Novo!

Pismo dida Vidurine suprotiva klateži (drugi dio)

U potpunosti te shvaćam Jure, podržava did, nu to ti je ta đavlija pulitika i ja je, da se razumimo, ne odobravam. Da, nije triba, pritisnut klateži iz mosta i adezeja, popustit, tako govorit, blatit naše vitezove, ustaše, jer svaki zločin triba rasvitlit pa bi ministar, vidija i ono što i sam zna da ustaše nisu nikakvi zločinci pa tu onda naravski nema ni nikakvog najvećeg moralnog posrnuća u povijesti nego su ustaše donili najveće moralno podignuće našeg naroda u povisti svojom požrtvovnošću, viteštvom, spremnošću ginuti za Dom i narod, krv neustrašivo liti za slobodu vođeni svojim Poglavnikovim i neprevaziđenim Ustaškim Načelima isklesanih na povisti svetoj, na muci i pravu našeg naroda, uspravi se did k’o da pred samim Poglavnikom zbori!

Triba se, dico moja, od crvene nemani branit, ali tako kano Stepinac naš, svjedočeći istinu pa neka te i slome, doći će drugi, ali ne daj se povit, ne daj se dušmanu da se tvojim pravom u tvojoj bani kući, ka’ šta pisnik reče, jer time zaklon laži daješ i druge istini privržene odbijaš i razjedinjuješ redove narodne. Da tako mislim, sida smireno did.

 

– Eto dide moj, sve to umrtvljuje, to kad niki, na prvi pogled, naši, umisto da istinu neumorno šire, kralježnicu povijaju i crvenoj nemani se na krivi način suprotstavljaju prihvaćajući djelomičnu laž il’ djelomičnu istinu, svejedno.

I tako, traže dlaku u jajetu hrvatstva pa zajedno sa svom ovom komunističkom, jugovićkom halabukom, umrtvljuju našu svist, otupljuju našu volju šireći maglu beznađa. Uslid te kakafonije ljudi postaju malodušni, gube se u moru nevažnosti i obmana pa ne znaju više šta je pravo šta krivo, šta desno šta livo, šta je bilo i šta će bit, kud krenut, šta reć, a čovik ostat’.

Pa i onaj ponosni Hrvat koji je nacionalno svistan u svemu tomu se može lako izgubit. Prihvaćajući tu namištenu igru potvore komunističke, koja računa sa ljudskim zaboravom, uđe pošten čovik k’o u neki labirint začarani, a neprijatelj’ prifrigani sa jedne i mizerije prodane naše sa druge strane mu na krivom mjestu izlaz osvjetljavaju, svjetiljke izmjenjujuć, da ga čim lakše s prava puta skrenu i u naručje isprazne odnarođene površnosti turnu. I ne zna više čovik ni šta je reka’, i sve misli ne triba isto više govorit, istinu očitu ponavljat’, a oni, sluge laži dobro podmazani, uvik iznova stare laži drljaju

A kad čovik putokaz izgubi i u narod svoj posumnja, vjeru u pravdu i istinu izgubi on je već u predvorju paklene mreže izdaje i smrti po onoj pisnikovoj:

Mrijeti ti ćeš kad počneš sam u ideale svoje sumnjati!

Dakle, kako ostat’ čist, kako se oduprit toj laži koja svaki put u drugom pakiranju dođe. Da dide nije to lako, umorno će Jure.

 

– Jure ne posustaj, ovi ‘tići u te glidaju, upire did, gurajući košaru i orase, pogled u nebo k’o da odozgor odgovora traži.

 

– U što će ‘tići gledat kad i oni stariji koji su toliko toga prošli ka’ onaj niki Dedić, emigrant nikadašnji, nigdi čitam, kaže, tumačeći ustaštvo nekom mladcu: Sinko ti nisi ustaša, jer si se kasno rodio. Ti možeš biti samo nastaša.

Eto vidiš jada, dide, kada i dan danas niki iskusni govore o ustaštvu kao o nekom pomodarstvu i inatu naivnih i ubačenih da naštete Hrvatskoj! A šta ako je taj mladić, u zdravoj obitelji na zdravim nacionalnim temeljima odgojen, usvojio ustašku misao i požrtvovnost misleći kako ići stopama palih ustaških vitezova ka borbi za slobodu naroda hrvatskoga, a niki ga nazva ka’ takvog nastašom!

Pa zar nastaša nije onaj koji se u ustaške redove na privaru uvuka’ lažnim rodoljubljem, te ustaštvo, ustaška Načela pogazija radi svojih osobnih, izopačenih interesa pa su ga ustaše ka’ takvog otkrili i razotkrili pogrdnim nazivom nastaša.

Zar i tako, k’o i besposlen pop što jariće krsti, da ne pomislimo što drugo, ubijati nacionalnu svist, među mladima spremnima na borbu, zatomljivati njihov mladenački idealizam, sijati malodušnost među njih iz kojih raste možda novi vitez hrvatskog iskona, novi vođa koji će, zašto ne, svima otvoriti oči, poput Poglavnika, put narodu ka slobodi osvitlit’.

Ako je za njega ustaštvo svršen čin ne mora biti i za one u kojima još bije srce junačko, koji se napajaju s toga nepresušnog vrila junaštva i nade, koji osićaju bol tol’kih poklanih i jauke živih u jamama zazidanih, koji još čuju grcaj zaklane dičice u krilu zatučene majke, koji ne mogu podniti ovaj ropski duh i raščerečenost Hrvatske domovine u raljama antihrvatske žgadije, koji žale za izgubljenim duhom zajedništva i požrtvovnosti, ljutito će dragovoljac Jure dižuć se od stola stisnutih šaka.

 

– Jure sidi, smiri se, molim te, priskače did uz Juru, već sam ti malopri mislija reć’ da se ne smimo dati uvući u kolo malodušnosti, tribamo se klonit’ grišne prigode i na sve te laži, potvore, ispraznosti, otvoriti kišobran hrvatstva, štit istine, krila naših mučenika!

Ne zatvarati oči pred lažima, ali se ne dati ni da nas stalno bombardiraju nezaštićene. Radi’e gasi tu đavliju televiziju, gasi kompjuter, mobitel i novine koje šire laži, a otvori i čitaj ono šta pametni ljudi kažu, oni koji su svojim život i djelom pokazali da su na strani istine i pravde, svete žrtve, traži tamo di ima istine pa se utvrđuj, znanjem snaži i istinu oko sebe širi.

Ka’ šta i naš ćaća Starčević kaza ima nas svakavih, zanemarenih, pokvarenih, zasukanih koji navećma drže do dobra tjelesnog, materijalnog pa zanemaruju ono duhovno, uzvišeno, i idu linijom manjeg otpora i dodvoravaju se moćnicima.

Klateži dodvorničkoj najviše smetaju srca nezatrovana, oni koji su požrtvovni i spremni se za ideale boriti, za ciljeve više, za iskon naš, za sreću i slobodu svoga naroda, jer ih takvi podsjećaju na njihov pad, grij izdaje koji im zatrova srca i baci u zagrljaj narodnog neprijatelja, u okove laži pa nastoje svojim siktanjem kleveta na ispravne i promicanjem materijalnog nad duhovnim u kaljužu i njih privući, a di su oni već majstori od zanata.

Zato opet kažem, čuvajte se grišne prigode, klonite je se ka’ Sotone, jer je to njegova klopka. Učite od proroka hrvatske misli, vitezova domoljublja i rodoljublja, držite se vridnih i poštenih, s njima drugujte, s njima se utvrđujte u vjeri i nacionalnoj izobrazbi. Ta nije Poglavnik zalud reka’ da više vrijede deset ustaša, koji su priviknuti stegi, koji su ideološki izgrađeni i koji su disciplinirani ustaše, nego li tisuću neorganiziranih, ideološki neizgrađenih i neizobraženih ljudi iz gomile, ozbiljno će did.

 

– Umm, oćeš to ti novi ustaški pokret ovdi stvoriti, vrti baba glavom stavljajući pitu na stol, taman izvađenu ispod sača.

Nije da nam ne triba, ali pusti dicu da i jidu, odmiče baba orase šta ih svi sa didom natribiše dok su stanje nacije bistrili.

 

– Uvik ti mene prikineš baba kad je najzanimljivije, ljuti se did i kaže Juri da donese domijanu vina i jedan bićerin, a limunade za dicu već ima.

 

– Dobro, pravda se baba, samo nastavite, nisam ja rekla, eto nek se krumpiruša malo ‘ladi pa će zeljanica  i burek biti gotovi, domeće baba da se pridika nastavi.

 

– A di sam sad sta’, ispi did bićerin stare loze dok Jure toči crnoga u bukaru.

A di jesam da jesam, dico moja materini janjci, tribamo svaki dan iznova laž razotkrivat, pa oni neka lažu i mažu, a mi ćemo im smeće nji’ovo pomesti i prid vrata stavit i nek svi vide tko svit prlja, a tko ga čisti, energično će did.

Nego Marice, odošmo daleko, a onoj, kako ti kažeš, crnoj Hlo nismo razbistrili ‘ko su njeni partizani dalmatinci pa da ne smetnem de nam sad ovdi pročitaj ono što si meni i babi niki dan kazivala iz usta onog dotura Šuljka koji je iz prve ruke vidija to crno partizanstvo, te crne antifašiste pa je pobiga glavom bez obzira u bili svit iz njiovih ralja.

 

– ‘Oću dide, samo dugačko je to, ‘oću l’ od početka il’ samo dilove, pita Marica.

 

– Ajd sad kako ti ispane, jer baba eno vadi i zeljanicu pa ćemo vidit dokle ćemo stignut, a ima i drugi’ dana, ne ćemo se umorit istinu kazivat, potvrđuje did.

 

– Dobro evo ovako kaže taj Dinko Šuljak, koji eto nije bi’ ustaša, da se razumimo:

 

„…Sile Osovine – fašistička Italija i nacistička Njemačka – 6. travnja 1941. napale su Kraljevinu Jugoslaviju. U nekoliko dana državu Jugoslaviju srušio je ogorčeni, preko dvadeset godina, sukob koji su vodile dvije vodeće nacije – hrvatska i srpska. Kada je Jugoslavija napadnuta, ogromna većina hrvatskog naroda više je mrzila svoje srpske gospodare, nego i samog napadača. Hrvati nisu imali, pod nipošto, želju boriti se za Jugoslaviju, u koju nisu nikada vjerovali i u kojoj su dugo vremena bili ekonomski iskorišćavani i politički zlostavljani.  Oni su vidjeli svoj jedini spas i sigurnost u svojoj samostalnoj državi, pa su zbog toga proglasili 10. travnja 1941. svoju NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU.

Velikosrpski hegemonizam nije se mogao pomiriti sa činjenicom, da se hrvatski narod oslobodio beogradskog centralizma i uspostavio svoju samostalnu državu Hrvatsku. Ustao je u obliku četništva – oružanih srpskih odreda – da ubija nevini hrvatski narod i pali hrvatska sela, a sve pod firmom nekog ustanka protiv napadača – Talijana i Nijemaca, s kojima su ustvari u rušenju hrvatske države usko surađivali…

Dok su se hrvatske oružane jedinice odupirale i gonile četničke horde, koje su vršile svetosavski i velikosrpski zavjet, ponovno ostvarenje «Velike Srbije» – Jugoslavije i stvarali nered i dizali ustanke u novostvorenoj hrvatskoj državi, dotle su Titovi ljudi –komunisti – uživali privilegirani položaj. Stajali su skrštenih ruku i odobravali borbu hrvatskih oružanih snaga protiv četnika i veselili se postupcima okupatora za sve ono, što poduzimlju u svrhu istrebljenja nacionalnih ljudi. Oblačili su se u ustaške odore i ubijali srpski živalj, preporučujući, da im je jedini spas bijeg u šumu: «brda se hvati, šuma ti mati.» Oni su javno govorili: «što gore, to bolje za nas komuniste.» Komunisti ne samo da su odobravali nesretno stanje, stvoreno međusobnim ubijanjem Srba i Hrvata, nego su čak na to podstrekavali i javno govorili: «Sve ovo što se događa na terenu Nezavisne Države Hrvatske i po Talijanima okupirane Dalmacije, nama komunistima dolazi kao naručeno. Uništenje hrvatske i srpske buržuazije dolazi nam kao naručeno, jer bi ih inače, kasnije, mi komunisti morali klati». Oni su isticali, da okupator vrši jedan dio njihova posla, tako da će njima – komunistima, preostati samo mali dio buržuazije, da je pokolju, kad dođe njihov red. …

Hitler, je dana 21. lipnja 1941., napao Sovjetsku Rusiju. Sovjetska vojska, slaba i nespremna u svakom pogledu, morala je uzmicati. Pogaženi narodi Sovjetske Rusije, osobito Ukrajina, dočekali su napadače kao osloboditelje, i zbacili su sa sebe kleti sovjetski jaram. Sada je tek komunistička partija Jugoslavije vidjela, da je kucnuo čas, da pomogne Rusiju, a ujedno da oživotvori svoj partijski program – nametanje narodima Jugoslavije diktature proletarijata. Trebalo je raditi brzo, ali oprezno. …

Političko-komunistička pozadina pokreta trebala se je u početku zatajiti. U to doba došlo je do dokidanja Treće internacionale. Tako, da bi zavarali široke narodne mase, dokidanje Treće internacionale naglašavali su komunisti na svakom koraku. U prvoj godini, eda bi dobili za sebe što više boraca, osobito Srba, koji su u izbjegličkoj vladi u Londonu gledali nastavak vlade u Beogradu, nisu  napadali  izbjegličku vlada kralja Petra II. u Londonu. Regrutiranje se vršili, uglavnom, od Srba u Hrvatskoj i stanovnika na teritoriju okupiranom pod Talijanima – Dalmaciji. Tražili su kontakte s četnicima. Iskorištavali su   nezadovoljstvo članova Hrvatske Seljačke Stranke prema postojećem ustaškom režimu. Radi toga  se nije  napadalo, u početku, Mačeka. Hrvatsku Seljačku Stranku pozivalo se na zajedničku borbu protiv okupatora, ili na moralnu potporu u toj borbi. Vršio se pritisak na pojedine ugledne ljude. U prvi trenutak trebalo je blefirati i zavarati sve i svakoga. Sve snage koje su se odupirale okupatoru, trebalo ih  je, prvo, pridobiti, a nakon toga u svome zagrljaju ugušiti. One koji nisu htjeli s njima surađivati, jer su odmah u početku prozreli njihovu komunističko-revolucionarnu prozirnu igru i vidjeli u narodno-oslobodilačkom pokretu borbeno sredstvo za komunističku vlast, odmah su prikazivali kao ljude, s kojima se ne može surađivati, jer su kolaboracionisti i neprijatelji naroda, ili  kao ljude, koji su kočili borbu i koji se nisu htjeli boriti, nego su samo svojim pasivnim držanjem prema okupatoru taktizirali. Pred Hrvatima takove su prikazivali kao pristaše  izbjegličke londonske jugoslavenske vlade i često puta prišivali su im etikete ustaša ili četnika. Pred neupućenim Srbima takove su prikazivali kao Nedićevce, Ljotićevce, a u Sloveniji kao pristaše bijele i plave garde – pristaše Rupnika ili Novaka. Sve u svemu, svakog onoga koji nije htio pristupiti  partizanskom pokretu, nazivali su «kolaboratorom okupatora». Za uspjeh komunista bila su dopuštena  sva sredstva.

U službu su stavili najprije radio-postaju «Slobodna Jugoslavija», koja se javljala pa polako i postupno širila vijesti o partizanskom pokretu, izmišljala je o borbama i ofenzivama. Ona je bila ne samo jedini izvor vijesti u zemlji, nego i vani. Vijesti koje su se preko ove postaje davale, nisu bile kontrolirane od nikoga, pa su kao takove bile «mjerodavne» i «istinite». Važnije akcije, izvršene na terenu protiv okupatora, objavljivale su se kao djelo partizana, a sve ofenzive bile su izmišljene, jer su njemački i talijanski štabovi o tome šutjeli, a to zbog toga, jer ih nikada nije bilo; a ako su neke i bile, one su preko radija preuveličane, jer se radilo samo o mjestimičnim čišćenjima. Radio je objavljivao o brojčanom stanju i vojnoj organizaciji partizanskog pokreta. Objavljivao je vijesti o brojnim brigadama, divizijama i korpusima. Sve je to bilo izmišljeno i preuveličano, jer jedna brigada nije brojala, u početku, više od 120-150 ljudi, a divizija dvostruko. Međutim, partizani su izbjegavali svaki otvoreni sukob s modernim oružjem Nijemaca i hrvatske vojske. To nije bilo bez razloga, jer partizani su i brojem i naoružanjem bili puno slabiji. Njihovi gubici u ljudstvu imali su se pripisati raznim bolestima, epidemijama, osobito pjegavom tifusu, i gladi, koja je među njima vladala. Borbe su, uglavnom, bile koncentrirane na ustaše, jer su oni bili neprijatelj broj jedan, a domobrani, i oni koji nisu htjeli s njima surađivati, broj dva. Do četnika nisu puno držali. Četnici su otvoreno kolaborirali s Talijanima i Nijemcima. Osim toga, četnici su im masovno prilazili, jer su u partizanima vidjeli, da se bore za isti cilj – Veliku Srbiju – Jugoslaviju, i vršili su osvete nad Hrvatima. U Štabu Hrvatske, na čelu, bio je komandant Hrvat, ali glavnu riječ imao je politički komesar, koji je bio uvijek Srbin. Isto tako ZAVNOH nije ustvari imao nikakvu vlast, jer su sve odluke prvo donosile u Srpskom klubu, kojem je na čelu opet bio Srbin. U svim se važnim središtima partizanskog pokreta vodio popis osoba neprijateljski raspoloženih prema partizanskom pokretu. U tom popisu nalazili su se simpatizeri izbjegličke jugoslavenske vlade u Londonu, ustaše, HSS-ovci, označeni pod imenom Mačekovci, i četnici. Stalno se vršio pritisak na istaknute članove HSS, da pristupe u partizanske redove, a to zbog toga, jer su ljudi u partizanskom pokretu vidjeli na čelu pokreta  samo Srbe i komuniste, pa nisu se nikako odazivali pozivu komunista. Prilaz u partizane pojedinih članova HSS komunisti su znali vješto iskoristiti u svoje propagandne svrhe. Ako bi neki istaknuti HSS, osobito zastupnik, oklijevao, pozivali bi ga i molili barem da dođe na sastanak. Na putu na urečeni sastanak nastojali bi ih likvidirati. Sjećam se jednog urečenog sastanka, krajem 1942. To je bilo povrh Crikvenice. U Crkvenici boravio je zastupnik HSS dr. Tomo Jančiković, a tu je stalno živio zastupnik HSS crikveničkog kotara Franjo Borić. Obojica su se odupirali pozivu partizana. Ali nakon velikog nagovaranja od strane partizana, pristali su doći na urečeni sastanak. Sastanak se imao održati rano ujutro. S narodnim zastupnicima imao je poći i pisac ovih redaka. Ugovoreno je, da se nikako ne smiju napadati talijanske kolone, koje su svakog jutra iz Rijeke u Crikvenicu dolazile. To zbog toga, da ne bi Talijani, ako dođe do napadaja na njih, pobili one, koji bi se našli na tom putu. Sva je sreća bila, što smo mi zakasnili. Upravo u vrijeme, kada smo mi imali biti na putu do urečenog sastanka u Gornje Grižane, partizani su izvršili napad na talijansku kolonu u nadi, da će razljućeni Talijani pobiti sve one koji bi se našli na putu. Na taj su se način partizani htjeli riješiti onih HSS-ovaca, koji nisu pristajali s njima surađivati. Bilo je više slučajeva, kada su partizani pozivali ljude na sastanke i na putu na sastanak ih ubijali, bilo izravno ili izazovom okupacionih trupa. Partizani su unutar svojih jedinica politički nepoćudne pojedince ubijali i takova ubijstva opravdavali s izrazom “zalutao metak”. Naime, što se događalo? Za vrijeme borbe protiv okupatora, u kojoj je dotična nepoćudna osoba sudjelovala, bio je ubijen od svojih drugova – komunista. Nisu samo sa “zalutalim metkom” ubijali politički nepoćudne osobe, već i djevojke partizanke, koje su ostale trudne. Nisu znali, što bi s tim djevojkama u drugom stanju, ili pak s novorođenom djecom, pa najlakše sredstvo bilo je likvidiranje sa “zalutalim metkom”. Po gradovima ubijali su svoje protivnike na taj način, da bi svoju žrtvu dočekali skriveni iza nekog ugla, a što po uskim i vijugavim ulicama dalmatinskih gradova nije bilo teško.

Tako su u Splitu zabilježeni slučajevi ubojstava na ulicama: Čulića, Kaje Dvornika, Košte i Vojka Krstulovića. Nakon toga izdali bi proglas, kako “neumoljiva ruka narodnog suda uvijek budna i nesmiljeno kažnjava izdajice”. Njihove žrtve bile su obilježene kao “izdajice, tuđinski agenti i saboteri narodne borbe». Osobito su partizani bili grlati, kada su ubili istaknutog omladinca Hrvatske Seljačke Stranke u Splitu Vojka Krstulovića. Tada je objavljeno, da je narodni sud “slobodoljubivog i borbenog Splita maknuo iz svoje sredine čovjeka, čiji je život bio ispunjen protunarodnim radom. Izvršio je presudu nad agentom i članom protunarodne Mačekove klike, organizatorom bijele garde, nad prvoborcem izdaje, vođom sabotera, koji su imali rastakati zdravi organizam NOP-a. Maknut je osnivač razbijačkih klubova, vođa plaćenih izdajnika”. (Slobodna Dalmacija). …

Tito je vrlo dobro znao, da, po Marxovoj nauci, seljak neće nikada biti komunist, dok ima svoju zemlju, svoju kuću, svoju stoku i svoj gospodarski alat. On posjeduje sva sredstva za proizvodnju, iako u malom, on ipak proizvodi za svoj račun i na svoj način. On je, po Marxovoj teoriji, mali kapitalist, koji izrabljuje tuđu radnu snagu i tako stvara «višak vrijednosti», pa na taj način uvećava, odnosno gomila svoj kapital, koji je, po komunističkoj teoriji, zabranjen. Po Marxovom učenju, treba sve seljake lišiti zemlje, obeskućiti ih, i na taj način učiniti od njih proletere, koji će ovisiti o komunističkoj zajednici. I kada oni budu o njoj ovisni, tada će se dati lako mijesiti kao tijesto. U tome su partizani majstorski postupali, a sve pod lažnom parolom narodno-oslobodilačke borbe i gonjenja okupatora. Cjelokupna narodna privreda uništena je za 75 % u predjelima, u kojima su oni najviše haračili. To je teritorij, na kojem su partizani vodili borbe. To su krajevi Dalmacije, Like, Bosne i Hercegovine. U tim predjelima privreda je bila uništena za 90 %, a mjestimično i za 100 %. Uz glavne ceste, u spomenutim pokrajinama, nije bilo ni jedne kuće, a gdje su uz cestu bila sela ili zaseoci, ta su potpuno bila brisana s lica zemlje. Vidjela su se samo zgarišta, na kojima nije bilo ni kućeta, ni mačeta. A nakon rata pokušalo se prikazati, da je sve to uništio okupator. …

Istina je, da je u mnogo slučajeva i okupator uništavao, ali to je činio, jer je bio izazvan postupkom partizana, koji su stalno ponavljali: što gore, to bolje za nas komuniste. Nije ni okupatoru bilo u interesu to uništavati, jer su stanoviti objekti i njemu samom trebali, ali je uništavao izazvan postupkom partizana. Partizani su, bez strateških ili taktičkih vojnih razloga, izazivali ta uništenja. A zašto? Njima je to išlo u prilog, jer su se uništavala materijalna dobra imućnijih seljaka. Tako su se stvarali proleteri, ljudi bez ičega, sirotinja, koja, osim okova na svojim rukama, nije mogla ništa izgubiti, pa na taj su način jačali svoje redove. Sva paljenja i pustošenja išla su partizanima u prilog. Seljaci iz porušenih i popaljenih domova i sela nisu imali kamo, a niti su se na što mogli vratiti, nego jedini je izlaz bio – šuma ili pećina. To je bila njihova kuća – «brda se vati / šuma ti mati», a puška, novo oružje za «privredu». Djeca njihova postat će s vremenom valjani borci za komunizam, jer nemaju nigdje ništa, a odgojit će se negdje u šumi ili pećini, a u najboljem slučaju negdje u zbijegu na Srednjem Istoku. Na Srednji Istok – Egipat, partizani su prisilno evakuirali oko 25 000 stanovnika s otoka Brača, Hvara, Visa, Korčule i drugih predjela okupirane Dalmacije, samo da bi pokazali velikim Saveznicima, kako ih narod pred ofenzivama Nijemaca slijedi. U tim je logorima umrlo više stotina osoba, a najviše nejake djece.

Do pada Italije (rujna 1943.) akcije partizana bile su ograničene samo na to, da bi noću manje grupe momaka bježale u partizane. Talijanske vlasti u to doba nisu im pridavale posebnu pažnju, niti poduzimale represalije i čišćenja. Tek kad su jače grupe počele bježati i kad u s Talijani vidjeli veću opasnost za svoj opstanak, tada su počeli skupljati taoce. Uglavnom, najbližu rodbinu onih, koji su odbjegli u partizane. Ali su i te taoce nakon nekoliko mjeseci bili puštali njihovim kućama.

… Partizani su postupno mijenjali svoju taktiku. Osjetili su, naime, da su Talijani pred kapitulacijom, odnosno da nastoje, da se na vrijeme izvuku iz rata. Partizanski mjesni odbori stupili su u življu akciju. Organizirali su manje odrede mladića od 16-18 godina i njih zadržali u pripremi, da u zgodnom času prigrabe vlast. Izdržavati ove odrede moralo je čitavo selo. Svaka obitelj dobila bi dnevno pismeni nalog, u kojem je bilo navedeno, da dotičnog dana ima odnijeti hranu na određeno mjesto za toliko i toliko osoba. Bio je točno naznačen jelovnik kao i količina pića.

Ukoliko hrana nije odgovarala naručenom jelovniku, bila je vraćena natrag, a obitelji se prijetilo raznim kaznama. Tada su počeli nestajati preko noći razni ugledni i imućniji ljudi, za koje se znalo da nisu simpatizeri partizana. Osobito su bili na udaru članovi Hrvatske Seljačke Stranke, kao i oni, za koje se sumnjalo, da simpatiziraju s izbjegličkom kraljevskom jugoslavenskom vladom. Neki od njih odmah su na mjestu, bez ikakvog suda, bili ubijeni i bacani u jame, a neke bi, tobože, odveli pred sud u partizansku komandu. Tu su ih, navodno, izveli pred sud, a one, koji bi izjavili, da više neće biti «nacionalisti» (tako su bili obilježeni protukomunisti), te dali obećanje, da će raditi za partizane, puštali bi ih kućama, a «okorjele» i nepopravljive ubijali bi i bacali u jame. Onim nesretnicima, prigodom hapšenja sve je bilo opljačkano: novac, odijela, dragocjenosti, obuća, hrana, pa čak i vjenčano prstenje. Tako su i njihove obitelji ostale bez igdje ičega. Uhićeni vraćali su se svojim kućama izobličenih lica. Ti su ljudi bili tako obuzeti strahom, da uopće nisu htjeli nikoga gledati, niti bilo s kim razgovarati, nego su pognutih glava išli selom. … Dana obećanja morali su izvršiti. Ili živ, ili u jamu?! Od ova dva zla, biraj manje. Ovako se postupalo pred očima talijanskih okupatora. Talijani su se držali načela: «Ne dirajte u nas, a vi radite što hoćete.» Talijani su imali prividnu vlast, a partizani stvarnu. U tom pravcu izgledalo je, da postoji sporazum između Talijana i partizana. Plač otetih ljudi i žena znao se razlijegati u gluhoj noći čitavim selom, ali talijanski karabinjeri imali su voska u ušima. …

U kratkom razdoblju, za koje su vrijeme partizani vladali, od rujna, pa do listopada, 1943., stradalo je mnogo više ljudi zatvorom ili životom, nego za dvije i pol godine vladavine okupatora. Od okupatora malo je ljudi stradalo. Malo je kome iz kuće nestalo jaje ili hrana. Niti jedna žena se nije bila potužila na silu i nasilje. A kroz nekoliko dana od željno očekivane tzv. narodne vlasti punile su se jame s uglednim ljudima, i onima, koji se nisu htjeli odreći svoje vjere ili političke misli. …“

 

– Marice, srićo didova, mislim da smo za sada dovoljno čuli, evo se pite babine i o’ladiše, ajmo mi sad jist pa ćemo nastavit’ drugi put. Ta zar nismo dovoljno rekli da i sitne duše proglidaju koje nam dan pokvariše svojim pripuzništvom, tapše did unuke svoje dok baba riže pite.

 

– E baš sam se i umorila dide , ali ovim je iz prve ruke razotkrivena ispraznost Hloverkini’ tlapnji o nekakvim njenim dalmatincima, njenim partizanima koji su se borili protiv fašista i koje da je partija 45-te maknula i uvela komunistički režim, Bože nas sačuvaj i zakloni, kao i Araličine bajke o ZAVNOH-u, odlaže Marica listine, usput mirišući babin burek kojim zamiriši cili didov dvor.

 

– Dobro si se dide sitija ove ispovisti bivšeg HSS-ovca,  partizana i masona da svak vidi iz prve ruke što su i tko su to partizani bili! Da nam ne bi razni podrepaši danas podvaljivali rog pod sviću dok nas brane od današnjih njihovih sljedbenika i zagovornika, dodaje Jure hvaleći babin burek ispod sača dok ona zaliva tek izvađene vruće baklave

 

– Marica je to pronašla, zlato didovo, i poslin ćemo to pročitat’ do uskraj kad nam se ‘tići naši dobro najidu, jer prazna vrića ne stoji, je l’ tako, nazdravlja did s bukarom zadovoljno gledajuć blagoslovljeni dvor.

Did Vidurina

Ispod Starog duda za kamenim stolom na dan kad je Poglavnik sazva Hrvatski državni Sabor 1942. godine

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna

error: Content is protected !!