Novo!

Umro je maloljetni branitelj Ivo Lončarević…

ivo lončarević

 

Umro je maloljetni Branitelj Ivo Lončarević, sa kojim sam se na žalost premalo družio. Ova iznenadna i šokantna vijest me je strašno zdrmala, jer govori upravo to, da je NEŠTO u pozadini, tamom skriveno, a u svezi je sa smrti Branitelja…Čini se da je MORH zaigrao i u ulog stavio sve, Branitelje i Dragovoljce, HRVI, HOS, ZNG pogotovo iz 1991 godine. Zašto nitko  ne poduzima ništa nije nikome jasno, a pogotovo meni koji ovo sve istražujem dobre 3,5 do 4 godine. Zaključaka TKO JE krivac ima…a što će tulave institucije poduzeti zbog ljudi koji su trebali još 30 godina živjeti..!? Odgovor ću potražiti od min. Tome Medveda, pismenim putem.

Ivo, bratiću Bog te nasitio Raja…sa nama si.

Moje ime je Ivo Lončarević, rođen sam 29.12.1975 u Zagrebu. Živjeli smo u kvartu Remetinec a onda 1984 se selimo u Zaprešić. Otac Marko, rođen u pitoresknom šokačkom selu Kešinci, blizu Đakova a majka Verica u selu Golobrdci odmah do Slavonske Požege, te stariji brat Marinko koji je i sam bio pripadnik ZNG-a.

Dok smo bili djeca većinu ljetnih i zimskih praznika smo provodili u Kešincima tako da smo bili dosta vezani uz Slavoniju. Onda su došle 90-ete, brat je 1990 u rujnu otišao u JNA, Niš. Sjećam se jako dobro prvih višestranačkih izbora zato jer sam glasao umjesto brata, rekli su da nema problema. A onda, krvavi Uskrs, pa Borovo, i onda se u lipnju brat uspio skinuti iz JNA.

Svi smo bili sretni da nije zaglavio a onda smo otišli u Kešince. Kada smo bili tamo za srpanj i kolovoz, zatvorio se autoput, znam da smo se vratili u Zagreb podravskom magistralom. I onda se brat javio u ZNG ali su mu rekli da pričeka jer nisu imali naoružanja ali nikome nije rekao kući.

Samo je u listopadu došao poziva da se javi u ured za obranu. Onda je mama poludila da ga ne da u rat, počela je vikati i plakati. Stari je šutke to gledao, ni sam nije znao kako da reagira. Tada sam taman krenuo u 2 srednji, bavio sam se tada borilačkim vještinama, več par godina kao i nogometom, tako da sam fizički bio jako spreman.

I onda je doša studeni, točnije 12.11.1991., vračao sam se iz škole i odlučio se učlaniti u HSP, te sam otišao u Starčevićev dom. Ispred doma je sjedio HOS-ovac i pitao me šta trebam, a ja mu odgovorio da bi postao član HSP-a, te me pitao da koliko imam godina a ja sam mu odgovorio da zašto je to bitno.

Nakon toga mi je rekao da skupljaju ljude koji bi išli večeras za Vukovar, a ja onako zbunjen mu velim da imam 17 i da mi fali mjesec dana do 18. Traži me osobnu, velim da mi je ostala kući da je nemam uza sebe a njemu je trebala da utvrdi indetitet, sliku i godine.

Tada mu velim da bih ja išao i pitam kuda se ide i da imam jedino ZET-ov pokaz na kojoj je slika i moje ime i prezime. Pokazujem mu i on me pušta u dom, penjem se na kat i ulazim u jednu veću prostoriju punu nepoznatih ljudi. Dolazim do stola da dam zakletvu, pitaju me za podatke i JMBG, ponovim istu priču kao i HOS-ovcu na ulazu, dajem ZET-ov pokaz te JMBG ali umjesto godine 1975 velim 1973 tako da su ostali brojevi bili original.

Nakon zakletve oko 18h dolazi do slučajnog pucnja u prostoriji u strop i onda cijela frka izbila, izašli smo van i tamo je bilo 5 autobusa, a ja još imam JNA ranac koji sam nosio za knjige u školu i tanku traper jaknu kao i traperice te zidarske cipele. Već je bilo 21h ali se još čeka, ne znamo zašto, magla, smog. Mislim da je bilo iza 23h i kažu nam ulazite u autobuse. Ušao sam u bus i sjeo se malo iza sredine busa, ispod sjedala 2 sanduka kinder jaja, došao jedan omanji čovjek i sjeo se kraj mene, brčine i onda nam donesu zolju i stave mi u krilo.

Tada sam prvi put vidio zolju, ali je rukama nisam taknuo da je nebi okinuo, uzbuđenje, iščekivanje, misli prema roditeljima, svemu. I onda ulazi Paraga i viče ZA DOM, cijeli bus odgovara SPREMNI, nešto je razgovarao sa zapovjednikom, izlazi van, vrata se zatvaraju i bus kreče. Ali šta sada, mi idemo u jednom pravcu a ostala 4 busa u drugom, tada se diže zapovjednik, Ivan Muhin, i počne pričati, mi idemo za Ogulin, Josipdol, Saborsko. Saborsko je 12.11.1991 palo i tražili su ispomoč, tako da su 4 busa otišla za Vukovar a mi za Josipdol.

 

Napisao: Ivo Lončarević

Ivo Lončarević imao je svega 15 godina kada je u kasno ljeto 1991. postao dragovoljac Domovinskog rata i kada se priključio jedinicama HOS-a u Josipdolu, no do danas mu nije priznat status dragovoljca. Problem je upravo to što je bio dječak kada je završio na prvoj crti bojišta.

„Rekao sam da imam 17 godina, a budući da su se vodile žestoke borbe, nije bilo vremena da provjere koliko godina doista imam. Tako sam se već prvih dana našao u žestokim okršajima, licem u lice s četnicima. Nakon tri, četiri mjeseca, kada je najgore prošlo, doznali su da mi je samo 15, te su me poslali kući. Tri godine kasnije pozvali su me na redovno služenje vojnog roka. Ni tada mi nisu priznali status dragovoljca. Kasnije sam pokušao ostvariti status dragovoljca Domovinskog rata, no odbijen sam. Kao da u ratu nikada nisam ni bio, iako sam s  petnaest godina tri mjeseca ratovao na prvoj crti vrućeg ličkog bojišta. Danas radim, no peče me to što mi država ne želi priznati dragovoljački status. U sličnoj situaciji su i mnogi drugi moji vršnjaci, ili tek nešto stariji dragovoljci koje je država prekrižila i zaboravila”

Čast mi je biti prijatelj sa ovim čovjekom! (S.I)

 

 

Nikad prodan Domovini odan! 

Stric Ivan!

This site is protected by wp-copyrightpro.com

Copyright © Hrvatsko Obrambeno Štivo 2017 All Rights Reserved. 

%d blogeri kao ovaj: