Novo!

Pismo Mire Barešića, od 25 srpnja 1982.

SIN PARTIZANSKOG MAJORA I POSLIJERATNOG KAPETANA MILICIJE 

Draga braćo i suborci!

Razni dogadjaji u zadnji godinu dana upućuju me na to, da vam se javim na ovaj način i da iznesem nekoliko svojih zapažanja onako kako ih osobno doživljavam. (Za podsjetiti je da su Federalne Vlasti USA sikroniziranim metodama uhapsili desetoricu Hrvata, članova i Vodstva organizacije HNO dan kasnije ukazivanja Gospe šestorici hrvatske djece u Međugorju 24 lipnja 1981. godine, a hapšenje nas desetorice Hrvata je bilo slijedeće dan, tj. u četvrtak 25 lipnja 1982. O tim “zadnjim događajima” Miro govori. Mo. Otporaš.)

Možda će neki od vas kazati da sam izvan dogadjaja ovdje u zatvoru i da za to ne mogu imati pravog uvida u razne stvari i dogadjaje. No iako sam u zatvoru ipak su mi mnoge stvari dobro poznate, ne samo u HNO-u nego i u emigraciji općenito, kao i u Domovini. Tisuće pisama koje sam dobio, i vrijeme koje ovdje imam da ih sve dobro proštudiram, daje mi priliku možda čak bolju nego mnogima od vas na slobodi, da sagledam situaciju nepristrano i da primjetim razloge koji usporavaju ispravne političke smjernice i pozitivnu oslobodilačku borbu. Zato sam odlučio obratiti se s par riječi upravo vama, članovima Hrvatskog Narodnog Otpora.

Vjerujem da nitko na HNO ne gleda s više poštovanja i da nikome nije ta organizacija bliža srcu nego je to baš meni. Za to imam i puno razloga: Kada sam došao u emigraciju bio sam od svih hrvatskih organizacija i skupina – osim HNO-a – preziran zato što sam bio sin partizanskog majora i polijeratnog kapetana Milicije. Bio sam napadan i preziran iako nisam htio ništa drugo osim vršiti svoju hrvatsku rodoljubnu dužnost. Hrvatski Narodni Otpor ne samo da me nije uopće prezirao nego sam bio i primljen u članstvo. To je za mene predstavljalo znak u pravcu praktičnog koraka za izmirenje podjeljenog hrvatskog naroda, kojeg je rat zavadio i razjedinio. A buduće da je te prve korake počeo praviti HNO, smatrao sam da baš ta organizacija vrši izvanredno važnu ulogu u hrvatskoj oslobodilačkoj borbi. To je dakle bio prvi i vrlo važni razlog da HNO prigrlim kao nešto bez čega hrvatsku borbu nisam mogao ni zamisliti.

Kasnije sam kroz svoj mladenački zanos, rodoljubni rad i niz okolnosti padao u nemilost, zatvore i razna iskušenja, HNO me nikad nije ostavo i prepustio samome sebi, (Ovdje treba podsjetiti da je u to vrijeme Miro Barešić živio u Švedskoj gdje je Stipe Mikulić bio Pročelnik HNO za Skandinaviju. Stipe Mikulić je bio taj koji je prihvatio Miru Barešića kao rođenoga brata, bio mu prijatelj, pomagao ga, podučavao ga u svemu što Miro nije znao a trebao znati. Miro je sa ponosom svugdje isticao da je za njega njegov Mentor bio Stipe Mikulić. Udba, Udbini doušnici i plaćenici to Stipi Mukuliću nisu moglo oprostiti, te su ga pred njegovom kućom u rane jutarnje sati, kada je Stipe polazio na posao, samo nekoliko dana pred Božić 1975. godine ubili. Mo.), iako sam u momentima prelazio okvire organizacijskog rada, te se je uvijek moglo naći kakvog izgovora da organizacija uskrati svoju brigu za mene. Takva je briga uvijek bila povezana s mnogim problemima, ali ja nikad nisam bio napušten.

Govorim sve ovo zato da mi se ne bi predbacivalo kako ja nisam zahvalan prema onima koji su u najtežim momentima stajali uz mene. Ne radi se o nikakvoj nezahvalnosti ili zaboravu prema ljudima koji su uvijek bili spremni toliko žrtvovati, ne samo za mene, nego u svakom slučaju kad je trebalo podmetnuti ledja za hrvatske interese. Ali ono što želim kazati, smatram da mi je to dužnost, prije svega zato što je nama svima prva dužnost biti od koristi općim interesima hrvatske oslobodilačke borbe. A vjerujem da ćete me u tome najbolje razumijeti baš vi, članovi organizacije HNO, koji ste spremni na najveće žrtve.

U emigraciji su mnoge skupine i organizacije s vremenom postale svrhom samoj sebi. Hrvatski Narodni Otpor je pak uvijek stavljao opće hrvatske interese pred organizacijske. Zato me je počelo zabrinjavati držanje nekih članova koji su se do sada kroz zadnjih godinu dana ponašali baš tako kao da bi i HNO trebao služiti najprije samome sebi. Ovdje konkretno mislim na rezervirano držanje tih članova prema Hrvatskome Državotvornome Pokretu, HDP. Možda je to bila posljedica nedovoljne informiranosti u samom početku stvaranja HDP-a, ali sada to više ne može biti dosljedan razlog. (Ovdje se očito radi o osnutku još jedne u nizu postojećih hrvatskih političkih i nacionalnih organizacija u emigraciji. U siječnju 1981. godine u New York-u su se sastali djelatnici i članovi HNO, simpatizeri Hrvatskog Lista, tj. nasljednici i sljedbenici Brune Bušića, Zlatka Markusa, Franje Mikulića i donekle Rudolfa Arapovića, te zajednički raspravljali o zajedničkom hrvatskom nacionalnom problemu.

Godine 1980 su uhapšeni u New Yorku Ivan Čale, predsjednik HNO za grad New York i još neki članovi organizacije HNO, kao i ne članovi organizacije. To je uveliko nepoželjno djelovalo za organizaciju HNO na području sjevernog kontinenta Amerike i Kanade, tako da su nazočni tog skupa došli do zaključka da bi u interesu hrvatske borbe najbolje bilo osnovati jednu drugu organizaciju pod drugim imenom a za istu svrhu i isti cilj. Tako je došlo do osnutka organizacije HRVATSKI DRŽAVOTVORNI POKRET-HDP.Mo. Otporaš.) 

HDP je u zadnje vrijeme pokazao da se traži stega i odgovornost, i da se neće dozvoliti skretanje sa zacrtanih smjernica. Ja sam podržavao ideju HDP-a od prvih dana zato što sam vjerovao da je to širi oblik politike hrvatskog izmirenja, koje je Otpor davno zagovarao, i zato što sam smatrao da je to nužni korak naprijed u stavranju pozetivne suradnje.

Vjerujem da je zbog tih razloga i vodstvo HNO-a podržalo ideju stvaranja HDP-a. Zato mi nije jasno makar još i danas ima onih koji se prema svemu tome odnose vrlo rezervirano. To nije samo pomanjkanje uvida u nužnost kretanja u korak s vremenom, nego je to i narušavanje organizacijske stege. Baš stoga se obraćam s ovih par riječi svim članovima i suborcima HNO-a, s molbom da preispitaju svrsihodnost svojeg rada i da nadalje nitko više ne stoji protiv podrške onoj politici koju zastupa HDP, jer bi to značilo stajati na putu kojim nas želi usmjeriti naš neprijatelj.

Isto tako što je HNO odigrao izvanredno važnu ulogu u onom prvom koraku politike nacionalnog izmirenja, (Ovdje Miro Barešić misli na PORUKU IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA koja je izišla u Istarska DRINA br. 3/4 1964., st 19-21, a začetnik ove ideje je bio Maks Luburić, mo. Otporaš.) tako sada HDP proširuje tu politiku u većim razmjerima i na način koji odgovara današnjim prilikama. Svaki onaj koji želi da HNO ne postane tek svrha samome sebi, podržati će širenje i jačanje HDP-a. Na taj će način pomoći i HNO-u da nastavi sa svojom tradicijom za opću suradnju i da ostane vjeran pravim idealima zbog kojih i postoji. Istina je da su se mnogi ponašali prema HNO-u na način koji ne zaslužuje suradnju, ali to nas ne smije natjerati da se zatvorimo u sebe i da se čak prema pozitivnim stvarima kod nas odnosimo sa nekakvom srdžbom i pretjeranom rezervom.

To je upravo ono što želi naš neprijatelj. Mi moramo biti svjesni neprijateljskih namjera. Njima je Otpor svojom ispravnom politikom puno smetao i zato je bio pod najvećim udarom. U tome su im pomagali i neki nesvjesni Hrvati, a svakako i oni koji svjesno služe neprijatelju. Danas HNO proživljava opet najgrublje progone. (Nujorški proces koji su novčano koštali hrvatsku emigraciju milijune dolara i na stotine i stotine godina zatvora. Mo. Otporaš.) Najbolje članove Otpora trpa se u zatvore, ne zbog nekakve protuzakonske djelatnosti, nego samo zato što beskompromisno zastupaju ispravan politički stav. Takav stav koji prije svega zastupa stvaranje samostalne Hrvatske Države.

Bez obzira na sve poteškoće, na zavjere skovane u Washingtonu i Beogradu, na stotine podjeljenih zatvorskih godina s kojima nas se želi zaplašiti, na nam svima je dužnost da baš u ovim momentima pokažemo kako smo spremni izdržati sve kušnje i sve progone; da budemo složni i da održimo organizacijsku stegu; da slušamo odluke vodstva i da vjerno slijedimo načela koja su ugradjena u strukture HNO-a.

Jedino našom izdržljivošću, disciplinom i ljudskim dostojanstvom možemo biti kao pozitivan primjer našoj subraći. Jedino tako možemo nesebično služiti svome narodu.

Obraćam se s ovih par riječi na sve članove HNO-a u nadi da će biti prihvaćene isto tako ozbiljno i dobronamjerno kao što ih ja i upućujem. Mi kao borci za slobodu svoga naroda nikad ne smijemo zaboraviti redosljed po kojem svoje osobne interese uvijek trebamo podvrći organizacijskim, a organizacijske općehrvatskim. Samo na taj način dobiva svoj pravi smisao naš pozdrav

SVE ZA HRVATSKU!
Vaš odani Miro Barešić.

Izvor: Otporaš

Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!

error: Content is protected !!