Novo!

TKO JE HTIO UBITI DRA. MILJENKA DABU PERANIĆA?

 

Iz poruke generala Drinjanina Hrvatima Toronta za deseti travnja 1966
(Mnogi Hrvati hrvatske političke emigracije su znali tko je dr. Miljenko Dabo Peranić. Ja ću ovdje iznijeti i ono što se nije znalo o dru. Dabi Peraniću. Zahvaljujući Boži Vukušiću koji je u svojoj knjigi “TAJNI RAT UDBE PROTIV HRVATSKOGA ISELJENIŠTVA”, dopunjeno izdanje br. 3, donio na strani 258-262. Prije nego prijeđem na Udbin opis iz spomenute knjige, želim nešto ukratko reći, da se zna i da se nezaboravi.
Po pismima dra. Peranića i Štefa Crničkog bi se moglo zaključiti da su se ona dvojica odmah prvi tjedan, poslije pogibije generala Luburića, tu, na licu mjesta, u Carcagente, pokockali, posvadili i razišli. Dr. Peranić u svojoj knjigi “POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA” New York 1984. spominje da je dao pismenu ostavku na članstvu i na svim dužnostima u organizaciju Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO. Poslije te ostavke mnogi članovi organizacije HNO su posumnjali u dra. Miljenka Dabu Peranića i u njegove dobre nakane, tako da se je sumnja širila i izvan organizacije HNO.
Kada sam za week-end 19 i 20 kolovoza 1978. godine bio kod kuma Peranića u New Yorku, on mi je dao rukopis te knjiga (kojeg i danas imadem) da ga pročitam i po potrebi unesem neke nadopune i da dadnem uvod ili predgovor knjigi. Kada sam knjigu pročitao i vidio da tu ima mnogo osobnoga i klevetanja bivših prijatelja i suradnika, nazvao sam kuma Peranića i otvoreno mu rekao da tu ima mnogo fikcija i da mnoge stvari treba dokazima podkrijepiti. Ljutito se je branio da je to sve istina i da se neće niti jedno slovo izbaciti. Doslovno mi je rekao: “ILI SVE ILI NIŠTA” . Knjigu dr. Peranić je kasnije izdao u vlastitoj nakladi u New Yorku 1984. godine.
FBI, UDBA I INTERVJU DRA. ANTE PAVELIĆ SA MILOM …
Ni Bog čovjeka ne sudi dok čovjek ne umre. Tako ni mi ne možemo čovjeka suditi dok ne znamo sve podatke: Dali je tko kome uistinu radio o glavi? Sada prepisujem iz spomenute knjige Bože Vukušića. Tekst je pisan slovima “italique”, tj. kurzivom, te ću tako i prepisati: Mile Boban, Otporaš.)
PLANIRANJE UBOJSTVA MILJENKA DABE-PERANIĆA (???)
Miljenko Dabo-Pernaić nakon emigriranja u Francusku postao je bliski suradnik Vjekoslava Luburića. Peranića je obrađivala riječka Udba, u čijoj se arhivi nalazi zabilježeno:
“Miljenko dabo – Peranić, sin Ante i majke Tonice, rođene Škunca, r. 5. XI. 1923. u Novalji, kotar Rijeka, Hrvat, drž. SFRJ, profesor glazbe, oženjen sa Marijom Šonje, otac jednog ženskog djeteta, nastanjen u Parizu na adresi: 30 Rue Jacob VI-eme.
Gimnaziju je pohađao u samostanu Babija na otoku Korčuli. Koncem 1944. godine mobiliziran je u NOV. Poslije oslobođenja kao vojnik JNA povezuje se s dužnosnicima klera u Samoboru. Preko ovih organizacija želi ostvariti bijeg preko granice, ali u tom ne uspijeva. Uhićen je i suđen na 4 godine strogog zatvora. nakon izdržane kazne, završio je gimnaziju a zatim se upisao na fakultet. Kao student istupao je neprijatelhski. Ponovno je uhićen zbog širenja neprijateljske propagande. Za ovo djelo nije suđen, pa je nakon provedene istrage pušten na slobodu.
1957. godine redovnim putem odlazi u Francusku kao turist, gdje je zatražio politički azil. U Parizu se povezuje s dužnosnicima Hrvatske političke emigracije i ubrzo se eksponira kao aktivni neprijatelj SFRJ. Postaje rukovoditelj “Kluba hrvatskih sveučilištaraca” u parizu. Bio je jedno vrijeme urednik lista “Hrvatski radnik”, koji je pripadao organizaciji HOP-a. (To nije istina. List “HRVATSKI RADNIK” je bio isključivo glasilo HRVATSKOG RADNIČKOG SAVEZA, koji po statutima francuskih vlasti se nije smio baviti nikakovom i ničijom politikom. Mo. Otporaš.) Bio je sklon da surađuje sa svim organizacijama koje neprijateljski djeluju protiv SFRJ. U posljenje vrijeme povezao se s Maksom Luburićem u Madridu i postao njegov glavni suradnik.
Po sugestiji Luburića, Miljenko je organizirao tiskanje lista “La Croatie”. Urednik lista je sam Miljenko, a namjenjen je svjetskoj javnosti, posebno francuskoj. U njemu objavljuje razne članke iz hrvatske povijesti i druge koji su upereni protiv našeg poretka i druga Tita posebno. U broju od svibnja 1963. godine piše “X travnja 1941. godine”, (Kolika se mržnja Udbe ovdje iskazuje protiv hrvatstva, vidi se i po tome da nisu htjeli spomenuti broj 10, nego su stavili rimski broj “X”, kako bi izbjegli smomenuti 10 travnja, mo. Otporaš.), “Napoleon i Hrvati”, “Bleiburg-Hrvatski super Katyn” – 150.000 hrvatskih vojnika i civila poubijao Tito u svibnju 1945. godine: “Da bi se bolje upoznao Titoizam”, Komedija sa sindikalizmom u Titoslaviji”, “U Titovim marševima smrti i logorima za uništenje”, Osnivanje Nezavsne Države Krvatske” itd. neke od ovih članaka piše sam, a mnoge tiska iz drugih publikacija emigrantskog tiska.
Peranić je autor “Memoranduma” upućenog De gaulleu u kojem prikazuje položaj Hrvatske. Pored vršenja pismene propagande sračunate na podrivanjuy nacionalističkog jedinstva Jugoslavije, Peranić aktivno radi na organiziranju i učvršćivanju emigrantskih organizacija u cilju borbe protiv postojećeg društvenog poretka u zemlji. Sudjelije na kongresima emigrantskih organizacija na kojima javno istupa protiv SFRJ.
Nakon ukratko iznesenih podataka navodimo dokumenata koja ukazuju na njegovu neprijateljsku aktivnost.
Na prvoj stranici “Osobni podaci” obrazac br. 4 nalaze se njegovi osobni podaci iz kojih se vidi da je uhićen po vojnom sudu, osuđen na 4 godine zatvora i dvije godine gubitka građanskih prava – Divizijski vojnisud u Zagrebu, broj spisa 1499 od 1946. godine. Iz podataka na strani 4. proizlazi da je još po završenoj osnovnoj školi bio član križarske klerikalne organizacije. kao osnovac odlazi u samostan na Korčuli gdje uči za svećenika. Godine 1944. mobiliziran u NOV.
Pokušava bijeg, ali bude uhićen, zbog čega je i osuđen po vojnom sudu. Od 5 – 17 starnice doseja nalaze se dokumenti o njegovom uhićenju nakon dolaska u rodno mjesto Novalju, a pušten je rješenjem javnog tužitelja radi pomanjkanja dokaza na slobodu.
Iz suradničkog izvješća s fakulteta na stranici 18. vidi se da Peranić uglavnom kontaktira sa studentima ustaški orijentiranima. Na 24. stranici nalaz se upitnik o emigrantu. Iz njega se vidi da je Peranić 1957. godine otišao s putovnicom u Francusku, zatražio azil i postao emigrant. Prvi podaci koji govore o njegovom uključivanju u redove neprijateljskog dijela emigracije nalaze se na strani 26. Ilegalka Vida Jakaša – Pavliček izjavljuje da je Peranić pristaša Pavelića i da se bori za veliku Hrvatsku. Slične podatke o njemu dao je i Ivo Jakša, ilegalac iz Francuske – str. 27.
U opširnom izvješću koje je podnio suradnik “Branimir” po povratku iz Francuske, strana 28 – 39, detaljno je otrcan lik i aktivnost Peranića. Povezan je s Ivicim masnov, Slavkom Dubravicom, Tomom Jurašinović i drugima. U stanu kod Peranića vodili su se razgovori o stvaranju nove Hrvatske, pjevale ustačke pjesme, vrijeđali naši državni rukovoditelji itd. Glavnu riječ je u svemu imao Peranić. U izvješću se dalje govori da je on organizirao proslavu u povodu godišnjice NDH 1961. god. Na toj proslavi bili su prisutni, pored Peranića, Slavko Dubravica, Ivica Masnov, Tomo Jurašinović, Dijan Galić, Ante Boban, (Pogriješno. To bi trebao biti Mile Boban. Istina, bio je tu u Parizu jedan Ante Boban, ali on je došao u Pariz negdje 1963/64 godine. Mo.), ustaški satnik Lovrić (Ante, mo) i drugi emigranti. Također su bili prisutni predstavnici Mađarske, Bugarske, Poljske i Ukrajine. prisustovali su i predstavnici policije. Tom prilikom prisutne je pozdravio Peranić na francuskom jeziku. Cilj ovog skupa bio je da se prisutni gosti upoznaju sa ciljevima i zadacima hrvatske emigracije, te borbom hrvatskog naroda u prošlosti. Pozdravne govore su održali i predstavnici emigracije iz naprijed navedenih zemalja. Predstavnik francuske policije pohvalno se izrazio o cijeloj proslavi, a posebno ga je oduševio prikaz razvitka Hrvatske. (Kliknite: Zašto sam član Hrvatskog Narodnog Otpora
ZAŠTO SAM ČLAN HRVATSKOG NARODNOG OTPORA …
i tu ćete naći upravo o ovoj proslavi. Ja sam tada bio službeni Redarstvenik na toj proslavi s hrvatskom oznakom na lijevoj ruki: HRVATSKA NADZORNA SLUŽBA, mo. Otopraš.) Uglavnom, u izvješću je obrađena cjelokupna aktivnost Peranića u 1961. godini.
Na 40. strani obrađena je politička boja uže Peranićeve rodbine. Otac mu je pripadao HSS-u, religiozno zatucan – fanatik. Braća: Ivan živi u Novalji, politički nezainteresiran, Ljubi, ing. šumarstva, živi u Zagrebu, sestra Marija udata za Ivana Pernički, također živi u Zagrebu. Osobni podaci obrađeni su i na stranicama 41 – 43.
Luka Peranić, radnik u Parizu, koji je srpnja 1962. godine boravio u Novalji na odmoru, izjavio je da od Novaljaca u emigraciji u neprijateljskoj aktivnosti se najviše ističe Miljenko Peranić. navodi da je on šef hrvatskog emigrantskog pokreta, te da se s ostalim emigrantima pripremaju osnovati hrvatsku vladu, postavljanje ministara i sl. Luka Peranić je pokušao na njega vršiti utjecaj u pozitivnom smislu, ali je ovaj to odbio govoreći da će se u zemlju vratiti kao osloboditelj. Str. 49.
Stranice 50 – 55. sadrže podatke koje zahtijevaju upitnik o jugoslavenskom emigrantu. (Šteta da se ovdje ne iznose ti “upitnici” o “jugoslavenskom emigrantu”. dali ti upitnici koriste više njima, tj. Udbi, ili nama Hrvatima za sada su prekriveni velom tajnosti. Mo. Otporaš.)
Po povratku iz Francuske početkom 1963. godine suradnik “Jagoda” donio je emigrantski list “Mlada Hrvatska” br. 12 za studeni i prosinac mjesec 1962. godine. Dvobroj je bio pšosvećen održavanju “Kongresa hrvatskih sveučilištaraca” u Parizu. Iz ovog lista vidi se tko je sve prisustvoao kongresu. Na kongresu su bili predstavnici hrvatskih studenata (interesantno da ovdje Udbi sve smeta što je imenom spomenuto “hrvatski”. Mo. Otporaš.) – ewmigranata iz čitave Europe i to: Engleske – Jakša Kušan, Španjolske – Tomislav Ivandić, Švicarske Tihomil Rađa, Njemačke – Slavko Štajduhar, Nedo Gladić, Miro Škrnjarić i Branko Orlović, Italije – Karmen Klamuzin i Toni Kusić, Austrije – “dvojica kolega”, Francuske – Miljenko Peranić, ing. Željko Kovačić, Davor Topalović i Krunoslav Mašina. (Od svih spomenutih sam poznavao samo dra. Miljenka Dabu Peranića i Krunoslava Mašinu. Za ostale sam samo čuo. Mo.) Od gostiju su bili prisutni: dr. Jure Petričević. Ostali su poslali svoje referate da ih se pročita. Kasnije su došli iz Aachena ing. Ivo Bulić i ing. Cernić – Njemačka, gosp. Mance, Šehović iz Francuske i drugi. Dalje su u listu “Mlada Hravtska” govori o tijkeku i radu kongresa, napadima na Antu Ciligu i Miroslava Varoša kao nepoželjnima na kongresu itd. – str. 56 – 60.
U izvješću konzularnog odjeljenja postoji obavijest o izlaženju prvog broja hrvatskog lista na čijim pripremama radi Peranić. kako će se list zvati, još tada nije bilo poznato. Cilj je okupiti sve studente emigrante. (Netko je morao i to raditi. Taj “netko” nije mogao biti onaj tko nije bio za Hrvatsku Državu, drugim riječima, ako nije bio državotvorni Hrvat. Do sada se vidi, kako to Udba iznosi, da je dr. Miljenko Dabo Peranić bio hrvatski državotvorni Hrvat. Mo. Otporaš.) Inače, Peranić je ekstremist i vrlo aktivan u neprijateljskoj djelatnosti prema SFRJ. 11. veljače 1963. god. str. 62.
Na 63. stranici opisane su rodbinske veze o kojima Peranić piše. To su: Otac Ante Peranić, majka Tonica i brat Ivan. Svi nastanjeni u Novalji. Zatim brat Ljubo, nastanjen u Sl. Brodu, i sestra Marija udata za Ivana Pernicki, krojača iz Zagreba.
Prvi broj “La Croatie” izdaje Peranić u svibnju 1963. godine. Naslovi članaka: “10 travnja”, “Napoleon i Hrvati”, “Bleiburg – hrvatski super Katyn”, “Da bi se bolje upoznao Titoizam”, “U Titovim marševima smrti” itd. Str. 64.
Suradnici “Irma” i “Filip” u izvješćima od 3. 6. 13. 6, 10. 9. 1963. god. te u izvješću od 19. 3. 1964. godine opširno su opisali djelatnost Peranića. Pored izvješća su priloženi materijali, koje je suradnica “Irma” ukrala Peraniću za vrijeme boravka u Parizu. materijali sadrže: Memorandum upućen De Gaulleu – potpisnici Maks Luburić i Miljenko Peranić, zatim list “La Croatie” br. 4. od listopada 1963. god., fotografije pisama koje dr. Ilić upućuje Juci Rukavini, Mili Rukavini, nahidu Kulenoviću itd.
Iz pisama se vidi stav Ilića u odnosu na Luburića. (Sada je vrijeme spomenuti nešto, a to je: da je dr. Andrija Ilić, dok je živo u madridu, Španjolska, bio član Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO, da je bio tajnik istoga, bio osobni prijatelj hrvatsklog generala Maksa Luburića, da je isti bio vjenčani kum Vjekoslavu Maksu Luburiću 19 studenoga 1953. godine. Mo. Otporaš.) Sva pisma su tajne prirode i Luburić ih fotokopirane šalje na uvid Miljenku Peraniću. Pored ovih dokumenata, suradnica “Irma” digla je i dva dopisa koje upućuje Željko Bebek Peraniću. U jednom se Bebek u ime Luburića zanima za slučaj Zvonimira Kučara.
(Poznavao sam Zvonimira Kučara. Bio je Istranin. Priastupio je partizanima 1943. godine. Borio se je srcem i dušom protiv “fašizma”, kako mi je mnogo puta pričao. U paretizanskoj vojničkoj karijeri je dostigao čin Majora prve klase. 1953. godine se je žestoko posvadio sa svojim starijima, kako je govorio: svi Srbi. kada je uvidio da mu gori pod nogama, prebjegao je, najprije u Italiju, zatim u Francusku. Bio je aktivni član Hrvatskog Demokratskog Odbora, HDO, kojeg su osnovali i vodili Krunoslav Draganović i Miroslav Varoš. Zvonimir Kučar je kidnapiran u siječnju 1963. godine u Parizu. Za njegovu sudbinu se nikada točno nije znalo, kao ni za mnoge druge. Mo. Otporaš.) Njegov slučaj povezuje s nestankom njihovih povjerenika iz Nice i Malmoa – Švedska. Boji se organizirane infiltriranosti komunističkih agenata. Informacije, i to detaljne, traži radi upoznavanja emigrantske javnosti. uz fotokopiju pisama priložen je i tumač skraćenica koje osobno šalje Luburić Peraniću, jer je bilo bez tumača nejasno o kojima se licima u pismima radi. Ilić ima naziv za svakog svog čovjeka – strana 64-122.
Na stranicima od 123. do 165 – obrađena su izvješća suradnika “Rade” od 2.4.1963, informacija RSUP-a od 2.6. 1964. god. (Sada se postavlja jedno ozbiljno pitanje: dali je dr. Peranić toliko bio interesantan jugoslavenskoj Udbi da su oni marali imati nekoiliko “tajnih suradnika” koji su sustavno nadzirali nad gosp. Peranićem i da su oni marali, tj. Udba, napisati sve te izvještaje preko 165 stranica o njemu. Pa za Boga ljudi, to je jedna knjiga kojun je Udba napisal o dru. Miljenki Dabi Peraniću! Mo. Otporaš.)
Iz ovih izvješća se vidi izrazita neprijateljska djelatnost Peranića. Njegova aktivnost naročito dolazi do izražaja preko lista “La Croatie” kojega je ujedno izdavač i urednik. također su očite njegove veze s Luburićem, kod kojeg svako ljeto provodi godišnji odmor. Oko Peranića koupljaju se mnogi njegovi zemljaci, vrši na njih utjecaj, te ih učlanjuje u HNO. Iz izvješća također proizlazi da Peranić uspostavlja veze s diplomatskim predstavništvima zapadnih zemalja u Francuskoj. preko njih zahtjeva i traži pomoć u priznavanju njihovr borbe za stvar “Hrvatske”. Osobno se obraćao i U Tantu. (U to vrijeme glavni tajnik Ujedinjeni Naroda, mo. Otporaš.) – Organizaciji ujedinjenih naroda. O svemu tome postoji dokumentacija u dosejeu.
Na Peranića je vezan suradnik “Jusufi” preko koga ga uspješno obrađujemo. Kanalizirali smo ubacivanje propagandnog materijala, tako da uglavnom dolazi u naše ruke.
Marija, supruga Miljenka Peranića, kako kaže Tonka Šonje, priprema se dobiti francusko državljanstvo i ovog ljeta doći s djetetom na godišnji odmor u Novalju. Do vog posjeta nije došlo, jer se Peranić u posljednji trenutaqk predomislio, tako da su i kombinacije oko toga propale.
Iz posljednjeg izvještaja suradnika “Irme” i “Filipa” vidljivo je da se Peranić pasivizirao u svojoj neprijateljskoj aktivnosti, ne radi više onako intezivni, ne posjećuju ga u velikoj mjeri emigranti, a i njegov rad se smanjio i sve uglavnom na pisanje “hrvatske povijesti” koja mu u nastavcima izlazi u Španjolskoj u listu “Drina”. (Časopis “DRINA” nije bio “list” nego “Časopis” ili knjiga. List je bio novina “OBRANA”. Mo. Otporaš.)
U cilju realizacije obrade nad Peranićem predložene su slijedeće mjere:
– vršiti pozetivan utjecaj u pravcu pasivizacije, odnosno postupnog angažiranja,
– mogućnost korištenja kompromitiranog materijala na temelju kojega bi mogli prići angažiranju,
– ukoliko prva ili druga kombinacija ne bi uspjele, smatramo mogućom njegovu kompromitaciju,
– postoje svi uvjeti, ukoliko odbacimo ili ne uspijemo u prve tri varijante, za likvidaciju peranića. U ovom pravcu izvršili smo već neke predradnje.
Na ovim zadacima radit će se intezivno, s tim da bi vrijeme realizacije što više moguće skratili.
Rijeka, 14. 2. 1969. godine. Alberta Tulić.
Kratko nakon ubojstva Vjekoslava Luburića 21. travnja (20 travnja, mo) 1969, miljenko Dabo Peranić se iz straha za vlastiti život preselio u SAD i politički potpuno pasivizirao, te je tamo prije nekoliko godina umro. (dr. Peranić je umro 1993, mo)
PRVO PISMO GENERALA DRINJANINA DRU. MILJENKI DABI PERANIĆU 26.VII.1962.
Sada ću donijeti odlomak jednog pisma kojeg je general Drinjanin pisao svojem suradniku dru. Miljenki Dabi Peraniću. Ovo što ću sada donijeti treba jedno objašnjenje a ja sam taj koji ga u cijelosti može dati. Naravno da sam spreman vjerovati da objava pisama Maksa Luburića neće zanimati mnoge Hrvate nego samo one koje povijest zanima.
Doktora Miljenka Dabu Peranića sam upoznao na polnoćki za Božić u Notre Dame de Paris u Parizu 1959. godine. Hrvatska Katolička Misija u Parizu koju je tada vodio Dominikanac Teodor Dragun je organizirao polnoćku svetu Misu za Božić u Notre Dame de Paris. Dr. Peranić je bio glazbenik i svirao je klavir za vrijeme sv. mise. Poslije Mise, vani pred Notre Dame de Paris Hrvati veseli, vade ploske rakije iz džepova, čestitaju jedni drugima Božić itd. Tada sam prišao dru. Peraniću, predstavio se i od tada se poznajemo. Naše obostrano prijateljstvo se razvilo do te mjere da me je 1961. zaposlio u poduzeću u kojem je i on radio. To je bilo poduzeće Librairie Hachette.
Kako smo zajedno radili imali smo svaki dan vremena raspravljati o problemima koji nas najviše tište, a naravno to je bila naša Hrvatska. Ja sam bio član HOP-a, Hrvatski Oslobodilački Pokret. Mnogo puta sam ga pita da se učlani. Uvijek je izbjegavao. Pisao je knjige. Imao je u svom stanu neku vrst tiskare koja se je sastojala u tome da je imao na tisuće i tisuće slova svih vrsta. Kada bi htio nešto napisati, tim slovima bi sastavio rečenice u neke šipke koje bi šarafima stegnuo i potom stavio u neki valjak – koji se je zvao, ako se ne varam “šapirograf” koji bi se okrećao i dodirivao papir kojeg je mašina pripremala i gurala pod taj valja. Noći i noći sam sa njim proveo tiskati kojekakove potrebeštine za hrvatsku promidžbu u Parizu za Hrvate pred crkvom Hrvatske Katoličke Misije u Parizu.
Poslije Poglavnikove smrti u Madridu 28 prosinca 1959. godine, mnogi istaknuti predstavnici HOP su išli u Madrid na sprovod Poglavniku. Već u siječnju 1960. na povratku za London kroz Pariz se je navratio i dr. Andrija Ilić koji je u to doba bio ministar u novoj HDV koju je Poglavnik osnovao kada je pretvorio Ustaški Pokret u HOP. Na moj zahtijev dr. Peranić je pristao se sastati s dr. Andrijom Ilić. Dr. Ilić je zapovjednim tonom tražio od dra. Peranića da se učlani u HOP. Kako je dr. Peranić odbio kao moj prijatelj, ja se nelagodno osjećao.
U to vrijeme sam dobivao od generala Luburića letke “Prvi Korak” i drugog materijala sve vezano za borbu kako osloboditi Hrvatsku od jugoslavenskih pandža. Sve sam to pokazivao i davao dru. Peraniću. Njemu se svidjala ideja generala Drinjanina, osobito njegov intervju u Novoj Hrvatskoj br. 3.1960. Jakše Kušana iz Londona povodom Poglavnikove smrti. Kako se dr. Peranić sve više zagrijavao za Hrvatski Narodni Odpor i generala Drinjanina, ja sam se sa moje strane sve više i više ohlađivao novim stavom HOP-a.
Jednu noć kako smo radili u njegovu stanu na jednom od njegovih projekata, dr. Peranić me je zamolio da pošaljem generalu Drinjaniu njegove knjižice o Iranskoj Hrvatskoj, što sam i učino. Nedugo iza toga prvi se javlja dru. Peraniću general Drinjanin. dr. Peranić sav u oduševljenju mi pokazuje i čita pismo generala Drinjanina. Tako je počela suradnja između dra. Miljenka Dabe Peranića i generala Drinjanina u rujnu 1962. godine.
Koristim ovu priliku kao uvod za sve one Hrvate koje ova pisma budu zanimala da im kažem sljedeće: Doktor Miljenko Dabo Peranić i ja smo bili usko povezani dobrim prijateljstvom koje se je razvilo do te mjere da mi je bio vjenčani kum, on i njegova supruga Marija. Dr. Peranić je taj koji je sastavio i napisao PORUKU IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. General Drinjanin ju je samo djelomično izmjenio i korigirao. Sve sam ovo naveo tako da ne ponavljam svakoga puta kada budem iznosio ova BLAGA vrijedna PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA. Otporaš.)
Prvo pismo Maksa Luburića dru Dabi Peraniću.
general DRINJANIN
26.VIII.1962.
G.Dr. Dabo Peranić,
Pariz
Poštovani gospodine profesore!
Pročitao sam sve tri knjižice, što ste nam poslali, pa Vam od srca čestitam na tom radu. Meni je neobično drago, da ste se posvetili tom razdoblju hrvatske povijesti, jer eto, u vremenu kada si narodi moraju inventirati priče o par stotina godina povijesti, mi brojima dva milenija hrvatske samosvjesnosti. Na Vama je zasluga, da ste nam ipak dali vjerodostojnu sliku našega postanka. Dosta je nama toga slavjasnkog (po svoj prilici Maks je htio reći slavenskog,mo) masla, jer ono nas je dovelo na Bleiburško polje.
Ja sam imao uvijek veliku sklonosti za povijest, još u mastarskoj gimnaziji, dok nam je Otac Dominik Mandić bio profesorom i tukli se sa Srbima. Imali smo prof. Leovca, divljeg vlaha sa katedrom povijesti, i taj nas je tjerao da učimo imena Vladika, Hajduka, i govorio da nema hrvatske povijesti. Tada sam se pobunio,-ni prvi, ni zadnji puta, i donio mu Klaića i Šišića. Šta bi tek bilo, da smo imali stvari oca Mandića, Vaše, Šakača itd. Bio bi mu oči izkopao. Nu kako sam još kao dijete otišao na Jankapustu (ime logora u Mađarskoj gdje su se Ustaše trenirali za oslobođenje Hrvatske,mo), obustavio sam študirati povjest, a pridružio se onima, koji su htjeli pisati povijest….
Nu čim sam naučio madjarski, odmah mi se probudio apetit i počeo sam študirati hrvatsko-madjarske odnose i madjarsku, uopće povijest i kasnije pohodio slobodno sveučilište, koje daje kategoriju madjarskom narodu. Tamo sam odkrio nešto, što me sada vuče k Vama: turanska (iranska) teorija. Madjari su turani, a to znači iranska ravnica i ja sam o tome čitao bezbroj djela, slušao predavanja poznatog slaviste Dr. Rasza, i našao imena koja Vi spominjete. Dapače u jednoj svadji sa jednim madjarskim profesorom, a u onom prkosu, počeo sam mu spominjati imena Sarmata, Haravtha, Harouvata, te da smo mi bili elita u vojsci Darija, dok su oni, turani, madjari bili divlja plemena. Taj je čovjek bio zinuo kao som, odveo me svojoj kući i dao mi biblioteku na raspolaganje A ja bjež do staroga Marka Došena (Taj Marko Došen je kasnije bio predsjednik Hrvatskog Državnog Sabora NDH, mo), koji je cijeli dan čeprkao po bibliotekama, ali kako nije znao madjarski, to bi meni donosio i podvlačio svugdje gdje je našao ime Horvat, znači Hrvat. Ja sam tako imao 2000 knjiga koje sam kupio i htio kasnije u Hrvatskoj stvoriti sa starim Došanom jedan institut za istraživanje povijesti, htjeli smo razvijati teoriju iranskog poriekla samo neka ne bude što sa Srbima ima veze. (That make sense, ovo ima smisla, mo) Kasnije je to propalo jer je za vrijeme revolucije uništeno. Šteta.
Nu sada ste mi Vi i opet dali nade, da bi zaista mogli stvar postaviti na znastvene temelje . Tako se eto i ja smatram, uz Marka Došena, jednim od poklonika teorija o iranskom porieklu. Ja bih to činio i kada nebih bio uvjeren, nu ja sam siguran, da ćete vi jednom u Pešti naučiti madjarski, pa ćemo skupa čeprkati po starim bibliotekama i knjižarama, i naći sve one izvore, koji će Vam pomoći, da stvorite teoriju, i da ju branite pred svietom.
Ja ću pisati Anti Došenu, sinu pok. Dida Marka, s kojim sam u vezi i dobru prijateljstvu, da pogleda, ima li u ostavštini Dida Marka šta o tome. Nu prije bi moglo biti, da to ima kćer Dida Marka, a ta je udata za dra. Hefera (Stjepan Hefer nasljednik Poglavnika poslije njegove smrti i predsjednik HOP, mo) i to je već teže. (Postojala je velika zategnutost između Poglavnika i generala Luburića zbog dogovora s drm. Milanom Stojadinovićem o podijeli Bosne 1954. godine. Ta zategnutost je nastavljena i poslije Poglavnikove smrti, kako ovdje Maks i kaže: “…a ta je udata za dra Hefera i to je već teže…”, mo.) Nu pokušat ću.
Ja se nudim Vama kao suradnik i ako treba pomoći ću u svakom pogledu. Nastavite istraživanja. Ja ovu Drinu ((br.1.1963.) DRINAPRESS u službi HNO je tiskala mjesečnik novinu OBRANA i tri puta godišnje knjigu Drina za izobrazbu budući hrvatski vojnika, mo) posvećujem Ocu Dominiku Mandiću, radi djela o BOSNI I HERCEGOVINI. Neobično bih mi bilo drago, kada bi Vi za taj broj napisali resumen, extrakt Vaših teorija i k tome aplicirati na VOJNU STRANU. Stara je hrvatska vojna povijest uopće povijest Hrvata, pa i dio nove, odnosno iz kraljeva i srednjeg vijeka.
Dakle jedna stvar, koju nitko dosada u hrvatskoj povijesti nije pokušao: najstarija vojna povjest Hrvata. Kako ste vidili iz Drina, ja sam uvijek pisao nešto iz povijesti, a sada donosim stvar puk. Pavičića: Vijna povjest Hrvata. Nu ta počima, kako ste vidili sa hrvatskim kraljevima. Nu to je mnogo manje interesantno. Ako Vi razradite teorije i primjenite na sedam Banova, kao šefova sedam ratničkih plemena, i njihov dolazak na jadran, kao i put, mačem u ruci, iz iranske ravnice, preko Dona, Bijele Hrvatske, Slovačke/ gdje ima hrvatskih sela najstarijeg oblika, koja sam ja išao posjetiti, ako pogleda geografske nazive u dijelu Ukrajine, Poljske, Slovačke i Podkarpatske Rusije (gdje ljudi govore ikavski), naći ćete vojnički put starih Hrvata. I neka idju do djavla Srbi sa svojim hajducima, komitima, razbojnicima i vladikama.
Mi smo upravo sada stvorili POVIESNI ODJEL i mislimo tiskati jednu brošuru o našem vojničkom povlačenju, mislimo raditi na reformi, odnosno preispitivanju naše vojne povijesti od najstarijih dana s ciljem, da se preispitaju stvari sa općeg i svehrvatskog gledišta kroz vjekove ili milenija. Jer smo i balkanski, mediteranski i srednjoevropski-panonski narod treba postaviti svehrvatsku teoriju, odnosno stvoriti što dosada nitko nije pokušao filozofiju hrvatske vojne povijesti. Nije više interesantno da su se tukli katolici i muslimani i da je postojala Turska Hrvatska, nego da trebaju Hrvati teorije o UZROCIMA. Zašto se sve to dogodilo. To opet zasjeca u geopolitiku, koju sam s posebnim žarom študirao i posebno engleza Lidell Harta. Treba dakle pustiti na stranu kroničarsku /skoro novinarsku/ povjest, nabrajanja knezeva, pandura i paša, nego zahvatiti i stvarati filozofiju povjesti uopće i vojničke posebno, sa hrvatskim teorijama i pustiti nas kao antemurale (preziđe kršćanstva, mo), kao turski pašaluk ili habsrburžki lebensraum. Idimo dalje. Ja bih želio hrvatskim vojnicima dati nešto više iz dva razloga: da već jednom otresemo komplekse inferiornosti prema Rimu, Beču, Pešti, Beogradu i Istanbulu, pa da stvorimo vlastiti put, iz Irana na jadran, teoriju Velike Hrvatske, koja je iz geopolitičkih i geostratežkih razloga dolazila pod utjecaj, utjecaj jednih i drugih, ali je uvjek sačuvala svoj personalite. S druge strane želio bi hrvatskom malom čovjeku probuditi apetit za više ciljeve, koji daju smisao životu i smrti, a to je znati živiti, umirati/ u sferama Historije i veličine, a ne tapkati u kaljuži hrvatske nazdravičarske kortežke i stranačarske duševne bijede, kao i danas, kad ima maksovaca, jelićevaca, heferovaca, mačekovaca, itd. ali nema perspektiva veličine, slave, slobode, obraza i časti.
Jesti li spremni suradjivati sa Drinom i Drinjaninom, pa makar nas naši politički proleteri napadali da smo fanatici, i k tome, da smo i ubijali kako bi Hrvatska bila velika, snažna, ponosna, pa ako treba i ipmerijalistička, prodorna, borbena zavojevačka. Znajte da ako ne predjemo u ofensivu i stresemo blato, ići ćemo sa Srbima kao baba za misarima.
Ako jeste spremni, kao Dr. Peranić/ ili pseodonim: recimo bojnik HARAUAIT ili sl. napišite predhistoriju Hrvata kao vojnog naroda. Ja ću reproducirati klišeje, i staviti da sam ih uzeo iz Vaše knjige, da se time Vi pokrijete / Oh Bogovi, povjesničari i koljači skupa / ili prema Vašim željama. Voljan sam to ukrasiti lijepim klišejim, koja ako ne trebate možete posuditi, a ja bi napravio separate od toga, i Vama darovao kao brošuru, sličnu ovima, koje imate. Vi se tako možete materijalno pomoći i nastaviti rad. Uvjek, naravno, računajući na našu pomoć. Mogli bi stvoriti i mali KRUG PRIJATELJA DRINE – “IRAN” i okupiti intelektualce i raditi skupa i stvoriti školu. HRVATSKA ĆE VOJSKA POMOĆI TU STVAR i smatrati se počašćenom.
Pošaljite nam, ako mislite, da je pametno, jednu fotografiju Vašu, klišeje, ili otiske, pa da još u ovom broju posvećenom fra. Dominiku, dademo novu verziju stare nam slave. (Slika dra. Peranića i njegov opis “NAJSTARIJA VOJNA POVIJEST HRVATA” se nalazi na str. 107/108, DRINA br. 1. 1963.) Srdačni pozdrav g. Galiću (Stanko Dujam Galić 1901.1971, od starog Kaštela, živio u Parizu, naš zajednički prijatelj,mo) i ostalima, pozdravlja vas Vaš odani general Drinjanin. podpis.
(Eto, to je prvo pismo generala Drinjanina dru. Dabi Peraniću. Ona dvojica su pokretači [B][U]PORUKE IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. Ova Poruka izmirenja je izišla u Istarskoj Drini 1964. godine. Nastojao sam prepisati ovo pismo onako kako je originalno pisano. Otporaš.)
(Ovo pismo se ne nalazi u knjigu “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”. Na svijećnicu, Kalondora, 2 veljače 2015. Mile Boban, Otporaš.)

2 Comments on TKO JE HTIO UBITI DRA. MILJENKA DABU PERANIĆA?

  1. Milan Boban // 31. Siječanj 2016 u 16:38 // Odgovori

    NIJE IZDAJNIK ONAJ HRVAT koji je mislo, da se ispred talijanskog nasilja i četničkog noža spašavati u lažnoj “Narodno Oslobodilačkoj Vojsci”, pa makar ova i izvršila izdaju hrvatskih interesa pred Beogradom, kao što nije izdajnik ni onaj hrvatski proleter, koji je zaista pošteno mislio, da je komunizam jedini, koji se bori za njegove klasne interese, za njegov boljitak. Nije izdajnik, najmanje, onaj Hrvat, koji nas pobija radi osobnih, ideoločkih, stranačkih i inih razloga tako dugo, dok se nije poslužio neprijateljima i u njihovoj službi štetio vitalnim interesima naroda ili životu Hrvata.

    Read More at http://otporas.com/okruznica-generala-drinjanina-iz-1961/, Written by , Copyright © Otporaš

  2. Nedavno mi se jedan javio i želi znati mnoge detalje o dru. Miljenki Dabi Peraniću. Nanizao je sijaset pitanja, ponajviše ga zanima kako je on došao do generala Maksa Luburića, tko je napisao “PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA”, dali je istina da je general Luburić dry. Peraniću dao titulu kao POČASTNI HERCEGOVAC itd., jer da taj hrvat iz domovine prikuplja podatke o dru. Peraniću za napisati knjigu: USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA. Mole se Hrvati da se jave sa svojim komentarima što znaju o dru. Peraniću. Hvala svima.

Comments are closed.

This site is protected by wp-copyrightpro.com

Copyright © Hrvatsko Obrambeno Štivo 2017 All Rights Reserved. 

%d blogeri kao ovaj: