Novo!

Propagandni rat se ne dobija šutnjom!

Dragi Striče,
ovaj put ne želim pisati o Vučiću, Šešelju, Srbskom pozorištu u EU i
odgovoru našeg Predsjednika Vlade. Sve je vidljivo, kako bismo danas
rekli transparentno i sve se zna, bar s naše strane.
No Hrvatska ima stalni problem, neovisno što kažem da je on vidljiv i jasan,
a to je Srbsko nastavljanje prljave političke igre, na koju mi reagiramo u
rukavicama. Prekinuti i jednom za svagda “začepiti” usta mrziteljima Hrvatske
i njihovu plaću za Srboslavijom, njihovim lažima, o kojima vrapci već živ živ
po krovovima nikako nije moguće dok se u samoj Srbiji ne dogode promjene.
No to se bez vanjskog pritiska, bilo koje, pa i vojne vrste, jer
Carl Philipp Gottfried (or Gottliebvon Clausewitz kaže:
“Rat je samo produžena ruka politike”, neće dogoditi mirnim
već krvavim putom. Bojim se da je to žalosno i da je to istina.
Koliko god da se u Srbiji, stidljivo ponekad pojave iskrice razuma, one su
vezane za plać nad samim sobom i svojom sudbinom.
Stoga, našoj unutarnjoj a posebno vanjskoj politici ne predstoji ništa
drugo, ako ne želimo da se ponove događaji iz 1991. – 1995. nego
da i mi počnemo igrati “prljavo” u političkom smislu.
“Prljava igra” s naše strane MORA BITI JEDNA I JEDINA A TO JE
ISTINA. Što više istine o Srbima iznesemo, o njihovim lažima i 
bolesnim mitovima, to ćemo lakše dobiti ovaj (propagandni) rat
koji SrboGoebbelsi vode.
Baš gledam, prije neku večer, najave za filmove na TV i jedan od
njih će biti i film koji sam već gledao “Prljavi igraju prljavo”.
S kriminalcima duha i uma nema u rukavicama. Njima treba
odgovoriti na njihov način, kriminalni, nabijajući im na nos i pokazujući
cijelom svijetu tko su oni i što su. Sve dok mi, a posebno naši političari
koji se pojavljuju u inozemstvu u “rukavicama” jesu mirotvorci s
maslinovom grančicom u kljunu goluba, dotle će sve više i više bolesnici
uma i Srbskih laži, sve više i više pljuvati svoje lažljive, bolesne rijeći.
Da smo 1991. u “rukavicama” samo gledali i slijegali ramenima
danas bi imali Bana opet raskomadana i Žikino kolo na Harmici.
Prosto mi nije jasno kako više mogu. Valjda im je to genetski usađeno
od izvora samog problema. Pisah o Maričkoj bitki i teškom porazu Srbske
vojske, kada ih je jedva 800 (po turskim izvorima) a 5.000 (po Srbskim)
smazalo za zajutrak, 60.000 pijane razularene bande, raspojasanu, slobodno
mogu reči četničku “najjaču vojsku” u tom dijelu Europe.
Takvih i inih priča naslušasmo se toliko da smo skoro udavili svoje
mozgove u njima. No, ispalo je da je Dobrica Ćosić bio potpuno
u pravu. Srbi nisu ništa drugo do šaka jada koja je lažima, generacijama i
stoljećima u svojim glavama uspjela stvoriti neke mitove, neke
priče i Srbske junačke narodne pesme koje je pisao V.S.Karadžić,
nota bene na ijekavici i kradući ih od drugih narodnih pjesnika. No
to je njihov a ne naš problem, to, mislim na krađu.
Ukazao sam na početak problema u misaonom sklopu ludila
Srbske mitomanije i da je to Marička bitka.
Večeras, neovisno o mojim zaključcima, listajući i “brsteći” mrežu
dođoh do interesantnog webnog mjesta:
Tko želi, neka ga pročita cijelog, uz moje prethodno mišljenje,
naglašavam moje, da iako je cijeli tekst pisan relativno prihvatljivo
sa strane povjesnih zbivanja, ne zaboravimo da ga Srbin piše i
njegove zaključke, da je za sve krivo nevrijeme i oluja i napad u
zoru bez najave, jer kao to nije “sportski” i “fer” u ratu, pa su
Turci morali čekati da se pijanice rastrijezne, vrijeme poboljša, i onda da
se još poslože da ih ova Srbadija pokolje. Jer to bi bio rat a ovako je
za poraz krivo vino i nevrijeme a ne BEŽANIJA.
Svaka čast Turcima, mogli bismo nešto od njih naučiti kako se ratuje.
Tko ne želi baviti se time, mislim čitanjem cijelog članka, iako je poučan
za razumijevanje Srbalja, jer poznavanje neprijatelja je 1/2 pobjede,
evo samo nekoliko citata koji nedvosmisleno kažu od kada u Srbskoj istoriji
postoji mentalni problem koji se zove ISTINA.
Stoljetno ne suočavanje s istinom, njenim posljedicama i razumijevanje
uzrok-povod-posljedica, danas je ne Srbski nego naš Hrvatski problem.
Dakle mi imamo, a ne oni problem. I naš problem se zove Srbi.
Po meni značajni citati članka:
“Provincijalni vlastelini, koji su opljačkali državu i narod po zakonu, a time
se čak javno hvale, ne mogu da se oslobode svoje palanačke sujete. Gramzivo
gutaju sve pred sobom, verujući da će tako ispuniti sopstvenu prazninu.
Mediokriteti upravljaju nacijom. Ludaci na vlasti leče svoje komplekse.
Kriminalci na vlasti brane oteti kapital. Malograđani uništavaju demokratske
institucije. Skorojevići rastaču nacionalne veličine, foliranti vode državu u propast.
Demokratski parlamentarizam se pretvara u manipulativni totalitarizam političke
oligarhije. Neoliberalizam se završava tajkunizacijom društva. Gde je istorijska
greška? Kada smo pogrešili? Kada je počela naša nesreća? Moramo uzroke našeg
današnjeg stradanja potražiti u daljoj prošlosti. Pogledajmo neke istorijske
paralele. Možda, ipak, na vreme nešto valjano i naučimo. Nešto što nam može
danas pomoći da pronađemo put izbavljenja.”…
“Dakle, podsetimo se kako se odvijala nadaleko čuvena Marička bitka. Bitka
koja je trebala da odluči sudbinu hrišćanstva. Mislim da je važno da je,
baš u ovom trenutku, izvučemo iz zaborava. Vrlo je poučna. Naravno, za one
koji hoće da mudro uče na lošim primerima drugih….”
“Turci nisu imali nikakve šanse da se odupru. Ali promućurni Lala-Šahin
nije hteo da izvrši povlačenje iz prestonice, dok ne utvrdi koje su namere
Srba. Iskusni vojskovođa je dobro poznavao srpski mentalitet i predvideo
je šta će se dogoditi. A dogodilo se ono što nikako nije smelo da se dogodi.
Kada su se susrele Vukašinova i Uglješina vojska na Marici, svi oni su bili
toliko oduševljeni što su uspeli da stignu tačno na zakazano mesto i vreme
u tolikom broju da je to uzeto kao povod za bučnu proslavu i veselje. Razlog
više su imali u saznanju da su njihove vojne snage bile nekoliko puta veće
od snaga turskih branitelja. Čvrsto ubeđeni da će lako i bez velike muke
savladati sledećeg dana mnogo slabijeg neprijatelja, srpska vojska je otpočela
unapred slavlje. Prešavši preko postojećeg mosta na levu stranu Marice, srpske
snage su se ulogorile i onda otpočele gozbu, piće i odmor. Poneseni brojnošću i
obodreni dotadašnjim uspesima, srpski ratnici i njihove vođe su se bahato
raspojasali i postali su nehajni, samouvereni i razulareni. Ismejavali su i ponižavali
svoje neprijatelje, duboko verujući da će ih ujutru razbiti. Toliko su bili neoprezni
da nisu stavili nikakvu stražu oko logora, da su konje sakupili u ergelu na jednom
mestu da se nahrane i napoje, a ratnici su pri gozbi i na počinku otpasali oružja i
poskidali oklope. Kada je blaga jesenja veče utonula u noć, smeh, pesma i zdravice
oko logorskih vatri su polako jenjavali i odmah iza ponoći je umorna vojska konačno
zaspala. Obavešten od uhoda kako se ponaša srpska vojska, prepredeni vojskovođa
Lala-Šahin je shvatio da smesta mora da izvrši prepad i da nanese veliki poraz
usnuloj vojsci.”….
….
“Panika i rasulo nespremne vojske bilo je njegovo ubojito oružje koje
mu je donelo sigurnu pobedu nad mnogobrojnijim neprijateljem. I sreća
je pratila Turke, jer se nešto iza ponoći spustila takva snažna oluja sa obilnom
kišom,vetrom i grmljavinom da je to dovelo do još većeg nereda u logoru.
Ne čekajući da prestane oluja, Turci su pred zoru silovitim konjičkim prepadom
upali u logor, praveći takvu pometnju i paniku, da nije došlo do nikakvog
organizovanog srpskog otpora. Za nepun sat vremena turska konjica je zapalila
logor, posekla veliki broj mamurnih ratnika i ostatak naterala u begstvo.
Na nesreću, mnogi koji su se dali u begstvo utopili su se u reci Marici jer
nisu znali da plivaju. …”
i na kraju zaključak tekstopisca što čeka Srbiju
…”Nema više čekanja. Svi Srbi moraju ponovo u školu života. Učenjem i vežbanjem
moramo pobediti srpski mentalitet. Tvrdim da imamo veliki potencijal i veliki talenat
koji se neracionalno koriste. Srbi moraju da nauče da pragmatično razmišljaju.
Nema više mitomanije. Moramo se civilizovati i modernizovati. Duhovno se pročistiti.
Moramo se disciplinovati. Moramo naučiti da poštujemo red, rad i zakon.. Našu ingnioznost,
duhovitost, dobrotu, neposrednost i naivnost treba da podarimo svetu koji se umorio i
kome je dosadno. To su naše prednosti. Verujem da Srbi to mogu.
Zato i živim u Srbiji. Bar nam nije dosadno.  (naglasio I.Č.)”
Pisano 10. srpnja 2008.
Dakle zaključak poštovani moji čitatelji, ne samo da se ništa nije od 2008. do
danas 2018. , dakle u punih 10 godina nije promijenilo u Srbskim
glavama, neovisno o “iskricama mudrosti” koje po neki put, onako same
od sebe bljesnu, nego je stanje i ponašanje Srba prema nama Hrvatima sve
gore i gore.
Stoga jedino što nam preostaje je “Prljavi igraju prljavo”.
Jaka i stalna međunarodna aktivnost na iznošenju ISTINE o
Srbima i njihovoj laži, njihovoj mitomaniji.
Propagandni rat se ne dobija šutnjom i osmjesima, več
mačem riječi. A riječ siječe jače, po neki put, nego bilo
kakav mač. Naš mač mora biti istina o Srbima i njihovim
mitomanijama i lažima, a hvala Bogu toga na vagone.
Kako smo dobili Domovinski rat oružjem metala i srca
i ljubavi za Domovinu, tako moramo dobiti i ovaj propagandni rat.
Propagandni ratovi se ne dobijaju šutnjom.
Izvor: Ivan Čavrak

1 Comment on Propagandni rat se ne dobija šutnjom!

  1. Dragan Jagodić // 31/08/2018 at 12:44 // Odgovori

    Odličan prikaz.

Vaš komentar:

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: