Novo!

Priča Igora Magoča

sin
Sretan sam jer imam suprugu koja me razumije i imam četvero krasne zdrave djece. Imam krov nad glavom. Imam od čega živjeti, iako skromno. Bavim se pčelarstvom i to volim – opisuje Igor. No Igor je istodobno redovit u posjetama psihijatru. Pije pet vrsta tableta svaki dan. Da bi s nama razgovarao, morao je popiti tablete. Izmučen je pokušajima da njegove traume prestanu. Ima 30 kilograma manje nego prije nekoliko godina. Kada su ga zatekli da priča s metkom dok čisti oružje, reagirali su i od njega maknuli svaku vrstu naoružanja koje je ostalo od rata. Njegov suborac, koji ga je naučio pčelarstvu, ubio se.

Bili smo premladi, u rat smo krenuli srcem. Ni o čemu nismo razmišljali, branili smo Vukovar koji je zvjerski napadnut. Samo smo se branili, uspjet ćemo, tako smo razmišljali. Tjedni u kojima je palo na tisuće granata na moj grad nazvao sam paklom, kako drukčije. Nisam bio u pravu. Pakao je počeo kada je Vukovar pao i kada su me zarobili – kaže nam Igor Magoč.

Zarobili su nas 18. studenoga. Zbili smo se u jedan prostor. Pala je večer. Nakon udaraca i razdvajanja žena i muškaraca u prostor je ušla grupa četnika u maskirnim odorama, s baterijama u rukama. Opet udarci i opet razdvajanje. Svakome su uperili bateriju u oči i tko zna po kojem kriteriju nekoga su ostavili tu, dok su neke poslali van. Vani je čekao kamion s otvorenom ceradom. Među onima koji su odvedeni bio je moj ujak. Nikada više ga nisam vidio. Nikada više nisam čuo ništa o njemu, ni do danas ne znam gdje je.

Nedugo nakon što su te ljude, među kojima je bio moj ujak, utrpali u kamion, čuli su se rafalni pucnji. To je sve. A po nas su došli autobusi. Pravac: logor Srijemska Mitrovica – kazao je naš sugovornik. Logor opisuje po slikama. Recimo, slika špalira s obje strane, u parku, u mraku. Naredba da prođu tuda, tako da udarce dobivaju s obje strane. Kundacima, nogama, palicama. Slika spavaonice. Oko 200 ljudi u zatvorskoj ćeliji, nabijeni. Dolazili su po neke i govorili im da idu natrag u Hrvatsku. Ali nikada se nisu vratili, ni u zatvor, ni u Hrvatsku. Ispitivanja su se obavljala u podrumu.

Poznavali smo ih, bili su to domaći četnici, ne neki iz Niša ili tko zna otkud. Jedan ispituje, po dvojica stoje sa strane. Ja sjedim. Jebu mi majku ustašku 20 dana zaredom, što god odgovorim ne valja, dobijem udarce. Bio sam razbijen, modar, slomljen. Ali njima svaka čast kako su sve znali. Imali su popise ljudi, točno su, već tada, znali tko je u Vukovaru što radio, imali su i slike… – pričao je Igor. Kasnije je razmijenjen iz logora.

Vratio se u Hrvatsku. Našao je i mamu i tatu, žive. Igor ni sada, 21 godinu nakon pada Vukovara, ne odlazi na obilježavanje stradanja 18. studenoga. Tih dana zaobilazi spomen-obilježja, jer njegovu tjeskobu, koja je svake godine u studenom najjača, dodatno opterete dužnosnici i njihove priče. “Nemojte nam držati govore, molim vas. Cijenit ćemo neko novo radno mjesto u Vukovaru, neki projekt za grad. Tada ćemo znati da nas poštujete i da zaista želite da nam bude bolje”, poručio je vukovarski branitelj Igor Magoč.

Sve što je Damir Vidaković uspio do rata u Vukovaru napraviti, to je završiti prvi razred srednje škole. Jedva, jer je pri kraju školske godine bio u rezervnom sastavu MUP-a i držao straže. Imao je 15 godina i lovačku pušku. Davor, njegovi roditelji i mlađi brat ostali su u Vukovaru do zadnjega dana. Ali živjeli su na predjelu Lužac i Davor je imao nesreću da je, unatoč naporima da sa suborcima obrani ovaj dio Vukovara, Lužac “pao” 2. studenoga. Za Davora je uslijedilo 16 užasnih dana i noći granatiranja, razaranja i uništavanja Vukovara, no već ga je Lužac obilježio za cijeli život. Iako to, kao 15-godišnjak, tada nije znao.
Iz škole na stražu

Igor Magoč

Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!

tekst-i-fotografija

This site is protected by wp-copyrightpro.com

Copyright © Hrvatsko Obrambeno Štivo 2017 All Rights Reserved. 

%d blogeri kao ovaj: