Novo!

Priča Dalibora Baranja

sin

Tko god je mogao, uzeo je oružje i branio Lužac, to je bilo normalno, nije se gledalo na godine. Radili smo što i naši stariji suborci, ja sam lovačku pušku ubrzo zamijenio “papovkom”, a onda i automatskom. I dvojica uz koje sam stalno bio su bili maloljetni, moj rođak Antonio Vidaković imao je 16 godina, a Josip Bandić 15 godina. Svi smo bili puni snage i odlučni u obrani Lušca. Ali 2. studenoga u Lužac su upali “arkanovci”. Ubijali su redom, nastao je pakao, povlačili smo se prema Vukovaru, ali mrtvih civila i branitelja je bilo posvuda… Ubijeni su tada moj rođak Antonio i moj prijatelj Josip.

Ja sam preživio. Ali oni nisu. I mnogi drugi nisu, a nisam ni slutio što će se sljedećih dana događati u Vukovaru gdje smo se mi preživjeli “sklonili” – pričao je Damir. Kasnije se doznalo da je 16-godišnji Antonio Vidaković zarobljen i strijeljan, isto kao i njegova majka. Bačeni su u masovnu grobnicu. Puno kasnije su iskopani i identificirani. Davor je s roditeljima i mlađim bratom bio u Vukovaru do zadnjeg dana. Posljednju noć prespavao je u vukovarskoj bolnici, odakle su ga izvukli četnici.

Navečer 17. studenoga tata je otišao u proboj, trebao sam ići s njim, ali majka me povukla u sklonište u bolnicu. S tatom je bilo šestero branitelja, preživjela su samo dvojica. Tata je preživio, iako je bio gotovo mrtav kada su ga pronašli – kaže Damir. U posljednjoj noći pred pad Vukovara zatekao se u bolnici, sa stotinama Vukovaraca koji su još uvijek vjerovali u čudo.

Nije bilo čuda. Grad je sravnjen i došli su po nas. Na jednu stranu su razdvajali žene i djecu, na drugu muškarce. Među muškarce su spadali i svi dječaci stariji od 15 godina. Oni su odmah otpremani u srpske logore. Majka me stisnula. Govorila da nemam 15 godina. Četnik me procijenio i odustao. Umjesto u srpski logor, ostao sam s majkom. Iz bolnice su izvukli i zadnju grupu, to su bili ranjenici. Vidio sam kako ih vuku, ubacuju u kamione i odvoze. Strijeljani su na Ovčari. A ja sam postao prognanik – uronio je Damir u sjećanja, pa zamolio da više o tome ne razgovaramo.

Samo je dodao da se u Vukovar vratio “devedeset i neke i zatekao Černobil”. Sravnjeni napušteni grad u kojem je vrijeme stalo, a njemu su se tada sve slike izmiješale, od djetinjstva u Lušcu i 15-godišnjaka koji je s prijateljima trčao u školu, do rafala koji mu prijatelje ubijaju i slike bolnice u kojoj smrti nisu pošteđeni ni bolesni starci. Damir je danas oženjen i s obitelji živi na Trpinskoj cesti. Liječi se od napada panike i depresije u Dnevnoj bolnici u Vukovaru.

Da, ratujem i danas, ali s četvero djece. Najviše sam u ratu s mojim blizancima koji imaju dvije godine i teško ih je staviti u red – vedro kaže maloljetni vukovarski branitelj Dalibor Baranj, koji i danas živi na Mitnici. Dalibor ni kao prognanik nije htio očajavati: upisao je i završio studij ekonomije. Sve to, kaže Dalibor, može zahvaliti roditeljskom odgoju. Uvijek usmjeravan na pozitivne misli, na borbenost u kojoj nema mjesta malodušnosti. Ono što ipak ne može izbjeći, to su besane noći, slike koje se vraćaju i koje ne može “zaustaviti”, užasni snovi.

Unutarnji nemir me rastače. Noću mi nedostaje zraka. Tada šetam. Nikada ne zaspem prije tri sata ujutro, a onda se budim obliven znojem. Nervozan sam, ne želim da mi se to događa, a događa se. Rekli su mi da je to PTSP. Ne želim o tome ni razmišljati, ni pričati. Želim samo da to prestane – kaže Dalibor. Imao je 17 godina kada je zarobljen i odveden u srpski logor Stajićevo kod Zrenjanina.

Čim smo prešli granicu, autobus se zaustavio i počelo je gaženje, premlaćivanje, skidanje zlata, uzimanje novca. U Stajićevo smo došli krvavi. Izudarali su me, pao sam, ubacili su me u neku staju. Dolazili su i vadili neke ljude van, samo sam slušao rafale, vidio sam mog prijatelja iz Borova kako su ga ubili kao psa, udarcima, ubacili su ga u crnu vreću i ne znamo ni danas gdje je.

U staji je slama bila izmiješana s govnima, bilo nas je više od tisuću, i moj tata je bio tu. Ne znam kako me nisu ubili, jer su me snimali kao primjer mladog ustaše. Oca i mene su uvijek na ispitivanja vodili zajedno, tako da otac gleda kada mene udaraju. Ili da ja gledam kada njemu guraju pištolj u usta i repetiraju. Udarali su nas kundacima, nogama, meni su slomili čeljust. A “čuvari”, to su bile pijane životinje, samo su se iživljavali… Neki su ljudi jako loše prošli.

Krajem prosinca sam pušten, preko Sarajeva sam polumrtav došao u Zagreb. Imao sam 17 godina i bio sam slomljen. No nije me samo logor slomio, nego svijest da sve što smo u Vukovaru napravili, sva naša obrana, sav napor, volja, hrabrost, odlučnost, e to je sve bilo uzalud. Izašao sam iz logora. Ali i iz Vukovara. Nije ga više bilo – u dahu je ispričao Dalibor. Dalibor je na Mitnici u Vukovaru od rođenja živio s ocem i majkom, kao njihovo jedino dijete. Imali su vrlo lijepu kuću. Volio je svoje susjede, dječake iste dobi. No od rujna ‘91. na Mitnici se živjelo u podrumima, ljudi su čuvali svoje kuće.

Jedne noći se doslovno čulo kako se kuća po kuća ruši. Napad je bio strašan. Mitnica je sravnjena, sve kuće. Tada sam ušao u ZNG. Obuka? Trajala je 50 sekundi. Rekao sam, odlučno: idemo, obranit ćemo Vukovar, ovo se više ne smije događati. Zamislite kako sam bio naivan… – rekao je Dalibor. – Osmorica su krenula u proboj i svi su poginuli. Svaki dan smo slušali priče kako pomoć stiže. Nikada nije stigla. Vukovar je nestajao. Četnici su se približavali našem položaju. Predao sam se. Sve iluzije su nestale. Danas imam moju djecu i sve što želim je normalan život – zaključio je 38-godišnji Dalibor Baranj.

Dalibor Baranj

Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!

tekst-i-fotografija

 

2 Comments on Priča Dalibora Baranja

  1. Dragan Jagodić // 20/11/2015 at 10:00 AM //

    Srbija za sva ova nedjela mora platiti.
    Tim prije, jer se nad Hrvatima u Zemunu i Vojvodini ponovo sprovodi diskriminacija kao u vrijeme Miloševića i Koštunice. Sustavno, podlim podmetanjima i saplitanjima, Hrvatima se onemogućuje normalno živjet od svog rada. Hrvati u Zemunu i Vojvodini nisu “manjina”, mi smo STAROSJEDIOCI. Etničkim čiščenjem je u Zemunu od nekad 70% Hrvatskog hrvatskog življa ostalo nas svega 5 (pet) odsto. Pri tome se od nas izričito zahtjeva da budemo “posebno lojalni”, zapravo nečujni i krotki kao prije 1991.

Comments are closed.

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: