Novo!

Tomislav, najveći hrvatski kralj!

Paralelno s nestajanjem nekada moćne Velike Hrvatske u srednjoj Europi, na čelo Bijele Hrvatske (primorske) došao je 910. godine knez Tomislav. U to su vrijeme ratoborni Ugri na čijem je čelu bio knez Arpad gotovo zagospodarili prostorom sjeverno od rijeke Drave te su počeli osvajati Slovinsku Hrvatsku. Malo je ne­dostajalo da Ugri na dulje vrijeme zavladaju i Slovinskom Hrvatskom i u njoj mađariziraju većinski hrvatski i slavonski puk kao i u današnjoj Mađarskoj. Lakomim Ugrima nije bilo dosta osvajanja Slovinske Hrvatske pa su prodrli i u susjednu Bijelu Hrvatsku u kojoj ih je na Gvozdu do nogu potukao knez Tomislav te ih protjerao sjeverno od Drave i konačno ujedinio Slovinsku i Bijelu Hrvatsku, isti Božji narod koji su pred sto’godina razjedinili i toliko bratske krvi prolili vlastoljubivi Ljudevit i Borna. U Slovin-skoj Hrvatskoj Tomislav je dočekan s oduševljenjem, a slovinska zemlja postaje banovina u sastavu Hrvatske. U drevnom gradu Sisku stolovao je slovinski ban. Tomislavova Hrvatska obuhvaćala je Slovinsku banovinu i jedanaest županija.

Tomislav je uskoro postao najmoćniji vladar tadašnje Europe te su se ostale hrvatske oblasti i županije trudile doći pod njegovo okrilje, u sastav velike Hrvatske (kao Neretljanska oblast koja je, jedina od hrvatskih zemalja, bila pretežito poganska). Iz istog razloga se bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet definitivno odrekao bizantnske vlasti na nekim dalmatinskim gradovima i otocima, prepustio ih pod jurisdikciju Vatikana, odnosno pod dr­žavnu vlast kneza Tomislava, uz jamstvo pape Ivana X. i kneza Tomislava da će Bizant čuvati od najezde Bugara koji su ozbiljno ugrožavali opstojnost bizantske države. Hrvatska se na sjeveru protezala do Mure, Drave i Dunava sa Srijemom (nikada nije točno utvrđeno je li čitavi Srijem bio pod vlašću kneza Tomislava), na zapadu je graničila s njemačkim zemljama od izvora Raše obuhvaćajući istočni dio Istre, jugoistočni dio Kranjske s Metlikom, Črnomeljem i Vinicom, Sutlu i Maceljsku goru. Na isto­ku je granica bila Drina do Goražda, oblasti Crvene Hrvatske (Za-humlje-jugoistočna Hercegovina s Pelješcem, Travunja-Dubrov-nik i sjeverno područje s Dukljom, danas Crnom Gorom). Točnu površinu Tomislavove Hrvatske teško je procijeniti. Povjesničari misle daje bila velika od 81.500 do preko 120.000 kvadratnih ki­lometara. Možda najtočnija procjena kaže da je Tomislavova Hrvatska bila veličine oko 112.000 kvadratnih kilometara, od ko­jih je 96.000 bilo pod izravnom vlasti, a 16.000 (Crvena Hrvatska) pod njegovim vrhovništvom uz priznavanje domaćih vladara.

Hrvatska je tada s približno dva milijuna žitelja bila gotovo najmnogoljudnija država na europskom tlu. Prema bizantskom caru Konstantinu VII. Porflrogenetu, suvremeniku i prijatelju kneza Tomislava, koji je mnogo pisao o hrvatskoj povijesti, Hrvat­ska je tada bila najmoćnija vojna sila u Europi sa 60.000 konja­nika, 100.000 pješaka, osamdeset velikih brodova i sto manjih. Kada bi ovakvu vojnu silu stavili u današnje okvire naoružanosti, onda bi ona odgovarala današnjoj vojnoj snazi NATO-a. Vojna moć Hrvatske najviše se očitovala u borbi s Bugarima. Budući da je bugarski car Simeon opasno ugrožavao granice Bizantskog Car­stva i pokorio županiju Rašku (tek nakon pada Carigrada 1453. godine prvi puta se u povijesti spominje Srbija koja svoju držav­nost temelji na maloj županiji Raškoj koja je većinu vremena pri­padala bosanskohrvatskom kraljevstvu) koja se predala bez borbe. Bugari su ušli u opustošenu zemlju, zatekli prazna naselja bez igdje ikoga, jer su se Srbi (Rašani) sakrili u šume, na planine, gudure i nepristupačne klance. Srpsko junaštvo koje se očituje u kolektivnom bježanju pred neprijateljem tijekom čitavog 20. sto­ljeća postat će zaštitni znak srpskih ratnika. Tomislav je bugar­skog cara Simeona 924. i 927. godine potukao do nogu, a granica Hrvatske i Bugarske ostala je na rijeci Savi i Drini. Raški župan Zakarije i dobar dio raškog plemstva svoje privremeno utočište pronašli su u Hrvatskoj. Župan Zakarije je u znak zahvalnosti poljubio Tomislavove noge i rekao: „Proklet bio svaki Rašanin (Sr­bin) koji digne ruku na Hrvata.”

Godine 925. se na Duvanjskom polju okupio silan narod (ka­ko kaže Vjekoslav Klaić) s oružjem u ruci, razdijeljen po plemeni­ma i rodovima. Kralj Tomislav krunio se za prvog kralja, svih Hrva­ta. U svečanoj povorci prema crkvi prvo je išla kraljeva tjelesna straža sa srebrnim oklopima i pozlaćenim kacigama, zatim sve­ćenstvo hrvatskog i latinskog obreda koje je nosilo križeve i svete relikvije. Iza svećenstva su išli župani, banovi, načelnici gradova i upravitelji župnih i kraljevskih gradova. Na njihovom čelu je bio dvorski župan, uz njega djed (maior domus), zatim hrvatski biskup i razni kraljevi namjesnici: dvorski rizničar, župan štinoša, župan mačonoša, župan stjegonoša, župan kopljonoša, župan pe-harnik i drugi. Na kraju kolone išao je neokrunjeni kralj Tomislav obučen u grimizne haljine i s posudom u kojoj su bili darovi za svećenstvo. Pred crkvom su ga dočekali papini izaslanici s prvo-stolnikom Splitske nadbiskupije i ostalim biskupima i svećen­stvom. Pred crkvom je krunite!] upitao narod žele li da knez To­mislav bude okrunjen za hrvatskog kralja. Nakon što je silan narod gromoglasno odgovorio da hoće, krunidba je počela. Nakon što je Tomislav po prizivu Svetog Duha na sveto Evanđelje položio svečanu prisegu i primio svetu pričest, krunitelj ga je opasao posvećenim kraljevskim mačem, pomazao svetim uljem radosti, postavio mu na glavu kraljevsku krunu, a u ruke kraljevstvo žezlo kao znak pravde, krjeposti i spasenja.72

Nakon krunidbe kralj Tomislav je s banovima, županima i ostalim kraljevim namjesnicima uredio teritorijalno ustrojstvo Hr­vatske, a među ostalim utvrđena je nasljedna kraljevska loza Trpimirovića. Odlučeno je da ako ona izumre, hrvatski banovi bi­raju novu hrvatsku lozu. Banovi će se također birati iz šest hrvat­skih plemena: Kačića, Kukara, Svačića (Snarića), Čudomerića, Mogorovića i Šubića. Njih će birati dvanaest bijelohrvatskih ple­mena koji su jedini sačinjavali plemstvo u kraljevstvu.

Papa Ivan X. odmah je priznao Tomislava za hrvatskog kralja te mu poslao pismo u kojemu Hrvate naziva „osobiti sinovi svete rimske Crkve”. Upućujući ga kralju, glavarima, svećenicima i hr­vatskom narodu papa kaže: „Nema sumnje da hrvatsko kraljevstvo spada meduprvijence apostolske i sveopće Crkve…”

Najdramatičniji događaji u Crkvi kod Hrvata upravo su se odigravali za vrijeme kralja Tomislava. Glagoljica i hrvatski jezik, pučki otpori hrvatskog etničkog bića prema eurolatinskoj hege­moniji, naglo su se širili u crkvenim bogoslužjima, poglavito u Dalmaciji i Istri, bez dozvole Svete Stolice. U to vrijeme samo su se latinski, grčki i hebrejski (aramejsko pismo) jezici smatrali svetim jezicima u crkvenim bogoslužjima. Papa Ivan X. pismom se obraća hrvatskim biskupima i svećenicima, kralju Tomislavu i zahumskom knezu Mihajlu, podsjećajući ih kako su Hrvati primili kršćanstvo još u apostolsko doba i da bi trebali biti vjerni latin­skom pismu i jeziku. Međutim, hrvatski jezik i pismo glagoljica ne samo da su sve više uzimali maha u većini hrvatskih biskupija, nego je nekada pretežno latinsko stanovništvo u dalmatinskim gradovima, Splitu, Zadru, Trogiru i dr. počelo u svakodnevnom komuniciranju rabiti hrvatski jezik. Na čelu svećeničkog glago­ljaškog klera stajao je Grgur Ninski koji je vodio Ninsku biskupiju. Njemu zasigurno pripada aureola borca za samostalnost hrvatske Crkve. Pod pritiskom splitske latinske metropolitanske crkve koja je pod svoju juridikciju htjela staviti sve glagoljaške biskupije, poglavito vodeću Ninsku biskupiju, papa je 925. godine sazvao Splitsku sinodu (sabor) visokih crkvenih dostojanstvenika kako bi riješio međucrkveni spor u Hrvata. Na Splitskoj sinodi bili su svi istaknuti hrvatski velikaši, na čelu s kraljem Tomislavom, koji ni­su imali pravo glasa, ali su dali bezrezervnu potporu biskupu Gr­guru Ninskom. Unatoč potpori hrvatskih velikaša, Grguru Nin­skom papa je ukinuo Ninsku biskupiju, Splitsku nadbiskupiju je imenovao prvostolnom biskupijom nad svim hrvatskim bisku­pijama, zabranio je zaređivanje glagoljaških svećenika, a bogo­služja su se dopuštala na hrvatskom jeziku samo ako u neposred­noj blizini nije bilo latinskih svećenika, itd. Tada je prvi puta svećenicima zabranjena ženidba, a oni koji su oženjeni mogli su zadržati ženu, ali su s njom morali živjeti kao brat sa sestrom.

Vrlo brzo papa Ivan X. se pobojao odluke Splitske sinode jer su se Bugari ponovno spremali na rat s Hrvatima i Bizantom što je dovelo do još veće povezanosti između kralja Tomislava i Bizan­ta. Naslućivala se skora juridikcija grčke istočne crkve nad Hrvat­skom, najviše zahvaljujući razačoravajućoj odluci Splitske sinode. Papa je iskoristio svoj autoritet i zaustavio Simeona u novom ratu protiv Tomislava, čime je hrvatske velikaše htio barem djelomično pridobiti na svoju stranu. Godine 927. sazvao je novu Splitsku sinodu na kojoj su se djelomično ispravile nepravde donesene na prvoj Splitskoj sinodi. Ninska biskupija je ostala ukinuta, a Split­ska nadbiskupija, odnosno crkva svetog Dujma, imala je vodeću ulogu u Hrvatskoj. Ostavljena je ipak mogućnost starim hrvat­skim biskupijama, zadarskoj, rapskoj, krčkoj, osorskoj, stonskoj, dubrovačkoj i kotorskoj, da se mogu držati svojih starih običaja, stoje neizravno značilo da im se dozvoljava liturgija na hrvatskom jeziku uz uporabu glagoljice. Bio je to poraz Grgura Ninskog koji je premješten na mjesto biskupa u Skradin, poraz velikog borca za narodni jezik i narodno pismo, ali uvijek vjernog Svetoj Stolici.

Postavimo hipotetsko pitanje: Što bi se dogodilo da papa Ivan X. nije sazvao drugu Splitsku sinodu u kojoj je djelomično ispra­vio velike nepravde donesene na prvoj? Hrvatska bi pod vodstvom Grgura Ninskog i uz izdašnu potporu hrvatskih velikaša na čelu s kraljem Tomislavom osnovala samostalnu hrvatsku Crkvu s vlas­titim vjerskim poglavarom koja bi, gotovo sigurno, nakon defini­tivnog raskola između Rima i Carigrada 1054. godine pristupila zajednici pravoslavnih crkava. Znači li to da bi veliko hrvatsko kraljevstvo na prostoru između Drave, Dunava, Jadranskog mora i Albanije (današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srijema i sjeverne Albanije) apsolutno dominiralo na Mediteranu i Balkanskom poluotoku? Bi li se uopće razvila srpska nacija? Ta­kav hrvatski narod zasigurno ne bi prihvatio vjeru krstijana (nipo­što u tolikom broju) u Bosni i osnovao Crkvu Bosansku temeljenu na maniheizmu i arijizmu, što je i rezultiralo njihovom islamiza­cijom (zbog velike sličnosti između religije krstijana i religije islama).

Pobjedu je Grgur Ninski ipak ostvario dva stoljeća poslije svoje smrti kada je 1248. godine konačnu službenu potvrdu upo­rabe crkvenohrvatskog jezika i glagoljice u crkvenim bogoslužjima odobrio papa Inocent IV. senjskom biskupu Filipu. To je značilo da hrvatski jezik službeno postaje četvrti službeni liturgijski jezik u Crkvi, s čime se niti jedan drugi narod ne može pohvaliti. Tako je bilo do Drugog vatikanskog koncila 1962. godine kada je svim narodima dopuštena uporaba narodnog jezika u liturgiji. Jedino se do tada u Katoličkoj crkvi kod Hrvata dopuštala uporaba hrvatskog jezika i glagoljice umjesto latinskog jezika i pisma.73

73 Svetislav Stjepan Krnjak: Hrvatski zavjetni križ, Ekološki glasnik, D. Lomnica, Zagreb, 2005., str. 68 i 69

Kasnije je hrvatski biskup Grgur Ninski bio često nepravedno upotrebljavan u službi južnoslavenstva protiv hrvatske odanosti Svetom Ocu, svekolikim masonskim moćnicima i njihovim slavis­tičkim podanicima. Hrvatski kainovci, zaslijepljeni sotonskom snagom srpskog hegemonizma, povijesno su tumačili Grgura Nin­skog kao simbol borbe protiv Svete Stolice, simbol prijeko potreb­nog odvajanja hrvatske Crkve od Vatikana. Proglasili su Grgura Ninskog hrvatskim Martinom Lutherom te su mu 1929. godine na splitskom Peristilu podigli velebni spomenik. Spomenik je izradio hrvatski veliki kipar, još veći mason i Jugoslaven, Ivan Meštrović.

Uz glagoljicu vrlo rano se kod Hrvata javljaju i druga narodna pisma: hrvatska ćirilica, poznata kao „arvacko pismo”, arvatica, pol/cica i bosančica, što s hrvatskim narodnim jezikom jasno osli­kava i hrvatsku kulturnu srednjovjekovnu baštinu. Nakon hrvat­skih pisama koje su mnogo kasnije naši istočni susjedi zaprimili kao svoje naslijede, svoje pismo, u Hrvatskoj latinica nepravedno i nemilosrdno istiskuje sva izvorno hrvatska, povijesno vrijedna pisma. Zanimljivo je da hrvatskim pismom, glagoljicom i danas piše više od 12 milijuna ljudi, od Abhazije do Karabaha.

 

Izvor: Mladen Lojkić

Stric Ivan!

This site is protected by wp-copyrightpro.com

Copyright © Hrvatsko Obrambeno Štivo 2017 All Rights Reserved. 

%d blogeri kao ovaj: