Novo!

Pozadina srebreničkog pokolja! (prvi dio)

Williama Taylora, profesora mitologije i historije magije i numerologije na čuvenom univerzitetu Harvard u Americi, upoznao sam u Sarajevu, u ljeto ‘99 godine, dok je ovdje u Bosni istraživao balkanske mitove i magijsko – mističnu tradiciju, za svoju slijedeću knjigu, čiji naslov je trebao da glasi ‘Magijski rituali žrtvovanja”. Često je dolazio u Bosnu i putovao po cijeloj zemlji, a najčešće je išao u Srebrenicu, i obilazio okolna pitoma bosanska brda i dolinu rijeke Drine. Dijelovi ove priče objavljivani su i u sarajevskom ”Preporodu” 2006. godine Nikolinih saboraca iz Odreda smrti Zvijezda, što su skupa sa njim te julske noći poubijali hiljade zarobljenih srebreničkih muškaraca i položili ih na kamenu građevinu na brdu nadomak grada, više nema. I oni su umrli te noći, ili nešto kasnije. Umirali su, što od metka, što od neke tajanstvene bolesti – nekog čudnog ludila usljed kojeg su se vješali, trovali ili rezali vlastite vratove i vene. Mislim da je ovaj stari čovjek bio vođa te grupe jer im je govorio nešto, vikao je, i onda se okrenuo prema onom kamenom platou sa naslaganim leševima, dodirivao je rukama okrvavljene stubove, gledao je malo u nebo, pa u vatru, čitao je naglas iz knjige koju je izvadio iz džepa, govorio je na nekom čudnom, meni nepoznatom jeziku a oni drugi su ponavljali za njim. Niko od nas vojnika Odreda nije se ni pomakao, ni glasa pustio. U tišini smo šetali Vilsonovim šetalištem, i naposlijetku, sjeli na klupu u hladu drvoreda. Ispričao sam profesoru onu jezivu i misterioznu priču o tome šta se desilo u noći 12. na 13. juli 1995. godine u Srebrenici; priču koju sam čuo od Nikole iz srpskog Odreda smrti Zvijezda. Profesorove oči su zasjale, a onda ih je sklopio i pokrio čelo rukom, uzdahnuvši. Žurno sam ušao u zgradu fakulteta; prošlo je 12 sati i kasnio sam već više od pet minuta. Osvrtao sam se, tražeći stepenice koje vode do amfiteatra u kojem je profesor William Taylor trebao održati svoje predavanje. Popeo sam se na sprat, i ugledao poluotvorena vrata amfiteatra iz kojeg je dopirao profesorov glas. Ušuljao sam se u prostoriju i sjeo na jedino slobodno mjesto; sala je bila puna. Taylor je već bio započeo svoje predavanje. ‘Ako pažljivo proučimo historiju ljudske duhovnosti, a ako hoćete, i kompletnu ljudsku historiju, vidjet ćemo da je osnovna duhovna snaga, simbol vječne duhovne moći kojem su se ljudi od pamtivjeka klanjali i obraćali, bilo Sunce.

Sunce je bilo, i još uvijek je, vrhovno božanstvo magijskog svijeta. Naravno, potpuno uobličena religija obožavanja Sunca ili Baal-a pojavila se je, po prvi put, u Babilonu, današnjem Iraku. Od tada su mnogi narodi počeli obožavati otjelotvorenja Boga Sunca. Tako i babilonski Tamuz, i egipatski Oziris, i asirski Herkules, indijski Krišna, i feničanski Bah, i meksički Kvecalkoatl i grčki Dionis, predstavljaju inkarnacije Boga Sunca’, govorio je profesor Taylor; dok sam se ja borio sa snom koji me je već počeo da ophrvava. Hrpa ljudskih tijela Nadirali su. Iz tmine noći, što je svojom zloslutnošću pritiskala i gušila, dolazili su srpski vojnici. U predvečerje,12. jula, 1995 godine, u Srebrenicu su pristizale vojne snage Odreda smrti Zvijezda, kao pojačanje prisutnim srpskim vojnicima, što su već 11. jula zarobili sve muškarce Srebrenice i skupili ih u logor nekadašnjeg bataljona mirovnih snaga Ujedinjenih nacija. Dolazili su sa svih strana; u žurbi i ekstazi nisu se osvrtali na vrisku žena, djece, osakaćenih muškaraca, što su po putu ležali na gomilama. Žurili su nošeni nekom čudnom i misterioznom snagom i željom da, udovolje svojim gospodarima i izvrše zadatak, čiju skrivenu svrhu i smisao nisu ni sami razumjeli. Ni danas, nekoliko godina poslije, nekadašnji vojnik Odreda smrti, Nikola, sleđen od straha i užasa, ne zna odgonetnuti šta se je tada tačno zbilo i ne može shvatiti šta je to njegove saborce u zločinu, i njega samog, vodilo te noći poput neke snažne i sudbonosne ruke prema Srebrenici, tom magičnom hramu žrtve i smrti. – Ama, ne znam, evo, ni sam ne znam, šta to bi; zašto nam narediše da, u sred noći, one zarobljene muslimane vodimo na ono brdo, pokraj Srebrenice i da ih tu sve pobijemo, i onako okrvavljene poslažemo na onaj uzdignuti kameni plato, tamo, odmah uz vatru koju su zapalili. Čovjeće, jedva smo se popeli na brdo. A gore, imali smo šta da vidimo – građevinska inžinjerija sagradila kameni plato, kamenu terasu na 12 širokih stubova, visokih nekih, možda, 3 metra. Zamisli samo to. I morali smo sva ona tijela, a bilo ih je na hiljade, da podižemo, pomoću dizalica na tu kamenu terasu, na taj plato i da ih tu složimo na hrpu. Pola nas je bilo na zemlji a pola gore na platou. A vatra je bljeskala i pržila. Ej, kolika je bila ta hrpa ljudskih tijela, i koliko je krvi natopilo onaj kameni plato. Moj prijatelju, potoci krvi su se slijevali niz kamene stubova što su držali onaj plato na kojem su bila naslagana tijela ubijenih muslimana. A kakva je samo bila ona vatra što su je raspalili – dizala se je do nebesa. Čovjeće, pamti ću tu noć, tu prokletu Srebrenicu, to brdo, i vatru, i krv, i hrpu tijela naslaganu na tom platou; pamtiću dok sam živ. Ej, ni sad ne znam što nam je to sve trebalo. Plato sa 12 stubova Sa strahom i očajem vidljivim u očima, Nikola je pričao svoju ispovjest. I vjerovao sam mu. I vjerujem da ne zna zašto se je sve to baš tako desilo; znam da ne zna. Ali, ima ih što znaju. Imaju oni koji znaju – oni odabrani; oni upućeni u sva tajna znanja; oni što od pamtivjeka tragaju za svjetlošću; oni koji znaju o svetosti noći, žrtve i krvi. Ali malo je takvih, a nas što plutamo po svijetu bez znanja i moći, puno. Eto, tako mi je u povjerenju, govorio Nikola, šapučući i okrečući se, čas desno čas lijevo, da provjeri ima li nekog nepoželjnog, ko bi, ne daj Bože, mogao da sve ovo čuje. Nikola se je plašio što mi ovo kazuje. A i mene je bilo strah da to slušam, strah me je bilo da saznam, strah me je bilo znati jer ljepše je živjeti u neznanju i biti bezbrižan poput neznalice kome je svako jutro lijepo i svaka noć mirna. Čudno je to da visokih oficira i generala srpskih odreda smrti nije bilo na terenu te noći. Oni su, sa sigurne udaljenosti, iz svojih štabova smrti upućivali vojnicima naređenja što su ih dobili od svojih gospodara. A čini se da ni ovim krvožednim generalima nije bilo posve jasno zašto je trebalo baš na tom brdu, pokraj Srebrenice, tog 12. na 13. juli, u sred noći, poubijati zarobljene muslimane; i baš na onom kamenom platou, uzdignutom pomoću 12 širokih stubova, uz svjetlost raspaljene vatre i mjesečine, poslagati tijela ubijenih. Ali vođeni nekim unutrašnjim porivom i rukom zla, proslijeđivali su vojnicima naređenja. I svi su željeli da se to jednom završi – da padne krv i sve natopi. I da svi budu zadovoljni: i srpski vojnici i njihovi gospodari. – Kad smo došli do Srebrenice i UN-ovog logora u kojem su bili zatvoreni muškarci, već se je bilo smrklo. Nas je bilo hiljadu; svi naoružani mitraljezima; u pratnji tenkova.

(Kraj prvog dijela)

1 Comment on Pozadina srebreničkog pokolja! (prvi dio)

  1. Ivan Čavrak // 22/05/2018 at 17:48 //

    A ja sam njihove kukavce koji su kukali “Nemojte me klati…nemojte me klati” predavao našoj VP i kasnije ih nalazio u bijelu krevetu čiste i oprane, ruke u gipsu u OB. Ne moram reć da sam skoro na cijev toga kukavca naletio. Samo me Gospod spasio u vidu našeg vojnika (na žalost ne znam mu ime) koji me na vrijeme upozorio na kretanje iza prozora, nekih desetak metata od kuće.
    A sada je moja duša mirna. Njihova sigurno nije.

Comments are closed.

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: