Novo!

Specijalni rat: Daj čovjeku moć, pa ćeš vidjeti kakav je.

 

Pokušat ću Vam skicirati riječima, o čemu govorim. O čemu se zapravo radi. Specijalni rat?- to je samo novi izraz za nešto što postoji već tisućama godina. Ovo o čemu Vam pišem, je prikaz gotovo materijaliziranog tijela, što u konačnici može biti točno u samo jednom segmentu…Radi se naime o tome, da je moć ta koja djeluje na ljude. A to je moć prijenosa „misli“ od pošiljatelja do primatelja. I to putem raznoraznih medija, kao što je kod nas TV, radio, ineternet….shvatit će te o čemu govorim i sa kim ili čim imamo posla. Branitelji su posljednja linija obrane prije sloma u Hrvatskoj, i tim je naša zadaća još veća, i veća je odgovornost, kako prema sebi i našem narodu tako i prema bližnjem svome…Zbog toga im smetamo. Zbog toga nas žele maknuti sa igrališta. Sa odgovornošću dolazi i redovito „moć“ koja nam je dana za pojedine segmente života na koje možemo djelovati

Postoji u narodu jedna izreka…“Dobar glas se daleko čuje, a loš još dalje“. Dakle ma koliko ljubav i empatija ne poznavala granice i zadnje linije neobranjivoga, postoji dakle nešto što putuje dalje i biva poticano, po principu spojenih posuda (prelijevanjem iz uma u um) do konačnog primatelja.
(..pokušavanje izjednačavanja agresora i žrtve, nebriga za HRVI i Branitelje, odsutnost empatije)

Cilj spec. rata jeste izazvati bilo kakve žučne reakcije kod naše populacije. Žuč-ljutnja, bijes. Jer jako znaju da su na pravom putu kojeg je zacrtao još Juraj Njavro, potom Jadranka Kosor, Ivica Pančić, i na koncu Matić. Znaju da smo načeti. Znaju da se bijes, i ljutnja sakuplja godinama u nama, a rezultat svega potisnutog su suicidi Branitelja. Kao da svi imamo antene u psihi preko kojih primamo sve ove udarce?

Primatelj je redovito slaba osoba, koja se ne može oduprijeti niti istresti misli iz glave, jer se nikada nije srela sa tolikom količinom mržnje, sebičnosti, bahatosti, i podmuklih namjera, koja bi se akumulirala poput eksploziva u tromblonu, da bi detonirala u srcu i umu, i na koncu u našoj psihi. (ministri, vlada, stranke su izvršitelji zadataka, koji se kroje negdje drugdje)

Mržnju neprijatelja smo osjećali u ratu… a danas mržnju, osjećati od bližnjeg svog, jeste i ostaje najgora mina iznenađenja koja ostavlja užasne tragove u nama. Ne fizičke, vidljive. Već one traume, koje ostaju u nama čitav život. U svima. I braniteljima i običnim ljudima koji nisu imali nikakvog doticaja sa „po život opasnim situacijama“!
Oprostiti? Ne gospodo. Ja nisam niti budist, niti imam, niti paroh, a niti katolički svećenik. Kažu ljudski je opraštati. Samo ne znam kome to trebam oprostiti, i zbog čega?

Vaš komentar:

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: