Novo!

Hrvatski mučenici

REVOLUCIONARNI LIK I DJELO STIPE JAVORA

Stjepan_Javor

Piše: Ivan GABELICA

Sanguis martyrum, semen christianorum. Krv mučenika, sjeme kršćana. Tako su govorili stari kršćani. Iz smrti narodnih mučenika, rađa se sloboda naroda. Zahvaljujući toj činjenici, hrvatski je narod uspio opstati u svojoj domovini i osloboditi se neprijatelja, koji su kroz tisućljeće na nj nasrtali, htijući ga podpuno iskorijeniti, a njegovu zemlju sebi prisvojiti. Među istaknutijim mučenicima, koji su iz naraštaja u naraštaj svjesno žrtvovali svoj život, da bi Hrvatska mogla živjeti, bio je Stjepan Javor.

Javor je rođen u Brinju, u Lici, 27. studenoga 1877. godine. On nije završio visoke škole, imao je formalno samo četiri razreda pučke škole, ali je svojim životom i radom pokazao, što može bistar, moralno neiskvaren i marljiv seoski mladić postići. Do svoje šesnaeste godine ostao je na selu, živeći tipičnim seljačkim životom svoga kraja, a onda je krenuo u svijet u potrazi za poslom. Radio je fizičke poslove u Austriji, Mađarskoj, Češkoj, Srbiji i Rumunjskoj. Radeći, učio je i sticao naobrazbu, kako gospodarsku ( trgovina i poduzetništvo ), tako i političku. Godine 1913. vratio se je u Hrvatsku, a od 1920. stalno živi u Zagrebu. Ušteđenom glavnicom otvara trgovinu vatrogasnom opremom i posluje sa svim hrvatskim krajevima, uključivši i Bosnu i Hercegovinu. Tako postaje poznat i ugledan čovjek u hrvatskomu narodu, osobito u gradu Zagrebu.

Politički put Stjepana Javora

Nastanjivanjem u Zagrebu, Stipe Javor se djelatno uključuje u politiku. On o tomu na glavnoj raspravi pred Sudbenim stolom u Zagrebu, koji odgovara sadašnjem Županijskom sudu, 18. svibnja 1931. kaže: »Ja sam pripadao Stranci prava od 1920. godine, a inače sam kao sin staroga stekliša ( pravaša – op.I.G.) simpatizirao sa Strankom prava od malih nogu» (1). Ta Stranka prava, odnosno punim imenom Hrvatska stranka prava, kako se je tada nazivala Čista stranka prava, bila je iznimka među ostalim hrvatskim političkim strankama. Odbacujući dosljedno jugoslavenstvo i sveslavenstvo, čvrsto je stajala na čistomu hrvatskom stajalištu i svom svojom djelatnošću zalagala se je za uspostavu nezavisne hrvatske države. Na tomu programu okupljala je i radnike i seljake, ali i najbriljantnije hrvatske intelektualce onoga vremena, kao što su dr. Mile Budak, prof. dr. Milan Šufflay, prof. dr. David Karlović, prof. dr. Fran Milobar, prof. dr. Bare Poparić i drugi. Ali Javor, vidjeli smo, ističe ne samo, da je u Hrvatsku stranku prava stupio 1920., nego i da je «kao sin staroga stekliša» s njom simpatizirao «od malih nogu». Dakle, pravaštvo je za nj ne samo osobno uvjerenje, nego i obiteljska tradicija, predaja otaca, s kojom je on od rođenja srastao i kojoj se ni pod kakvim okolnostima ne smije iznevjeriti. I zaista se nikada nije iznevjerio.

Zbog svoga tako odlučnoga držanja u obrani hrvatske narodne samobitnosti i državne nezavisnosti, spremnosti na žrtvu, osobnoga poštenja i nadarenosti, Javor je ubrzo postao vrlo ugledan u pravaškim političkim redovima.

Zato je bio biran za predsjednika Građanskoga kluba Hrvatske stranke prava i oblasnoga zastupnika za oblast Zagreb. Kao istaknuti pravaš, u godini 1927. i 1928. u više je navrata javno nastupao u Zagrebu, s poznatim pravaškim imenima ( Pavelić, Budak, Milobar, Karlović i sl. ), i tumačio politička stajališta Hrvatske stranke prava.

U svomu političkom radu postao je blizak suradnik dr. Ante Pavelića, koji je stvarno bio glavni politički čimbenik u toj političkoj stranci, iako je formalno bio njezin podpredsjednik. O njegovu je radu Javor imao izvanredno povoljno mišljenje. To proizlazi i iz njegovih riječi, koje je, kako piše «Hrvatsko pravo», izrekao 1. siječnja 1928., čestitajući Paveliću u ime Građanskoga kluba Novu godinu, prema kojima on «drži, da će rad g. dr. Pavelića, koji je tako rekući poslije prevrata ( 1918. – op.I.G. ) uskrisio Stranku prava, doživjeti i podpuni uspjeh i slobodu hrvatskog naroda, pa mu zato želi sretno novo ljeto». Ove riječi, ali i drugi dokazi, demantiraju tvrdnje Eugena- Dide Kvaternika i njegovih prijatelja, prema kojima je početkom listopada 1927. u Hrvatskoj stranci prava stvarno, iako ne i formalno, nastao raskol, jer su na sjednici Vijeća te stranke Pavelić, Budak, David Karlović i još neki predlagali, da Pavelić kao zastupnik sudjeluje u radu beogradske Narodne skupštine, dok su se tomu Milobar, Javor i Branimir Jelić odlučno protivili, pa je pobijedilo stajalište Pavelićeve skupine samo s četiri glasa većine.

Po tomu bi ispalo, da Javor nije odobravao Pavelićevu politiku, što on sam, vidjeli smo, izričito poriče. Branimir Jelić ništa ne piše o ovomu događaju, ali Pavelića naziva motorom svih njihovih revolucionarnih podhvata (5), pa time neizravno pobija Didu Kvaternika, koji svoje tvrdnje o suprostavljanju Paveliću proteže na cijelu pravašku mladež.

Ali o sjednici Vijeća Hrvatske stranke prava, koja je održana 3. listopada 1927., na kojoj se je raspravljalo o Pavelićevu sudjelovanju u radu beogradske Narodne skupštine, izvijestilo je i «Hrvatsko pravo». Kako ono izvješćuje, nakon rasprave je «velikom većinom zaključeno, da zastupnici izabrani na listini «Hrvatskoga bloka» ( Trumbić i Pavelić – op. I.G. ) imadu izvršavati dobiveni mandat i vršiti parlamentarni rad», a nigdje ne spominje, da je Javor uopće sudjelovao u raspravi o toj stvari. Dakle, tvrdnje Dide Kvaternika o Javorovu suprostavljanju Pavelićevoj politici, odnosno o njihovom političkom razmimoilaženju, puka su izmišljotina taštoga i politički uvrijeđenoga čovjeka.

Radićeva politička kapitulacija, kojom je on godine 1925. priznao Vidovdanski ustav, teško se je dojmila, praktički, cijeloga hrvatskog naroda.

Hrvatska stranka prava, koju, već je rečeno, stvarno predvodi dr. Ante Pavelić, shvatila je, da hrvatskomu narodu dolaze još teži dani i da se treba pripremati za ilegalni rad, pa čak i za oružanu borbu. S tim pripremama započeto je još prije lipanjskoga atentata na hrvatske narodne zastupnike. Uspostavljaju se političke sveze s inozemnim državama, s predstavnicima potlačenih naroda u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca ( Macedonci, Albanci i Mađari ) i pojačava rad s mladeži, koja treba činiti glavnu okosnicu u borbi hrvatskoga naroda za slobodu. Pravaška sveučilišna mladež bila je organizirana u Hrvatskom akademskom pravaškom klubu «Kvaternik» i pod vodstvom Branimira Jelića naglo se je širila među sveučilišnom mladeži, a od 1926. proširila je svoje djelovanje i na srednjoškolsku mladež. Nešto prije toga organizirana je i građanska i Hrvatska pravaška radnička mladež. Na čelu te pravaške radničke mladeži bio je Stanko Hranilović do svoga odlaska u emigraciju 13. svibnja 1928.. Nakon toga vodstvo te mladeži su preuzeli Marko Hranilović, mlađi brat Stankov, Mijo Babić i Matija Soldin. Unutar te mladeži osnivane su ilegalne petorke, a jednu od tih petorki sačinjavali su Marko Hranilović, Mijo Babić, Matija Soldin, Zvonimir Pospišil i Dragutin Križnjak. Prema iskazu Antuna Hercega, što ga je dao na glavnoj raspravi, na čelu te petorke, kako mu je pričao Gustav Perčec, stajao je Marko Hranilović. Ta hrvatska revolucionarna mladež se je već od 1927. godine počela ilegalno naoružavati, predviđajući da dolaze dani, kada će se hrvatski narod samo oružanom borbom moći osloboditi srpskoga jarma. Jasno je, da pravaška mladež nije ove podhvate poduzimala sama na svoju ruku, nego sa znanjem vodstva Hrvatske stranke prava ili barem jednoga njegova dijela. Naime, Hrvatska stranka prava je imala pročelnika za rad s mladeži, a taj pročelnik bio je Stjepan Javor. Na glavnoj raspravi Marko Hranilović ga naziva delegatom, «koji je kontrolirao rad omladine, dolazio na sastanke, predavanja itd.». Javorov iskaz je na toj istoj glavnoj raspravi nešto drugačiji, pa tvrdi, «da sa radničkom pravaškom omladinom nije bio u vezi», ali da je bio «sa strane vodstva određen pročelnikom omladine i gledao je, da sva pravaška omladina zajednički radi».

Dakle, on je koordinirao rad sve pravaške mladeži, njegove ovlasti bile su čak i šire nego što bi to proizlazilo iz Hranilovićeva iskaza, pa je sigurno bio upućen i u cjelokupni ilegalni rad te mladeži i bio jedan od najpovjerljivijih ljudi u stranci.

Pripreme za oružanu borbu

Lipanjski atentat i događaji, koji su iza njega slijedili, jasno su pokazali, da su pravaške procjene razvitka političke situacije u Hrvatskoj podpuno ispravne, pa je još odlučnije nastavljeno s ilegalnim organiziranjem i naoružavanjem. Radi pripreme za oružanu borbu Pavelić je, zajedno sa skupinom najpovjerljivijih političkih suradnika, pokušao u listopadu 1928. osnovati «Hrvatski domobran», kojemu bi tobože bila zadaća, «da razvija tjelesno i duševno zdravlje svojih članova». To je bio fiktivni cilj, sadržan u njegovim pravilima, koja su bila priložena uz zahtjev državnim vlastima, da odobre rad društva. No, prema njegovim stvarnim, ali prikrivenim ciljevima, «Hrvatski domobran jest hrvatska narodna državotvorna organizacija, koja radi svim sredstvima na tome, da se uspostavi posve samostalna i Nezavisna Država Hrvatska, na cijelom hrvatskom narodnom i povijesnom području». Naravno, jugoslavenske vlasti su očito prozrele ovu namjeru, pa nisu dopustile osnivanje «Hrvatskog domobrana», te su Pavelić i njegovi suradnici počeli 16. studenoga 1928. izdavati povremenik pod istim imenom. Među tim najpovjerljivijim Pavelićevim suradnicima, s kojima je sastavljao ustav i pravila rada «Hrvatskoga domobrana», bili su Stjepan Javor, Gustav Perčec i Gabrijel Kruhak.

Dalji događaji razvijali su se strjelovitom brzinom. Kralj Aleksandar Karađorđević je 6. siječnja 1929. ukinuo Vidovdanski ustav, oduzeo narodu sva politička prava i slobode, svu vlast preuzeo u svoje ruke i proglasio osobnu diktaturu. Političke stranke su bile raspuštene, a sama upotreba hrvatskoga imena bila je zabranjena. Pavelić i njegovi suradnici već sutradan su odgovorili na taj kraljev nasilnički čin. Dana 7. siječnja iste godine u Zagrebu je, kako se tvrdi u literaturi, osnovan tajni Ustaški pokret, koji je protiv srpske diktature odpočeo borbu oružanim putem. Među njegovim osnivačima bio je i Stjepan Javor. Da ne budu uhićeni, Hrvatsku su odmah iza toga napustili Branimir Jelić i Gustav Perčec i emigrirali u Austriju, a onda je to zbog istih razloga 19. siječnja 1929. učinio i dr. Ante Pavelić, koji je bio neosporni vođa Ustaškog pokreta. Kako piše sam Pavelić, u slučaju da njemu bude onemogućeno stajati «u izravnoj vezi sa središnjicom u Zagrebu» bilo je određeno, «da Stipe Javor, jedan od najaktivnijih članova naše stare Starčevićeve stranke, čovjek četrdesetih godina, veliki rodoljub i borac», održava s njim vezu i da ga zamjenjuje. Na drugom mjestu naziva ga prvakom «pokreta u domovini». Branimir Jelić mu pripisuje nešto skromniju ulogu, pa ga naziva «naš pouzdanik za grad Zagreb». Ovo nije rijedka pojava u memoarskoj literaturi, da dva pisca o istom događaju ili osobi različito pišu, jer oni pišu na temelju pamćenja, a u tomu su neke pojedinosti zaboravili. Stoga nas ne smiju iznenaditi stanovite razlike u prikazivanju Javorove uloge u Ustaškom pokretu. U svakomu slučaju, Stipe Javor je bio povezan s ustaškim prvacima u emigraciji.

I tako je protiv jugoslavenske velikosrpske vlasti započela oružana borba, za koju su pravaši već nekoliko godina sazrijevali i pripremali se. U toj borbi bili su odlučni i spremni na najveću žrtvu. Cilj im je bila slobodna i nezavisna hrvatska država. Kako tvrdi Antun Herceg, jedan od suoptuženih i osuđenih u kaznenomu postupku protiv Marka Hranilovića, Matije Soldina i Stjepana Javora, «Perčec mu je već u prvoj polovini lipnja god. 1928. govorio, da je potrebno, da se Hrvati organiziraju, da se slože sa svim neprijateljima Srba u cilju slobodne Hrvatske». Stjepan Javor je optužen i osuđen, između ostaloga, i zato što je Stjepanu Horvateku, također jednomu od suoptuženih i osuđenih, govorio, «da nešto treba poduzeti, ako se hoće riješiti ove gamadi ( velikosrpske vlasti – op.I.G. ), jer bez krvavih gaća nema slobode». Na zločine srpskih vlasti ustaše su odgovarale atentatima na istaknute ličnosti režima, na oružničke i redarstvene postaje i sl. Dana 22. ožujka 1929. u večer u Zagrebu je, u Deželićevu prilazu, ustrijeljen Toni Schlegel, ravnatelj dioničkoga društva «Jugoštampa», mason i Jugoslaven, za kojega se držalo, da je po njegovu savjetu uvedena šestosiječanjska diktatura. Zagrebački gradonačelnik dr. Stjepan Srkulj je na sjednici gradskoga zastupstva 23. svibnja 1929. izvijestio, da će kralj Aleksandar uskoro posjetiti Zagreb i odsjesti u dvorcu Brezovici. Ocijenivši, da bi taj posjet bio politički štetan za hrvatski narod, ustaše su odmah, čim su saznale za kraljev dolazak, podmetanjem paklenih strojeva oštetile mostove na cesti, koja ide prema Brezovici, pa se je kralj uplašio i nije došao u Zagreb. U noći između 5. i 6. kolovoza 1929. ustaše su također podmetnule eksploziv pod zgradu vojarne Savske oružničke pukovnije u Zagrebu, Branimirova broj 19, i izazvali paniku i štetu većih razmjera. To su samo neki od podhvata, što su ih ustaše poduzele, a koji su svijetu jasno govorili, da Hrvatska još uvijek nije pokorena i da će borba biti teška i krvava. Radi dobivanja oružja i uputa za dalji revolucionarni rad Marko Hranilović i još neki njegovi suborci u više su se navrata sastajali s ustaškim prvacima, naročito s Perčecom, u inozemstvu. Početkom ožujka 1929. Javor je posjetio Pavelića u Beču, kojom zgodom ga je izvijestio o stanju Ustaškog pokreta u domovini i primio upute za dalji rad. Javor se je u inozemstvu sastajao i s Jelićem.

Hapšenje i suđenje

Naravno, jugoslavensko redarstvo je pratilo sve sumnjive osobe, a takvi su bili svi oni, koji su se prije proglašenja diktature isticali hrvatskim radom i mišljenjem. U takve su svakako spadali Javor, Hranilović, Soldin i ostali glavni optuženici u kaznenomu postupku, koji se je vodio protiv njih, pa su bili i uhićeni. Javor je uhićen 31. listopada 1929., a isto tako i Hranilović i Soldin. U zatvoru su bili strahovito mučeni i izjave su davali pod prisilom. O mučenju Stjepana Javora već je pisano u «Političkom zatvoreniku», pa je nepotrebno opet opisivati, kako su ga mučili. Općenito se može reći, da su političke zatvorenike u zatvorima Kraljevine Jugoslavije grozno zlostavljali. Mnogi su pod mukama izdahnuli, a bilo je slučajeva, da su mrtve bacali s 3. ili 4. kata, kako bi njihovu smrt prikazali kao samoubojstvo, što se, na primjer, učinilo godine 1929. s Husnijom Čengićem u Sarajevu ili u veljači 1930. s Josipom Poropatom u Zagrebu. Po zlostavljanju političkih uhićenika osobito je bio poznat šef zagrebačkoga redarstva dr. Janko Bedeković. Zahvaljujući snažnoj tjelesnoj građi, Stjepan Javor je uspio preživjeti do glavne rasprave torturu, kojoj je bio podvrgnut. Ali su mu i na glavnoj raspravi, iako je od uhićenja prošlo 18 mjeseci, bile po nogama rane, koje su «ispod okova curile». No, mogli su ga lomiti i mučiti koliko su i kako su htjeli, ali njegov duh nikako nisu mogli slomiti. On je bio jači od njihove mržnje i zloće. Javor je ostao i u patnji vjeran svojim idealima. U tomu je njegova veličina. Isto se može reći i za Hranilovića i Soldina. To je pojava, koju redovito susrećemo i kod drugih ustaških revolucionaraca, koji za svoje uvjerenje odlaze u smrt ili na doživotnu robiju bez suze u oku ( Oreb, Begović, Pospišil ). Što znači Titovo teatralno držanje pred sudom u usporedbi s ovim herojima duha? Ali Titovo se držanje reklamira, a o ovim se hrvatskim rodoljubima i herojima i u hrvatskoj državi šuti.

Javoru, Hraniloviću, Soldinu i ostalim optuženicima suđenje je započelo 4. svibnja, a završilo 22. lipnja 1931. godine. Ušavši u sudnicu, na početku glavne rasprave, Javor je, na zaprepaštenje sudskoga vijeća, klicao Hrvatskoj, što su ostali optuženici prihvatili. Dr. Ilija Jakovljević tvrdi, da je uzviknuo: «Živjela slobodna Hrvatska! Živio dr. Maček!». Novinar Vilim Peroš piše, da je povikao: «Živjela slobodna i nezavisna država Hrvatska!». Što je točno uzviknuo, danas je na temelju nepodpune dokumentacije teško utvrditi. Ali jedan i drugi uzvik u onim političkim prilikama i zatvorskim okolnostima bio je herojski čin, a za jugoslavensku vlast svetogrđe, koje se kažnjava teškom kaznom. Jakovljević je bio jedan od branitelja u tomu kaznenomu postupku, pa je mogao osobno čuti, što je Javor, a za njime i ostali optuženici, uzviknuo. Maček je bio jedan od Javorovih branitelja, pa je klicanje Mačeku mogao biti i čin osobne zahvalnosti. U to vrijeme i ustaše su mislile, da se Maček bori za hrvatsku državnu nezavisnost, pa ne bi bilo ništa neobično, da mu i one kliču kao jednomu od narodnih vođa. To bi sve govorilo u prilog, da je istinita Jakovljevićeva tvrdnja. Ali pod pojmom slobodna Hrvatska Maček i Hrvatska seljačka stranka su mislili na hrvatsku autonomiju unutar Jugoslavije, pogotovo nakon 1936. godine, kada je to Jakovljević pisao. Jakovljević, koji je kasnije završio u partizanima, bio je u to vrijeme član Hrvatske seljačke stranke, pa je imao interesa Javorov golemi moralni kapital iskoristiti za tu stranku. Nasuprot tomu, ustaše su se uvijek služile izrazima nezavisna Hrvatska, nezavisna država Hrvatska ili slobodna i nezavisna država Hrvatska, da bi time naglasili, da ne će nikakvu ni federaciju ni konfederaciju u okviru Jugoslavije, nego podpuni raskid svih državnopravnih sveza sa Srbijom. To je pravaška duhovna baština, koja je bila sastavni dio Javorova bića. Stoga je nezamislivo, da on kao pravaš i ustaša ne bi upotrijebio baš te izraze i da ne bi klicao, kad se je već odlučio na taj junački čin, i dr. Anti Paveliću, kojemu su ustaše bile fanatično odane. Zato držim, da je istina ono, što Vilim Peroš piše. Javor je misli hrvatske državne nezavisnosti bio dosljedan na cijeloj glavnoj raspravi i za cijeloga svog života. Kad ga je predsjednik sudskoga vijeća pitao, čiji je državljanin, Javor, a isto tako i Hranilović i Soldin, je odgovorio: «Ja sam državljanin države Hrvatske!». To je značilo, da oni ne priznaju nikakvu Jugoslaviju.

Sudska osuda objavljena je 30. lipnja 1931. Marku Hraniloviću, iako je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio maloljetan, i Matiji Soldinu izrečena je smrtna kazna vješanjem. Obješeni su 25. rujna 1931. u dvorištu Sudbenog stola, današnjega Županijskog suda, u Zagrebu. Ostali su osuđeni na ukupno 114 godina i šest mjeseci robije. Stjepan Javor je pak osuđen na 20 godina robije. Stol sedmorice je potvrdio ove drastične osude, nad kojima se je hrvatska javnost zgražala. I dok su Hranilovića i Soldina vješali, Javor je, a tako i drugi osuđenici, koji zbog duljine kazne nisu pušteni iz pritvora, upućen u okovima u kaznionicu u Lepoglavi, a kasnije je premješten u Srijemsku Mitrovicu. Ukratko bi se moglo reći, da je osuđen zbog svoga sastajanja s Pavelićem u inozemstvu i primanja preko Hranilovića uputa od Perčeca, u svrhu poduzimanja ilegalnih podhvata za odcjepljenje Hrvatske iz sastava Jugoslavije; zbog primanja oružja i njegove raspodjele drugim osobama i zbog nagovaranja drugih osoba, da se priključe borbi, koju vodi dr. Ante Pavelić, kao i da spriječe kraljev dolazak u Zagreb.

Javorova smrt

Javor je i u kaznionici nastavio s borbom za ljudska prava, u ovomu slučaju za prava osuđenika. Zbog toga je bio stalno zlostavljan, pa je u više navrata štrajkao glađu, te je njegovo nekad snažno tijelo tako oslabilo, da je nakon jednoga takvoga štrajka obolio od upale pluća i umro 27. ožujka 1936. u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici. Zbog svoje žrtve i čistoće svojih ideala još za života postao je legenda hrvatskoga naroda. Nakon mučeničke smrti bio je to još i više. Njegova smrt je opet ujedinila, makar i prolazno, praktički cijeli hrvatski narod. I dr. Vladko Maček, iako se je već javno politički razišao s ustašama, uputio je hrvatskomu narodu pisanim putem sućut zbog smrti toga borca-mučenika za slobodu Hrvatske, kako to stoji u sažalnici. Javorovo mrtvo tijelo pokopano je 30. ožujka 1936. na Mirogoju, u arkadama, u istu grobnicu u kojoj počivaju Stjepan Radić, Pavao Radić, dr. Đuro Basariček i dr. Milan Šufflay. Na njegovu pogrebu skupilo se je preko 100 000 građana, koji su mu iskazali počast. Na žalost, redarstvo je pucalo na mirne građane, pa je više osoba što teže što lakše ranilo, a Dragutin Kraljić, 17 –godišnji radnik, od zadobivenih ozljeda sutradan je umro.

Javorova smrt nije bila uzaludna. Iz njegove krvi i krvi njegovih suboraca stvorena je nakon 839 godina, pod vodstvom dr. Ante Pavelića, Nezavisna Država Hrvatska. Površinom je bila veća nego što je hrvatska država ikada bila u povijesti. Bez nje, iako je tuđinskom silom srušena u Drugom svjetskom ratu, ne bi četrdeset pet godina kasnije bilo Republike Hrvatske.

Dakle, u temelje Republike Hrvatske ugrađene su i kosti Stjepana Javora. Ali ta država ne odužuje se Javoru za njegovu žrtvu. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postojale su ulice u spomen Javoru. Uspomena na nj se je častila. Na primjer, današnja Praška ulica u Zagrebu zvala se je Javorovom. Ali zato u Republici Hrvatskoj postoje ulice i trgovi Josipa Broza Tita, Otokara Keršovanija, Andrije Žaje, Božidara Adžije i drugih osoba, koje su i načelno bile protiv hrvatske države.

Prenio:Nikad prodan Domovini odan!

            Stric Ivan!


VITEZ ZVONKO BUŠIĆ

zvonko-busic8

ŽIVOTOPIS


Zvonko Bušić rođen je 1946. godine u hercegovačkom selu Gorica, a gimnaziju je završio u Imotskom kad je dobio nadimak Taik kojim ga zovu i pamte svi njegovi mještani. Maturirao je u Zagrebu, a s dvadeset godina emigrirao u Beč na studij slavistike i povijesti. U Beču je tri godine kasnije, 1969. upoznao američku studenticu Julienne Eden Schultz, koja je usavršavala znanje njemačkog jezika. Julienne Eden Schultz ubrzo se uključila u rad hrvatske političke emigracije i na nagovor Zvonka Bušića, na Dan Republike (tadašnji praznik u SFRJ), 29. studenoga 1970. godine, s prijateljicom je s nebodera na zagrebačkom Trgu Republike (današnji Trg bana Jelačića) bacala letke antijugoslavenskog sadržaja, radi čega su uhićene i zadržane u zatvoru. Nakon puštanja vratila se u Beč, a 1972. godine Zvonko i Julienne vjenčali su se u Frankfurtu, te nakon toga preselili u SAD.

OTMICA ZRAKOPLOVA


Dana 10. rujna 1976. godine skupina hrvatskih političkih aktivista koju su sačinjavali Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić, otela je putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost s naslovom “Poziv na borbu protiv srpske hegemonije”, a konačni cilj trebali su biti Zagreb i Solin. Glavni cilj otmice zrakoplova bilo je pokušaj prisiljavanja američkih i europskih medija da objave Bušićeve letke u kojima je bila sadržana istina o srpskom zlostavljanju hrvatskog naroda u Jugoslaviji.

Sa sobom nisu nosili oružje već materijal od kojeg su napravili lažni eksploziv koji su omotali oko svojih tijela, a pravu bombu kao i propagandni materijal Bušić je ostavio u pretincu newyorške podzemne željeznice, o kojoj su preko pilota proslijedili informacije o njoj. Nakon što su na njihov zahtjev proglasi, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost, objavljeni u američkom tisku, zrakoplov je sletio u Pariz gdje su se otmičari predali.

No, prilikom pokušaja deaktiviranja te bombe poginuo je američki policajac Brian Murray, djelatnik odjela za bombe, a trojica su bila ranjena.

SUĐENJE I ZATVOR


Pri izricanju osude sudac je izjavio u zapisnik kako gospodin Bušić “nije terorist i kriminalac”[4] i da su njegove akcije, iako pogrešno vođene, bile motivirane plemenitim idealima tj. hrvatskom neovisnošću. Sudac je tom prigodom izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna, te zatražio da se gospodin Bušić pusti na uvjetnu slobodu nakon izdržane kazne u trajanju od deset godina.

Supruga poginulog policajca pokrenula je sudski postupak protiv nadležnih policijskih tijela zbog velikog nemara koji su pokazali te osudila njihovu spremnost da svu krivnju prebace na Bušića, a njezinog supruga prikazuju kao žrtvu “terorista”.

Pritisci jugoslavenske diplomacije uočili su se i na suđenju kada je okružni sudac John Bartels 22. srpnja u New Yorku izrekao kaznu doživotnog zatvora za Zvonka i Julienne Bušić i višegodišnje kazne zatvora ostalima iz skupine.

Prema izjavama tadašnjih djelatnika Bijele kuće, jugoslavenska je vlada vršila snažan i uspješan pritisak na Državni ured SAD da oštro postupi sa Zvonkom Bušićem i njegovom skupinom.

Temeljem američkog Zakona o borbi protiv otmica, Zvonko Bušić osuđen je zbog otmice i djela koje je dovelo do smrti druge osobe, na kaznu doživotnog zatvora s mogućnošću pomilovanja nakon 10 godina. Takva kazna predviđala je puštanje na slobodu nakon 30 godina izdržanog zatvora, odnosno 11. rujna 2006. godine.

Iako je u međuvremenu Hrvatska postala neovisna, to nije izmijenilo pristup Državni ured SAD-a još uvijek podupire držanje Zvonka Bušića u zatvoru, te je Komisija za pomilovanje 2006. godine odbila zahtjev za pomilovanje, dok su ostali osuđenici iz skupine pušteni.

Julienne Bušić oslobođena je 1990. godine.

Na sjednici 13. prosinca 2002. godine, Hrvatski sabor donio je Rezoluciju o transferu Zvonka Bušića u Hrvatsku koja je potom predana Vijeću Europe.

Bušić je 2006. godine prebačen u deportacijski pritvor američkog ministarstva domovinske sigurnosti od kuda je vrlo brzo trebao biti deportiran. Od tada se za njegovo oslobađanje počeo zalagati Hrvatski helsinški odbor, jer su uvjereni kako su odbijenicom za pomilovanje poslije 30 godina robije SAD prekršile njegova ljudska prava.

Bušić je u novi objekt zatvora Terre Haute u Indiani premješten iz federalnog zatvora Allenwood u Pennsylvaniji, gdje je u ljeto 2006. odslužio tridesetu godinu zatvora.

Bivši odjeljak za optuženike na smrt u zatvoru Terre Haute u Indiani preuređen je za prijem drugorazrednih terorističkih zatvorenika, većinom Arapa muslimana, čije su mogućnosti kontakta sa vanjskim svijetom strogo ograničene”, piše Post, navodeći kako su im telefonski pozivi i pošta ograničeni i nadzirani, posjeti svedeni na četiri sata mjesečno, a njihova međusobna komunikacija mora se odvijati na engleskom jeziku. “Jedini nemuslimanski zatvorenici su jedan neidentificirani kolumbijski militant i Zvonko Bušić (61), bivši vođa hrvatske ekstremističke skupine koja je 1976. otela putnički zrakoplov i postavila bombu koja je ubila policajca”, navodi list.

Zvonko Bušić pomilovan je početkom srpnja 2008. nakon 32 godine zatvora i premješten iz zatvora Terre Haute pod nadležnost Imigracijske i carinske službe radi deportacije u Hrvatsku, bez prava na povratak u Sjedinjene Države. U Zagreb je stigao 24. srpnja 2008. godine u pratnji američkih agenata.

POVRATAK U DOMOVINU


Zvonko Bušić se u Hrvatsku vratio 24. srpnja 2008., a u Zračnoj Luci Zagreb je dočekan kao domoljub. Bušiću su u zračnoj luci dobrodošlicu došli poželjeti političari Dražen Budiša i Anto Kovačević, pjevač Marko Perković Thompson te nekoliko stotina građana. Nekoliko dana kasnije, Bušiću je priređen i veliki doček[8] u Imotskom i rodnoj Gorici u susjednoj BiH.

Od povratka u Hrvatsku živio je u selu Rovanjska, u općini Jasenice. Jedno vrijeme Bušić se politički angažirao kroz stranku HSP dr. Ante Starčević te poslije i kroz udrugu Hrvatski plamen.

Dana 1. rujna 2013. godine Bušić je izvršio samoubojstvo hicem iz pištolja u obiteljskoj kući u Rovanjskoj (Jasenice). Ostavio je dva oproštajna pisma u kojima navodi da „nije više mogao živjeti u Platonovoj pećini” i da mu je „lakše bilo sanjati slobodnu Hrvatsku nego izdržavati hrvatsku zbilju”.

Sahranjen je u Aleji hrvatskih branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoj, a dan sprovoda, 4. rujna 2013., proglašen je Danom žalosti u općini Jasenice.

Prenio:Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!


VITEZ BRUNO BUŠIĆ

bruno-busic2

RANI ŽIVOT


Bruno Bušić rođen je 6. listopada 1939. godine u selu Vinjanima Donjim kraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga, kao sin Josipa (Joze), sudskoga službenika i pravnika, i Ane rođene Petrić iz hercegovačkih Vinjana kraj Posušja. Majka mu je umrla 1943. godine. Osnovnu je školu pohađao u rodnom mjestu Vinjanima Donjim. Za vrijeme gimnazijskog školovanja došao je pod prismotru UDBE zbog anonimne ankete u kojoj je izrazio kritiku komunističke Jugoslavije. Kao đak, isticao se kratkim pričama koje je objavljivao u vodećim omladinskim listovima. Godine 1955. dobio je nagradu Poletova žirija u kome su sjedili Mirko Božić i Zlatko Tomičić. Bio je članom Tajne organizacije hrvatske inteligencije, organizacije imotskih gimnazijalaca.

Maturirao je 1960. godine u gimnaziji u Splitu, a potom je upisao filozofiju i francuski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, no brzo se ispisao i, na očevo inzistiranje, upisao na Ekonomski fakultet. Diplomirao je u redovitom roku 1964. diplomskim radom Moral i socijalizam.

Nakon završetka studija Bušić se je zaposlio u poduzeću za geološko-rudarska i građevinska istraživanja, konsolidaciju tla i projektiranja, od kojeg je zadnje godine studija dobivao stipendiju. Ubrzo je, slučajno, doznao za mogućnost zaposlenja u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske koji je osnovao i vodio dr. Franjo Tuđman. Rješenje o tom njegovu zaposlenju 23. lipnja 1965. godine potpisao je direktor Instituta Tuđman.

POLITIČKA STAJALIŠTA


U jednom od svojih tekstova iz 1975. godine Bruno Bušić je napisao:

Često se uz Brunu Bušića vezuju i citati: „ … Da smo složni i čestiti davno bismo imali državu. A bit će nje, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema ni jedne države da je nastala bez krvavih gaća. Vjerojatno ćemo se i mi morati pobiti za slobodu sa Srbima, a možda i sa Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako …“

„… No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidit ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje – kako nas tada spasiti od nas samih?“

Nemogućnost saznanja o kojem se tekstu radi, umanjuje vjerodostojnost citata. Neki izvori negiraju vjerodostojnost ovih citata, te spominju da se radi o citatima iz knjige “Imoćani” Ante Matića.

Odgovor na deseto anketno pitanje, ankete dobivene u školi kao anonimni zadatak, a koje je osmislila i gimnaziji nametnula UDBA: „Što ti se čini je li bolji stari sistem ili današnji?“ „…Naravno da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni današnji sistem ne valja iako je nešto bolji. Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih.

Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mišljenja, dok je sada novi sistem skučio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku klicu narodnosti. Narodna republika Bosna i Hercegovina nije dodijeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Srbija svakako priznati. Kako je Srbiji priključena Vojvodina i Kosovsko-Metohijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala biti priključena Bosna i Hercegovina.

No, osim toga, Srbi vode propagandu u Bosni i Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore među Hrvate, koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije potrebno spominjati masovno ubijanje zarobljenika za vrijeme rata i u razdoblju poslije rata i ostala nasilja…“

Uz to u uvodu svoje knjige Hrvatski Ustaše i Komunisti Bušić piše: „Oni kojima je u presudnim vremenima zatajila hrvatska svijest i ljudska savjest, tj. oni koji su hrvatskom ustaškom pokretu nastojali dati fašistička obilježja i oni koji su iz hrvatskih komunista nastojali istisnuti misao hrvatskog suvereniteta, nastoje potisnuti u zaborav stare postojane veze između hrvatskih ustaša i komunista, te prizivaju u sjećanje stare nesreće i zlokobne, prevladane opreke. Istinski hrvatski komunisti i ustaše podjednako su duboko u sebi nosili ideju slobodne i nezavisne Hrvatske i njenog punog suvereniteta unutar hrvatskih povijesnih i etničkih granica.“

ATENTAT


Ubijen je 16. listopada 1978. godine iz zasjede u Parizu. Ubio ga je plaćeni ubojica Službe državne bezbjednosti, zloglasne jugoslavenske tajne policije. Bio je pokopan na pariškom groblju Père-Lachaise. Na nadgrobnoj ploči bili su uklesani Cesarićevi stihovi iz pjesme Trubač sa Seine na hrvatskom i francuskom jeziku.

U grobu s njim ležao je kamen iz Hrvatske, s torbom na kojoj je bio hrvatski grb i cvijet majčine suzice. Kosti su mu prenesene u Hrvatsku i 16. listopada 1999. godine pokopane u Aleji branitelja na zagrebačkom Mirogoju.

Prenio:Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!


VITEZ ANTE PARAĐŽIK

9166a767f9e84c5fc9f2c223a9f5dd6f_700x550

Mladost

Ante Paradžik rođen je u Ljubuškom od oca Blaža i majke Milice. Otac mu je bio vojnik Hrvatske vojske te je nestao 1945. kod Bleiburga. Ante Paradžik osnovnu i srednju školu završio je u rodnom Ljubuškom, a Pravni fakultet u Zagrebu, gdje je apsolvirao na trećem stupnju iz područja obiteljskog prava.

Antikomunistička djelatnost

Paradžik je bio sudionik Hrvatskog proljeća 1971 kao predsjednik Saveza studenata Hrvatske (SSH). Istaknuo se u vrijeme studentskih demonstracija krajem 1971. U svojim javnim istupima izražavao je ciljeve studenata: konstituiranje Hrvatske kao suverene države Hrvata, pružanje podrške Savezu komunista Hrvatske, uklanjanje protivnika reformi i bržu promjenu deviznog sustava u korist Hrvatske. Paradžik je posebno isticao potrebu za sve većom samostalnošću Hrvatske. Na uvodnom izlaganju pred zborom hrvatskih sveučilištaraca izražava njihovo zanimanje za jasnim definiranjem hrvatske državnosti i pune ravnopravnosti svih državljana koji žive u SR Hrvatskoj. Istaknuo je kako su Hrvati kroz narodnooslobodilačku borbu i revoluciju ostvarili svoju nacionalnu državu te da je, polazeći od prava na samoopredjeljenje do otcjepljenja udružio s ostalim narodima SFR Jugoslavije. Kritizirao je i nove amandmane na Ustav SFRJ koji su bili nejasni i podložni različitom tumačenju, te predlaže da se prihvate studentski prijedlozi oko sadržaja amandmana. Nadalje, tražio je oštrije djelovanje kako bi se pomaklo pitanje deviznog i bankarskog sustava, razbijanje centralističkog gospodarskog sustava te sudjelovanje radnika u inozemstvu u formuliranju ustava. Za seljake je tražio veći zemljišni maksimum, komasaciju i povoljno kreditiranje.

Nakon sloma Hrvatskog proljeća započele su čistke diljem Hrvatske. Veliki broj osoba bio je obuhvaćen podnošenjem ostavki i uhićenjima zbog teških kaznenih djela protiv naroda i države, kontrarevolucionarnog djelovanja, nacionalizma te rušenja države i društvenog uređenja. Vođe studentskih demonstracija su uhićeni i osuđeni na zatvorske kazne: Dražen Budiša na četiri, Ivan Zvonimir Čičak i Paradžik na tri, a Goran Dodig na godinu dana strogog zatvora.

1975. je ponovno uhićen pod optužbom za razna krivična djela. Četiri mjeseca je u zatvoru mučen da bi bio pušten kao nevin. 1976. je uhićen i osuđen na dva mjeseca zatvora zato što je na pozivnicama na svoje vjenčanje stavio hrvatsku trobojnicu bez komunističke crvene zvijezde. U braku sa suprugom Jozefinom je dobio troje djece, Mislava, Veroniku i Katarinu.

Zbog kritiziranja komunizma i jugoslavenske države, te zagovaranja demokracije i poštivanja ljudskih prava, još je nekoliko puta bio hapšen. Kazne je odsluživao u Zagrebu i Lepoglavi. Putovnica mu je bila oduzeta te vraćena tek 1990., nakon 19 godina.

Politička djelatnost

Popuštanjem jednostranačkog komunističkog sustava u Jugoslaviji, u Hrvatskoj se počinju osnivati političke stranke. Ante Paradžik se odmah uključio u politički život. Sudjelovao je u osnivanju Hrvatske demokratske zajednice, te je napisao i statut stranke. Zbog neslaganja oko programa i rada stranke, on i još sedam utemeljitelja istupilo je iz HDZ-a i osnovalo novu stranku, Hrvatsku demokratsku stranku. No i tamo je ubrzo došlo do neslaganja jer vodstvo stranke nije kao cilj istaklo nezavisnost Hrvatske.

Ante Paradžik, Krešimir Pavelić, i još neki članovi HDS-a istupili su iz stranke, te 25. veljače 1990. utemeljili novu stranku, Hrvatsku stranku prava, kao nastavak Stranke prava dr. Ante Starčevića. Za predsjednika stranke izabran je Dobroslav Paraga, a za dopredsjednika izabran je Paradžik. Početkom Domovinskog rata 1991. vodstvo HSP-a utemeljilo je oružane jedinice za obranu Hrvatske, Hrvatske obrambene snage. Paradžik je postao prvi načelnik Ratnog stožera HOS-a.

Paradžik je kritizirao tadašnju hrvatsku vlast na čelu sa Franjom Tuđmanom, smatrajući da ne čini dovoljno na obrani Hrvatske. 21. rujna 1991., na povratku sa stranačkog skupa HSP-a u Križevcima, Paradžik je ubijen u pucnjavi hrvatskih policajaca. Policajci su se poslije pravdali time da su dobili anonimnu dojavu da su u automobilu “martićevci”. Ubojice su osuđeni na zatvorsku kaznu ali su ubrzo bili amnestirani.

U čast Anti Paradžiku, dvije postrojbe HOS-a dobile su njegovo ime, II. bojna “Ante Paradžik” i 1. satnija “Ante Paradžik”.

Prenio:Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!


VITEZ BLAŽ KRALJEVIĆ

hqdefault

Blaž Kraljević (Lisice, Ljubuški, 17. rujna 1947. – Kruševo, Mostar, 9. kolovoza 1992.), zapovjednik Hrvatskih obrambenih snaga u Hercegovini i general bojnik Armije RBiH.

Politički aktivist u iseljeništvu postaje u Australiji 1967. Uvođenjem demokratske vlasti, vraća se u Hrvatsku i pridružuje Hrvatskoj stranci prava. U prosincu 1991. postavljen je za zapovjednika vojne fromacije HSP-a, Hrvatskih obrambenih snaga, u Hercegovini. Kao zapovjednik HOS-a sudjelovao je u obrani Hercegovine protiv srpskih snaga. Zbog odbijanja obrambene suradnje s Hrvatskim vijećem obrane dolazi u sukob i s vodstvom Herceg-Bosne, dok istodobno stvara uske veze s Armijom RBiH. HOS je uskoro postao instrument Armije RBiH za destabilizaciju HVO-a i Herceg-Bosne, a Kraljević, vođen ustaškom ideologijom, zagovara zajedničku suradnju Hrvata i Muslimana u stvaranju hrvatskih granica na Drini. Kraljević je sa svojom pratnjom pod nerazjašnjenim okolnostima poginuo na kontrolnom punktu u Kruševu kod Mostara. Neki od njegovih suradnika tvrde da je Kraljević ubijen po naređenju hrvatskog političkog vodstva. Istraga o njegovoj smrti vodi se od svibnja 2013.

Mladost i iseljeništvo

Blaž Kraljević rođen je u Lisicama kod Ljubuškog, kao jedan od osmero djece Mare i Nikole Kraljevića. Iz Jugoslavije je pobjegao u lipnju 1966. u Njemačku, da bi iz Njemačke otišao u Australiju u travnju 1967. Zajedno s Antunom Šutom otvorio je restoran u doseljeničkoj četvrti St. Albans. U to vrijeme pridružio se Hrvatskom revolucionarnom bratstvu. Zajedno s Šutom, Zdenkom Marničićem i Ilijom Lovrićem trebao je otputovati u Frankfurt da se priključi Skupini Fenix 72. Međutim, otputovali su samo Marničić i Lovrić, a Šuto se nekoliko tjedana prije akcije sam dobrovoljno povukao. Kraljevića je dan prije planiranog polaska, 19. svibnja 1972. uhitila australska tajna policija ASIO zbog ilegalnog točenja alkohola. Samo uhićenje je sumnjivo zbog toga jer se za taj prekršaj rijetko ili nikako uhićuje, pogotovo ne od strane Savezne ili tajne policije. Iz pritvora je Kraljević pušten 21. lipnja 1972., dan nakon što je Skupina Fenix 72 prešla austrijsko-jugoslavensku granicu.

Nakon njegovog puštanja iz pritvora, u hrvatskim iseljeničkim krugovima u Australiji pojavile su se sumnje oko Kraljevićeve uloge u političkom iseljeništvu. Kraljević je bio na ispitivanju unutar HRB-a te nakon saznanja da je tajno kontaktirao s jednim agentom iz Savezne policije Kraljević se preselio u Canberru napuštajući saveznu državu Victoriu po savjetu agenta. To saznanje nije bilo poznato ostalim iseljeničkim krugovima, već samo onome u državi Victoriji, te da izbjegne njihov teret nastavlja politički djelovati u Canberri. Kada je 1976. osnovan ogranak Hrvatskog narodnog vijeća Rakovica u Canberri, Kraljević je izabran za predsjednika. Sljedeće godine Kraljević se učlanio u Hrvatsku republikansku stranku i postao predsjednik njezinog ogranka Zemun. Krajem listopada 1977. pokrenuto je privremeno Hrvatsko poslanstvo, a kraljević je postao rizničar. Kako je svoje poslove obavljao odgovorno, izabran je za tajnika Hrvatskog međudruštvenog odbora u Canberri koji se sastojao od predstavnika većine hrvatskih iseljeničkih organizacija, udruga i društava.

Zbog njegovog političkog djelovanja u Canberri, australske vlasti su odbijale dati Kraljeviću državljanstvo i putovnicu sve do kraja 1980-ih. Uoči rušenja Berlinskog zida 1988. i pred raspad Jugoslavije, Kraljević je, po uzoru Dinka Dedića, Ante Šute i Antuna Babića iz Melbournea, osnovao Hrvatski informativni centar u Canberri koji je imao cilj obavještavati tamošnje medije o stanju u Hrvatskoj.

Nakon uspostave višestranačja u Hrvatskoj, u Zagrebu se osniva Hrvatska stranka prava, a prvim povjerenikom HSP-a za Australiju imenovan je Miro Hedješ iz Melbournea, član Australsko-hrvatskog društva i Hrvatskog oslobodilačkog pokreta. Međutim, Hedjaš je već polovicom ožujka 1991. podnio ostavku zbog uvjerenja da vodstvo HSP-a treba surađivati s hrvatskom vladom i dati joj potporu. Na njegovo mjesto je Dobroslav Paraga postavio Blaža Kraljevića. Za vrijeme čitavog boravka u Australiji, Kraljević je bio pasivan prema, kako ih je nazivao “starcima iz HOP-a” jer po njemu “nisu razumjeli vrijeme u kojem žive” i da “ispraznim ustašovanjem samo štete hrvatskoj stvari”. Stoga je njegovo imenovanje za povjerenika HSP-a za Australiju bilo iznenađujuće, jer je HSP uživao podršku isključivo od HOP-a.

Rat

Dolazak u Hrvatsku

Kraljević je postao rezerviran prema hrvatskoj iseljeničkoj politici i zauzeo stajalište da je “njegovo mjesto u Hrvatskoj”. Nakon dolaska u Zagreb, Paraga ga je imenovao pročelnikom Ureda za promidžbu. Na tom položaju zamijenio je bivšeg novinara Globusa Nikolu Šolića. Iseljeništvo u Australiji, a posebice u Canberri, zamjerilo je Kraljeviću što nije nekoliko stotina tisuća australskih dolara, koji su mu bili povjereni, predao kao pomoć Hrvatskoj vojsci već Dobroslavu Paragi. Po tvrdnjama njegovih poznanika, Kraljević je vjerovao da će na taj način više doprinijeti obrani Hrvatske.

Djelovanje u BiH

U Bosni i Hercegovini, HSP BiH je registrirana 10. travnja 1991., a 13. lipnja 1991. u nazočnosti Parage, vodstvo HSP-a u ljubuškom hotelu Bigeste donijelo je Lipanjsku povelju o “uspostavi Nezavisne Države Hrvatske na cijelom povijesnom i etničkom prostoru”. Kraljević se u Hercegovinu vratio u listopadu 1991. s Paraginom odlukom o smjeni dotadašnjeg koordinarotra HSP-a BiH Ivice Karamatića, pjesnika iz Posušja i na njegovo mjesto postavio Mladena Bošnjaka Kobilu iz Ljubuškog sa stalnim prebivalištem u Osijeku. Sredinom prosinca 1991. Kraljević se za stalno preselio u Hercegovinu s ciljem osnivanja Ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu. Ratni stožer HOS-a za Hercegovinu osnovan je 18. prosinca 1991. u Ljubuškom. Katica Pernar imenovana je tajnicom Ratnog stožera. Stožer HOS-a nalazio se u privatnoj kući Miloša Pavlaka. Nakon nerazjašnjene smrti Kraljevićevog susjeda i suradnika iz Canberre Kreše Kordića Žare, Kraljević je, po prijedlogu Mladena Bošnjaka, stožer premjestio u kuću Zdravka Hristića, predsjednika HSP-a BiH nakon rata. Kraljević je djelovao po nahođenju Parage koji je svojim pismom HOS podredio Armiji RBiH prije nego što je ona bila stvarno ustrojena.

…Nemojte dozvoliti da Vas bilo tko razoruža ili Vas natjera da skinete oznake HOS-a.HOS je hrvatska vojska, i nikakve grupe, koje kradom bez oznaka švrljaju okolo ili bilo tko, pogotovo ne oni kojima Hrvatska nije do Drine, neće nam krojiti nikakve zakone. Tko digne ruku na HOS ili HOS-ovca, bit će strogo kažnjen. Kome ne odgovara hrvatski grb ili program HOS-a i HSP-a mi mu ne možemo pomoći, mi radimo ono što odgovara Hrvatima, a ne nekakvim grupama senilnog vođe.-Blaž Kraljević u Priopćenju za javnost, 29. ožujka 1992.

Istovremeno je Kraljević zaoštravao odnose s HZ Herceg-Bosnom, a zbližavao se s Alijom Izetbegovićem i Teritorijalnom obranom, koja će kasnije izrasti u Armiju RBiH. I tada je bilo jasno da Izetbegović i TO BiH ne gaje prijateljske odnose prema Hrvatima u BiH. U ime Ratnog zapovjedništva HOS-a, Kraljević je 9. svibnja 1992. izdao Proglas u kojem je pozvao HVO da se podredi HOS-u i TO-i BiH.

Muslimansko vodstvo započelo je instrumentalizaciju HOS-a u Bosni i Hercegovini s ciljem narušavanja HVO-a. Politika unutar HSP-a i HOS-a odgovarala je muslimanskom vodstvu zbog njihovog zagovaranja unitarne Bosne i Hercegovine, dok su oni za krajnji cilj postavljali stvaranje hrvatskih granica na rijeci Drini. Međutim, muslimansko vodstvo bilo je svjesno nemogućnosti tog projekta.

S Kraljevićem je HVO počeo pregovarati oko uspostavljanja zajedničkog zapovjedništva i organiziranja zajedničke obrane. U više navrata s Kraljevićem je pregovarao Nijaz Batlak Daidža, general HV-a, i Ivica Primorac, časnik HOS-a, koji su tražili da se pronađe riješenje, međutim Kraljević je svakakvu suradnju s HVO-m odbacivao opravdanjem da HVO ne vode “pravi Hrvati”. U to vrijeme je došlo i do narušavanja odnosa između Primorca, koji je smirivao tenzije, i Kraljevića. Primorac je u više navrata organizirao i sastanke Daidže i Kraljevića, no bez uspjeha. S Kraljevićem je također pregovarao i Slobodan Praljak koji također nije uspio dobiti Kraljevićev pristanak za suradnju HOS-a s HVO-m.Zapovjednik HVO-a u Ljubuškom, Ivica Tomić, održao je u srpnju 1992. sastanak s Milom Dedakovićem i Blažom Kraljevićem s ciljem da se riješi spor između HVO-a i HOS-a. Dedaković se zalagao da HOS i HVO trebaju surađivati s ciljem obrane hrvatskog naroda u BiH, dok je Kraljević odbio svaki olbik suradnje i zahtjevao podređivanje HVO-a HOS-u.Kraljević je uskoro izdao i naređenje kojim zabranjuje HOS-ovcima da se zaustavljaju na vojnim punktovima HVO-a, što se počinje događati već u srpnju 1992 u Mostaru.Nakon što su Franjo Tuđman i Izetbegović potpisali Splitsku deklaraciju u 22. srpnja 1992., Kraljević se, s još nekoliko HOS-ovaca, pod hitno sastao s generalom Armije RBiH Seferom Halilovićem. Na sastanku su dogovorili da će HOS preuzeti vlast u Ljubuškom, Čapljini i drugim gradovima.

Bosnu i Hercegovinu štiti i štitit će HOS i TO BiH. BiH je razrušena, narod je raseljen, ali pobjeda je naša. Pozivamo HVO da se stavi pod našu komandu, tj. pod komandu HOS-a, te da u suradnji s TO BiH oslobodimo BiH na sreću svih naroda.-Blaž Kraljević u Proglasu, 9. svibnja 1992.


Izetbegović je 2. kolovoza 1992. donio odluku o HOS-u kao sastavnom dijelu TO-e BiH te je imenovao Kraljevića članom Glavnog stožera TO-e BiH. Takvo postupanje Kraljevića dovelo je do unutarhrvatskog sukoba u Bosni i Hercegovini.

U Čapljini su HOS omasovili muslimani. U srpnju 1992. HOS u Čapljini počinje stvarati probleme HVO-u pod zapovjedništvom generala Praljka zbog velikog broja neevidentiranih boraca koji su uglavnom bili nepoznati. Zbog toga se Praljak sastaje s Kraljevićem te na sastanku od njega traži podređivanje HOS-a ili bar evidenciju o novačenju u HOS. Kraljević je takav prijedlog Praljka odbio. Sličan problem s HOS-om pojavio se i u Stolcu gdje su 90% HOS-a činili muslimani.Novačenje HOS-a nepoznatim i neevidentiranim osobama događalo se i na području Mostara.

Kraljević se tijekom rata vodio ustaškom ideologijom. Kao cilj HOS-a u Bosni i Hercegovini postavio je stvaranje hrvatske granice na Drini, a vodio se uvjerenjem da su i bosanskohercegovački muslimani Hrvati islamske vjeroispovijesti. U svojim istupima napadao je Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu i njezinog predsjednika Matu Bobana optužujući ih za antihrvatstvo. U logoru Dretelj HOS je zlostavljao i ubijao srpsko civilno stanovništvo, a Kraljević je za zamjenika zapovjednika logora postavio Ediba Buljubašića, osuđenog serijskog ubojicu koji je priznao i ratne zločine počinjene u Dretelju.

Pogibija

Nakon zaoštravanja odnosa HOS-a i HVO-a, HZ Herceg-Bosna izdala je naređenje kojim se traži uhićenje svih zapovjednika HOS-a koji odbiju suradnju s HVO-om. U to vrijeme radile su se pripreme za operaciju Buru gdje je bila potrebna i suradnja HOS-a koja je do tada bila upitna zbog zbližavanja s Armijom RBiH. HVO je od policije preuzeo sve kontrolne punktove u sklopu tog naređenja, a poseban režim kontrole uspostavljen je u Mostaru zbog ratne opasnosti. Nakon organiziranog sastanka Kraljevića i časnika Teritorijalne obrane BiH od strane Vinka Martinovića Štele, zapovjednika HOS-a u Mostaru, Kraljević se uputio prema Čitluku gdje je, pod nerazjašnjenim okolnostima došlo do paljbe između HVO-a i HOS-a u kojoj je stradala Kraljevićeva pratnja koju je činilo osam HOS-ovaca i Kraljević, jedan vojnik HVO-a, dok je drugi bio ranjen. Kraljević je trebao biti sproveden u Split gdje je trebao pristati na podređenost HOS-a HVO-u.

Blaž Kraljević je sahranjen u rodnom mjestu Lisice 13. kolovoza 1992. Vodstvo Hrvatske stranke prava ga je posmrtno unaprijedilo u čin krilnika, najviši čin u Hrvatskim obrambenim snagama.

Stanko Primorac Ćane je kratko prije pogibije Blaža Kraljevića s 1. bojnom HOS-a prešao u 156. brigadu HV-a te se odbio vratiti u HOS na poziv Kraljevića. Dva dana nakon pogibije Primorac je imenovan zapovjednikom Ratnog stožera HOS-a u Hercegovini. S tom dužnošću je 23. kolovoza 1992. potpisao sporazum s ministrom obrane HZ Herceg-Bosne Brunom Stojićem o podređenosti HOS-a HVO-u.

Predsjednik Tuđman je, na prijedlog hrvatskog ministra obrane, Gojka Šuška i Državnog povjerenstva za vojna odlikovanja i priznanja, odlikovao je 3. prosinca 1996. Blaža Kraljevića odličjem koje se dodjeljuje svakomu poginulom borcu u obrani Hrvatske – Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

Prenio:Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!


VITEZ MIRO BAREŠIĆ

baresic_0_0_468X10000

(Šibenik, 10. rujna 1950. – 31. srpnja 1991.) – hrvatski emigrant i revolucionar. Izvršio je atentat na jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj 1971. godine. Poginuo je u Domovinskom ratu.

Životopis

Rođen u Šibeniku 10. rujna 1950. Odbio je služiti vojni rok u JNA zbog političkih stavova. Smatrao je da su Hrvatima ugrožena ljudska prava. Prethodno su komunisti ubili nekoliko njegovih rođaka. Osuđen je na 6 mjeseci zatvora na Golom otoku.

Nakon odsluženja kazne, ilegalno je pobjegao iz Jugoslavije u Švedsku. Povezao se s pripadnicima hrvatske političke emigracije, članovima Hrvatskog narodnog odpora. U suradnji s Anđelkom Brajkovićem i Antom Stojanovim organizirao je i izveo akciju kojoj je bio cilj puštanje hrvatskih politički zatvorenika u zamjenu za jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj Vladimira Rolovića 7. travnja 1971. godine. Pružanjem otpora i pokušajem da ubije hrvatske rodoljube Rolović je teško ranjen, umro je nakon 8 dana. Švedska ih je policija uhitila pri čemu nisu pružali otpor. Služili su zatvorsku kaznu u strogo čuvanom zatvoru. Nakon godinu dana, grupa hrvatskih emigranata otela je zrakoplov u Malmu i njime su pobjegli u Španjolsku. Tražili su da puste Miru Barešića iz zatvora i pošalju ga zrakoplovom u Španjolsku. Kada je to učinjeno, napustili su oteti zrakoplov. Miro Barešić služio je zatvorsku kaznu u Španjolskoj 18 mjeseci. Nakon toga nije izručen Švedskoj, makar su Španjolska i Švedska imale sporazum o međusobnom izručenju. Dogovorom španjolskih i paragvajskih vlasti, emigrirao je u Paragvaj, jer mu je u Španjolskoj prijetila UDBA.

U Paragavaju je promijenio identitet i zvao se Toni Šarić. Služio je u paragvajskoj vojsci i napredovao po činu. Bio je karatist i tjelohranitelj paragvajskog veleposlanika u SAD-u. Kada je pobijedio na jednom karate natjecanju, tražio je da se istakne hrvatska zastava tijekom proglašenja pobjednika. S vremenom je otkriven njegov pravi identitet i američke vlasti izručile su ga Švedskoj, gdje je bio u zatvoru do 1988. godine, kada se vratio u Paragvaj.

Početkom Domovinskog rata vratio se u Hrvatsku, nakon što je dobio hrvatsku putovnicu. Susreo se s drugim hrvatskim emigrantima i pridružio ZNG-u. Planirao je vojne akcije. Poginuo je u jednoj takvoj vojnoj akciji u Zadarskoj županiji samo tri tjedna nakon dolaska u Hrvatsku.

Ubojstvo u jugoslavenskom veleposlanstvu u Švedskoj


U Švedskoj se Barešić povezao s ljudima iz Hrvatskog narodnog otpora i drugim hrvatskim ekstremnim nacionalistima. Barešić je u Švedskoj planirao započeti novu organizaciju pod nazivom Crna Legija kao bi pokrenuo pobunu protiv Jugoslavije.

Barešić, a drugi hrvatski militantni su osuđeni 1971. zbog ubojstva jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj, Vladimir Rolovića, bivšeg šefa jugoslavenske tajne policije, Udbe. Dana 7. travnja 1971 Miro Barešić i njegov prijatelj Anđelko Brajković vozili su se u iznajmljenom automobilu u Stockholmu s još 4 partera uključena u planiranje ubojstva. Njih dvojica su ušla u veleposlanstvo i zatražili informacije o vizama na recepciji kako ne bi skrenuti pozornost na sebe. Nakon što su vidjeli Rolovića u blizini recepcije izvukli su svoje oružje i uzvikivali “mi smo naoružani!” Barešić je potom pogodio veleposlanika u lice s vlastitim pištoljem i obojica su ga natjerali u njegov ured gdje ga je Barešić pogodio i drugi put kako bi pao na pod. Anđelko je zaključio da Rolovic nije bio dovoljno miran na podu pa ga je ipak odlučio vezati za stolicu s užetom oko ruke i noge te remenom oko vrata, kako bi se zadavio vlastitom krvlju. Tijekom tog vremena Barešić je čuvao vrata. Za to vrijeme ispred veleposlanstva se stvarala masa ljudi, mediji, policija i bolničari koji su stigli na mjesto događaja. Kad Barešić je vidio s balkona da se policija približava shvatio je da će izvorni plan, uzeti veleposlanika za taoca, propasti ako će policija upadne u zgradu. Nakon što Brajković još jednom udario Rolovića, izišao je vani na balkon, pomokrio se na ruke kako bi oprao krv s ruku i obrisao ih sa zavjesom. Kad je Barešić vidio kaos ispred veleposlanstva uzeo je uokvirenu sliku Josipa Broza Tita sa zida i bacio je vani. Kad su čuli policiju kako kreće unutar zgrade Brajković je uzeo pištolj, stavi ga u usta Roloviću i pucao mu u glavu. Kad je policija čula pucanj i kaos unutar ureda zatražila je da se predaju, a oni su stavili svoje oružje na pod te ih šutnuli ispred vrata te uhićeni bez otpora. Kad su privođeni s mjesta zločina nekoliko televizijskih postaja je već snimalo cijeli incident. Tad je Barešić poljubio Brajkovića u obraz i počeo vikati “Živila Nezavisna Država Hrvatska” i “Živio Ante Pavelić” dok ih nisu sproveli do parkiranih policijskih automobila.

miro-baresic-i-andjelko-brajkovic-kamenjar

Prenio:Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!


VITEZ STOJAN VUJNOVIĆ-SRBIN

preuzmi

(1953.-11. rujna 1992.) je bio pukovnik Hrvatskih obrambenih snaga tijekom Domovinskog rata.

Biografija

Rođen je u selu Andrijaševci pokraj Vinkovaca. Oženio se i dobio kćer. Početkom rata u Hrvatskoj priključuje se postrojbama vinkovačkog HOS-a. Sudjelovao je mnogim borbama u oklici Vinkovaca (Komletinci, Mala Bosna, Nijemci) i ubrzo postao zapovjednik jednog od vodova vinkovačkog HOS-a. Nešto prije pada Vukovara u srpske ruke, 16. studenog 1991. sudjeluje u protunapadu Hrvatske vojske na srpske položaje čime je spriječen pad Komletinaca. Zbog svog imena i prezimena koja podjećaju na srpska, dobio je nadimak Srbin.

Nakon potpisivanja Sarajevskog primirja 3. siječnja 1992. sukobi u Hrvatskoj se privremeno smiruju i Vujnović, kao iskusan vojnik, postavljen je od strane vodstva Hrvatske stranke prava za zapovjednika II. bojne HOS-a “Ante Paradžik”, koja je djelovala u Bosanskoj Posavini, sa sjedištem u Domaljevcu. Pri tome mu je i dodjeljen čin pukovnika.

Sama postrojba koja mu je dodjeljena nije bila veličine bojne, čak je bila i manja od satnije. II. bojna HOS-a “Ante Paradžik” neslužbeno je bila u sastavu 104. brigade HVO-a ali je na bojištu djelovala samostalno.

II. bojna HOS-a “Ante Paradžik” bila je nacionalno vrlo mješovita postrojba, u njoj je bilo stranaca iz mnogih europskih zemalja, ali i nekoliko iz arapskih zemalja[1], koji su bili okupljeni u vodu “Allahu Ekber”. I u ostatku 104. HVO brigade bilo je mnogo stranih dobrovoljaca.

11. rujna 1992. Vujnović je u krenuo kombijem u kratak posjet kući i kod mjesta Grebnice dvije osobe u maskirnim odorama su ispalile na vozilo nekoliko tromblonskih mina. Vujnović je ubijen na mjestu, a njegova suputnica Lenka Perić je ranjena. Uspjela je doći do obližnjih položaja HOS-a kod Lijeskovca i ispričati borcima što se dogodilo. HOS-ovci su došli do kombija ali ubojice nisu otkriveni.

Lenka je u pratnji HOS-ovaca prevezena u Đakovo u bolnicu te je kasnije nestala. Vujnović je nekoliko dana kasnije pokopan u rodnom mjestu.

HOS-ovci su iznjeli teoriju da je Vujnović ubijen od strane HVO-a no to nije potvrđeno. HVO je iznio mogućnost djelovanja srpskih diverzanata koji su ubili Vujnovića. Postoji i priča da je Vujnović ubijen jer je trebao preuzeti zapovjedništvo nad 104. HVO brigadom. O atentatu postoji dokument Ministarstva obrane RH, koji je potpisao brigadir Josip Perković. Ubojice nikada nisu otkriveni.

Po želji pripadnika postrojbe, II. bojna “Ante Paradžik” promijenila je ime u II. bojna “Stojan Vujnović Srbin” – jedinica specijalne namjene. U prosincu 1992. postrojba je dobila i zasebnu oznaku na kojoj se nalazi Vujnovićev lik. II. bojna “Stojan Vujnović Srbin” ukinuta je u veljači 1993. a ljudstvo je prešlo u sastav 104. HVO brigade.

Prenio:Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!


VITEZ RAFAEL BOBAN

image

ŽIVOTOPIS

Isprva djelatni časnik u vojsci Kraljevine Jugoslavije. U ustaški logor Bovegno u Italiji došao je u ljeto 1932., ali se odmah vratio i sudjelovao u Velebitskom ustanku (u rujnu 1932.), te opet preko Zadra potražio boravište u Italiji. U svibnju 1934. Ante Pavelić imenovao ga je rojnikom vodnikom. Iduće je godine (1935.) zamjenik zapovjednika satnije na Liparima, potom ga Talijani prebacuju u Kalabriju. Početkom prosinca 1937. uhićen je s grupom ustaša zbog navodnog pripremanja atentata na Milana Stojadinovića, ali je ubrzo pušten. Pripadao je krugu najpovjerljivijih Pavelićevih suradnika.

KARIJERA U NDH


Nakon proglašenja NDH vratio se u domovinu i djelovao u Ustaškoj vojnici. U studenom 1941. promaknut je u čin ustaškog satnika. Kada je napadom Hitlera na SSSR došlo do sukoba među dostadašnjim saveznicima nacistima i komunistima, došlo je i do posljedičnog izbijanja partizanskog ustanka protiv vlasti NDH, vođenog od KPJ. Boban tada postaje zamjenik zapovjednika elitne jedinice Ustaške vojnice, Crne legije, Jure Francetića, koja se do tada borila isključivo protiv četnika. U srpnju 1942. zapovjedao je jednom bojnom Crne legije koja je dva dana i dvije noći branila grad Kupres od partizanskih napada. Nedugo prije pogibije Jure Francetića (potkraj 1942.) Crna legija postaje I. stajaći djelatni zdrug, a njezina 3. bojna služi kao osnova za formiranje V. stajaćeg djelatnog zdruga, kojem zapovjednik postaje Boban. Pod njegovim zapovjedništvom V. stajaći zdrug operira u Podravini, a 13. listopada 1944. odbija napad partizanskog 6. i 10. korpusa te 7. banijske divizije na Koprivnicu. U istom mjesecu čuva zatočene bivše ministre, Mladena Lorkovića i Antu Vokića u Koprivnici. Na kraju rata imao je čin ustaškog pukovnika i generala Hrvatskih oružanih snaga. U svibnju 1945. povlači se u Austriju, te se kod Bleiburga uspijeva probiti na sigurno.

TEORIJE O SUDBINI


Postoji više verzija o Bobanovoj životnoj sudbini nakon 1945. Prema jednoj je poginuo 1946. u Podravini u borbi s partizanima, a prema drugoj 1947. kao križar u Hercegovini. (Postoje i priče da se prebacio u Argentinu, potom u SAD, gdje je pristupio američkoj vojsci i sudjelovao u Korejskom ratu. Ondje je navodno izgubio ruku te je umirovljen i vraćen u SAD, nakon čega je preselio u Austriju i ondje umro.) Poznato je samo da je prilikom rekonstrukcije Vlade NDH u izbjeglištvu 1951. Ante Pavelić imenovao Bobana ministrom Oružanih snaga, iako on nije bio prisutan.

Poznati hrvatski povjesničar dr. Zdravko Dizdar je prema vlastitom navodu raspolagao Bobanovim pismom koje je poslao svojoj supruzi, u kojem stoji da je kao anti-komunistički borac sudjelovao u redovima Američke vojske u Korejskom ratu, te je nakon umirovljenja kao časnik američke vojske živio u Irskoj do smrti.

Prenio:Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!


Odgovori

error: Content is protected !!