskaranjima kao posljednja aktivistkinja HRB ubacila preko nekih portala mnoge sumnje na svu tu požrtvovanost HRB i Akcije Finex72. Ja sam na neke njezine opise i izjave komentirao i pobijao njezine navode, ali ona je i dalje nastavila svojim udbaškim stilom pisanja. nisam se htio s njom javno prepirati, te sam prestao, ne samo komentirati nego i čitati njezine opise.

    Tebi hrvatski brate Ivane Čavrak želim sve najbolje u tvojem životu i radu na hrvatskoj njivi i hrvatskoj istini.
    Tvoj suborac Mile Boban, Otporaš.

    ZDS!

    http://otporas.com/tako-je-govorio-mate-boban-bosne-ima-ondje-gdje-je-hrvat-za-nju-prolio-krv-i-posijao-kosti/

Vaš komentar:

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: