Novo!

Slika za primjer

ultras

Večeras sam bio sa legendom Vinkovačkih navijača Juretom Juksom Stankovićem,i njegovim kumom Tomislavom Horvatom!

Ono što me oduševljava kod njih dvojice jeste činjenica,da u dvadeset krvavih tuča koje mi je opisao,nije spomenuta niti jedna tuča sa Hrvatima,i to je ono što ga čini još većim u mojim očima! Bilo koji srbski klub da je gostovao kod nas u Vinkovcima,nije mogao proći period nakon tekme,a da ne dođe do osobnog ili grupnog obračuna Jure,njegovog brata Ćipe(Stipe Stankovića)inače obojica danas još uvijek aktivni policajci,sa srbskim navijačima!

Pucali su tu nosevi,lomile se ruke,razbijale arkade,i tuklo letvama njih petnajstak,kao u filmovima. No ovaj put radi se o Vinkovačkim ratnicima,koji se nisu dali nikome,nikada,niti će se dati dokle god ime Hrvatsko živi! Jure,inače legenda Vinkovačkih ulica,kojeg znam ima 30 godina,nije se nikada predao u borbama. No postoji jedna stvar koja me zapanjuje kod naših Hrvatskih navijača. A to je činjenica,da ratuju međusobno,slijepi,obnevidjeli od internih obračuna pa sve do krvoprolića! Pitam se zašto? Zbog čega Splićan nasrće na Zagrebčana,obrnuto,i zbog čega su svi navijači u krvnoj zavadi?

Sjećam se 91 godine kada je stigao pun bus dragovoljaca iz Zagreba koji su išli za Vukovar! Bili su slabo obučeni(nikako po pitanju maskirne uniforme)i sa srbkinjama,automatskim puškama. Pitali su me,kada smo se sreli u PIK-ovoj zgradi jel imam što od naoružanja,na što sam im davao ručne bombe i okvire za automatsku pušku! Gledao sam te BBB-e i Torcidaše,kako hrle srcem u Vukovar,a ja sam ostajao i ispraćao ih pogledom i nisam se mogao načuditi gluposti Vinkovačkih zapovjednika,jer je bilo jasno iz aviona da će se koplja lomiti u Vukovaru!

Ti dečki su otišli za Vukovar…nikada više ta lica nisam sreo,niti sam ih vidio. No ostali su u mom sjećanju velikani Hrvatskog hrabrog srca,navijači BBB-a i Torcide koji su čvrstog koraka,nervozni od ubilačke želje,otišli u Vukovar u potpuno neizvjesnu bitku,koja je odlučivala o budućnosti Hrvatskog naroda! Vukovar je pao…nakon tri mjeseca krvavih borbi! Dočekivao sam na ulazu u Nuštar bojovnike koji su se probijali kroz kukuruze,i minska polja,ranjene,iznemogle gladne i žedne! Srce i duša je plakala u meni od jada i bijesa.

Nisu to bile suze koje su se mogle vidjeti na licu. Bile su to teške muške suze,one,kad muško u sebi plače i tuguje! Najradije bih viknuo-Bože,što učini to ovim svojim vjernim podanicima? Zašto Bože toliko patnje si dopustio,vjernim svojim Hrvatima? I dalje vjerujem da si pravi Bog,jedini Bog,koji upravlja i zna sve što se dogodilo,i kako će se dogoditi u budućnosti! Ali toliko suza,krvi,patnje,zbog čega? Ne radi se to o desetak žrtava…radi se to o tisućama žrtava u Vukovaru! Ne hulim Boga,no nekada se zaista pitam jesmo li se kamenjem na Boga bacali? Jedini kamen koji sam ikada bacio bio je u jezero moga sjećanja…tamo gdje sam u snu putovao,tamo gdje sam mir tražio i nalazio godinama,uništen od ratnih razaranja i osobne tragedije. Ništa mi nije pomoglo. Niti brak niti djeca…sve se srušilo u provaliju,nestalo,u sjećanju ružne stvarnosti! I sad se pitam jedno pitanje…ne bi li bolje bilo da sam sa tim dečkima sjeo u bus i otišao u Vukovar i svoj mir našao na Ovčari.

Vjerovatno bih poštedio neke osobe,trauma i ružnih situacija,vjerovatno,negdje u nekim nebeskim visinama,negdje daleko od očiju i srca,bih našao neki svoj jadni mir,i pokušao se sastati sa svojim mislima.

Prestrašno je to što su toliki Hrvati izginuli u Istočnoj Slavoniji,da im se za groba dan danas, ne zna. Zato mi je jako drago što imam prijatelje poput Tome Horvata,Stipe Stankovića-Ćipe i Jure Stankovića Jukse! Jer znam da ti moji sugrađani,nekad klinci u igraonici,navijači,problemi socijalističkog sustava a danas obiteljski ljudi,neće nikada nasrnuti prvi,a pogotovo ne na slabijeg od sebe!

Život piše romane,Bog piše ravne crte,krivim linijama!Imao je dvanaest pomagača,a koji je zadužen za moj ili vaš život,to je već pitanje,koje zahtjeva duboko razmišljanje,u najmanju ruku onoliko koliko je voda Drina duboka i istina sama po sebi!

No jedno znam.Dok je Hrvata i osoba poput braće Stanković i njegovog kuma Tome Horvata,ima nade za Hrvatsku,ima nade za borbe i bitke,makar to bilo u Vukovaru,makar to bila ponovo neka druga 1991,makar to bio Staljingrad! Pravi Hrvat ne umire nikada.

Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: