Novo!

SREBRENIČKI POKOLJ BIO JE NAJVEĆI SOTONISTIČKI RITUAL!

Williama Taylora, profesora mitologije i historije magije i numerologije na čuvenom univerzitetu Harvard u Americi, upoznao sam u Sarajevu, u ljeto ‘99 godine, dok je ovdje u Bosni istraživao balkanske mitove i magijsko – mističnu tradiciju, za svoju slijedeću knjigu, čiji naslov je trebao da glasi “Magijski rituali žrtvovanja”. Često je dolazio u Bosnu i putovao po cijeloj zemlji, a najčešće je išao u Srebrenicu, i obilazio okolna pitoma bosanska brda i dolinu rijeke Drine. Dijelovi ove priče objavljivani su i u sarajevskom ”Preporodu” 2006. godine. Nikolinih saboraca iz Odreda smrti Zvijezda, što su skupa sa njim te julske noći poubijali hiljade zarobljenih srebreničkih muškaraca i položili ih na kamenu građevinu na brdu nadomak grada, više nema. I oni su umrli te noći, ili nešto kasnije. Umirali su, što od metka, što od neke tajanstvene bolesti – nekog čudnog ludila usljed kojeg su se vješali, trovali ili rezali vlastite vratove i vene.

Link:

SPC i crna magija!

Ako pažljivo proučimo historiju ljudske duhovnosti, a ako hoćete, i kompletnu ljudsku historiju, vidjet ćemo da je osnovna duhovna snaga, simbol vječne duhovne moći kojem su se ljudi od pamtivjeka klanjali i obraćali, bilo Sunce. Sunce je bilo, i još uvijek je, vrhovno božanstvo magijskog svijeta. Naravno, potpuno uobličena religija obožavanja Sunca ili Baal-a pojavila se je, po prvi put, u Babilonu, današnjem Iraku. Od tada su mnogi narodi počeli obožavati otjelotvorenja Boga Sunca. Tako i babilonski Tamuz, i egipatski Oziris, i asirski Herkules, indijski Krišna, i feničanski Bah, i meksički Kvecalkoatl i grčki Dionis, predstavljaju inkarnacije Boga Sunca – govorio je profesor Taylor; dok sam se ja borio sa snom koji me je već počeo da ophrvava.

Hrpa ljudskih tijela

Ni danas, nekoliko godina poslije, nekadašnji vojnik Odreda smrti, Nikola, sleđen od straha i užasa, ne zna odgonetnuti šta se je tada tačno zbilo i ne može shvatiti šta je to njegove saborce u zločinu, i njega samog, vodilo te noći poput neke snažne i sudbonosne ruke prema Srebrenici, tom magičnom hramu žrtve i smrti. Ama, ne znam, evo, ni sam ne znam, šta to bi; zašto nam narediše da, u sred noći, one zarobljene muslimane vodimo na ono brdo, pokraj Srebrenice i da ih tu sve pobijemo, i onako okrvavljene poslažemo na onaj uzdignuti kameni plato, tamo, odmah uz vatru koju su zapalili. Čovjeće, jedva smo se popeli na brdo. A gore, imali smo šta da vidimo – građevinska inžinjerija sagradila kameni plato, kamenu terasu na 12 širokih stubova, visokih nekih, možda, 3 metra. Sa strahom i očajem vidljivim u očima, Nikola je pričao svoju ispovjest. I vjerovao sam mu. I vjerujem da ne zna zašto se je sve to baš tako desilo; znam da ne zna. Ali, ima ih što znaju. Imaju oni koji znaju – oni odabrani; oni upućeni u sva tajna znanja; oni što od pamtivjeka tragaju za svjetlošću; oni koji znaju o svetosti noći, žrtve i krvi. Eto, tako mi je u povjerenju, govorio Nikola, šapučući i okrečući se, čas desno čas lijevo, da provjeri ima li nekog nepoželjnog, ko bi, ne daj Bože, mogao da sve ovo čuje. Nikola se je plašio što mi ovo kazuje.

Kada su ujutro 14. jula u Srebrenicu pristigle ostale srpske snage, dobile su naređenje da sve ove razbacane leševe pokupe, natovare na kamione i prenesu ih do iskopanih jama i tamo pobacaju tijela. Sve ostalo što se je desilo nakon toga već znamo i ponavljamo kao školsku lekciju koju ne trebamo i ne smijemo zaboraviti. Iz desetak helikoptera koji su sletili u podnožje brda, te noći 12. na 13. juli, počeli su izlaziti ljudi; bilo ih je, da ti pravo kažem, raznih rasa i naroda. Ama, vjeruj mi čovječe, nikad nisam vidio toliko raznih stranaca ovdje u nas – bilo ih je evropljana, crnaca, plavih i smeđih muskaraca, i onih žutih, jal Japanaca , jal Kineza, a možda i jednih i drugih. Bilo je i naših.

Ritual ljudi u crnom

Donijeli su im crne ogrtače, okićene, mislim, perjem. Na ovim ogrtačima je pozada, na leđima, ako sam dobro vidio, bila nacrtana, ili možda izvezena, bijela zvijezda petokraka. A onda je ispred njih stao jedan djed. Tako da je sada bilo 13 redova. Joj, užasa; on je oko vrata imao ovijenu zmiju, mislim živu jer se je uvijala i migoljila. Sve mi je to ispričao, jecajući od straha i bola, nevjerice i očaja, Nikola iz srpskog Odreda smrti Zvijezda.

Bogovi Sunca

Ubijene Srebreničane, naravno, nikad neću upoznati. Oni su već odavno mrtvi; neki su pokopani na mezarju u Potočarima, a neki se još uvijek nalaze u skrivenim grobnicama gdje su ih srpski odredi smrti razbacali i potrpali. Ljudi su, od praistorije pa sve do danas, uvijek željeli da odobrovolje svoje vrhovno božanstvo – Boga Sunca i njegove inkarnacije; da ga zadovolje i umire, da mu se pokore – profesorov glas me je trgnuo iz sna. Predavanje je još uvijek trajalo. Williama Taylora, profesora mitologije i historije magije i numerologije na čuvenom univerzitetu Harvard u Americi, upoznao sam u Sarajevu, u ljeto ‘99 godine, dok je ovdje u Bosni istraživao balkanske mitove i magijsko – mističnu tradiciju, za svoju slijedeću knjigu, čiji naslov je trebao da glasi “Magijski rituali žrtvovanja”. Često je dolazio u Bosnu i putovao po cijeloj zemlji, a najčešće je išao u Srebrenicu, i obilazio okolna pitoma bosanska brda i dolinu rijeke Drine. U predavanju sam vam ispričao o Astecima, Jezidisima i prinošenju žrtvi bogu Sunca ili Satani, Luciferu, koji se, u stvari, oduvijek krije iza identiteta Boga Sunca. Žrtvovanje ljudi je bio ključan događaj i u keltsko-druidskim magijsko-vjerskim obredima. Tokom svojih praznika, oni su uvijek žrtvovali ljude svom božanstvu Suncu. I svi oni koji slijede magiju i danas misle da će pomoću žrtvovanja ljudi Bogu Sunca, koji je već rekoh, sam Satana, postići njegovo zadovoljstvo i dobiti slavu i bezgraničnu moć. A zašto mislite da je ono što se je desilo u Srebrenici bio magijski ritual žrtvovanja ljudi? – upitah kao u bunilu.

Simbolika zmije i paunovog perja

Zmija je bila i još uvijek ostala simbol Boga Sunca, a i samog đavola, zato nije ni čudo što je vrhovni sveštenik one družine nosio baš zmiju oko vrata. Pogledajte, stajali su ispod oltara, u blizini veličanstvene vatre, i nosili ogrtače ukrašene paunovim perjem, na kojima je bila izvezena zvijezda sa pet krakova, zvijezda Zornjača ili Danica. Ne znam da li znate, ali paun je posebna životinja i bio je svet za stare Indijce, Babilonce, Grke. U Indoneziji ga smatraju simbolom đavola. Znate, paun se u magiji smatra otjelotvorenjem vatrene ptice Feniksa. A Feniks je u Egiptu bio simbol skrivenog boga Sunca Ozirisa; ujedno je simbolizirao i petokraku zvijezdu zvanu Zornjača. Interesantno, petokraku zvijezdu Zornjaču ili Danicu, arapski narodi od pamtivjeka povezuju sa samim đavolom stvorenim od vatre, i nazivaju je Athar, što znači, Lucifer – onaj koji sija. Nisu li moćni komunisti izabrali za svoj simbol baš petokraku, zvijezdu Zornjaču, jedan od najmoćnijih simbola magije?! Zaista zvuči nevjerovatno ali u svetom hramu Jezidisa, koji kao što sam već rekao otvoreno obožavaju đavola kao Boga, nalazi se 7 statua pauna, za koje tvrde da predstavljaju 7 planeta koje se zovu jednim imenom Šejtan, što je, zanimljivo, arapska riječ za Titana – Boga Sunca, odnosno Satanu – držao je svoj monolog profesor Taylor. I razotkrivao veliku i jezivu misteriju svijeta; razobličavao sile i demone što jedne julske noći pogubiše srebreničke muškarce, i njihovu drevnu i čistu krv, pokloniše, na oltaru, svom Bogu Sunca, Luciferu. Začepio sam uši da ne čujem, i pokrio oči da ne vidim, tražeći azil i smiraj u neznanju, što mi se učini tako lijepim i dragim, tako željenim.

Jedini preživjeli svjedok

Nikolinih saboraca iz Odreda smrti Zvijezda, što su skupa sa njim te julske noći poubijali hiljade zarobljenih srebreničkih muškaraca i položili ih na kamenu građevinu na brdu nadomak grada, više nema. I oni su umrli te noći, ili nešto kasnije. Umirali su, što od metka, što od neke tajanstvene bolesti – nekog čudnog ludila usljed kojeg su se vješali, trovali ili rezali vlastite vratove i vene. Jedino je Nikola, nekim proviđenjem sudbine, ostao živ, da ispiča priču što je tako čudna i misterizna, tako jezovita da mi se evo i sad ledi krv u žilama.

Paganska magija

William Taylor je ispričao kako je svojim rukama sam otkopavao i vadio iz jama zakopano kamenje onog oltara na kojem su bili poslagani ubijeni Srebreničani. Kamenje je još uvijek bilo premazano sasušenom krvlju. Dao je tu krv na analizu, tajno. Posjeduje nalaze da je to ljudska krv. Neki dijelovi stubova tog oltara još uvijek se nalaze u rijeci Drini. Vidio sam to svojim očima. Čak sam našao i iskopao crne ogrtače okićene paunovim perjem, koje su te noći nosili ti paganski zavjerenici. Vidite, to je, po svemu sudeći, bilo magijsko, ritualno ubistvo, žrtvovanje ljudi, vjerovatno najvećem magijskom, paganskom božanstvu, Bogu Sunca ili Satani. A, kao što znamo, temelj magije je žrtvovanje; preko žrtve, koja se prinosi božanstvu, dobiva se snaga, moć – tvrdi profesor Taylor

Izvor: Aura.ba

error: Content is protected !!