Novo!

Priča Sandre i Dejana Milića!

Agonija zvana ratni zločin Zovem se Sandra Milić, supruga sam časnika hrvatske vojske, 50% RVI u mirovini osuđenog na 9 god. za ratni zločin. Želim ispričati svoju priču tj. našu agoniju i muku koju prolazimo godinama. Moj muž je sa 18 god otišao u rat 1991 god. Bio je pripadnik Tigrova (Gavran). Ne želim reći koja je ratišta prošao to znaju oni koji su sa njim bili. Želim ispričati našu stranu incidenta koji se dogodio u Novskoj 18.11.1991 god. Moj muž je tad bio u Novskoj dok su stradavali naši gradovi i sela od strane JNA i raznih četničkih formacija koji su dolazili iz Srbije.

Naši ljudi su ginuli svaki dan, svaki sat. Događale su se takve strahote koje su ostavljale posljedice na starije i zrele ljude a pogotovo na mlade. Što se dogodilo taj dan na dan pada Vukovara? Dogodilo se ubojstvo u kući Petra Mileusnića srbina iz Novske u kojem su smrtno stradale njegova supruga, kćer od 18 god i susjeda.

Kako? Jedan od petorice tigrova se bio vratio iz Vukovara i možemo samo zamisliti što su se ti dečki tamo nagledali, kakvih strahota. I u Novskoj nije bilo sjajno. Grad je bio granatiran svakodnevno, napadani su naši položaji, ginulo se. Tad je na snazi bila mjera zamračenja i bila je zapovjed da svi civili moraju biti smješteni u javnim skloništima što postoje i dokazi. Par dana prije rađen je pretres u kući Mileusnić i nađeno je u podrumu dvadesetak muškaraca srpske nacionalnosti kod koji je nađeno i oružje za što također postoje dokazi. Potvrda policijske uprave o zapljeni oružja.

Zašto su ti ljudi bili tu? Gdje su im obitelji bile ako su to bili samo nedužni civili? Zašto nisu bili u skloništima? Taj dan kad je pao Vukovar bio je to težak dan za sve branitelje i ljude opčenito. Dečki su krenuli u grad njih četvero a mog muža je sa straže digao zapovjednik i poslao da ide sa njima da se ne dogodi neki problem. Došli su u tu kuću zašto ne znam možda su htjeli provjeriti dali su oni ljudi konačno otišli u skloništa.

Pokucali su, Mileusnić je otvorio vrata tako je glasio i njegov prvi iskaz i tražili su ga dokumente. Gorila je svijeća. On se bunio, prigovarao je i onda je rukom srušio svijeću sa stola i nastao je totalni mrak. U takvim okolnostima kako reagira jedan vojnik na kojeg se puca danima, koji nosi glavu u torbi, koji se bori za život svake sekunde, koji zna da u podrumu postoje muškarci koji su bili naoružani. Puca. Stradali su civili istina je i oni nikad nisu bježali od te činjenice, ali treba sagledati sve činjenice koje su dovele do toga. Nakon toga su uhapšeni svi zašto i kako nebi o tome.

Odvedeni su u zatvor u Sisak gdje su bili smješteni sa četnicima i bili izloženi raznim provokacijama. Nakon odlaska moje svekrve kod generala Bobetka na njegovo urgiranje prebačeni su u Zagreb u Remetinac. Tad im se sudilo za ubojstvo jer ni tada nije bilo elemenata za ratni zločin.

Suđenje je prekinuto jer ih je abolirao predsjednik Tuđman 1992 god. Oslobođeni su ali tu počinje naša muka. Mileusnić Petar koji je preživio je uz pomoć documente pokušavao godinama dobiti odštetu od države. Nije mogao dobiti jer nitko nije osuđen. U medije je izlazio u pratnji gospode iz documente i svaki put ispričao drugu verziju i pričao u javnosti toliko brutalne i odvratne laži koje je slušala i čitala cijela naša obitelj, naši prijatelji, naš sin.

Dečke niko nikad nije pozvao da kažu svoju stranu priče i da pokažu ispis sa suda. Oni to pravo nisu dobili. Kad pritisak na javnost nije uspjeo onda su oni smislili da odu u tužiteljstvo da kažu da imaju nove okolnosti i da je tu bilo mučenja i da je to ratni zločin. Za te nove okolnosti im je trebalo 20 god. Pitam se što su čekali do tad?

2010 god mog muža hapsi policija, odvode ga u zatvor u Sisak i 6 mj su bili tamo njih 4 jer je Leskovar Dubravko umro u međuvremenu. Na suđenju taj Mileusnić iznosi takve nebuloze da bi i onaj laik vidio da tu nešto smrdi na veliko. Kako možeš na sudu reći da te netko nožem pribio za pod a na ruci nemaš ožiljak niti si imao takve rane, da te pet mladih ljudi bacilo na pod, tuklo, čizmama udaralo iživljavali se a ti si poslje skočio kroz prozor sobe i otrčao do ambulante.

Čovjek od 60 god. Da je ženi radi prstena odrezan prst a sutkinja ima slike s obdukcije i vidi da žena sve prste ima. Naravno da je sutkinja i viječe odbacili sve optužbe i ustanovili da ratnog zločina nema a za ubojstvo su abolirani. Oslobođeni su i pušteni kući. Drugi dan u emisiji Hrvatska uživo Mileusnić govori da su dečki razvalili vrata, ušli i rekli stari gdje ti je penzija. To je bio njegov 10 krivi iskaz javno. 2013 god Vrhovni su sve seli u Zagreb, dvojicu tigrova oslobađa i sudi se dalje mom mužu i Belina Željku.

Osuđeni su nakon dva dana suđenja na kaznu od 9 i 10 god. I sad dolazimo do največeg apsurda ovog pravosuđa. Znaći tužiteljstvo nije dokazalo da je bilo mučenja jer su bile dvije obdukcije jedna u Kutini i jedna u Zagrebu i nije dokazano na niti jednoj, pa su oni odlučili reći da su se oni dogovorili kao grupa da odu taj dan u tu kuću i pobiju srbe u toj kući. Super. E sad pitanje svih pitanja koja grupa?

Ako je bio dogovor grupe zašto su dva pripadnika te grupe oslobođena krivnje i isplačena im je odšteta za boravak u zatvoru? Kako može biti grupa od dva čovijeka? Po kojem to zakonu? Kako je dokazano da su baš moj muž i Belina usmrtili te osobe kad balistika to nije dokazala što se vidi iz sudskih spisa? Zašto se na sudu smatralo NE BITNIM da je moj muž tada imao samo 18 god, da je taj dan pao Vukovar, da su ti dečki bili izloženi svakodnevnim napadima i da je ratna psihoza vladala u glavama svih, da su se u toj kući skrivali Srbi, muškarci njih 20 kod kojih je zaplijenjeno oružje i koji nisu stradali.

Kako je moguće da se odbace takve ozbiljne činjenice? Ubojstvo se dogodilo, istina ali postoji bitna razlika između ubojstva i ratnog zločina, gdje prestaje jedno i počinje drugo. Moj muž i Belina sad moraju platiti po 500 000 kn odštetu obitelji stradalih a ja pitam zašto? Gdje je materijalni dokaz da je moj muž usmrtio baš tu osobu? Naša muka traje godinama. Niti jedan medij nije htjeo objaviti ništa osim Večernji.hr i Dnevno.hr i zahvaljujem se novinarkama koje su napisale članke sa dokazima i istinom. Mi na niti jednu televiziju nemožemo doći da kaže moj muž svoju stranu priče. Sa Ustavnog suda čekamo 2 god da se očituju o pravovaljanosti presude i nikako. Kršena su sva ljudska i moralna prava ali tko te dečke šta pita.

Meni je žao kao i mom suprugu što se to dogodilo ali neču dopustiti da moj suprug bude žrtva politike, da mu se sudi kršeći mu sva prava, i da ga se u medijima razapinje da je počinio nešto što ne stoji niti u jednom sudskom spisu a ni obdukcijskom nalazu.

Za kraj želim od srca zahvaliti svima koji su bili i jesu uz nas, koji su nam financijski pomogli jer smo sve morali financirati sami. Od udruga institucija to je bila Zaklada za pomoć Hrvatskim braniteljima hvala. Sve drugo smo sami ili su nam pomogli naši dragi prijatelji.

Hvala još jednom svima i neka vas dragi Bog čuva a mi čemo se boriti do kraja jer se neče blatiti ime tigrova kao da su bili nekakvi divljaci, bili su pošteni i časni ljudi koji su branili svoju domovinu.

Izvor: Sandra Milić

Stric Ivan!

1 Comment on Priča Sandre i Dejana Milića!

  1. Ma kakav komentar može normalan čovjek dati na ovakav članak koji je nažalost već puno puta objavljen samo druga imena i mjesta ali redovno nepravda prema braniteljima,dok agresore ne dira ni sudstvo ni policija .Žalosno .

Comments are closed.

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: