Novo!

SAVJETI ILI ISPOVIJED MAKSA LUBURIĆA!


(Donosim jedno pismo Maksa Luburića kojeg je pisao 48 dana prije svoje mučeničke smrti. Ovo pismo se nalazi u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA” na stranici 1012, 1013, 1014, 1015 i 1016. Pismo je poučno i očinski pisano, puno savjeta i primjera. Vrijedno za pročitat i po mogućnosti koristiti se u životu ovim savjetima. Mo. Otporaš.)

general DRINJANI
2.III.1969.

GLAVNIM PREDSTAVNICIMA ODPORA, i NEKOLICINI HRVATSKIH SVEĆENIKA U EMIGRACIJI

Draga braćo ! Poštovana gospodo ! Dragi oci !

Kada se u ovoj zemlji gdje živim počme govoriti o odnosu izmedju vjernika i Crkve, kao po nekom nepisanom zakonu odmah se nadoda – “Amigo Sancho, con Iglesia hemos topado”. To su riječi Don Quijota svom debelom, primitivnom, ali realnom štitonoši Sanchi. Tko manje, tko više, ali zna za djelo Migela Cervantez-a, (Miguel Saavedra de Carvantes (1547.1616) španjolski pisac, mo.), pa ga zato stavljam kao uvod ovom okružnom pismu.

Neposredni razlog za ovo pismo jest jedan skup vijesti sa raznih područja o odnosima naših predvodnika sa hrvatskim i inim svećenicima, a odluku za pisanje stvorio sam nakon odlaska jednog našeg dobrog i vjernog čovjeka, koji je jutros u 6 sati otišao od mene, nakon kratke posjete, da se vrati svojim kanalima u domovinu. I taj mi je kulturni čovjek rekao prije spomenute riječi, koje znače, da smo došli u kontakt-sukob, dodir, ili tako nešto, sa CRKVOM. (odnosi se na gore spomenutu španjolsku izreku, mo.)

Radi se, naravno, o dogadjajima izmedju mostarskog biskupa Čule i hercegovačkih fratara. O tome mi nismo pisali i mislim da nije ni DANICA, (novina hrvatskih Franjevaca u Chicagu, mo.) iako smo naravna stvar imali vijesti, kao i mnogi naši ljudi.

(Za podsjetiti danas o čemu se je uistinu radilo tada, tih godina, kada je sukob počeo 1967 god. Većina Crkava su gradili i izgradili po Hercegovini hercegovački Franjevci, pa tako i Crkvu sv. Katarine u Grudama, bilzu Imotskog ili nedaleko od Širokog Brijega. Te godine 1967. mostarski biskup Čule je postavio “popovca” za župnika u grudskoj Crkvi sv. Katarine, umjesto franjevca. Udba, vrag ili sotona, ili svi zajedno, svejedno, su huškali narod i župljane da Crkva pripada franjevcima a ne popovima. Župljani se pobunili, silom istjerali župnika, Crkvu zaključali, dnevnu i noćnu stražu sastavili, naizmjenice župljani su Crkvu čuvali i pazili da nitko ne može u nju unići dok biskup Čule ne postavi franjevca za župnika u Crkvi sv. Katarine u Grudama, mo. Otporaš.)

Osim što smo Hrvati i katolici (tko je katolik) i što smo (tko jest) Hercegovci, radi se o tome da smo i VETERANI, kako sam u par riječi pisao našem dru. Dragutinu Kamberu, torontskom župniku. I zato što smo VETERANI na njivi rada za Hrvatsku i za Božiju Hrvatsku, znali smo da nema ništa pod Božijom kapom, pa tako niti su nešta nova ni sukobi vjernika i župnika, niti popova i fratara, niti Crkve i politike, niti Vatikana i Hrvatske. A koji smo k tome “veterani-veterani” iz Hercegovine, znamo i to, da su se fratri i mostarski biskupi i dosada “kroz kamiš ljubili”. I baš zato znamo i to da je vrijeme rane liječilo, da su umirale Pape i mijenjali se Carevi, propadali režimi i države, a da su FRATRI U DOBRU I ZLU OSTAJALI SA SVOJIM NARODOM, i u njemu očuvali i vjeru i ljudstvo i hrvatstvo. Dakle – sve što nas čini onim što jesmo. Zato nismo pisali, pa ni u pismima, internos (unutarnja stvar, mo), jer nismo htjeli osim prljavog rublja naše politike i ljudskih mana, miješati i crkveno rublje, koje se isto ponekada pere, pa makar i ne bilo prljavo.

Ali nije tako u Domovini. Hrvati bježe u svijet i ne uvijek radi spašavanja života, radi Hrvatske, pa ni radi spašavanja od gladi svoje obitelji. Dosta ih, da ne kažem većina, ide radi “dolce vita”, radi sladka života, kakvog su vidjeli u filomovima, rekli bi radi civilizacije Coca-Cole, radi darežljivih plavojki u mini suknjama, radi auta, koji idu brže od naše magaradi i cuga uzkog glajza (i radi uskog seotskog puta, mo.), radi Boga-dolara, avanture, bezmislice, radiznalosti, osobne komotnosti itd. To se na ljudim odrazuje čim stignu van. Na naša napuštena ogništa naseljuju se Vlasi, ostavljene djevojke, žene, inovjerci i bezvjerci, i naše majke radjaju ekumensku jugoslavensku kopilad.

Pa ipak jedan dio ljudi, kao nekada u staro doba “ostatak ostataka” poveo je borbu za reorganizaciju, za vjernost ognjištima za duhovni preporod, te je čak i dobar dio hrvatske ljevice, pa i samih komunista, zahvatio taj val produhovljenja i kroatizacije. Rat biskupa Čule sa fratrima je zadao teži udarac tim ljudima, nego i Bleiburg.
To kaže moj gost, i stavljam sve redke na papir prije odmora i spavanja, nakon probdjele noći. Želim staviti na papir autentične njegove riječi.

Pitaju se ljudi; kome je bilo u interesu u OVIM PRILIKAMA, izvlačiti iz arhive sto godina stare zapise, kao da nemamo pametnijega posla. Kome? Kako ne, podgrijava se prošlost, govori se o svemu, pa i o patarenima, Madžarima, koji su tumačili volju Rima oštricama svojih mačeva, govori se o “Bosni koja šutkom pade”, o dolazku Turaka, koji “da su imali više smisla nego Rim”, i kako ne, govori se o “jugoslavenskom klerikalizmu”, o vlč. Korošcu, koji je dao ubijati hrvatske rodoljube a onda očevima naplaćivao kugle, govori se o Protokolu, kako ništa ne bi falilo o “osveti Draganovića” Rimu. Možete li se snaći u svemu tome? Ne! Ali kako se mogu snaći naši mali ljudi u Hrvatskoj, kada tisak podgrijava, širi, počam od “popularnog VUS-a do Glasa Koncila”. I na kraju, prema novim vijestima, biskup Čule i fratarski provincijal nastoje naći potok i pustiti potoku krivce da se operu…

Stavlja meni pitanje posjetnik: pa što Biskup i Provencijal nisu prije mislili na – kasniju potrebu potoka i pranja…? Ili je problem nametnut protokolom? Što se od nas Hrvata traži? jeli to – Ekumenizam u praksi? Jeli to stvar Crkve ili politike? A NAROD ŠTA? Što osta od Demokracije i od Ekumenizma? Što od VJERE I CRKVE? Zar će i oni služiti SVIM TLAČITELJIMA HRVATSKE?

Tako je govorio ustaški sin, sin palog Križara, mladi intelektualc, koji je bio kundekom prebijen i vidio svoju mrtvu majku uz humak oca, da bude spašen od susjeda, poslat u gornje krajeve i postane još vjerniji Vjernik i još vatreniji Hrvat od svog oca. Ali sa upitnicima u srcu, sumnjom u duši i prigušenom pobunom?

On je sve to, ali nije veteran, kao mi, koji stojimo na čelu Odpora i njegovih organizacija, i kao braća svećenici, fratri i “Petrovci” ili drugi redovnici u emigraciji, i koji su i sami bili kandidati smrti i na listi “ratnih zločinaca” radi Boga i Hrvatske. Mi, koji smo preživjeli Bleiburg i nadoživjeli Protokol, gdje se uz miris tamjana i diplomatske podsmjehe davala ruka ubojicama 500 hrvatskih svećenika i pola milijuna vjernika.

 

I sada dolazi drugi dio; problemi i emigraciji. Mi smo u OBRANI rekli sa onim austrijskim listom i nestalim Ceceljinim Glasnikom, da se u Rimu našlo riječi za atentatora i ubojicu iz Atene, ali ne za Hrvata Jelića u Beogradu (optužen da je stavio bombu u kino 20 oktobar u Beogradu. Kasnije je za istu stvar optužen i Miljenko Hrkač od Širokog Brijega, mo.), kao da molba za milost za jednog katolika nije Bogu ugodna kao za jednog grčkog pravoslavca, pa makar i ne bila uslišena,

Ali zato nisu krivi ni hrvatski svećenici ni ljudi Odpora,- iako nas nitko neće osloboditi krivnje, ako u slobodnom svijetu i kao veterani Božije i Hrvatske stvari, napravimo nešto slično kao ono u Hercegovini, gdje su se odigrale nesretne bitke izmedju popova i fratara, izmedju župnika i vjernika, izmedju same crkvene hijerarhije i podredjenih, uz inspiraciju Vatikana i Udbe, pljesak bezvjernika i Vlaha, jer eto i mi slijedimo njihov tužni primjer obračunavanja i s noževima u crkvi i oko Crkve.

Mene toliko ne zabrinjava na pr. spor vlč. Kambera i predsjednika Odpora Ratka Gagre, kao ni stav jednog mladog i novodošlog dalmatinskog fratra u Argentini, kao ni čudnovato i nerazumljivo držanje jednog svećenika u Australiji, – nego ono što o tome misle, govore i pišu oni mali ljudi, do kojih je doprla jeka i odjeci. Jer u doba perfekcije “hladnog rata” i tehnike širenja istinitih i podvaljivanja lažnih vijesti, ljudima u emigraciji i domovini stižu stvari sa garnirungom, zapaprene, zasoljene, zabiberenem, džaba servirane i uvijek tendenciozno primjenjene.

To svi znamo. Dok sam ja skorom tri godine živio u jednom od najstrožijih klausura (klaustar, kloštar, samostan, mo), gdje su prije fratri odgajali misionere i danas služi kao seminarij i za obnovu duhovnih vježba za same svećenike, dotle su “dobro upućeni” i “naši” ljudi govorili o tome, kako živim sa nekom talijanskom glumicom. Ili- iako je u mojoj kući bilo sa svakog kontinenta barem desetak ljudi, ljudi svake vrsti, pa i svećenika, intelektualaca, predvodnika, poznatih ljudi i mnogi od njih proveli ne jedan ugodan časak u društvu moje djece, neki bili po desetak dana, ipak još uvijek dobivamo upute, čak i od pametnih ljudi, da li je istina da sam ja u ludnici, da su mi djeca oduzeta, da živim sa ne znam kime, itd.

Nu što bi bilo kada bi bilo nešto istine, kao u slučajevima, koje sam spomenuo, tj. kada izadje van nešto o “svadji izmedju Gagre (čitaj Odpor) i Kambera (čitaj Crkve)”.
Zatim kada se šire letci o tome u Australiji u kojima jedan svećenik i dotada veliki prijatelj Odpora (ili Udba u njegovo ime, ili budala bez znanja) odjednom optužuje Odpor da je -neprijatelj Crkve! U isto vrijeme “prijatelji Crkve” postaju svi neprijatelji, osobni i politički, ljudi iz Odpora, pa makar bili dojučer i rogati. Odjednom se stvara Oltarsko društvo od poganskih i antiklerikalnih razbijača. Ili kada jedan novodošli fratar, nama starima, u Crkvi i novini, ponavlja optužbe Beograda, kako se to u Argentini dogodilo. Ili kada se u srbokomunističkom tisku čita, kako su “pasošari” u Njemačkoj, dobri gradjani Jugoslavije, morali braniti “popa i crkvu” od “ustaških terorista”.

Velim načelno da nas nitko neće osloboditi krivnje, ako i sami dademo povoda stvaranju takvih vijesti ili se prenaglimo i pred fukaru iznesemo prave ili krive probleme, koje fukara nije pozvana rješavati. Demokracija, tehnološki napredak, dizanje kulturnog nivela, pobuna duhova i Vatikanski Koncil i Ekumenski duh, onaj pravi i onaj krivi, daju sve većem broju ljudi prava, ali mu ne nameću nikakvih dužnosti, daju mu prava izricati mišljenja, ali mu ne nameće nikakve odgovornosti. Zato sam uvjek vjerovao i vjerujem u razbor elita, koje su uvjek bile odgovorne.

Dobio sam dvadesetak pisama od poznatih i nepoznatih, podpisanih i anonimnih ljudi, koji govore o sporu oca Kambera (Dragutin Kamber 1901-1969, bosanskohercegovački franjevac, župnik hrvatske župe u Torontu. Jutros, 11 rujna 2012. sam dobio e-mail od Ive Jolića koji je u to doba živio u Torontu, kao što i danas živi u svezi tog spora. Neću ići u detalje. Reći ću samo toliko koliko bi se moglo razumijeti, ako je vjerovati I.J., kako je došlo do ovog spora. Citiraću samo najglavnije:
Pok Gagro je bio predsjednik Odpora, i u svojim stavovima je držao da se mora krenuti u revolucionarne aktivnosti, u tome ga nije podržavao Dr. Kamber, i sa oltara je napadao one koji “huškaju” narod …(što bi se moglo odnositi na pok. Ratka Gagru, mo.) On je govorio (Kamber, mo.) da bi mogao sa oltara zapaliti mase, ali kakva korist. Takodjer je on bio protiv Maxa jer je iza sebe ostavio Jasenovac i td.. Tako kaže I.J. (Možda je ovo dobro znati kako bi se korijeni spora mogli znati. Mo. Otporaš.)
i Gagre, ali nadovezuju to i mnogo stvari, koje ni u kojem slučaju na njih ne spadaju, iako ne sumnjam u dobronamjernost. Ima aluzija i na “popovsko – fratarski rat u Hercegovini, pa bi jedni htjeli da otac Kamber obuče habet i stavi četeri svezana čvora, i tako uz tri klasična zavjeta stavi novi i proglasi se “ljutim Maksovcem”.

 

 

Drugi bi htjeli da najavi rat “svim Ustašama, svim Hercegovcima i svim fratrima” kao ono “Hrvatska Revija”. Za jedne je odjednom Gagro “neprijatelj Crkve”, dok su postali “Kamberovcima” ljudi, koji su do jučer palili više svijeća vragu nego Bogu. Drugi ideoliziraju Gagru, dok se on sam, uza sve mane i vrline, smatra pučaninom poput onih Grge Martića: “ljudi griše i ispovidaju se”. Nije najgore što sam ta pisma dobio ja, nego su ih dobili i drugi i sada bi htjeli “da se jednom za uvijek razčistimo”.

Svaki čovjek je misterij za svakog drugog čivjeka, a ljudi koji se bave javnim poslovima su izloženi svake vrsti suda i osuda i onda kada su čisti kao ljiljan, pravedni kao gospodin Bog i strpljivi kao Job (po biblijsko priči bogati pravednik koji pobožno i strpljivo podnosi sve nevolje i nedaće, mo).
Osobno zazirem od svakog idealiziranja čovjeka jer grijeh nosimo u sebi i kao kršćani i katolici (tko jest) imamo ustanovu ispovjedi i pričesti, koji nam omogućuju mirniji život…

Imao sam prilike (nažalost) u mom životu vidjeti dosta ljudi koji su umirali od rana i bili na smrt osudjeni. Vjernici su mirnije umirali, neodlučni su pred smrt tražili Misterij, a nepopravljivi bezvjerci umirali su u sred strahoviti trzaja i otimanja od vječnosti. Zato niti je Gagro svetac, niti je to, kako sam kaže, otac Kamber.
Pa ako su se sukobili po ne samo tehničkim i taktičkim pitanjima, nego i načelnim, pustimo to toj DVOJICI VETERANA, koji će to na odgovoran način riješiti. Posrednici u ovakvim slučajevima znaju nanijeti više štete nego koristi, i znaju načeti više novih problema, nego riješiti stare probleme, radi kojih je izbio spor. Kada se stvar oslobodi pasionalnih i marginalnih krpelja, ostaje razum, ostaje ljubav za našu stvar, ostaje odgovornost veterana i elite.

Osobno, kao Hrvat (ne kao fratarski učenik) rado bi u Torontu vidio u župi (ili barem pri župi) fratre iz Chicaga, i ne radi toga jer su Hercegovci, nego jer su državotvorni. Vjerujem da tako misli i Gagro, i 99% Hercegovaca, što nije mjerodavno, ali i dosta dobrih župljana zasluženih za Hrvatsku Crkvu u Torontu, – a šta bi trebalo biti mjerodavno u bilo koje doba i danas više nego ikada. Otac Kamber je nesamo dosada javno rekao najviše pozetivnih stvari o Odporu, pa i o ovom grešniku Maksu, što je za zahvaliti, i brat Gagro je (uz griješenje i ispovidanje) bio jedan od zaslužnih ljudi za novu crkvu koju je digao vlč. Kamber, i ne misli ju nositi sa sobom u grob, nego ostaviti Hrvatima.

Zato ne dajte braćo, predstavnici Odpora i gg. svećenici, da se nama dogodi što i narodu u Hercegovini, jer osim Boga nitko ne može donijeti prave osude, nego ćemo svi ispasti bijedno, jadno, nikome za uzor i svakom dobrom i patećem katoliku-Hrvatu u Domovini za neuzor. A to nikom od nas nije cilj. Brat Gagro ima ne samo kao župljanin, nego kao i dobrotvor, koji je kao takav priznat, – ima prava, jer se to pravo dnevno ističe, i čini to u svojim člancima i propovjedima i otac Kamber. On ipak, kao župnik, pastir, borac i predvodnik ima svoja prava, koja valja rešpektirati, ako hoćemo da kao Don Quijetemora upozoriti svoga Sancho Panza: CON IGLESIA HOMOS TOPADO, AMIGO SANCHO !

Razum, odgovornost i ljubav jedinu su sudci, a publike ima i previše.

Zato osobno se ne stavljam u ulogu sudca, ni davokata, Ako nema državnog tužitelja, nego prijatelja, vjernika Hrvata. Ako nema druge, valja se “ljubiti kroz kamiš” kao i mostarski biskup sa hercegovačkim provincijalom, ali nedajmo fukari da sudi elitama po pitanjima duha, vjere Crkve i Hrvatske.

Meni bi bilo lakiše svakom napisati pismo osobno i nekako se u bujici riječi izvući, jer bi to bilo komotnije, ali nažalost, od djetinstva pa do danas sam bio odgojen tako da ZAUZIMA STAV! ja sam ga nastojao izraziti, a ako nisam uspio, bit će mi žao, jer me nije vodila ni džigerica, ni mali niski izstikti, ni interesi. Zato šaljem ovo pismo ne zato da bacim sol u more i osolim pamet ljudima, nego da spasim dušu svoju i da kao vjernik i borac ljudski reknem što mislim. To je bila i molba moga posjetitelja, i završavam s tim, da se ne radi o tome da kao u politici kažemo “tu se nikaj ni pripetilo”. Bolje da istinu pogledamo u oči, isto kao i u politici, i da ljudski tražimo i naš medjuhrvatski ekumenski duh, koji će omogućiti dijalog medju elitama i bez čaršije i fukare.

Neka mi bude oprošteno ako ima neki izraz ili insinuacija, koji ne bi bili u skaldu sa uzvušenim temama o kojima se govori. Bit će to umornost ili pospanost, ili čak i jad moj nad jadima sviju nas.

Uz sinovsku i bezuvjetnu odanost svetoj materi Crkvi, uz nepokolebivu i trajnu vjernost majci Domovini, pozdravlja Vas u poštovanju i odanosti,

general Drinjanin, slijedi podpis i podpis Štefa Crničkog.

Napomena:
Ne mogu odoliti a da Vam ne kažem upaprijed da će slijedeći opisi biti generala Drinjanina odgovor na govor pukovnika HOS Tomice, Tomislava Mesića, s naslovom KRIVI SMO SVI kojeg je održao Hrvatima grada Toronta prigodom proslave dana hrvatske državnosti DESETOG TRAVMJA 1960 GODINE. General Drinjani je odgovorio na dugo i široko s naslovom: NE – NISTE SVI KRIVI. Hvala. Otporaš.

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: