Novo!

Pismo dida Vidurine

 

Mladi legionari

PRISIDNICE, „ANTIFAŠISTIČKA BORBA U HRVATSKOJ“ DONILA JE SMRT HRVATSKOM NARODU I HRVATSKOJ DRŽAVI!

 

– Dideee, o didee, viče mala Marica. Di si, dideee.

 

– Tu sam u trapu sinko, odgovara did pružajući Marici bronzir pun krumpira.

Na, drži, oko didovo, nosi babi da iskriža za peku. Nego, šta si me zvala.

 

– Ma dide obistinile su se crne slutnje našeg dragovoljca Jure.

 

– Šta, kako, uplašeno će did sve gledajuć šta bi sad moglo bit.

 

– A dide znaš da je danas oni isprazni crveni praznik kada crveni fašisti, subnorovci ili antifašisti kako se sada vole zvati, derneče u šumi Brezovici lažući bez srama i stida o svojoj krvavoj prošlosti.

 

– Ma znam Marice moja, znam, rezignirano će did tresući kapom prašinu sa sebe misleći šta će baba reć’ kad ga vidi šta je uradio od sebe.

Šta nije vrag da su boljševici i danas pozvali onog srbijanskog četnika Vulina da im milozvučno blati našeg blaženika, mučenika Stepinca i našu ‘Rvatsku.

 

– Ma, nisu dide, ima ih danas u onom Capinom šumarku dosta, sve izdajnik do izdajnika, ne znaš koji je veći firaun. Nego nije nevolja u tome nego tamo ti je i naša prisidnica!

 

– Kako misliš tamo je, šta poslala izaslanika!? A đavlija stvar ti je politika sinko moj, vrti did glavom, jer je već presta zvat prisidnicu svojom kad je ono napisala u Jasenovcu.

 

– E dide šta ti je, pa ona ti je tamo bila, tvoja prisidnica uskoči dragovoljac Jure kad ču šta Marica govori.

Govorila je dide da ni Burduš ni Lignja ne bi bolje. Kad sam ti ja govorija ti si je uvik opravdava, nevoljko će Jure dajući do znanja da mu nije drago što je opet bija u pravu.

 

– Ma šta mi govoriš Jure, ‘oćeš reći da je prisidnica govorila na tom skupu crveni’ utvara šta su narod ‘rvatski u crno zavili. Pa je li to moguće!?

E stvarno smo jadni i kukavni kad nas uvik žedne priko vode privedu, đava im sriću odnija, žalosno će did.

 

– Tako je dide održala je govor pozdravljajući crvenu bratiju od Milančeta i one dibele potprisidnice našeg nazovi Sabora i bivših prisidnika veleizdajnika do zadnjeg „antifašiste“, ka prava unuka none i nona antifašista, zajedljivo će Jure!

 

– Zar baš tako, moj Jure, poskakuje did gužvajući kapu.

 

– Tako dide, s tim da na internetu na stranici pisidničinoj, ne više onoj šta je orjunaši proglasiše najgorom na svitu nego novoj, umivenoj, reka bi crvenoj, u govoru nema pozdrava Burdušu i Lignji, ali ja sam taj pozdrav čuja na televiziji. Ponila je valjda crvena atmosfera komunističkog derneka, smješka se Jure gledajuć u daljinu.

 

– Da dide, side didu mali Luka u krilo. Bilo ti je to ka u onim partizanskim filmovima šta ih prikaziva Radmanovizija.

Sve vrvi od nikih riči, drugovi i drugarice, partizani, antifašisti, tako da čovik pomisli da će odnikud banuti i onaj krvolok Tito i Jovanka s njim pa da dernek bude potpun, grli dida  mali Luka.

 

– Da, još da si sluša Milančeta šta rogobori, pa prosto svakog normalnog bude stid da ga sluša. Prisidnik Vlade, a toliki matun, ma ni Nikoletina Bursać mu nije ni do kolina, pa to je za nepovirovat dide, domeće mala Marica.

 

– A ona dva bivša se tope od sriće gledajuć kako crvena, krvava laž, poput zmijnog siktanja preplavljuje opet porobljenu ‘Rvatsku, škrguće zubima dragovoljac Jure.

Zaista, ovo je salte mortale. Otić’ na dernek crvene bande u Brezovicu, a ne otići u Bleiburg i isti dan u Jazovku i odati počast poklanim svojim sunarodnjacima, pobijenoj hrvatskoj vojsci, ženama, djeci i starcima, njima preko pola milijuna na stratištima sve do Đevđelije, e to je zaista čin dostojan Burduša!

 

– E dico moja sve mi se u čas priokrenu iako sam vam ja i prošli put reka’ da ona više nije moja prisidnica kad je ono išla u Jasenovac, ljubi did Luku čelo.

De Marice pročitaj nam šta to prisidnica veli da joj prokleti komunisti plješću slaveći Capin bijeg u šumarak.

 

– Evo dide da krenem ispočetka, namišta se Marica:

 

„Poštovani sudionici antifašističke borbe, veterani Drugog svjetskog rata – pripadnici partizanskog pokreta otpora,

Poštovani gospodine predsjedniče Vlade Republike Hrvatske,

Poštovana gospođo potpredsjednice Hrvatskog sabora,

Poštovani bivši predsjedniče Mesiću i Josipoviću,

Poštovani gospodine predsjedniče Saveza antifašističkih boraca,

Poštovani gospodine župane,

Cijenjeni uzvanici, gospođe i gospodo,

 

Dopustite mi čestitati vama i svim građanima Republike Hrvatske Dan antifašističke borbe. Srdačno vas pozdravljam na ovom važnom mjestu novije hrvatske povijesti, okupljeni u povodu proslave Dana antifašističke borbe.“

 

– O zemljo profundaj se, puše did, pa koje antifašističke borbe majko moja mila, koje važno mjesto hrvatske povijesti jadna ne bila prisidnice, pa što taj važni dan  ne slaviše u titinoj klaonici kad je bija tako važan. O jadan ti sam, Gospe moja mila!

Pa šta ću sve doživit od dašnji ‘Rvata majko moja. O Bože smiluj nam se, pamet nam prosvitli, skače did.

 

– Dide, de smiri se, ne jidi se, nastavlja Marica prisidničin govor:

 

„Stara je istina da je povijest učiteljica života. No ona to može biti samo ako znamo i prihvaćamo povijesnu istinu utemeljenu na činjenicama. Svaki narod ima datume i mjesta koji tu povijesnu istinu sažimaju.

Tako današnji dan i ovo mjesto – 22. lipnja u šumi Brezovica – simbolično sažimaju povijest antifašističke borbe u Hrvatskoj kao jedne od važnih etapa našega povijesnog hoda ka slobodi i neovisnosti.

Povijesna je istina da su upravo hrvatski komunisti sisačkog kraja na dan njemačkog napada na Sovjetski savez pokrenuli ustanak u Hrvatskoj.“

 

– Ha, u pravu si dide, jer ovo je j…, da ne kažem pred dicom šta, u zdrav mozak!

Reći staru da je povijest učiteljica života i da trebamo prihvatiti povijesne činjenice, a onda se na to doslovno pos…, ne smim govorit’ pred dicom, nekakvom jadnom pričom da je izmišljena antifašistička borba nekakvih sisačkih jadnika, kokošara koji pobjegoše od policije u šumu, antihrvata, dio našeg povijesnog hoda, jer su na dan napada na Sovjetski Savez digli kao neki ustanak u Hrvatskoj i da je to početak oslobađanja Hrvatske je stvarno dno dna u kojem se praćaka svakakva klatež a la Burduš oli Klasić i company!

O dide, dide, a zna sam ja da će to ovako završit, nije nju džaba Sanader protežira, nije ona zaludu bila u NATO-u, misliš da Trilaterala veslo sisa, uzdahuje Jure i gura štokrlu.

 

– Smiri se Jure, junače moj, a šta bi ti ja drugo reka.

Mi samo jedni druge smirujemo, jer ko da ostane miran na sve ove podmukle udarce koji nam se ka’ nož firaunov u srce zabija, smiruje did.

U pravu si, ka’ da ja to nisam zna’, nego eto ‘tija sam da pomirujem, da slogu razvijam, da se ne dilimo nego da crvenu aždaju ist’ramo s Pantovčaka!

 

– Da i šta, dide!?

Nema istine po sniženoj cijeni, nema tu mjesta polovičnosti, il jesmo il nismo!

Pa gori je bija Sanader koji je ono govorija na Rivi nego kleti Račan, pa on ne bi smija provesti pola stvari u rušenju Hrvatske koje je učinija Sanader ka’ naš, Hrvat! Da je to Račan učinija, izručija generale, srušija spomenik Juri i Mili, pa narod bi se bija diga na ustanak!

I što je onda gore, da nas vodi otvoreni antihrvat ili tobožnji Hrvat!

Izdajnik je kuga, dide, ustaje se Jure uzdižući kažiprst:

Pa još je Ciceron reka da je neprijatelj pred vratima grada manje zastrašujući, jer on je poznat i nosi zastavu otvoreno, a izdajnik se kreće slobodno unutar zidina grada, gdje njegov lukavi šapat nalazi puta i do najviših, vladarskih odaja.

A još, dide, ako je i sam vladar taj izdajnik onda nam ga se svima jao, sjeda Jure na štokrlu što mu je doda mali Ivan koji se pridruži kad je čuja pustu inglenu na dvoru!

 

– U pravu si, opet ti kažem, moj Jure.

Znam i sam, život me naučija, nema pomirbe među ideologijama, nema pomirbe istine i neistine, bijelog i crnog!

Ljude možemo pomirit, ali samo oko istine. Pravi i krivi se mogu pomirit samo ako krivi prizna krivicu, kaje se i traži oprost, a pravi mu ga daje i ka’ braća idu putem kojim je pravi i iša kad ga je krivi zaskočija!

A ovim činom u Brezovici prisidnica daje za pravo krivom i staje na njegovu stranu uzdižući ga ka’ pravog i svijetlog na putu pravednom, a to je negacija istine, morala i ćudoređa, Božjeg imena!

Pa šta bi s Biblijom bilo da se u njoj izvrnuše riječi Božje i Kainu za pravo dade što ubi svoga brata Abela, prisidnice nepromišljena, vrti did glavom!?

 

– I sama ne znam di joj je pamet bila kad je tako počela govorit, vrti glavom i baba, pa zar nikad nije pročitala oni članak iz novina šta mi ga je mali Luka još prošle godine čita o tom izmišljenom sisačkom partizanskom odredu, đava mu sriću odnija!

 

– Evo ga baba, evo što kaže Lojzo Buturac iz Siska koji je sluša ća priča taj Vlado Janjić, k’o iz puške će mali Luka:

 

„ Drago Žuk, radnik u sisačkoj rafineriji,radio je u noćnoj smjeni pa je pred zoru 22. lipnja 1941. čuo na radiju vijest da je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Odmah je jurio u Sisak do Marijana Cvetkovića, tada člana Okružnog komiteta KPH za Sisak, da mu prenese tu važnu vijest.

Marijan je odmah pošao do Vlade Janića, sekretara Mjesnog komiteta KPH da se dogovore o daljnjem djelovanju. Dogovoreno je da se svi viđeniji komunisti povuku u ilegalnost.

Odmah su krenuli, Vlado biciklom u Petrinju, a Marijan vlakom u Sunju i Kostajnicu da tamo o tome obavijeste svoje partijske drugove. Isti dan navečer obojica su se, i Vlado i Marijan, našli u selu Žabno kod Siska kod partijskog druga Jose Tuškanca. Tu su i prenoćili. To je događaj od 22. lipnja.

Nema nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.

Sljedećih dana su si u Žabenskoj šumi tražili i našli skloništa ili baze kako se izražavao Janić. U sklonište “Šikara” smjestili su se Janić i Cvetković, a nakon nekoliko dana i Nada Dimić.

U skloništu, 500 metara dalje, “Mali Količevac”, smjestio se Mika Špiljak s nekoliko drugova. Dana 18. srpnja uspio je iz Zagreba doći “španski borac” Ivan Rukavina, pa se i on pridružio Janiću u skloništu “Šikara”.

Nakon mjesec dana boravka u Žabenskoj šumi, 22. srpnja, hrvatska je vojska iz Siska krenula u akciju na Žabensku šumu. Nije otkrila “Šikaru”, ali je otkrila Špiljkovu skupinu od 8 ustanika, koja je prihvatila borbu u kojoj su dvojica ustanika poginuli: Ivan Lasić i Ivan Ogulinac.

Ostali su se razbježali u Gornju Posavinu i nisu se više vraćali k Janiću. Sljedeći dan, 23. srpnja, razišla se i skupina iz skloništa “Šikara”. Rukavina se vratio u Zagreb, Marijan je otišao na Banovinu istražiti mogućnost da se tamo presele, jer tu blizu grada nisu sigurni, a Nada Dimić otišla je provjeriti zašto su im iz Žabna prestali donositi hranu i da vidi kakvo je stanje u gradu Sisku. Nada je u Sisku uhićena, te je, glumeći tešku bolesnicu, uspjela pobjeći na karlovačko područje i ni ona se nije više vraćala Janiću.

Na kraju Janić je ostao sam u Žabenskoj šumi bez hrane i bilo kakve veze s mještanima iz sela Žabno. Nakon nekoliko dana napustio je i on šumu. Vratio se u Sisak i skrivao se u gradu i u savskim vrbacima. Sredinom kolovoza doznao je da se neki okupljaju u šumi Brezovica, da imaju i oružje. Uspio je i on doći do njih. Bilo ih je tada dvadesetak. Provodili su razne diverzije.

U željezari i rafineriji oštetili su neke uređaje. Minirali su prugu 14. rujna kod Blinjskog Kuta. Išli su ubiti općinske stražare, obične pandure, ljude iz sela zaposlene u općini, u nebranjenim selima Topolovcu i Palanjku.

U Palanjku su zapalili i školu. Dana 20. rujna poslana je hrvatska vojska iz Siska u akciju i na šumu Brezovica.

Ustanici su saznali za tu akciju, pa su dan prije, 19. rujna, čamcima u Crncu prešli Savu i njih tada četrdesetak, prešli na područje Banovine.

Tamo ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša i jasno im rekao da u njih nema povjerenja jer su u većini Hrvati.

Odmah je smijenio s te sisačke skupine Vladu Janića u kojega je imao najmanje povjerenja. Janić, teško razočaran, napušta Banovinu i svoje ustanike, vraća se natrag u Sisak i priključuje moslavačkim i žumberačkim ustanicima, odnosno partizanima.

Tu istinu mi je ispričao Vlado Janić, pa nema razloga da mu ne vjerujemo. Možda u pojedinom detalju ove priče nisam bio najprecizniji, ali u osnovi to je puna istina o razvikanom prvom partizanskom odredu, o kojem su mnogi pisali, ali netočno i lažno.

Već je vrijeme da ova istina prodre u javnost i da je naši priznati povjesničari objave u povijesnim knjigama. Da nam sljedeće naše generacije ne žive u laži, već u istini.

 

– Eto ti ga na, a ustanka majko moja mila, vrti glavom baba.

Prišli u ilegalu od straja da ne budu uhićeni pa pobigli u šumu di su dršćali od straja nekoliko tidana pa i otud pobigli, pa kad su se okuražili počeli izvoditi sabotaže, rušeći paleći i ubijajući iz zaside vražje, mlade, slabo naoružane i neizvježbane ‘rvatske vojnike, a kad je poslin stigla Hrvatska vojska pobigli ka zečevi četnicima koji ih otiraše i otud ih vrag odnese u Moslavinu di postadoše napokon partizani ratujuć zaplotnjački protiv Hrvatske države i naroda, maše rukama baba.

E prisidnice pa zašto s vragom tikve sadiš, ode baba naložit vatru pod sač.

 

– A čujte dalje prisidnicu, uskoči Marica:

 

„Bio je to početak borbe za oslobođenje Hrvatske od okupacije kojoj je ustaški režim pružao podršku u ime ostvarenja hrvatske države, kompromitirajući je međutim predajom dijela povijesnih hrvatskih krajeva okupacijskim silama, te zločinima i progonima na rasnoj i političkoj osnovi. To su povijesne činjenice koje danas, sedamdeset četiri godine od spomenutog događaja, možemo i moramo ustvrditi bez ideoloških ili drugih prijepora.“

 

– E ovo je za nepovirovati, stvarno, uzdahuje sada i mali Ivan koji se taman pridružio didovoj družini. Pa ovo mora da joj prišapnuo Klasić il Jakovina kad su bili kod none i nona na kolačima, smješka se mali Ivo.

Pa prisidnice Hrvatski narod je proglasio Hrvatsku državu ustajući protiv tamnice Jugoslavije još dok ni jedne Njemačke postrojbe nije bilo na tlu Hrvatske, a i da je bilo, to ništa ne minja na stvari, jer su razdragani Hrvati dočekali Nijemce sa cvijećem slaveći uskrsnuće svoje države nakon 839 godina od propasti hrvatskog kraljevstva!

Svatko tko je disao imalo hrvatski pozdravio je borbu Poglavnika i Ustaškog pokreta koji su donijeli slobodu hrvatskom narodu, prisidnice, i morala bi danas barem znati da je ovo što si izrekla ordinirana laž, jer Njemačka nije okupirala Hrvatsku, a mogla je!

NDH nije pružala dakle podršku nikakvoj okupaciji nego savezničkim odnosima u borbi za očuvanje svoje nezavisnosti, to što se tiče Njemačke, škrguće mali Ivo. A što se tiče fašističke Italije veliki dio povijesnih hrvatski krajeva, prisidnice, tada nikom nisu mogli biti predani jer su već bili okupirani od Italije za vrime stare Jugoslavije, prisidnice učena, podcrtava mali Ivo podižući glas!

Ono što je Poglavnik privremeno, taktički morao ustupiti 1941., jer je bio bez oružane sile, je omogućilo spriječavanje potpune okupacije od strane Italije i time predavanje Hrvatske potpuno pod četnički nož!

A 9. rujna 1943. godine upravo je Poglavnik poništenjem nametnutih Rimskih ugovora povratio te i sve ostale otrgnute dijelove Hrvatske.koji su bili okupirani od Italije!

I mene zanima kako to prisidnice kad već spominjete povijesne hrvatske krajeve da ne pustite ni suzu za povijesne hrvatske zemlje Bosnu i Hercegovinu koje Poglavnik uključi u Hrvatsku Državu, a tvoji antifašisti je otrgnuše iz krila majke Hrvatske, kao i Zemun, Boku Kotorsku, Srijem, Banat, Bačku, mila i premila prisidnice, ljubiteljice povisne istine, širi ruke mali Ivo.

 

– O zlato didovo, dođi ‘vamo didu, dođi da te ljubim srce moje ‘Rvatsko, zadovoljno se smiješi did, pogledajuć na babu što je zadivljeno slušala svoga unuka držeći sač u rukama. Ma ne ćemo propast Jure kad imamo ovakve nove ustanike, hrabri did Juru.

 

– Dakle prisidnice poslije 74 godine ti ka’ loša učenica povisti gudiš stare otrcane titoističke bljuvotine o tim sudbonosnim danima za Hrvatsku povist kada su Hrvati konačno dočekali teško zasluženu slobodu, a sav ološ, komunistički, partizanski, četnički, se uz pomoć Staljina i fašističke Italije dignuo na Hrvatsku državu i goloruki hrvatski narod koljući i paleći sve hrvatsko sa sotonskom mržnjom, a to je žalosno da ne može biti žalosnije, neda se mali Ivo pod didovim poljupcima. Dođi ovdi meni i malom Luki i Marici pa ćemo te mi naućiti ka’ šta je Starčevićeva baba naučila slavoserbe i mađarolce šta je to istina, završi Ivo i poljubi dida u obraz.

 

– E svaka ti se pozlatila moje unuče drago, ljubi i baba.

 

– Bravo nećače, bodri i dragovoljac Jure.

A na potvore o progonima na rasnoj i političkoj osnovi ne vrijedi se ni osvrtati, nastavi Jure. Pa zar svi mogu raditi protiv novouspostavljene hrvatske države i hrvatskog naroda, a hrvatska vlast bi to trebalo mirno gledati il’ podržavati kao ova današnja!?

E prisidnice mlada, tada su Hrvatsku vodili kremen Hrvati, a ne mlakonje i dodvorice bez imalo hrvatske svijesti i podrepaši bjelosvjetskih hohštaplera, mila prisidnice, mršti se Jure.

Ja prisidnici savitujem samo da se osvrne na to da je Židovska općina djelovala u sve dane NDH i da pročita dva izvorna pisma Židovske bogoštovne općine u Zagrebu iz travnja 1943. g., u vrijeme dok su rat i progoni Židova u Europi bili u izuzetnom zamahu. Tim se dopisima moli od Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost NDH kao i od Prečasnog Prvostolnog Kaptola da se udome Židovi iz drugih zemalja u Hrvatskoj, s prijedlogom novog logora u Sesvetskom Kraljevcu! Dakle, Židovska općina za svoje sunarodnjake moli da ih se udomi kako bi se spasili od progona u susjednim zemljama.

E prisidnice, man se priča partizanki iz Vesele sveske, man se Milančetovog tumačenja povisti, gleda u nebo Jure žesteći se.

 

– Tako je, nastavlja Marica s govorom dične prisidnice:

 

„Tužne su sudbine brojnih hrvatskih i srpskih obitelji iz Hrvatske koje i dan danas, 70 godina od završetka rata, ne znaju gdje su njihovi najmiliji završili, nemaju mjesto gdje zapaliti svijeću ili odati dužnu počast stradalima u vihoru Drugog svjetskog rata. A sudbine ljudi bile su različite i to vi – veterani Drugog svjetskog rata najbolje znate. Znate kako su stradala i brojna djeca, žene i nevini civili, naprosto iz razloga što su se našli u krivo vrijeme na krivom mjestu.“

 

– O jadan ti sam ja ne bio, upire did pogled u nebo.

Stani Marice da ne beštimam, opet pogodilo dida.

Tako pljunuti na poljustoljetni muk u titinoj klaonici nad žrtvom preko pola milijuna poklanog i na najsvirepije načine pobijenog hrvatskog naroda i stavljati to u ravan danas s izmišljenom žrtvom srpskog naroda koji da i dan danas ne zna gdje su im najmiliji završili je skandalozno do neba, skida did kapu.

I šta netko se onda čudom čudi nad baljezganjem četnika Vulina usred Hrvatske nad jamom u koju su ti najmiliji Srbi bacali goloruke Hrvate.

E majko mila što me rodi, lupa se did po prsima.

 

– A dide šta ti je, šta se tol’ko jidiš, smiruje prekorno baba.

 

– Ma kako ne ću, babo moja, pa jesmo li neku vičer čitali onu ispovist  iz usta srpskog partizana o klanjima koja su provodili po naredbi prokletog krvoloka Tite. Ma sitim se i suze mi navru ka’ rijeka duboka nad tim paklenim mukama naše mladosti, dice naše, koja padoše pod mukama priteškim od titinih crvenih sotona, od ovih veterana Drugog svjetskog rata kako im tepa bivša naša prisidnica, plačno će did.

 

– Evo tog svjedočenja, pruža papir mali Luka.

 

– Ma daj to ‘vamo, ljutito će did, di si to naša, to ne smiš čitat, uzrujano će did da dica ne vide šta piše.

 

– Ali dide proćitali smo svi kad ste ti i baba išli u crkvu, hrabri mali Luka dida koji štiti unuke od žalosne istine koja nije za dičje oči.

Znaš da smo plakali dok smo čitali i izmolili pokoj vični za duše njihove i zato dide ne ćemo se dat crvenoj sotoni u ruke, budi siguran, tapše dida mali Luka k’o da je sam Jure Francetić ustao.

 

– O zlato didovo, dođi da te zagrlim, dođite janjci moji, nikome vas ne dam, plačuć će did.

 

– Čita Jure komad papira priskakice i suza mu suzu goni:
„… U moju četu ti jadnici, te žrtve, doterivane su kamionetima većinom bolničkog tipa. Svi su bili u donjem vešu.

Deca s majkama u košuljicama. Svima su ruke bile vezane telefonskom žicom za leđima. Vojnici su ih izbacivali iz kamiona kao stoku.

Oni bi padali po travi, pokušavali da pobegnu, ali su im i noge bile vezane. Svi su urlali od straha.

Svakoga bi po dva vojnika iz moje čete zgrabili za ruke i doveli na ivicu rova, sa licem okrenutim ka rupi. Oni bi ga držali dok bi ubica prislonio pištolj na potiljak žrtve i kratkim rafalom razneo mu glavu u paramparčad. Ona dvojica gurnula bi leš u rupu.

Pored svakoga ubice bila su sa strane po dvojica s puškama koji bi dotukli one koji su još davali znake života. Ona dvojica vraćala su se trkom ka kamionetu da zgrabe sledeću žrtvu.

 

 Mali predah u tom paklenom ubijanju dešavao se ako kamionet malo zadocni. Sve se odvijalo kao na nekoj preciznoj beskrajnoj traci užasa.

 

– Dragane moj, to je bilo tako užasno da se to rečima ne može opisati. Ako si ponekad video u nekom dokumentarnom filmu te scene, kažem ti da je to u zbilji uvek bilo strašnije.

 

– Ja sam sve to gledao, jer sam kao komandir morao prisustvovati i odgovarati da sve bude urađeno po »propisu i kako valja«!

 

– Ti krici, ti urlici straha. Kuknjava majki kojima se za suknje drže deca. Unezverena. Deca ne znaju šta se to dešava. Kukaju samo zato što čuju da im majke kukaju.

 

– Poneka nosi dete u naručju. Oni zgrabe dete i bacaju ga u rupu, i rafal za njim. Vapaji i molbe da im poštede decu. Žene se bacaju na zemlju. Ljube čizme vojnicima. Dok se pod rafalom ne sklupčaju i utihnu.

 

– Neki se ipak otrgnu i počnu da beže. To razbesni ubice. Sad i oni urlaju, psuju. Pena im se otkida sa usana kao sapunica i pada po njima. Rukavom brišu sline i krv s lica. A živci polako svima popuštaju.

 

– Nemaju ogledala da se vide kako izgledaju ali vide jedan drugoga. Užas se povećava. Svaki je od glave do pete isprskan krvlju koja ponekad iznenada šikne mlazom iz nečijeg vrata.

 

– Svi su već ostrvljeni besom svoje nemoći, svoga jada što ne smeju da se odupru. Što nemaju snage da cev pištolja okrenu sebi u usta. Poneko baci pištolj i počne da beži nekud, kukajući i čupajući kosu. Bolničari ga jure, zgrabe, vezuju, trpaju u bolnička kola i odvoze nekud. Valjda da ga smire da mu pruže neku pomoć. Ali, kakvu pomoć?

 

– A tek ona deca. One suzice koje ne stižu ni da padnu u travu.

 

– Dragane, kako sam to sve mogao da gledam? A gledao sam dosta mirno. Sad mi je strašno. Sad nemo u sebi kukam iz glasa. Da nadjačam u sebi njihovo kukanje. Proklinjem čas što se nisam onda ubio. Ali onda nisam znao ovo što sad znam. Nisam bio svestan ničega. Ni sebe…”

 

– Čita Jure suznih očiju i odjednom zgužva papir, kao da sebe krivi što su to nećaci njegovi morali vidjeti, da ta nevina bića dan danas moraju slušati o patnjama tadašnjih njihovih vršnjaka koji dadoše živote svoje za Hrvatsku i da bi im se žrtva koju podnesoše omalovažavala  od najviše hrvatske institucije!

E jadni ti smo, Bože moj mili, uzdiše Jure.

Pa pitaj o ovome prisidnice te svoje mile veterane kojima ste rekli: Znate kako su stradala i brojna djeca, žene i nevini civili, pitaj ih o tomu prisidnice pa da te onda vidim, da vidim imate li dušu kad takav govor možete držati!

 

– Da bi razbila mučnu tišinu, Marica nastavi s ričima prisidnice:

 

„Brojne obitelji bile su podijeljene, narodi zavađeni, susjedi su odjednom postali neprijatelji. A sve to proizašlo je iz onog zla koje se proširilo Europom, iz zla nacizma i fašizma koji je bio početna ishodišna točka za sve nesreće i stradanja milijuna ljudi diljem Europe.

I danas kada se sjetimo tog 22. lipnja 1941., kada se okupila grupa ljudi, domoljuba, intelektualaca, radnika i seljaka koji su imali dovoljno hrabrosti i oslobodilačkog duha krenuti u borbu protiv zla, također se trebamo sjetiti i 1991. godine kada je hrvatski narod također imao dovoljno hrabrosti još jednom reći NE zlu koje je bilo u nastajanju te reći NE ugnjetavanju i tiraniji.

S posebnim ponosom danas se trebamo prisjetiti i prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, generala Janka Bobetka koji je i sam bio član ovoga odreda, akademika Ivana Supeka, političara Andrije Hebranga, pisca i pjesnika Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića, ali i svih onih znanih i neznanih koji su i 41. i 91. prepoznali važan trenutak za Hrvatsku te se stavili na branik domovine.“

 

– Bože mili pa to je nečuveno, zlo komunizma uopće ne spominje!

A uspoređivanje i u istu ravan stavljanje hrvatskih dragovoljaca koji  91. ustaše protiv Jugoslavije i srbočetnika sa  istim takvima srbokomunistima koji 41. ustadoše protiv NDH i ondašnjih hrvatskih dragovoljaca je stvarni govor laži koji potpiruje antifašistički govor mržnje koji će kad-tad uroditi novim ratovima na ovim hrvatskim područjima, jer to zlo raste i dalje u onakvoj Srbiji koja nije doživjela katarzu nakon ove zadnje krvave agresije jer ostade nekažnjena i nas će dide opet dočekati isto što i tebe 41. i Juru 91., zamišljeno će mali Luka.

 

– Jašta me straj moj junače, jašta me mori, ljubi did u kosu malog Luku zamišljeno gledajuć čas  babu, čas u Juru.

 

– Popuno ignorira povijesnu istinu i ovo joj je zasigurno napisao netko od ovih iz Yusipovića crvenog tabora sa lijepom kapom partizankom i to je jadnija ovakva izdaja prisidnice, jer očito je neki pakt stvoren, neka ucjena postoji, i čemu se onda možemo nadati kad HDZ opet dođe na vlast!?

Pa kako, ako ćemo već zaozbiljno uzimati što govori, može spominjati Bobetka kad je on kao pravi obraćenik izjavio javno na Hrvatskom radiju kako je sretan da se mogao u ovom Domovinskom obranbenom ratu, boreći se protiv JNA i četnika, odužiti svome hrvatskom narodu za sve zločine koje mu je učinio pri rušenju NDH, kako može spominjati otetog i u partizane odvedenog Nazora, kako može spominjati Ivana Gorana Kovačića koji pjeva:

 

Mrzimo vas!

 

Mrzimo vas, hulje,
Mrzimo, krvnici,
Vi, pljačkaške rulje!
U majčinoj klici
Kunu vašu djecu utrobe svih žena.

Naše ljute guje
Kroz kosti će vam gmizat,
Pobješnjele kuje
Crijeva će vam lizat
Muhe zukavice i smrdljivi crvi
Osvetu će množit
U crnoj vam krvi.


Srcem bismo jeli
Pogano vam meso,
na lešine sjeli
I kliktali bijesno,
Smrdežima vašim punili bi pluća
Za pobjede nove, nova nadahnuća.

 

Zaista humano poji Ivan Goran ka’ pravi titin glasnogovornik mržnje!

I reći za one koji su rušili i palili Hrvatsku i borili za uspostavu Jugoslavije da su se stavili na branik domovine je zaista van svake zdrave pameti i to je jasna potvrda da je tu na sceni jasno tko vlada ovakvom Hrvatskom i tko zaista vuče konce iza zastora! Nu, možda je dobro i rekla stavili su se na branik domovine, ali tamnice Jugoslavije!

Ovo je, kao i ono tobožnje uklanjanje biste krvoloka s Pantovčaka pa prenošenje iste poput mošti cara Lazara u Kumrovec, pa slikavanje s Burdušem i Lignjunom po kazalištima te sudjelovanje na feštama crvenih fašista, ustvari samo igrokaz za naivne koji poput svakog pravog, naivnog Hrvata, samo čekaju koju lijepu, prijetvornu riječ pa da poviruju svom zatorniku i zaborave sve zlo što mu ti i takvi učiniše u prošlosti zarad trenutne varljive ugode il’ mira do slijedećeg krvavog buđenja iz zimskog sna hrvatske šutnje i zaborava, škrguće  dragovoljac Jure!

 

– Dobro si zaključio Jure, nema tu smisla naprezati možđane i odgovarati na sve bedastoće koje joj kleti komunisti nadrljaše na papir i tutnuše da čita ka’ nekoj zatucanoj pijonirki na komunističkom derneku prije žderačine jagnjetine, gužva did opet kapu.

Nego Marice ima li toga još, jer ja više nemam živaca, a i ubi me ona tuga od malopri pa izgubih i tek, a baba sprema peku, diže se did s tronošca.

 

– Ma ima dide koliko oćeš, sve u istom stilu komunističke šumske škole laži k’o da ono 90. sa dolaskom slobode i slobodne Hrvatske nije šumski akademik Bilandžić reka’ da je sva njihova vajna nauka i pusti doktorati sada obično smeće!

Ali evo prisidnica ih vadi iz tog povijesnog smetlišta i glanca za nove ujdurme subnorovaca pa, dide da sve ne čitam, kaže:

 

… hrvatski komunisti i antifašisti općenito, definitvno su odbacili jugoslavenski centralizam, odlučno se suprotstavivši i četništvu…

… antifašistički pokret koji se tijekom rata legitimirao kao “narodnooslobodilački” razvio se u Hrvatskoj kao nigdje u Europi…

… na zasjedanjima ZAVNOH-a utrt je put državnosti Hrvatske kao federalne jedinice u sklopu bivše Jugoslavije…

…državnopravnom podlogom tada stečenom, hrvatski je narod pola stoljeća poslije proglasio državnu neovisnost i obranio Hrvatsku u Domovinskom ratu…

 

– E Marice molim te stani ne mogu više od gada slušat, nemoj više čitat pa sve je to iz iste kuhinje boljševičke.

Rušit’ svoju uskrslu državu na području gotovo cile domovine ‘Rvatske, koljući svoj narod ‘rvatski zarad vlasti i stvaranja klaonice Juge i to nazivati državnošću i temeljem za uspostavu današnje RH je izvan svakog zdravog razuma!

Suprostavili se četništvu koljući s njima sve hrvatsko i surađujći s talijanskim fašistima protiv NDH!

Crveni titoisti su bili zarad sotonske vlasti spremni na suradnju i s Njemcima kad je bilo izgledno savezničko iskrcavanje na Jadranu da im ne bi četnici prigrabili vlast, a kad je to otpalo primaju četnike u svoje redove za nastavak daljnjeg zajedničkog klanja hrvatske vojske i naroda!

E nevalja ti znanje prisidnice, a još nevaljalije ti je u jadnih savitnika i zaista bi tribalo uvesti da prisidnik ne može biti nitko bez barem 55 lita na leđ’ma, pogleda did u babu rastežuć zgužvanu kapu.

 

– Evo dide pravda se ona kraju i daje koju hrvatsku rič za nas naivne i za one prijetvornike željne vlasti izmjenjujć’ se naizmjence s yugokomunistima na grbači hrvatskog naroda:

 

…Govoreći, dakle, danas o vrijednostima antifašizma, potrebno je lučiti opravdanu borbu protiv okupacije i totalitarnih ideologija fašizma i nacizma te ustaških i četničkih zločina od onoga što sav demokratski svijet odbacuje kao negativno nasljeđe totalitarne komunističke ideologije…

 

– Ma džaba joj to, ta dosta je više i naše naivnosti!

Te priče nek prodaje drugima, ka’ da ne kažem šta pod bubrege, ljutito će did.

 

– Šta cilo vrime Sotonu proglašavati za uzor umisto vire Isusove i onda kad dođe sotonino na konačnu naplatu onda se distancirati od završnog pira crvenih fašista i još sve to ka’ niki slipi general poslin bitke, uze rič baba s žaračem u ruci.

Ma dosta je bilo i nje, pročitana je knjiga!

Nego dico moja, ajde sidajte za stol, sad ću izvadit peku, a ti Jure daj domijanu vina iz didova trapa, ajde dide mora se i jist, valja nam živit da dica imaju snage obranit nas od crvene zmije šta sikće gore neg prid kraj kletog Tite!

 

– Dobro veliš babo moja, ajmo, tako je. A prisidnici Bog neka pamet prosvitli!

 

Da je bila pametna mogla je, umjesto odlaska na antihrvatski dernek, otići u toj istoj šumi Brezovici na mjesto masovnog grobišta gdje leži pet tisuća ili u Gornju Čemernicu gdje leži 15 tisuća poklanih i pobijenih Hrvata, a koji nemaju ni križa ni drugog spomenika već im se na takvo prikriveno grobište pljuje s crvene brezovočke govornice najgnjusnijim lažima o tobožnjoj antifašističkoj borbi, govori did sebi u brk!

 

Did Vidurina

 

Na dvoru kod Didova trapa, 22. lipnja 2015.

 

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna

Izvor:http://shp.bizhat.com/

 

Prenio:Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!

3 Comments on Pismo dida Vidurine

  1. Stijena // 10/07/2015 at 11:24 AM //

    Svaka čast didu Vidurini za istinu istincatu!
    A u jadnoj nam i osakaćenoj Hrvatskoj ovo štivo ne možemo pročitati ni u jednim novinama pa ni u onim što se nazivlju hrvatskim imenom!
    Dokle tako…

Comments are closed.

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: