Novo!

Pas poznaje ulicu-gdje počinje i završava!

Pas poznaje ulicu-gdje počinje i završava. A jel vi političari to znate? Ah da. Vi imate GPS…
Ljudi bez karaktera, koji se usuđuju javno proklamirati sve ono što vrijeđa Branitelje i malog čovjeka, nije ništa drugo do ništarija. Nula Bodova! Zar su to ljudi? Ne. To je smeće. Ljudski korov!…Namjerno sam napisao TO, jer samo imaju izgled “homo sapiensa”. Politika koju sprovodi ministartvo Branitelja  te Sabor, nije ništa drugo do mržnja prema svima nama, i da se mene pita, odavno bi  letjeli svi iz tog ureda ali bez padobrana, počevši od svih onih koji su zasijali Registar Branitelja. Gdje je Registar agresora!? Zar svi ministri hrvatskih Branitelja može posezati za Spec. ratom protiv Branitelja, kojeg je blagoslovila udbokomunistička elita!?
To je bijeda satkana od laži i gnjusnih opačina ali vidljiva svima. Mislim da će ovom trojcu Hrvatska nakon odlaska iz Ministarstva biti- PREMALA! Pokušat ću Vam  skicirati riječima, o čemu govorim. O čemu se zapravo radi.

Specijalni rat?

– To je samo noviji izraz (početak 20 stoljeća) za nešto što postoji već tisućama godina. Ovo o čemu Vam pišem,  je prikaz gotovo materijaliziranog tijela, što je u konačnici točno u svim segmentima njegovoga djelovanja. Specijalna osoba, za specijalne djelatnosti. Radi se naime o tome, da je moć ta koja djeluje na ljude. A to je moć prijenosa „misli“ od pošiljatelja do primatelja. Verbalnim, neverbalnim putem, činom, djelom, putem umjetničkog izražaja…itd. U sukobu između Hrvata i Srba, nema umjetnosti. Napadani smo bili, previše puta. A najkrvavije od 1991-1995, da bi se ta agresija nastavila do 2016. Tisućama godina ranije, je bilo od usta, izrečene riječi do uha, a danas se to čini putem raznoraznih prorežimskih crvenih medija, kao što je kod nas TV, radio, internet….shvatit će te o čemu govorim i sa kim ili čim imamo posla. Tako da i obična budala ima danas pristup javnosti putem HTV.
Mi smo posljednja linija obrane prije sloma u Hrvatskoj,  i tim je naša zadaća Dragovoljaca, Branitelja i Domoljuba još veća, a veća je i odgovornost postala, kako prema sebi i našem narodu tako i prema bližnjem svome.
Zbog toga im smetamo. Zbog toga nas žele maknuti sa igrališta.

Jer sa odgovornošću koju smo preuzeli za Domovinu dolazi i redovito „moć“ koja nam je dana, pojedinačno svakome, za pojedine segmente života na koje možemo djelovati. Postoji u narodu jedna izreka…“Dobar glas se daleko čuje, a loš još dalje“. Dakle ma koliko ljubav i empatija ne poznavala granice i linije ne/obranjivoga, postoji dakle nešto što putuje dalje i biva poticano, po principu spojenih posuda (prelijevanjem iz uma u um) do konačnog primatelja. Oni koji potiču takve inicijative kao što su: pokušavanje izjednačavanja agresora i žrtve, nebriga za HRVI i Branitelje, udarci na sirotinju, nisu ništa drugo do katalizatori zla. Vidjeli smo svi u Hrvatskoj što pokušavaju progurati. Ma ne radi se više o Braniteljima, već se radi o sirotinji na kontejneru, o mobingu po diskontima i firmama, o ljudima koji umiru, bez razloga vidljivoga.
Cilj Spec. Rata jeste izazvati bilo kakve žučne reakcije kod naše populacije. Žuč-ljutnja, bijes, ili suprotni efekt depresija. Jer jako dobro znaju da su na pravom putu kojeg je zacrtao još prvi umotvorac koji je odaslao prvu poruku “misaone mržnje”. Ne mogu ja tu ništa popravljati. Juraj Njavro, potom Jadranka Kosor, Ivica Pančić, i na koncu Matić. Znali su kako smo načeti. Znaju da se bijes, i ljutnja sakuplja godinama u nama, a rezultat svega potisnutog su suicidi Branitelja. Svi Domoljubi imaju antene u psihi preko kojih primamo sve ono čime nas obasipaju. A to nije pažnja, poštovanje. To nije respect prema 100% invalidu. To nije empatija prema sirotinji na kontejneru. Stoga nije čudno što su nam srca hladna, jer smo prisiljeni na to, na obranu makar kakva to bila. Zašto? Zato jer su njihove antene kao i mentalni sklop od kojih su satkani genetski kod, naših vjekovnih neprijatelja, te su im sabotaže, vrijeđanja, i ponižavanja svakodnevni obrazac ponašanja. Sve te reakcije: ljutnja, bijes, revolt- uništavaju psihu. Zbog toga smo redovito u očima javnosti prikazani, kao slabe osobe, koje se ne mogu oduprijeti niti istresti negativne misli iz glave. Nikada se nismo sreli u mirnodobskom razdoblju, sa tolikom količinom mržnje, sebičnosti, bahatosti, i podmuklih namjera, koje bi se akumulirale poput ručne bombe, a detonirao bi u srcu i umu, i na koncu u našoj okolini. No varaju se svi. Najbolji gosti dolaze na kraju. No ta ista javnost zaboravlja, da je sjedila u podrumu i slušala sa zebnjom vijesti sa bojišta diljem Hrvatske. Slušali su radio, gledali TV, a danas smo mi Dragovoljci i Branitelji te HRVI, na margini postojanja, življenja, i shvaćanja, iako smo svi krenuli svjesni da ne može svatko biti na bojištu već da netko osjeća panični strah. Mi smo imali razumijevanja za takve ljude. Mržnju neprijatelja smo osjećali u ratu na svojoj koži. Ne na tuđoj!… No danas mržnju, osjećati od bližnjeg svog, jeste i ostaje najgora bolest, koja hladi sve plemenite navike, i djela koja kanimo činiti, iznenađenja koja ostavljaju tragove u čovjeku. Ne fizičke, vidljive. Već one tragove, koji ostaju u nama čitav život. U svima. Kao i običnim  ljudima koji nisu imali nikakvog doticaja sa “po život opasnim situacijama”.

“Ne ponižavaj druge da bi uzdizao sebe”!


Oprostiti?
Ne, prijatelji moji. Nemamo te ovlasti.

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: