Novo!

Ratno ozračje protiv hrvatske državne misli!

Gledajući razvitak Republike Hrvatske, druge hrvatske države u XX. stoljeću, možemo zaključiti da je desetotravanjski naraštaj bio na ispravnom putu, jer isti je duh vodio i nove hrvatske naraštaje koji su početkom 1990. pod hrvatskim zastavama s povijesnim kockastim grbom ponijeli na svojim leđima obnovljenu hrvatsku osloboditeljsku borbu i, jednako kao pola stoljeća ranije, svoje živote uzidali u temelje nove hrvatske države.
Povijest se u potpunosti ne ponavlja, ali temeljne potrebe jednoga naroda i njegova područja mogu dovesti do sličnih pojava i do sličnih formulacija. Iako odbijam nostalgično gledanje u prošlost, nikada nisam odbijao pouke prošlosti. U tome se slažem s prosudbom koja glasi: “Povijest zna biti nevjerojatno nemilosrda prema svima koji nisu spremni iz nje učiti”, koju je izrekao u listopadu 1988., u Hrvatskoj kulturnoj zajednici u Stuttgartu, tadašnji hrvatski oporbeni političar dr. Franjo Tuđman u svom predavanju “Povijest rješavanja hrvatskog pitanja u obzorju samoodređenja naroda i integracije u slobodnom svijetu”.

Međutim, hrvatski narod nije mogao izvršiti neophodno potrebnu, široku i iskrenu raščlambu desetotravanjske revolucije, da bi iz nje izvukao pouke za svoju budućnost, jer nije bio slobodan. Hrvatsku povijest onoga razdoblja pisali su neprijatelji hrvatske države i oni Hrvati koji su sudjelovali u strukturama Titove vlasti. Na hrvatskom području rat nije nikada prestao, jer su pobjednici iz 1945. stalno nastojali uništiti i sam spomen na četverogodišnje postojanje hrvatske države. Zato su zastupnici hrvatske državne neovisnosti bili prisiljeni ograničiti se na stalnu obranu temeljne činjenice, Nezavisne Države Hrvatske, kao do tada jedinog ostvarenja hrvatske državnosti u novom vijeku.

U podmuklom ratnom ozračju protiv hrvatske državne misli, što je vladalo donedavna, a ni danas nije još posve nestalo, svako priznavanje hrvatskih pogrešaka i zločina – a tih uvijek ima u oružanim sukobima – neprijatelj bi iskorištavao za osudu hrvatskog osloboditeljskog djelovanja i za opravdanje nasilnog nametanja druge, Titove Jugoslavije. Stoga je još uvije nedorečena objektivna raščlamba razdoblja Nezavisne Države Hrvatske.

Dr. Franjo Tuđman, povjesničar po struci, samo se je u opoziciji i u predizbornoj borbi uspio uzdići iznad ustaško-partizanskoga građanskog rata koji se od 1941. do 1945. vodio istodobno sa srpsko-hrvatskim nacionalnim ratom u okviru II. svjetskog rata, oružane borbe velikih međunarodnih ideoloških, strategijskih, političkih i gospodarskih sučeljavanja. U već navedenom predavanju dr. Tuđman je rekao:

“Gledano kroz povijesnu perspektivu, hrvatski narod je bio za Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali nije bio za Pavelićev poredak u njoj. Pa ni ova činjenica da je narod bio za NDH ne može biti inkriminirajuća. Vladavine u jednom narodu su prolazne, a često puta i nametnute. NDH se u tom pogledu nije ništa razlikovala od brojnih država u kojima je bila nametnuta nenarodna vlast…”

Ovo priznanje služi mu na čast, bez obzira je li bilo iskreno ili taktički potez za dobivanje pomoći od hrvatskih nacionalista, koju je trebao u borbi što ju je ispravno predviđao. Zatraženu je pomoć dobio tada u mnogo većoj mjeri nego što ju je u sličnom položaju 1941. dobio dr. Ante Pavelić od tada većinske Hrvatske seljačke stranke kad je proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Osim rijetkih pojedinaca, hrvatski marksisti nisu pružili svoju pomoć Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim danima njezina opstanka.

Ali nova hrvatska vlast prestala je raditi na prebrođivanju ustaško-partizanskog sukoba iz doba II. svjetskog rata čim se osjetila sigurnom i u uvodnom, povijesnom dijelu Ustava nametnula je posve nepotrebno svoje pristrano gledanje na ustaško-partizanski rat koji je pola stoljeća ranije razdirao hrvatsko narodno tkivo i pomogao je neprijateljima u rušenju hrvatske države i stvaranju nove, ovaj put ne samo diktatorske nego i totalitarne vladavine.

Kratka usporedba između 1941. i 1990. može nam poslužiti za bolje razumijevanje današnjih poteškoća Republike Hrvatske.

Deseti je travnja revolucionaran čin, energičan prekid s postojećim stanjem, iako uglavnom bez prolijevanja krvi. U socijalnom i gospodarskom pogledu, u prvom razdoblju nove države promjene su bile male i uglavnom postupne. U političkom, naprotiv, bile su brze i korjenite, često bezobzirne i nepotrebno oštre.

Na tu oštrinu utjecali su samo djelomično unutrašnji čimbenici, dok je glavni poticaj dolazio od stranih sila. S jedne strane talijanski imperijalizam nastojao je iskorištavanjem domaćeg srpskog pučanstva odvojiti od Hrvatske što širi pojas uz Jadransko more, da bi ga pretvorio u talijanski zaljev s jakim mostobranom za daljnje napedovanje prema istoku.

Bio je to pokušaj ostvarenja mussolinijevske koncepcije novoga rimskog carstva talijanske narodnosti, uglavnom na račun naroda Balkanskog poluotoka. Istodobno je u sjeveoistočnim dijelovima Hrvatske, Njemačka iskorištavala tamošnju do tada miroljubivu njemačku manjinu, da iz tih kao i iz susjednih mađarskih, srpskih i rumunjskih karajeva stvori u malome ono isto što je na račun Poljske i Ukarjine nastojala stvoriti u velikom: novo njemačko kolonijalno carstvo, (što je u svom djelu “Mit dvadesetog stoljeća” predlagao Alfred Rosenberg, fanatični mrzitelj svih Slavena).

Pritisnuta tim imperijalističkim porivima, razumljivo je da se je Hrvatska žurila da riješi pitanje unutrašnjih neprijatelja kako bi se lakše obranila od vanjskoga pritiska. Međutim, razumljivo ne znači da je bilo opravdano, pa ni razumno, i nakon pada hrvatske države 1945. hrvatska osloboditeljska borba teško je trpjela od te hipoteke. Za razliku od srpskih komunista, koji su obustavili svoj sukob sa srpskom desnicom nakon kratkog i veoma krvavog osvetničkog razdoblja i kasnije se s njom i povezali, hrvatski su komunisti pogreške, poteškoće i zločine hrvatske strane u ustaško-partizanskom sukobu stalno podgrijavali i uspjeli su nametnuti mišljenje da su ti ekscesi nuždan i bitan dio hrvatskoga osloboditeljskog djelovanja.

Na toj polustoljetnoj promidžbi lijevih snaga, ne samo srpskih nego i jugoslavensko-hrvatskih, temelje se današnje protuhrvatske predrasude mnogih zapadnoeuropskih i američkih krugova. Ta je promidžba bila toliko uspješna da su upravo zapadnoeuropski i američki krugovi, koji bi po svojim općim pogledima trebali prihvatiti pokušaje hrvatskog naroda da stvori svoju slobodnu državu, bili najuporniji branitelji jugoslavenske diktature i Titova komunističkog jednoumlja. Tako je pobjeda hrvatske oporbe na travanjskim izborima 1990., te izbor bivšeg komunista, a kasnije disidenta dr. Franje Tuđmana za predsjednika Republike Hrvatske bila objavljena u zapadnim sredstvima javnog priopćavanja kao pobjeda “nacionalista”

Tuđmana, u kojem je kontekstu naziv “nacionalist” imao neprikriveni prizvuk nacizma.
Zanimljivo je da su samo njemački politički krugovi shvatili bit te pobjede, no njemačka je vlada morala biti veoma oprezna u svojim odnosima prema Hrvatskoj, da ne bi bila optužena da pomaže svom bivšem savezniku iz razdoblja II. svjetskog rata u obnavljanju hrvatskog fašizma. To možda razjašnjava veoma nespretnu i nesretnu intervenciju njemačkih pravnih stručnjaka u izrađivanju planova za teritorijalnu autonomiju srpskog pučanstva u dijelovima Hrvatske, što je uz Vance-Owenov plan 1991. za okončavanje rata između Republike Hrvatske i Jugoslavenske narodne armije, temelj stvarne amputacije tih dijelova Hrvatske.

Ta je intervencija ujedno i pravni presedan monstruoznog Nacrta sporazuma o Krajini, Slavoniji, južnoj Baranji i zapadnom Srijemu od 18. siječnja 1995., koji su izradili američki veleposalnik Peter Galbraith i ruski veleposlanik Leonid Kerestedžijanec, i koji prijeti da će se pitanje kninskih Srba pretvoriti u rak-ranu Balkana i ubuduće sprečavati normaliziranje odnosa između Srbije i Hrvatske.
Da je nakon svršetka II. svjetskog rata Hrvatska uživala samo malo slobode i da je mogla izvršiti iskrenu raščlambu svojih pogrešaka i propusta, ne bi bila sučeljena s teškim predrasudama 1989.

Kad se srušio europski komunizam i kada je zatim, 1990., oporba uspjela srušiti u Hrvatskoj komunističku diktaturu na demokratski način. Hrvatski antifašisti, koji misle da su 1945. Bili pobjednici, svojim prihvaćanjem i stalnim obnavjanjem protuhrvatske crne legende iz II. Svjetskog rata, snose veliku odgovornost za poteškoće na koje danas nailazi Republika Hrvatska u svojim odnosima sa zapadnim svijetom. To je stanje posebno neopravdano, jer se od samoga početka na čelu nove države i na gotovo svim važnijim položajima nalaze ljudi koji dolaze s ekstremne ljevice i koji su prvih dvadesetak godina Titove vlasti bili djelatni protivnici Nezavisne Države Hrvatske i svakoga odcjepljenja Hrvatske od Jugoslavije.

Za razliku od NDH Republika Hrvatska nije nastala revolucionarnim načinom nego evolutivno, u okvuru postojećih zakona, demokratskim putom. Upravo zbog toga evolutivnog načina, ona nije nastojala brzo i oštrim rezom riješiti ni politička, ni ustavna, ni gospodarska, ni socijalna pitanja. Hrvatsko je odcjepljenje posljedica postupnog procesa, naprije kao odgovor na politički pritisak i prijetnje savezne jugoslavenske vlade i na srpsku pobunu u dijelovima Hrvatske, a zatim na masovnu vojničku ofenzivu Jugoslavenske narodne armije.

Otvorena agresija Srbije protiv Republike Hrvatske nastupila je tek nakon strane intervencije. Najprije su u svibnju 1991. posjetili Beograd (ali ne Zagreb) gospoda Jacques Delors, predsjednik tadašnje Europske gospodarske zajednice, i Jacques Santer, predsjednik luksemburške vlade. Njihov je naglašeni cilj bio spriječiti raspadanje Jugoslavije, koje su strane obavještajne službe prorokovale bar jednu godinu ranije. Ponudili su novčanu pomoć od jedne milijarde dolara za ublažavanje jugoslavenske gospodarske krize i obećavali su da će Jugoslavija biti primljena u Zajednicu (iako po gospodarskim i političkim kriterijima nije bila za to kvalificirana) ako se održi kao jedinstvena država.

Gospodin Santer je tada izjavio da Zajednicu zanima samo pristup Jugoslavije, a ne, kao što je tada izjavio, ulazak pregršta malih država, tj. samostalnih sastavnih republika tada još postojeće Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Iz usta predsjednika vlade jedne države koja je po površini i po pučanstvu manja od svih jugoslavenskih republika osim Crne Gore, ta je izjava dala neobično šaljivu notu u inače veoma ozbiljnom stanju.

Mjesec dana kasnije, 21. lipnja 1991., tadašnji državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država, gosp. James Baker, izjavio je da je očuvanje integriteta Jugoslavije prioritetni interes američke vlade. Dakle, ni slobodna izborna pobjeda Hrvatske demokratske zajednice niti njezini pokušaji da proširi prava Hrvatske u okviru labave jugoslavenske federacije s nekim konfederalnim elementima, nisu tada bili prihvatljivi ni briselskoj tehnokraciji ni vladi Sjedinjenih Država. Da su tada Bruxelles i Washington ponudili petomilijunskoj Republici Hrvatskoj doslovce isti Nacrt za autonomiju koji su 18. siječnja 1995. izradili za pobunjene Srbe u kninskom i glinskom kotaru koji ne broje više od 200.000 duša, bojim se da bi nova hrvatska vlast objeručke prihvatila ponudu bez obzira na mišljenje hrvatskih nacionalista koji su tada, kao i sada, bili uvjereni da nikakav jugoslavenski okvir ne može na dulji rok osigurati Hrvatskoj slobodnu budućnost.

Jugoslaviju kao zajedničku državu nisu srušili ni Tuđman ni HDZ, tada jedini priznati i ovlašteni predstavnici Hrvatske, nego Srbi i Jugoslavenska narodna armija, uz potpuno nerazumijevanje i političko-ideološke predrasude Washingtona i Bruxellesa. Ni u ratu koji je nakon toga protiv Hrvatske započela Jugoslavenska narodna armija vodstvo nove, demokratske Republike Hrvatske nije se borilo za rušenje Jugoslavije, nego je uglavnom s improviziranim, dobrovoljačkim snagama branilo hrvatski narod od potpunog uništenja. Pojedini koraci nove hrvatske vlasti prema potpunoj neovisnosti, dolazili su kao odgovor na srpski oružani ustanak i vojnički pritisak JNA.

Ali već prije otvorene vojničke ofenzive JNA protiv Republike Hrvatske jugoslavensko rješenje nije bilo ostvarivo. U raščlambi hrvatskog procesa prema neovisnosti napisao sam potkraj 1990.:

“Sama koncepcija jugoslavenske konfederacije smrtno je ranjena 17. kolovoza 1990. kad su “migovi” Jugoslavenske narodne armije spriječili da helikopteri ministarstva unutrašnjih poslova Republike Hrvatske nastave svoj let prema Kninu, gdje su trebali pojačati mjesnu miliciju i zaustaviti širenje pobune kninskih četnika. Još jednom pokazalo se je da svaka središnja vlast iskorištava Srbe u Hrvatskoj s ciljem da stavi Hrvatsku u podređeni položaj i tako stvarno, iako ne uvijek i namjerno, onemogući Hrvatima izgradnju slobodnog suvremenog i naprednog društva.”

Svjestan sam da je za hrvatsko rodoljublje, a posebno za hrvatsku romantiku, ljepše pisati o svjesnim borcima za hrvatsku neovisnost, ali za hrvatsku politiku u hladnom, materijalističkom svijetu, u kojemu se osim novca i materijalnih dobara poštuje samo sila, istina će nam više poslužiti. I danas, nakon svih ratnih strahota, Tuđman koji je korak po korak, pod pritiskom premoćne sile napadača, vodio Hrvatsku prema neovisnosti, u tom materijalističkom i egoističkom svijetu uživa manje simpatija od Slobodana Miloševića, glavnog organizatora oružanog napada najprije na Hrvatsku, a zatim i na Bosnu i Hercegovinu. Misloševića danas, kad su Srbi osvojili veći dio područja koje žele uključiti u Veliku Srbiju te koji su to područje na najbrutalniji način etnički očistili, u slobodnom svijetu nazivaju čovjekom o kome ovisi mir, a Tuđmana zato što ne želi mirno pristati na amputaciju jedne trećine područja Republike Hrvatske, samo što ne proglašavaju ratnim huškačem i krivcem za nastavak rata.

Možemo se upitati zašto je međunarodna zajednica ipak priznala hrvatsku neovisnost. Nema dvojbe da su za to priznanje zaslužni i Vatikan i Bonn koji su prvi priznali Hrvatsku kao neovisnu državu. Željeli su, naime, omogućiti međunarodnoj zajednici jači utjecaj na krvavi ratni sukob na području Hrvatske (tada u Bosni još nije bilo rata), računajući da bi time ratne operacije formalno izgubile značenje unutrašnjeg jugoslavenskog sukoba. No ti taktički potezi ne bi bili dovoljni da vodstvo zapadnog svijeta nije željelo prikriti svoju nedosljednost i prebaciti na međunarodnu zajednicu političku odgovonost za namjeravano priznavanje srpskih vojničkih osvajanja i već provedenih etničkih čišćenja, što se tada pričinjavalo lakšim ako srpsko-hrvatski sukob izgubi značaj unutrašnjega jugoslavenskog pitanja i pretvori se u međunarodni rat u kojemu je uvijek moguća promjena granica u korist pobjednika.

Kako je pak Bosna u posljednji čas istupila iz jugoslavenskog saveza, od straha da bi mogla ostati sama u srpskom zagrljaju, a Sloveniju su zapadne sile ionako željele priznati neovisnom, jer Srbi nisu htjeli imati nikakvih veza s njom, sve tri republike istodobno su priznate neovisnim državama. Tako zapadni svijet nije bio prisiljen da se suoči sa specifičnim hrvatskim pitanjem koje je ostalo i nadalje dijelom općejugoslavenskog rješavanja. To pokazuje da su se zapadna središta moći i nadalje nadala da će prekidom rata doći do postupnog zbližavanja tih novih država i do stvaranja nove južnoslavenske zajednice, u nešto izmijenjenom obliku. Nisu naime računala s dinamikom stvaranja Velike Srbije i s promjenama koje je predstavljalo otvaranje novog bojišta u Bosni i Hercegovini.

Nevjerojatno je da ni nakon strahota srpskog osvajanja većega dijela Bosne i Hercegovine, u kojemu su najveće žrtve bili bosansko-hercegovački muslimani koji su se za vrijeme srpskog napada na Hrvatsku držali po strani, zastupnici jugoslavenskog rješenja na Zapadu nisu shvatili da je upravo Jugoslavija kao okvir za širenje Srbije odgovorna za sukobe, te je ponovno nastoje obnoviti. Ideju je stavila u promet poznata američka novinarka lijevoga usmjerenja gospođa Flora Lewis u člnaku “Jugoslavensko je rješenje Jugoslavija”, objavljenom u pariškom listu International Herald Tribune, koji izlazi na engleskom jeziku i ima veoma dobre veze s američkim intelektualnim, političkim i obavještajnim krugovima, tako da nije isključeno da se radi o pokusnom balonu.

Flora Lewis tvrdi da je međunarodnoj zajednici ponestalo ideja, no da je ipak, na kraju svega, jedino rješenje za Jugoslaviju – Jugoslavija, konfederacija koja bil bila manje čvrsta od stare federacije, ali bi ipak povezivala sve te dijelove. Rat se predviđao i nije bio neizbježan, tvrdi Flora Lewis, i dodaje da su velike sile trebale voditi intenzivniju diplomaciju. Pri tome gospođa Lewis ne spominje da su i Washington i Bruxelles bili veoma djelatni u Beogradu neposredno prije početka rata protiv Slovenije i Hrvatske, i da su odbili slovenske i hrvatske zahtjeve za većom slobodom unutar Jugoslavije zastupajući kruti status quo. Nakon tolikih ljudskih i materijalnih žrtava, koje su velikim dijelom posljedica pogrešne politike zapadnih središta moći, posve je neprihvatljivo prijeći spužvom preko svega i nametati rješenja koja danas više nisu ostvariva. Takvi prijedlozi služe samo da se izbjegne konačno rješenje koje bi uzelo u obzir da nakon svega što se dogodilo Srbija i Hrvatska ne mogu živjeti u jednoj državi koja je prouzročila toliko nevoljla i jednoj i drugoj strani, što građanska ljevica na Zapadu još uvijek nije shvatila.

To nerazumijevanje građanske ljevice očituje se osobito u pogledu problema Srba u Hrvatskoj. Problem Srba u Hrvatskoj nije nastao spontano, niti je posljedica pogrešaka sadašnje hrvatske vlade, kojih je svakako bilo, pa ni srpsko-hrvatskog rata iz doba NDH, iako su ostale nezacijeljene rane i na jednoj i na drugoj strani. Pravi je razlog u stavu srpske nacionalne inteligencije prema Srbima izvan Srbije. Ta inteligencija nikada nije nastojala izgraditi kulturnu autonomiju za te Srbe, nego ih je iskorištavala za teritorijalno širenje Srbije.

Izvor: Ivo Korsky,

“Iz ideala, u stvarnost”

12625806_10205483215859820_797707827_n

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: