Novo!

Pozadina srebreničkog pokolja! (drugi dio)

Muslimana je bilo mnogo, nekoliko hiljada. Bili su svezani, goli. Sve smo ih odvezli na ono brdo koje se nalazi nadomak Srebrenice. Kad smo došli gore, počeli smo da pucamo iz mitraljeza, PAM-ova, PAT-ova, iz svega što smo imali. A muslimani su padali na zemlju, ko’ muhe. Čovječe, ko’ muhe. Onda smo ih podizali dizalicama na onaj kameni plato. Satima je to trajalo. A krv je šikljala po platou i lila niz one kamene stubove. I sve je bilo gotovo do dva, a možda i tri sata ujutro 13. jula. A onda se je desilo nešto strašno, nešto još gore, ma nešto za ne povjerovat’. Joj, moj prijatelju, došli su helikopteri puni ljudi. I počeo je đavolski pir, ko’ bal vampira. Jeste, Boga mi, časti mi. Nikola je buncao i govorio priču u koju tada nisam niti mogao a ni želio povjerovati jer je bila tako nevjerovatna i bolesna da u nju ne bi mogao povjerovati ni jedan normalan čovjek, koji poput mene životari na ovom svijetu, bez znanja i upućenosti u ono skriveno, magično; ono moćno što iz prikrajka vlada, zavodi i omađijava. Mrtva usta ne govore Čini se da je srpski Odred smrti Zvijezda, cijelog sutrašnjeg dana,13. jula, ’95 godine uklanjao naslagane leševe srebreničkih muškaraca i kamionima ih spuštao sa brda. Zatim su dinamitom srušili onaj krvavi kameni plato. I svo su okrvavljeno kamenje i stubove odvezli kamionima. Pobacali su ih u obližnje bezdane i u rijeku Drinu, ne bi li se krv sprala i nestala u vodenim brzacima, zauvijek. Leševe su razbacali po poljanama, šumama, po dvorištima. I Odred smrti Zvijezda napustio je Srebrenicu za sva vremena, a njegovi članovi ubrzo su počeli da umiru i nestaju kao svjedoci tih čudnih julskih događaja. Ne kaže se bez razloga da jedino mrtva usta ne govore. Kada su ujutro 14. jula u Srebrenicu pristigle ostale srpske snage, dobile su naređenje da sve ove razbacane leševe pokupe, natovare na kamione i prenesu ih do iskopanih jama i tamo pobacaju tijela. Sve ostalo što se je desilo nakon toga već znamo i ponavljamo kao školsku lekciju koju ne trebamo i ne smijemo zaboraviti. –

Iz desetak helikoptera koji su sletili u podnožje brda, te noći 12. na 13. juli, počeli su izlaziti ljudi; bilo ih je, da ti pravo kažem, raznih rasa i naroda. Ama, vjeruj mi čovječe, nikad nisam vidio toliko raznih stranaca ovdje u nas – bilo ih je evropljana, crnaca, plavih i smeđih muskaraca, i onih žutih, jal Japanaca , jal Kineza, a možda i jednih i drugih. Bilo je i naših. Djece mi, to sam sve dobro vidio jer je vatra jako osvjetlila čitavo brdo. Posebno sam dobro vidio kameni plato sa leševima.Tu, odmah ispod platoa, okupila se ova, kako bih rekao, bratija u odijelima i kravatama, vjerovatno skupocjenim. Čuvali su ih jaki momci sa posebnim puškama, sigurno neki komandosi, sa crnim psima. I svi su se poredeli u 12 redova po trojica, mislim. Ritual ljudi u crnom Donijeli su im crne ogrtače, okićene, mislim, perjem. Na ovim ogrtačima je pozada, na leđima, ako sam dobro vidio, bila nacrtana, ili možda izvezena, bijela zvijezda petokraka. A onda je ispred njih stao jedan djed. Tako da je sada bilo 13 redova. Joj, užasa; on je oko vrata imao ovijenu zmiju, mislim živu jer se je uvijala i migoljila. Mislim da je ovaj stari čovjek bio vođa te grupe jer im je govorio nešto, vikao je, i onda se okrenuo prema onom kamenom platou sa naslaganim leševima, dodirivao je rukama okrvavljene stubove, gledao je malo u nebo, pa u vatru, čitao je naglas iz knjige koju je izvadio iz džepa, govorio je na nekom čudnom, meni nepoznatom jeziku a oni drugi su ponavljali za njim. Ne znam koliko je sve ovo trajalo čovječe, al znam da me je bilo strah; a niko od nas vojnika Odreda nije se ni pomakao, ni glasa pustio. Svi smo, čovječe stajali ko’ sleđeni, ko’ mrtvi, ukopani. I onda su oni naglo prekinuli taj svoj, da kažem, skup, i brzo uz pratnju komandosa, sa psima, sišli sa brda i ušli u helikoptere. I helikopteri su otišli, a mi smo i dalje stajali ko’ prikovani za zemlju. Sve mi je to ispričao, jecajući od straha i bola, nevjerice i očaja, Nikola iz srpskog Odreda smrti Zvijezda. Volio bih da nikada nisam čuo njegovu priču i da sam poput ostalih živio život neznalice. Volio bih da nikad nisam vidio i upoznao Nikolu, srpskog vojnika što je tih julskih dana i noći, skupa sa nepoznatim demonima, harao Srebrenicom i sijao smrt. Bogovi Sunca Ubijene Srebreničane, naravno, nikad neću upoznati. Oni su već odavno mrtvi; neki su pokopani na mezarju u Potočarima, a neki se još uvijek nalaze u skrivenim grobnicama gdje su ih srpski odredi smrti razbacali i potrpali. – Ljudi su, od praistorije pa sve do danas, uvijek željeli da odobrovolje svoje vrhovno božanstvo – Boga Sunca i njegove inkarnacije; da ga zadovolje i umire, da mu se pokore – profesorov glas me je trgnuo iz sna. Predavanje je još uvijek trajalo. – Zato su recimo, veliki faraoni, koji su sebe smatrali inkarnacijama Boga Sunca, baš u čast Suncu, gradili veličanstvene piramide. Hiljade ljudi umrle tokom rada na izgradnji ovih hramova, smatrane su svetim žrtvama koje su prinesene Bogu Sunca, ne bi li se ovo vrhovno božanstvo odobrovoljilo i navelo da smrtnim i slabim ljudima podari nešto od svoje besmrtnosti i neobjašnjive snage. Znate li da su drevni Asteci, u Meksiku, ubijali svakog dana na desetine, a nekada i hiljade ljudi i njihove leševe, tokom noći, prinosili na oltar kao žrtvu odnosno poklon Bogu Sunca, kojeg su zvali Hvicilopoktli?! Poput ostalih naroda koji upražnjavaju magiju, Asteci su vjerovali da Bog Sunca pije ljudsku krv, pa su gotovo sve svoje ratove vodili zbog zarobljavanja ljudi koje će ubiti i žrtvovati Suncu. Jezidisi, narod koji živi na Kavkazu i sjeveru Iraka, i danas vjeruju da je đavo ili Satana, u stvari pravi Bog kojeg treba odobrovoljiti prinoseći mu ljudske žrtve. Najednom, dok sam slušao Taylorovo predavanje, oblio me je znoj i uhvatila neka tajanstvena jeza, pa sam u trenu pomislio da ću se onesvjestiti. Sjetio sam se, Nikole. Sjetio sam se njegove bolesne priče koju sam već odavno potisnuo na periferiju sjećanja, pokušavajući je zaboraviti. Nesvjesno sam otvorio usta u zaprepašenju i bolno uzviknuo ‘Srebrenica”. Profesor Taylor me je pogledao i na tren zašutio. Magijski rituali Brzo sam izašao iz prostorije; sjeo na klupu u hodniku fakulteta i nepomično gledao u jednu tačku, ošamućen i obezglavljen. U ušima su mi odzvanjale profesorove riječi: ‘Poput ostalih naroda koji upražnjavaju magiju, Asteci su vjerovali da Bog Sunca pije ljudsku krv, pa su gotovo sve svoje ratove vodili zbog zarobljavanja ljudi koje će ubiti i žrtvovati Suncu.” Ni sam ne znam koliko sam dugo sjedio tu na klupi, dok me iz nekog čudnog bunila i letargije nije konačno dozvao profesor. – Želite li da prošetamo? Dan je zaista lijep – tiho je rekao. Izašli smo iz zgrade fakulteta i zaputili se prema Vilsonovom šetalištu. Williama Taylora, profesora mitologije i historije magije i numerologije na čuvenom univerzitetu Harvard u Americi, upoznao sam u Sarajevu, u ljeto ‘99 godine, dok je ovdje u Bosni istraživao balkanske mitove i magijsko – mističnu tradiciju, za svoju slijedeću knjigu, čiji naslov je trebao da glasi ‘Magijski rituali žrtvovanja”. Često je dolazio u Bosnu i putovao po cijeloj zemlji, a najčešće je išao u Srebrenicu, i obilazio okolna pitoma bosanska brda i dolinu rijeke Drine. Moram priznati da mi je, u to vrijeme, bilo posve neshvatljivo to što je baš došao kod nas, u sanjivu Bosnu, da ispituje magijske rituale, kad mi ništa o tome ne znamo, a niti nas to naročito zanima. Kada me je tog majskog dana pozvao da dođem na Filozofski fakultet i saslušam njegovo predavanje iz historije magije i mitologije, nisam mogao ni sanjati da će me upravo svojim predavanjem ponovo vratiti Nikoli i Odredu smrti, Srebrenici, krvi i misteriznim događajima koje su poput nekog vela prekrili prošlost, šutnja i neznanje. Identične priče.

(Kraj drugog dijela)

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: