Novo!

Priča Zlatka Franjića-Pače

vukovarac

Bilo nas je petnaestak i krenuli smo kamionom u Vukovar, kao smjena jednoj drugoj vinkovačkoj ekipi koja je tamo bila već dva tjedna. Išli smo preko Cerića i Marinaca do Bogdanovaca, odakle više nismo mogli kamionom jer su Srbi već stavili barikadu na cesti Bogdanovci-Vukovar. Krenuli smo kroz kukuruze. Mi smo bili posljednja grupa koja je prošla kroz taj kukuruzni put, a po dolasku u Vukovar bili smo smješteni u školi. Nakon toga smjestili su nas u Borovo naselje gdje smo ostali do njegova pada – prisjeća se Franjić.

Koliko je teško bilo u vrijeme Domovinskog rata govori i činjenica da se hrana mogla dovoziti samo do sredine listopada, a poslije toga ni kombi nije mogao doći do ove ekipe branitelja.

U međuvremenu je u nogu ranjen suborac, moj školski prijatelj Mirabel Matičić. Nazočio sam kada su ga odvozili u takozvanu bolnicu u Borovo Commerce, nadao sam se da bi on tamo mogao bolje proći nego da je s nama. Međutim, svi znamo kako je to završilo, njega su vjerojatno ubili kao i sve ranjenike, a mi smo preživjeli. Posljednjih par dana napuštali smo naš položaj, jer nismo imali vezu s ostatkom obrane Borova naselja, nismo znali ni da se Vukovar predao, jer je bilo sve odsječeno. Povlačili smo se više puta ne znajući što da radimo. Onda smo se povukli u tvornicu Borovo. U međuvremenu su četnici upali u Borovo Commerce i ubili sve ranjenike. Predali smo se postrojbama tzv. JNA. Oni nisu toliko dopuštali da nam četnici priđu – ispričao je Franjić koji je potom završio u logoru Stajićevo, a potom u logoru Sremska Mitrovica.

U autobusu su nas tukli, nismo znali gdje idemo. Kod Zrenjanina su nas smjestili na neku farmu. U staju, na beton, a uoči dolaska Crvenog križa početkom prosinca ubacili su nam malo slame i neke deke. Svakodnevno su nas ponižavali i premlaćivali. Nisu nam dali ni da idemo na toalet. U drugoj polovini prosinca prebačen sam u Sremsku Mitrovicum gdje je bar bilo toplo. Na nas stotinu bila su dva mala toaleta i jedan umivaonik, u hrani je bilo nafte i žive, puno ljudi se razboljelo. U veljači 1992. godine došli su u sobu i rekli da pokupim stvari. Mislio sam da idem na ispitivanje, ali su mi vozači u autobusu rekli da idemo na razmjenu u Hrvatsku – prisjeća se svog križnog puta Zlatko Franjić.

Nakon razmjene Franjić je došao u Zagreb, gdje ga je dočekala sestra, međutim nije mogao ostati dugo, već je sjeo u vlak i otišao u Vinkovce. “Nisam želio ostati kod kuće, odmah sam se prijavio u 109. brigadu, međutim govorili su mi da je tek deset dana otkako sam izišao iz logora. No, želio sam dalje i prošao sam mnoga ratišta, da bih poslije Oluje završio na bolovanju, nakon čega su me umirovili”, rekao je Franjić.

Napisao: Mario Kokaj

Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!

tekst-i-fotografija

1 Comment on Priča Zlatka Franjića-Pače

  1. tomy rosy brazilac // 16/11/2015 at //

    Bravo.brate!

Comments are closed.

This site is protected by wp-copyrightpro.com

Copyright © Hrvatsko Obrambeno Štivo 2017 All Rights Reserved. 

%d blogeri kao ovaj: