Novo!

POGOVOR KNJIZI “Magistrala mržnje”- Ivana Dujmića.

 

Otprilike negdje u ovo vrijeme, točnije prije dvije godine, dobio sam uruke materijale pod nazivom „Dnevnik jednog Unuka“, autora Ivana Dujmića. Tada sam dobrano promišljao uzeti ga u rad ili ne. Na koncu je prevagnula činjenica kako su mnogo iskusnije i poznatije osobe; pisci, režiseri, glumci već odavno progovarali o sličnome, ako ne bar o istome te to prezentirali javnosti, kako kroz pisanu riječ, tako kroz film ili glumu, a napose sve potkrijepljeno dokazima iz arhivskih građa koja nažalost još uvijek nije sveobuhvatno dostupna kako hrvatskim vlastima, tako niti običnom puku. Očito je da tamo nekome, a tu mislim isključivo na vlasti Republike Srbije, nije u interesu da otuđena arhivska građa prilikom agresije na Republiku Hrvatsku, bude vračena. Tu se nameće niz pitanja; zašto, zbog čega, zbog koga i druga neizgovorena pitanja?! Sada, dvadeset tri godine nakon Domovinskog rata postaje sve jasnije zašto je to tako. Imati tuđu arhivsku građu, a ne vratiti je u matičnu zemlju iz koje je otuđena ostavlja prostora za manipulaciju raznim brojkama, podatcima, ali i prikrivanjem vlastitih zločina svaljujući pri tome krivicu na onoga drugoga. Međutim, uvijek postoji netko željan istraživanja, analiziranja, promišljanja te to još potkrijepi dokazima iz svoje daljnje ili bliže okoline, a napose dokazom iz osobnog iskustva. Jedna od takvih osoba je i Ivan Dujmić, Hrvatski branitelj koji se na marginama istine, svjedočanstvima drugih, ali i osobnim, odvažio napraviti svojevrsni nastavak prvoj knjizi. Oduvijek buntovan s težnjom na istinu pred sebe je postavio mukotrpan zadatak; sprati ljagu s imena Hrvat. Kao i u prvoj knjizi, Ivan i u drugoj, koja nosi naziv MAGISTRALA MRŽNJE osvrće se na ukupnu problematiku odnosa Srba, kao nacionalne manjine u matičnoj državi Hrvatskoj, prema Hrvatskom puku te ukazuje na to koliko u biti ti isti Srbi ne žele prihvatiti državu Hrvatsku kao svoju domovinu. Isto tako, Ivan psihološki djeluje na svijest običnog puka stavljajući pred njega dokaze kako se još uvijek vode tihi ratovi protiv njegova naroda, a najviše protiv njegovih suboraca koji su u Domovinskom ratu zajedno s njime lili krv za samostalnu i suverenu državu Hrvatsku. Ivan, ne potpiruje nacionalnu mržnju, niti se može reči da spada u red neonacionalista iako mu mnogi pridodaju takvu titulu kao i autoru ovog pogovora, kojeg je stanoviti Radovan B. Milić, inače Srbin koji živi trenutno u Sloveniji prozvao Ustašom te zaprijetio smrću kako meni, tako mojoj djeci, odnosno cjelokupnoj porodici (dokazi postoje; javne objave na facebook profilu dotičnog, snimljene i spremljene zbog možebitnog sudskog spora) Prijetnje meni, mojoj porodici, shvatio sam doista doslovno jer analizom i uvidom u njegove objave na 5-6 facebook profila i stranica može se zaključiti kako je Radovan B. Milić jedan od onih koji se kao Srpski dobrovoljac borio diljem države Hrvatske tijekom domovinskog rata ubijajući nevino stanovništvo s čime se javno hvali. Pitam se; Čemu takve prijetnje meni kao uredniku Ivanove knjige “Dnevnik jednog unuka”, pitam se, čemu prijetnje autoru knjige!?? Zar se dospjelo do toga da mi u Hrvatskoj ne smijemo progovoriti o problematici koja je zadesila Hrvatski narod tijekom stoljeća. Zar trebamo živjeti u laži i od laži koje nam drugi skroje, koje nam drugi servira na stol ili pod nos. Ovdje ću citirati Srpskog književnika Dobricu Ćosića koji je ukazao na problematiku svog naroda; “Mi lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.” (Dobrica Ćosić, Deobe) Ili… „U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.” (Dobrica Ćosić)

A autor knjige, “MAGISTRALA MRŽNJE”, Ivan Dujmić, ne želi da laže. On želi istinu da kaže kakva god okusa bila. Ne želi manipulirati podatcima već ih pomno istražuje, ne želi se stidjeti onoga što je, tko je i kome pripada. Ivan voli svoje, tuđe poštiva kao i potpisnik ovih redova.

Predbilježbe za knjigu mogu se napraviti na stranici Hrvatsko Obrambeno Štivo u rubrici kontakt. Cijena 100 kn.+20 kn poštarina. Plaćanje pouzećem.

Izvor: Ivo Mijatović-Ico, književnik, Gradište

Vaš komentar

Loading Facebook Comments ...

1 Comment on POGOVOR KNJIZI “Magistrala mržnje”- Ivana Dujmića.

  1. Milan Boban // 11/05/2018 at 18:56 // Odgovori

    GEOPOLITIČKI POLOŽAJ HRVTSKE
    19. prosinca 2016.0
    GEOPOLITIČKI POLOŽAJ HRVATSKE
    Objavio Kamenjar
    Ivona B


    25/05/2015

    GEOPOLITIČKI POLOŽAJ HRVATSKE JE ODREDIO NJEZINU PRIPADNOST SKLOPU I SUSTAVU STRATEGIJE ZAPADA U BORBI PROTIV SNAGA SVJETSKE KOMUNISTIČKE REVOLUCIJE

    (Izvor ovog opisa je iz Kalendar “Hrvatskog Domobrana za godinu 1956.” strana 102,103,104,105,106, a pisan je prije razlaza Poglavnik/Luburić, tj. 1955/56. godine. Ovaj opis generala Drinjanina je prepisan i može se također naći u knjigi “VOJNI PRIRUČNIK”, svezak I., Madrid 1964. na strani 165-174. Ova knjiga nema broja stranica. Kad se knjiga otvori, počmite brojiti od naslova: NAPOMENA ČITATELJIMAM 33 lista i tu je početak ovog članka. Otporaš.)BY: GENERAL DRINJANIN
    Nakon što su ruske, bugarske i srbske komunistočke snage zaposjele područje Nezavisne Države Hrvatske, jedan se je dio Hrvatskih Oružanih Snaga povukao u hrvatske šume i planine pod vodstvom svojih generala i zapovjednika pružao odpor snagama razbuktale komunističke revolucije, koja je, eto, hvala zabludama Zapada, dosegla crtu Stettin-Trst. U jesen godine 1945. jedna je obhodnja Križara uhvatila ruskog majora Ivana Govornikova, člana ruske tajne vojničke policije, koji je radio na madjarskoj mreži i išao u Zagreb službenim poslom, praćen partizanskim častnicima. Njihov auto pao je u zasjedu, a ruskog je bojnika obhodnja dovela u Zapovjedničtvo križarskog sektora, a kasnije i u Glavni Stan. (Kako bi se danas, poslije šest desetljeća, ovaj opis mogao što bolje razumijeti, potrebno je reći da je general Maks Luburić s drugim hrvatskim generalima tada vodio po hrvatskim šumama Hrvatske Križare i da je on bio taj u Glavno Stanu Hrvatskih Križara kojemu je obhodnja dovela tog ruskog bojnika Ivana Govornikova. Mo. Otporaš.)

    Nije bio komunista, profesor je poviesti, pručivni častnik, govori skoro perfektno hrvatski, madjarski, njemački, engleski i valjda još par jezika. Bio je neobično inteligentan, naobražen i dobro podkovan u političkim problemima podunavskog bazena i balkanskog prostora. Otac mu je bio carski pukovnik, dakle “buržuj” i radi toga nije bio primljen još u partiju, ali se je nadao, da će skoro to biti, i ako, opetujem, nije bio komunista po uvjerenju. Ali, kako god nije bio komunista, bio je gorljivi nacionalista, ruski šoven, i obožavao je Staljina, koji je za njega najveći Rus svih vremena i koji je zasjenio i samog Petra Velikog, Ivana Groznoga i Caricu Katarinu. Bio je ranjen prilikom hvatanja i tako morao ostati kod nas, a mi smo ga smatrali ratnim zarobljenikom. Imali smo dosta vremena u zimi 1945-46 razgovarati o svemu, što je logično, i o možebitnom položaju Hrvatske u sklopu sovjetskog sustava u slučaju, da bi Rusi zauzeli Evropu, ili pak, da bi došlo do političkih promjena unutar same komunističke Jugoslavije u pravcu odjeljivanja od Srbije.

    I ako je bio ranjen i u našoj moći, taj mi je čovjek bez okolišanja rekao, da Hrvatska nikada ne može biti prijatelj Rusije, sve kada bi to i htjeli, jer je Hrvatska drugi sviet i leži izvan dohvata one geografske i geopolitičke snage, koja je Rusiju dovela do moći i veličine u prošlosti i budućnosti, te bi tu moć trebala proširiti, kako znamo do podpune komunističke i ruske kosmokracije t.j. do svjetske države, koja bi bila bez granica i vladala svim područjima kugle zemaljske, a čije bi vladajuće središte bilo u Kremlju u Moskvi.

    Taj je inteligentni i naobraženi profesor poviesti vjerovao u poslanje majčice Rusije, zato je i prihvatio Staljina, komunizam i svaku mjeru, svaki režim, svaki način vladavine, kako bi Rusija mogla tu zadaću izvršiti i sviet preporoditi. Govorio je o teorijama engleskog geopolitičara Mackindera (Sir Halford John (1861-1947) britanski geopolitičar, mo.) i o “Heartlandu”, t.j. srdcu zemlje. Mackinder je najbolje od svih zapovjednika uočio problem Rusije i opasnosti, koje priete zapadu. Vjeruje da će Rusija za kratko vrieme zavladati svietom i svima nametnuti svoj način vladavine, t.j. komunizam, a glavni pomoćnici će biti: svi ljudi crne i žute rase, svi proleteri svieta, svi nezadovoljnici s politikom zapada i svi kolonijalni narodi računajući i biele narode, koji se nalaze pod dominacijom “kapitalista”.

    Mackinder tvrdi, da će svijetom zavladati onaj, tko uspije prigrabiti vlast nad zemljama Iztočne Evrope i zemalja Srednje Azije. Te ravnice, stepe i visoravni predstavljaju kontinent, kojega zove “Heartland”, t.j. srdce zemlje. Taj prostor ograničen je na sjeveru Evrazije (Evrope i Azije) ledenim morem, a na jugu, zapadu i iztoku onim zemljama, koje se oslonjaju na obale Europe i Azije. Taj prostor, t.j. “Heartland” nema rieka, koje utječu u oceane, te radi toga obalne vlasti, t.j. pomorske zemlje, nemaju mogućnosti, da ugroze sigurnost “Heartlanda”, koji dominira svojim prostorom unutarnjim putevima, koji ga vežu, a zaštićen je prema vani. Nešto slično kao i sustav njemačkih željeznica, koje su omogićile prebacivanje jedinica s ruskog na francusko ratište. Taj prostor ima veliku geografsku prednost, a znamo, prema genijalnom von Klausevitzu, da geografija zapovieda u strategiji.

    Mckinder kaže, da je prva etapa ujediniti zemlje i ravnice iztočne Evrope, druga prostor Srednje Azije, t.j. “Heartland”, a treća da je osvajanje “SVJETSKOG OTOKA”, t.j. triju kontinenata: Evrope, Azije i Afrike. To je zapravo kontinent sastavljen od tri kontinenta, ali predstavlja jezgru staroga svieta, jer novi sviet, t.j. Amerika i Australija samo su periferija odnosno privjesak “Svjetskog Otoka”, dok su putevi kontrolirani s “Heartlanda” i “Svjetskog Otoka”. U posjedu “Svjetskog Otoka”, Rusija će se pripremiti na osvajanje “privjeska”, t.j. Amerike i Australije, te se tako pretvoriti u puna i apsolutna gospodara, a zemlju pretvoriti u super državu, u kosmokraciju, čime bi svjetska komunistička revolucija, a ujedno i misija “majčice Rusije” dosegla svoj vrhunac.

    (General je ove podatke izvadio iz “Politica Internacional”, zavod za političke studije, Madrid, Španjolska. zato je njegov uvod malo predug, jer iz ovog uvoda dolazi ona povijestna i strateška važnost položaja Hrvatske kroz povijest i zašto je Hrvatska uvijek bila na udaru svim osvojačima. Grga Zovko u Parizu je znao reći: Da je Hrvatska kao jedna lijepa djevojka koju se svaki mladić želi osvojiti. Mo. Otporaš.)

    Pogledajmo čudesni put osvojača Džingiskhana, koji je pošao iz ravnice Mongolije, iz Karakoruma, i dostigao odprilike isto područje, kao i danas Rusija, t.j. iztočnu Evropu, srednju i sjevernu Aziju, i Kinu. Tajnoviti poriv tjerao je narode prema zapadu. Džingiskhan je bio genijalni vojskovođa a kasta mongolskih ratnika bila je vladajuća klika. Danas je drugi azijat, “tvaršić Malenkov” (s Urala) na istoj liniji, ali s jednom filozofijom, s ambicioznim planom, s agentima u čitavom svietu. Džingiskhan je propoviedao svoj nauk o vlasti Mongola, dok Malenkov govori nezadovoljnim i gladnim proleterima o slobodi i kruku, kolonijalnim narodima obećava državnu samostalnost, a žutima i crnima obećava ravnopravnost. Zato je i mnogo opasniji, nego je to bio koji drugi osvajač.

    Prema Mackinderu uspijeh će zavisiti o igri dvaju tabora naroda:

    geografski, stratežki i ekonomsaki činbenici,
    organizacija naroda, ustrojbeni sustav, ljudski potencijal, vrline i ratna oprema.

    Snage visoravni “Heartlanda” imaju prednost u geografskom, stratežkom i ekonomskom pogledu. Onoga časa, kada dostignu Zapad u pitanju organizacije, opreme i ljudskog potencijala, pobjeda je njihova.

    Kako stojimo u tom pogledu?

    General Gavin, jedan od mozgova Pentagona i posebno zračnih snaga USA., i sam ruskog podrietla, izjavio je u Londonu pred kratko vrijeme, da je ruski vojnički aparat premoćniji onome zapada u svakom pogledu, da mu je ljudski potencijal brojniji jer s Kinom i Izt. Evropom imaju u vlasti tisuću milijuna ljudi, od kojih mogu mobilizirati u slučaju potrebe dvadeset posto, t.j. 200 milijuna vojnika i radnika za frontu. Dandanas mogu pokrenuti 400 divizija svojih, k tome još 68 iz Iztočne Evrope. Rusija ima 20.000 aviona za prvu borbenu liniju, a prema samom državnom tajniku obrane. Amerika ima 5.500. Sami vrhovni zapovjednici u ratu u Koreji izjavili su u američkom Senatu, da su ruski “Mig-15” bolji od najboljih američkih zrakoplova. Ruski krstaši “Sverdlov” i “Nahkimov” zaprepastili su engleske i američke stručnjake. Podmornica imaju 500, dakle više nego Hitler u času početka rata. Najnovije izvješće o atomskim napravama govore o centralama u Srednjoj Aziji, (u blizini Karakoruma!) naravno na atomski pogon, koje su jače nego ijedna američka atomska centrala. Sve su ovo podatci iz američkih vrela.

    (Jutros sam poslao ovj opis jednom dobrom prijatelju na pregled i študiranje. Odgovorio mi je i rekao je svoje mišljenje da to više nije aktualno za današnje prilike. Koliko god on misli da je on u pravu, toliko i ja mislim da je general Drinjanin, odnosno Maks Luburić bio u pravu kada je prije šest destljeća pisao o Geopolitičkom Položaju Hrvatske, kao jedan hrvatski general koji je pratio svijetsko vojničko gibanje tog vremena, uspoređivao hrvatske potrebe mogućeg s nemogućim, davao ideje koje bi mogle pomoći Hrvatima u danom momentu svjetskih gibanja, jednom riječu povezivao sudbinu Hrvatske sa sudbinama drugih naroda u svijetu. Samo jedan izvježbani vojnik, stručnjak svojeg zvanja ili svoje struke može tako misliti i stvari prosuđivati s vojničkog gledišta. Zato bi mi Hrvati trebali biti ponosni, da mi Hrvati, kao jedan narod među narodima ove planete, imamo vojničkog stručnjaka koji se može mjeriti s vojničkim stručnjacima Amerike, Francuske, Rusije, Njemačke, Engleske i drugih naroda. To je naš hrvatski VOJNIČKI GENIJ Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN. Mo. Otporaš.)

    Nama Hrvatima neće biti težko raztumačiti, da Rusija misli na svjetsku revoluciju. Za čuditi se je, da je zapadni sviet tako omlohavio, pa jednostavno zatvara oči pred činjenicom, da je komunistčka revolucija išla, evo skoro 40 godina po točno odredjenom planu i od dana, kada je Lenjin u njemačkom plombiranom vagonu došao u Petrovgrad, pa do danas, imperij revolucije vlada nad tisuću mijijuna ljudi i nad neograničenim prostorom. Čemu, dakle, sumnjati u namjere jedne revolucije, koja je bila zamišljena, napisana i do sada željeznom logikom provodjenja i od zapada pomagana do mjere, da ugrožava i njegov obstanak. (Zapad, posebice USA su pomagale i parolu: “PROLETERI SVIH ZEMALJA UJEDINITE SE”, isto kao što i danas prikrivenom rukom pomaže “TERORISTI SVIH ZEMALJA UJEDINITE SE”. Za ovakove stvari general Drinjanin je znap reći: KAMN BACITI A RUKU SAKRITI. Mo. Otporaš.)

    Napoleon je rekao 27.III.1817. na otoku Sv. jelene, da je počela ruska revolucija za gospodstvo nad svietom. Dakle prije više od stoljeća imao je Napoleon jasnu viziju o budućnosti Rusije i svieta. 9. svibnja 1945. Staljin je govorio o stoljetnoj borbi slavenskih naroda, koji su eto, dosegli pobjedu, čime je dao slavenski karakter komunističkoj pobjedi, kako bi ju zapadni sviet lakiše progutao.

    Pogledajmo u poviest Hrvatske i uočit ćemo jasna četiri puta, četiri stratežka puta, četiri puta, koje je geopolitički smještaj Hrvatske pretvorio u invazione puteve neprijatelja i prijatelja. “GERMANSKI PUT” je logični privjesak germanskog ekspanzionog puta na Iztok. Kako je lahko brbljati o tome, zašto Poglavnik nije napao Niemce 1943. kada se vidjelo, da Njemačka gubi rat. Zaboravljaju, da ležimo na glavnom stratežkom putu i da bi se za tri dana srušile na Hrvatsku sve pričuvene snage III Reicha, i da bi gore prošli nego u doba Zrinjskih, kada smo pokušali s Turcima riešiti nerješiv problem, stvoren našim geografskim i stratežkim položajem.

    GEOPOLITIČKI POLOŽAJ HRVATSKE, piše general DRINJANIN JE ODREDIO NJEZINU PRIPADNOST SKLOPU I SUSTAVU STRATEGIJE ZAPADA U BORBI PROTIV SNAGA SVJETSKE KOMUNISTIČKE REVOLUCIJE

    “RIMSKI PUT” prema Iztoku ide preko Zadra i Dalmacije. Još uviek ima u našoj zemlji rimskih puteva, po kojima su nedavno išle carske i fašističke talijanske vojske, žarile i palile našu zemlju, isto kao u doba cara Trajana. Legije su stvarale put prema iztoku i kuda Legije prolaze, trava ne raste. Dalmatinski su partizani djelo “rimskog puta”. Jednako E. Kvaternik (Rakovački, mo.) kao i Poglavnik tražili su oslona na tom putu, – jer je bio jedini. Kvaternik je tražio u Talijanima saveznika (i nisu ga naši hrvatski neprijatelji prozvali fašistom, kao što su prozvali Poglavnika, mo.) i morao je računati s planovima Talijana protiv gospodarstva Austrije kao što je Poglavnik tražio saveznika u borbi protiv srbstva i komunizma, i računao s neprijateljstvom Italije prema Jugoslaviji.

    “TURSKI PUT” potisnuo nas je na zapad, iz bogumila stvorio “antemurale” (“antemurale christianitatis” je titula koju su Hrvati dobili u 16 stoljeću u borbi protiv turske najezde, mo. Otporaš.) tog islama, koji nije silom nametnut, nego prihvaćen po Hrvatima, da se obrane od “rimskog puta”, koji je dovodio talijansku vlast, jezik, običaje, – i narodnost. (Ovo što je ovdje rekao general Drinjanin o “TURSKI PUT” je povijestno istinito da su bosansko/hercegovački Hrvati prelazili na islam “ne nametnuto” kako bi se uz “TURSKI PUT” što uspješnije opirali najezdi “RIMSKI PUT”. To mi Hrvati znamo a i povijest to zna da su današnji takozvani i samozvani “Bošnjaci” podrijetlom Hrvati, pa je se te strane i razumljiva tvrdnja Oca Domovine Dra. Ante Starčevića kada je napisao: da je najčistija hrvatska kriv u bosansko/hercegovačkim Hrvatima. Mo. Otporaš.)

    “MONGOLSKI PUT”, da ga tako nazovemo, stvorio je ne samo legendu, nego i stvarnu poviest o razbijanju mongolskih vojska u velebitskim klancima, isto kao i padanju Svačića na Gvozd planini. Tražili smo oslona u obalnom području, na otocima, u klancima, i ništa logičnije, da bi smo prihvatili svaku pomoć, koja bi nam tada bila ponudjena. Naše kraljevske ženidbe i peripetije (zgode i nezgode, mo.) bile su samo traženje manjeg zla. Hrvatska je bila postavljena na taj križ puteva, razapeta, izložena i svoje sudbine nije mogla mimoići jer je odredjena geografskim i geopolitičkim položajem. Mađari su naše katolike iz Bosne tamanili, isto kao i katolička Italija one u Dalmaciji, a Sultani su gonili hrvatske koljenoviće muslimanske vjere, i ne bi bilo čudo, da su tražili i našli u Dalmaciji ili kod Talijana podporu, kao što ju je našao Zmaj od Bosne u Austriji i kod katolika, jednako kao i Obrenovići u Madjarskoj.

    Pogledajmo kartu Mackindera. Linija toga carstva prolazi preko Drine. Od Teodozija do Tita, Drina je uviek razstavljala i nikada sastavljala. Tito je morao napraviti dvije republike, ali je ipak granica Hrvatske Bosne na DRINI. (Moglo bi se velikom tvrdnjom reći da je Maks Luburić iz tih povijestnih pobuda sebi dao ime “general DRINJANIN” i stvorio tiskaru DRINAPRESS za odgoj hrvatskih vojnika, častnika i dočastnika, mo. Otporaš.) Turska je carevina stvorila posebni vilajet, Austrija je razdielila Hrvatsku na tri diela, ali je granica bila (i ostat će, samo treba uzeti za MOTO “U” NA FES, GRANICA NA DRINI, mo.) na Drini. Tito nije mogao drugačije napraviti. Kako je, upravo tragikomično, kada na pr. Raić da pobrka taj vječni odnos i predlaže granicu izvan Drine. Beograd ostaje na drugoj strani, a kada bi karta bila podpunija, onda bi Zemun bio na Hrvatskoj strani, a Drina bi činila granicu.

    Rekao je dobro ruski bojnik. Kada bi smo mi htjeli, mi ne možemo izvan zakona geografije i geopolitike. Mi ne primadamo onom “Suhozemnom” carstvu. Naš nas Jadran veže sa svietom. Naš duh je oblikovan pod uticajem položaja naše zemlje. Odnos između geografije i poviesti je izvan razpravljanja. Kada pogledamo kartu jasno nam je, zašto su išli svojim odnosnim putevima Vikinzi, Mongoli, Goti, Huni i drugi osvajači. Znamo, da more sjedinjuje, a brda diele, kako to kaže general Kindelan. Znamo da se u brdima i visoravnima odgajaju ljudi čvrsti i krupni. Pogledajmo čovjeka Atlasa, Kavkaza, Dinare i uzporedimo ih s ljudima ravnice, ugodnih, toplih i plodnih polja. Montesquieu tvrdi, da je pitanje ljudske osnovne vrline: hrabrost, pitanje klime. Tako je protumačiti i pobjede Mongola, kao i osvajanja naroda po Španjolcima iz Castille, t.j. središnjeg područja španjolske visovravni. Obalna područja nisu dala skoro ni jednog značajnijeg osvajača. Toynbee tvrdi, da su se 21 civilizacije oblikovale i propadale u borbi čovjeka protiv čovjeka i s prirodom. Zato je i hrvatski čovjek različito sadkan, (skovan, izgrađen, odgojen, oblikovan, to je general Luburić htio reći, mo. Otporaš.) jer se nalazi na granici svjetova, i zato je svaka od glavnih dielova: podunavski, balkanski i obalni vršio u razna doba glavnu ulogu, već prema potrebama, ali je ravnoteža uviek bila uzpostavljena i hrvatstvo se konačno 1941. 10 Travnja afirmiralo kao solidna jedinica, već izgrađena sa svojom zadaćom, koja ne može biti druga, nego ona od uviek, od početka, i za uviek, jer je položaj hrvatske zemlje izgradio čovjeka i dao zemlji jednu svrhu, koja je istovjetna s poslanjem Zapada, a nikada u sklopu onoga svieta, protiv kojeg se borimo čitavu poviest.

    “Ustaštvo je samo reakcija na naš pohod” – rekao je ruski bojnik. Ustaštvo je vršilo funciju protirevolucije, radi čega nas je prokleo Karlo Markx i osudio radi reakcije. Mi smo već očima Jelačića vidjeli opasnost u bečkoj revoluciji i Košutovim planovima. Senjski uskoci, neretvanski gusari, odpor naših bogomila, Jelačićeva vojska, rakovačka buna, Ustaše i Domobrani, sve je to samo reakcija, jer nismo prihvatili invazije ni na jedno od četiri stratežkih putova, koji presjecaju Hrvatsku. Ti su putevi doveli i Križare, da mjesto Svetog groba osvajaju Zadar, doveli su i do “Pacta Conventa” (1102, mo.), doveli su do bitke na Krbavskom polju i do dalmatinskih partizana sa crnogorskim serdarima i ta fatalnost je dovela Ruse i Tita, ali će dovesti i Ameriku i one, koji još žele preživjeti svjetsku komunističku revoluciju, koja je u toku.

    Mislim, da je Bende (Julien Benda (1867-1956), francuski esejist, pisac, žestoki branitelj, čuvar francuske intelektualne tradicije itd., mo.) negdje napisao, da tek onda postaje militarista kada čita knjige o pacifizmu. Možda da neki Hrvat postane komunista u očaju, jer misli, da se više svietu ni Hrvatskoj ne može pomoći. Mi ne mislimo tako.

    Prvi engleski vojnički auktoritet, general-major Fuller, pisac poznatih djela i stvaratelj teorija o motoriziranom ratu, napisao je u jednoj prigodnoj knjižnici (Russia is not invincible, London 1951.), da se Rusiju može pobjediti, dapače, naveo je i konkretno najosnovnije, što je potrebno poduzeti. U prvom redu traži, da se pomognu podzemni pokreti odpora u azijskim i evropskim zemljama. On ne (On, general-major Fuller, mo.) staje na pola puta i posebno iztiče Hrvatsku i njezin HRVATSKI NARODNI ODPOR. Hrvatski su Križari i Mladi Muslimani najbolji dokaz, da Hrvatska nije prihvatila privremenu okupacije po snagama koje su stvorene, i vodjene s “HEARTLANDA” iz Tiflisa. Dok tako jedan englezki general, što ima svoga čara, dolte mnogi hrvatski intelektualci troše svoje umne snage i dragocjeno vrieme na omaložavanje i obtuživanje tih snaga, na denunciranje boraca i Vodje, Poglavnika i Vrhovnog Zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga i Hrvatskog Narodnog Odpora. Da te snage nisu mogle doći do izražaja, nema sumnje, ali zašto? Nije bilo vrieme i mi sami smo kočili taj odpor, da nam veliko-srbstvo u službi komunizma ne iztriebi narod, kako su bili počeli. Ali snage su odpora tu, jezgra, um, vodstvo, ideja, sve imamo i samo se čeka na dvoje:

    a.) kada će te snage, Zapada, kako ih zovu perifrečine, obalne, morske, prieći u napadaj u samoj obrani svoga biološkog i državnog obstanka, koje je ugroženo, i

    b.) kada će te snage, silom zakona, morati doći na naš prostor, da tuku snage komunističke revolucije. Tito i Jugovina, pokušaj Đilasa i onaj našeg nesretnog Hebranga, (Razlika u mišljenjima Ustaša i hrvatskih partizana ili antifašista, kako oni sami sebe danas zovu, je ta: da će svaki Ustaša reći za hrvatskog partizana ili antifašistu da je on NAŠ, hrvatski ali nesretni, prevareni, oprana mozga kao što je general Luburić rekao za A.Hebranga, dok oni, hrvatski partizani i hrvatski antifašisti to nikada nebi rekli za hrvatske Ustaše da su oni NAŠI, tj. hrvatski Ustaše i da su se borili za Hrvatsku Državu, jer, njima, hrvatskim partizanima i hrvatskim antifašistima preko njihovih usana riječ Hrvatska bilo u imenici ili pridjevu nije mogla se izustiti, jer im to nije bilo u pameti. Mo. Otporaš.) sve su to epizode, kratke, gadne, bez vriednosti, bez koriena u našem narodu. Kada te snage proturevolucije, dođu na naš prostor, morat će tražiti našu suradnju. To je činjenica i ona će biti odsutna za našu budućnost.

    Ostalo će zavisiti o nama. “The Decisive Wars of History” (Odlučni ratovi poviesti) dokazuju da su ipak svi odlučni ratovi dobiveni “pomorskim” narodima, koji su gubili bitke, ali dobivali ratove. Propali su barbari, ili ih je nova okolica asimilirala. Kulturni Mađari su izravni potomci Huna i danas su prezidje kršćanstva. Jedna od glavnih komponenata naše budućnosti jest naša vjera i ona nas je uviek spasila. Istina, ne smijemo vjeru uzimati kao stratežki činbenik, kao činjenicu, ali moramo vjerovati u ono što radimo. Sveti Ljudevit je pisao u svoje vrieme majci: “Ostaje nam smao utjeha, da kada dođu Tatari, ili ćemo ih natjerati u Tartariju, ili ćemo se vidjeti u blaženstvu radi martirija, određenog onima, koji će ga trpjeti”.

    Mi ipak možemo više vjerovati u sviet, jer Amerika pokazuje jasne znakove pripreme za rat. Taj rat mora doći, pa kakogod ga se bojali. Bojazan od rata još nikada nije spriečila prolivanje krvi, dapače, samo je dao podstreka napadačima.

    Naše je mjesto u svietu određeno. Mi ga ne mošemo ostaviti, jer to sprječavaju zakoni tla i duha, koji su nas izgrađivali kroz vjekove. Mi smo na strani Amerike, protiv svakog komunizma i protiv svake Jugoslavije. Mi smo, uobće, protiv svake Jugoslavije, protiv svakog komunizma, a za svakoga drugoga, s kim nas sudbina sjedini u tom ratu. U tom novom borbenom lancu naći ćemo prijetlje Niemce, Madžare, Rumunje i t.d., a željeli bi smo vidjeti i Srbe.

    (General DRINJANIN)

    Prepisao Mile Boban, Otporaš.

Vaš komentar:

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: