Novo!

Pupovac pred sveučilišnim tribunalom!

Premda stvorena „vjerom i mačem” hrvatskih branitelja, na žalost, Hrvatska nije (o)branjana „perom i knjigom” institucionalizirane akademske elite (HAZU, Sveučilište i dr.). Štoviše, umjesto ispred, akademska se elita našla iza, pače i protiv vlastita naroda. S tim u svezi, u kontekstu dramatična oblikovanja nove Vlade, disonantno je odjeknula pobuda DAMIRA BORASA, rektora Sveučilišta u Zagrebu, glede vraćanja 1990-ih „prognane ćirilice” u pučke škole. Ponikla na zagrebačkome Filozofskom fakultetu gdje se „već dulje vrijeme raspravlja u kontekstu problema nastalih s postavljanjem ćiriličnih ploča u Vukovaru”, rektorova pobuda izazvala je proturječna reagiranja.

Jedno je sigurno, izimpučkoškolske i kulturološke, ona je i neskrivene ideološko-političke naravi. Naime, zanemarivanjem uzročno-posljedičnoga reda stvari, „vukovarska ćirilizacija“ motri se posve izolirano, onkraj dramatičnih procesa nedovršene etape nacionalno-političke integracije. Zbog toga, kontekstualizirana podvalnom pričom pro et contra „ćirilizacije Vukovara“ – na tragu Pupovčeve skandalozne epistemologije (v. moto) – otkriva se da je rektorova pobuda (ne)svjesno u funkciji obrane „zločina(ca) za pisaćim stolom“.

Riječ je o velikosrpskome projektu „Srbi kao ključ“ (1993.), koji je, zahvaljujući tzv. „mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja“, postao čvrstom sastavnicom (o)pozicionalne politike „novoga smjera“ (2000. – 2016.). Pod agendom ERASMUS GILDE (1993.-1988.), opisankao „ubojiti spoj politike i lingvistike“ (Branimir Pofuk), projekt je autorizirao Milorad Pupovac. Spomenuta agenda, čiji je utemeljitelj i harni promicatelj lijevo-liberalna elita zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, obilježena je parapolitičkim stožerom koji kriminalizira Domovinski rat (1991.-1995.) i, s tim u svezi, zatire svaku ideju hrvatske nacionalne države (Ivan Biondić). S obzirom na to, tragom „Velebitne“, „Riječke” i „Mimarijanske izjave” (2013.) ter teza „Vukovarska povelja slobode“ (2014.) i „Vukovarskog apela“ (2015.) — po crti projekta STOP PARTITOKRACIJI – SLOBODA HRVATSKOJ NACIJI! — marom Koordinacije braniteljskih udruga „Bastion Vukovar” objelodanjuje se sveučilišnoj zajednici

ZAHTJEV

ZAUZDAJMO ZLOČIN(CA) ZA PISAĆIM STOLOM

1. Motreći Srbe i Hrvate „u njihovoj završnoj i po svemu tragičnoj fazi nacionalno-političke integracije», po crti skandalozne episteme (v. moto), Pupovac neupitno uspostavlja sljedeću aksiomatiku: (1) „Hrvati i Srbi nisu nikada živjeli zajedno bez trećeg“; (2) „Srbi u Hrvatskoj imaju permanentnu suverenu, tj. autonomnu političku volju“, (3) „Hrvati i Srbi u Hrvatskoj nisu pomirili svoje nacionalne interese“. (4) „Civilni život Srba u Hrvatskoj je oskudan u mnogim aspektima”. Iz obzorja nacionalno-političke integracije, nedvojbeno je riječ je o dokumentu velikosrpske (vulgo: četničke) posvjedočenosti, koji obilježava poznati „Krestićev poučak“ (1995.). Naime: „Duhovno jedinstvenim, ostalim Srpstvom, Srbima Hrvatske bila je strana i neprihvatljiva hrvatska državna ideja. Ne samo stoga što je u osnovi te ideje bilo stvaranje velike hrvatske države, koja je bila u sukobu sa idejom Srba u širenju postojeće srpske države, već Srbi Hrvatske nisu mogli niti hteli da prihvate takvu ideju [političkog hrvatstva ili hrvatske nacije – op. a.] pre svega zato što je ona pretpostavljala u nacionalnom pogledu jedinstvenu Hrvatsku“.

2. Predstavljen na poznatom veleizdajničkom „mimarijanskom“ skupu “Srbi i Hrvati“ (Zagreb, 1993.), Pupovčevim „ključem“ bitnije je obilježena tzv. „mirna hrvatskog Podunavlja“ (1996. – 1998.). Povijesno gledano, ta je reintegracija preslik poznatoga Khuenova modela „naroda u narodu“, odnosno “države u državi“. Naime, bolnim razornim kompromisima — uz parapolitički sustav (Srpsko Narodno Vijeće, Zajedničko Veće Opština i sl.) — iznjedren je SDSS, proizvod nedvojbene velikosrpske (vulgo: četničke) baštine. Obilježen kao „etnička stranka s građanskim predznakom“ — sastavnicom klijentelističko- koruptivne partitokracije — kao „balvan u peti hrvatskog parlamentarizma”, svojim «drvenoželjeznim» (u)strojem, SDSS-a drobi i potire hrvatski državni suverenitet i nacionalni identitet. Tako se (i) „petogodišnji moratorij (1998.- 2003.) o učenju najnovije hrvatske povijesti u školama na srpskom jeziku” skandalozno protegao do današnjih dana. Naime, upravo prema opisanome Pupovčevu „ključu“, podunavski Srbi u Republici Hrvatskoj „imaju svoje udžbenike i poučavaju noviju povijest na svoj način, drukčiji nego u hrvatskim knjigama. Izostavili smo poglavlje o Domovinskom ratu jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat.” (Vojislav Stanimirović). I dok bi u „normalnoj“ državi ako ne Vlada padali barem ministri (prosvjete i uprave), pod okriljem otuđene elite „slučajne države“ (Zoran Milanović), posebice u navalnom kontekstu SANU-memoranduma (II.), otvoreno se kultivira iredenta. Zamjenom teza, svekoliki je (ne)svjesno poticani apartheid vješto prebačen na kolosjek pro et contra „ćirilizacije Vukovara“.

3. Vjerojatno, nazirući spomenuti „ključ“, u ozračju raspada Jugoslavije 1990-ih, Pupovac se sâm predstavlja «kao jedan od Srba u Hrvatskoj koji, s ostalim Srbima na prostoru Jugoslavije” – polazeći od upitne antifašističke baštine – „želi oformiti modernu nacionalnu srpsku politiku». S tim u svezi SNV se priljubljuje novoutemeljonoj Antifašističkoj Ligi Republike Hrvatske, koja je odvjetak Antifašističke Lige Jugoistočne Evrope (Titoslavije). Po toj crti u Saboru ovih dana (veljača, 2016.), Pupovac uspostavlja rasno-klasni aksiom „Ako je išta Hrvatskoj od Srba dano – dan je antifašizam“. Na taj način, glede koalicije s navodnom ljevicom, Pupovac urbi et orbi „inaugurira antifašizam kao jedinstvenu integraciju velikosrpskih i komunističkih ideja, radi podčinjavanja i razaranja novonastale hrvatske države“ (Marko Ljubić). Svekolikim (pret)političkim djelovanjem od objave samostalnosti Republike Hrvatske, kao dosljednji promicatelj velikosrpskih političkih interesa u Hrvatskoj, Pupovac »onemogućava hrvatskim Srbima da postanu dijelom hrvatskoga političkog naroda« (Davor Gjenero). Na taj način, zabacivanjem razlike između „naroda“ i „nacije“, tragom „identitetskog“ (v. tablicu), zasvjedočen je „konstitucijski kaos“ (Ivan Padjen), čime je Ustavom onemogućeno konstituiranje „hrvatske nacije”. Naime, nacija predstavlja ukupnost državljana (pojedinaca), koji se pridržavaju jednoga te istoga ustava i koja je razliku od pojedinaca (građana) nositelj suvereniteta. Upravo, bez hrvatske nacije po crti „konstitucijskoga kaosa” — provodeći veleizdajničku politiku „novoga smjera” — (o)pozicijska partitokracija brodi mutnim zapadno-balkanskim vodama, dovevši državu na rub moralnoga, društvenog i gospodarskog bankrota.

4. Vodeći računa o svekolikome (pret)političkom djelovanju, Hrvatsko Nacionalno Etičko Sudište (HNES) optužilo je Pupovca „za djela izdaje nacionalnih interesa Hrvatske”, sažimajući etičku osudu u 13 točaka, u kojima se ističe da je kao „zastupnik Srba u Hrvatskoj od početka Domovinskog rata stao na stranu agresora i okupatora”. I dok će se HNES-u pripisivati fašistoidni „desni gard“, glede najviša antifašističkog državnog vrha, Pupovac se prepoznaje raspirivateljem (anti)fašističke histerije. Naime, prepoznavajući ga kao onoga koji „ni izbliza nije veliki zagovaratelj pomirbe Hrvata i Srba kako to nekada želi pokazati“. Štoviše, bez imalo zadrške, obilježen je kao „etnobiznismen i reketar hrvatske vlade“ (Ivo Josipović). Po toj crti napokon je krenula (i) kritika Pupovca iz redova srpske etničke manjine. Naime, prihvaćen kao poželjni koalicijski partner, (o)pozicijski ga je establishment učinio onim „što je danas – bogati, arogantni ucjenjivač hrvatske vlasti i Srbin po zanimanju, na muci srpskog naroda od kojeg se već davno odmetnuo” (Milan Rodić). Inače, u DORH-u je otvoren podeblji „Dossier Pupovac“, kojega, uz zamračivanje i otuđivanje manjinskog novca, posebice bolno obilježava prikrivanje ratnoga zločina („slučaj Šreter“).

5. Međutim, onkraj spomenuta zanimanja glede njegova lika i djela, kao „ubojiti spoj politike i lingvistike“, the best Serb nužno postaje predmetom sveučilišnoga tribunala. Ukratko, kao znanstvenik (i) kao šef Katedre za primijenjenu lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Pupovac se mora bezuvjetno suočiti sa „zločinom za pisaćim stolom“. Naime, zločinački projekt „Srbi kao ključ“, zasigurno je sastavnica njegove sveučilišno-znanstvene zauzetosti: „Od kraja 80-tih godina aktivan je u procesu demokratizacije, antiratnim aktivnostima domaćim i međunarodnim političkim aktivnostima. Četiri je puta biran za zastupnika u Hrvatskom saboru. Autor je preko stotine znanstvenih i stručnih radova. [….] Osim lingvističkih radova i predavanja, objavljivao je radove i držao predavanja s područja međuetničkih odnosa, manjinskih pitanja i političkih odnosa u regiji jugoistočne Evrope”.

6. Gornja životopisna crtica predstavlja Pupovca gotovo idealnim tipom znastvenika—političara. Njegovo znanstveno i političko žitije stalno je u žarištu „glavnih političkih događanja, kombinirajući pri tome sintezu političkoga i znanstvenoga angažmana sa svrhom da ostavi dojam kompetentne i stručne osobe” (Jure Zovko). Povrh toga, nakon pravaškoga zastupnika Ivana Gabelice, vjerojatno je prvi retor hrvatskoga Sabora. Naime, „malo je ljudi koji govore tako čist, ispravan i od prvog do zadnjeg slova smislen hrvatski jezik. Rečenice koje izgovara mogu ravno u tisak“ (B. Pofuk). Ukratko, Pupovčev je govor “najnjegovanija, ortoepski najispravnija, najčišća hrvatska varijanta” (Velimir Visković). Međutim, valja dodati, potonji mu dar namiču „hrvatski vukovci“ koji su njegov materinji zavičajni idiom („vlaška ijekavica“) uzeli za osnovicu govornoga standarda. Navodno, od svih prihvatljivih idioma za osnovicu jedini je „šansu“ imao tada „najprimitivniji”, koji je bio posve neprikladan „za izgradnju jezičnog instrumenta moderne civilizacije” (Dalibor Brozović).

7. S obzirom na skandaloznu paraepistemologiju (v. moto), Pupovčev se projekt „Srbi kao ključ“ nedvojbeno registrira kao „zločin za pisaćim stolom (crimen ex machina scriptoria). Naime, njemu kao znanstveniku, pače i nositelju kolegija „epistemologija lingvistike”, vjerojatno nije nepoznato da je objašnjenje pojmova gotovo abeceda svakoga znanstveno-stručnog rada. Na to nas još opominje i poznata Descartesova dicta stavom da istinito može biti samo ono što je jasno i evidentno (clare et distincte). Nasuprot tome, upozorava još starokineska uzrečica, „pogrešni pojmovi vode u rat“. Potonje, ovih dana potvrđuje Pupovac svojim alarmantnim svjedočenjem u Saboru: „A sada smo na rubu ne samo da šaljemo verbalne metke jedni prema drugima nego da se počnemo tući, samo je pitanje tko će to prvi napraviti“. Budući je za nj „antifašizam temelj društva“, za alarmantno stanje odgovoran je dakako „puzajući fašizam u Hrvatskoj“. Zapravo, oglednom zamjenom teza, onkraj Ortegina načela (v. moto), Pupovac se tako nužno usklađuje s nadaleko poznatom „apologijom laži“ Dobrice Ćosića – oca srpske nacije.

8. Glede rečenoga Pupovčev se „ključ“ raskri(nka)va jednažbom: „Krivotvorenje hrvatske povijesti — nastavak velikosrpske ideologije” (Mate Artuković). Naime, otkako je na Hrvatskome saboru (1861.) pokrenuto pitanje statusa srpske manjine u Hrvatskoj — glede proturječnih geopolitičkih interesa velesila — oni je punih stotinu trideset godina pokušavala dijeliti hrvatski suverenitet s većinskim narodom. Međutim, vodeći računa o dvije strukturalne razine u razvoju etnosa: «narodne zajednice» (do koje, kao etnička manjina, dopiru Srbi u Hrvatskoj) i «nacionalne zajednice» (koju kao «političke Hrvate», tvore svi njezini državljani–građani), teritorij po etničkom i povijesno-državnom pravu čini individualno i privatno vlasništvo HRVATSKE NACIJE, koji ne može biti podijeljen između dvije ili više nacija. Upravo, donošenjem tzv. „mirnodopskoga“ Ustava Republike Hrvatske (1997.), gdje je bio presudan Pupovčev ucjenjivački glas, njegovim se „ključem“ dramatično zabravljuje završna etapa nacionalno-političke integracije.

9. Zbog toga rečeni „zločin za pisaćim stolom“, opisan kao „ubojiti spoj politke i lingvistike“, postaje predmetom ETIČKOGA KODEKSA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU (2007.). Naime, svojom paraepistemom Pupovac bjelodano zlorabi Pravo na akademsku slobodu. Dakle: “Članovi fakultetske zajednice kao dio akademske zajednice u svojim istraživanjima trebaju biti vođeni idejom slobode znanstvenog stvaralaštva te izvršavati svoje tradicionalno pravo ispitivanja i kritiziranja društvenih vrijednosti u duhu objektivnog i poštenog traganja za istinom te stjecanja i distribucije znanja” (čl. 8, st. 1). Suprotno potonjem, Pupovčev „ključ“ nužno rezultira „krivotvorenjem“. Naime: „U znanstvenom i istraživačkom radu neprihvatljivo je svako krivotvorenje (falsifikacija)“, čime se „namjerno podese ili tendenciozno protumače rezultati znanstvenog istraživanja“ (čl. 18, st. 1 i 2). Zabacujući Ortegino načelo (v. moto), unaprijed bezpogovornim pravom na istinu, Pupovac se navrće „mutivodi [koji] ništa tako ne mrzi kao analizu» (Thomas Mann).

10. Glede očigledne Pupovčeve paraepisteme opisanu „ubojitom spoju politike i lingvistike“ — uz onemogućavanja pristupa nekoj političkoj javnoj funkciji — u demokratskoj bi državi takvima i znanstvena zajednica za sva vremena zalupila vratima. Stoga, ako već DAMIR BORAS nije kao dekan Filozofskoga fakulteta — tragom „zločina propusta“ (crimen non faciendi)

—sada je kao rector magnificus Sveučilišta u Zagrebu dužan pokrenuti „Postupak pred etičkim povjerenstvom“. Riječ je o zahtjevu: „za davanje mišljenja o sukladnosti određenog djelovanja ili ponašanja s načelima i pravilima Etičkog kodeksa“ (čl. 33., st. 1 i 2). Samom najavom pokretanja etičkoga postupka, nalazeći se u šah-mat poziciji, teško da bi Pupovac (do)čekao etički pravorijek. Štoviše, uz mogući institut „nagodbe“ — izim znanstvene zajednice — mogla bi se očekivati javna isprika (mea culpa maxima) hrvatskom narodu i, posebice, njegovoj više od stoljeća tragično instrumentaliziranoj manjinskoj zajednici. Na taj način, onkraj mu interesa (o)pozicijske partitokracije, nakon zabravljene zapadno-balkanske (č)etničke, Pupovac–pokajnik simbolički bi odključao vrata zapadno-europske liberalne demokracije.

11. U tom pravcu, umjesto pučkoškolskoga „povratka ćirilice“, rektorova sveučilišna pobuda — tragom suglasja s općim europskima stavovima o totalitarnima režimima — konačno bi pobudila toliko željkovani proces lustracije, najprvo i najpače „u znanosti i obrazovanju jer se radi o temeljima svakog društva pa i hrvatskog”. Naime, “nezamislivo je u bilo kojoj demokratskoj i razvijenoj zemlji sudjelovanje u tim djelatnostima izvan konteksta nacionalnih interesa i vrijednosti, nezavisno od političke opcije kojoj se pripada” (Stjepan Šterc). Međutim, pored znanstvene, kad je riječ o lustraciji

— kontekstom nedavna povijesnoga susreta u Havani rimskoga pape Franje i ruskoga patrijarha Kirilla — rektorova bi pobuda mogla imati (i) šire ekumensko značenje. Naime, kao „patrijarh“ malene Hrvatske Starokatoličke Crkve —motreći iskustva Pupovca kao „sekularnoga patrijarha“ SPC-e — rektor može, s tim u svezi, potaknuti širi ekumenski dijalog. Dakako, riječ je o stvarnoj ulozi Katoličke crkve u Hrvata i Srpske pravoslavne crkve u kontekstu dramatične završne etape hrvatske nacionalno-političke integracije.

12. S obzirom na to — tragom izvornih pravaških nadahnuća (na čijem je tragu ministar Zlatko Hasanbegović) — postavlja se teza: Pod egidom britanskoga „evangelikalnog ekumenizma” (Peter Küzmič) — onemogućujući ostvarbu starčevićanske hrvatske nacije (politički kroatizam) — strossmayerovski jugoklerikalizam (etnojezični jugoslavizam) otvorio je prostor velesrpsko-svetosavskom ekspanzionizmu (Srbi svi i svuda), koji je poražen u Domovinskom ratu (1990.-1995.), što je omogućilo da hrvatski politički narod (hrvatska nacija) više ne piše povijest „iz tuđe“ nego „iz vlastite glave“. U tom kontekstu, uz «Rezoluciju Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu» (2009.), iznimno je važan dokument «Sjećanje i pomirenje: Crkva i grijesi prošlosti» (2000.). Po toj crti, onkraj (anti)fašističke histerije (SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU!), primjerene rasprave valjalo bi usmjeriti geslom STOP PARTITOKRACIJI – SLOBODA HRVATSKOJ NACIJI!. Sve bi to, vjerojatno uz nezaobilazni referendum, trebalo pridonijeti ustavnoj promjeni in capite et membris, koje bi, umjesto zapadno-balkanske (č)etničke, bile pisane po mjeri zapadno-europske liberalne demokracije.

NAMJESTO ZAGLAVKA

(A) Umjesto dvojbene pučko-školske: VRATIMO ĆIRILICU, sveučilišno- lustracijskom pobudom: ZAUZDAJMO ZLOČIN(CA) ZA PISAĆIM STOLOM, hrvatska institucionalizirana akademska elita — glede završne etape nacionalno-političke integracije — po prvi put odlučno nastupa ispred vlastita naroda (nacije). (B) S obzirom na to, nakon sramne kapitulacije i agonije, konačno se zatvara trodeseljetni SANU-memorandumski krug (1986. – 2016.). Naime, svojedobno je svjedočio HAZU-ov čelnik: «još nemamo posve zaokruženi i cjelovit, povijesni i politički, a ne samo ekonomski odgovor na taj srbijanski Memorandum» (Jakov Sirotković, 1996.).

(C) Zatvaranjem spomenuta kruga, kojega in nuce legitimira Pupovčev „ključ“, skraćuju se muke u porađanju hrvatske nacije. Kako je „nacija svakodnevni plebiscit“ (Ernest Renan), onda u tom mukotrpnom porađanju, ako ikad — upravo sada i ovdje — treba očekivati organizirano djelovanje instucionalizirane akademske elite.

(D) U tom kontekstu, rektorova pobuda zasigurno može priskrbiti svesrdnu potporu sveučlišne, braniteljske i svekolike hrvatske javnosti. Naime, konačno je „došlo vreme da prestanemo biti predmetom slavoserbskih experimentaciah», tako da će — stekliški kazano — „ovi okrinkani urotnici proti Hervatskoj, sami na sav glas vapiti da su bili glupani, nemo blago, kadno su Hervatsku izdavali» (Ante Starčević, 1867.).

Izvor: Milenko Bađžin

1 Comment on Pupovac pred sveučilišnim tribunalom!

  1. Informatičar je dekan Filozofskog fakulteta!? Gosp. Boras (http://www.ffzg.unizg.hr/osdr/wp-content/uploads/2012/09/CV_Boras.pdf) je inače i dva puta bio mentorom gđe Živane Heđbeli, rođene u Bitoli, i djelatne za Dokumentu, koja je 2015. postavljena za direktoricu Hrvatskog državnog arhiva (http://daz.hr/doc-dr-sc-zivana-hedbeli/).

Comments are closed.

%d blogeri kao ovaj: