Novo!

Tomislav

Tomislav

Na Večernju molitvu pozivala zvona Crkve Svetog Luke-
ponizno sam sklopila svoje natruđene ruke.

Svečano treperilo lišće na odrni s puno volje.

visjelo, iščekujuć dozrelo grožđe.

Stajala sam pred kućom i gledala niz polje;

pružao se kukuruz, utjelovljenje nade i muke.

Vrijeme obilja budilo u meni strepnju…

Znala sam da vodi k’ vremenu drugom; od vajkada su mijene

stizale, praćene sjetom i tugom…

Ime se moje dvorištem prospe, šaptom, jedvice čujno.

Glasom djeteta, brata il majke; plaho, molećivo, zdvojno…

Istom mi sjećanje nahrupi živo, aveti kobne što svud me prate

i tvoje malene ruke u mojoj, dok su nam oca odvodili, brate…

Oči bih tvoje prepoznala uvijek, iste su kao u mene,

al, lice, što za noć postalo staro, bolno mi dušu prene.

Kada došli su po te, Jovo, Mate i Šarac,

još bio si dijete, dječarac… Moj mlađi brat, brajo…

Otrgnut meni i majci iz ruku, zbog svoga imena

zatočen u kazamat u Dugu Resu.

Tamnica, gdje je čudovišna Titova vlast, na djeci

pokazivala svu nakaradnost, zadriglog, osionog lica…

Mučionica, prljava i mračna, gdje je i samo hrvatsko ime,

što ti ga je otac dao, bio zločin i kazna.

A kako li je samo lijepo zvučalo, kad bi te on zazvao,

dok je bio sa nama… Bio si njegov mali junak, kralj Tomislav,

njegov Bili… A ja, ja sam bila njegova malena djevojčica,

njegova zvijezda Danica…

O kako smo bili sretni dok je naš otac bio živ…

I mi i naša mama…

Ostajem nijema pred tvojim izmučenim licem,

gutam svoju muku i sve neizgovorene riječi.

Zastajem poražena i dok ti šutke ispuštam ruku,

nisam više velika sestra, samo sam mala djevojčica,

što neutješno rida i ječi, guši se od tuge i nemoći…

Davi me spoznaja da nemam ništa, ali baš ništa, što bih ti dala.

Bez igdje ikog na ovom svijetu tko bi ti mogao pomoći…

Odlazio si u noć, u neki tamo, tuđi, daleki svijet, gutajući suze,

bježeći pred onima koji su ubili našega dobrog oca

i našu majku zavili u crno.

djevojka

Pred onim, koji ti djetinjstvo uze…

Odlazio si žalosna i zdvojna srca, iz našeg sela,

šuljajući se pored rođene kuće,

praćen tek sjenom svog prijatelja i supatnika, Bitunjca.

Onog, čija je majka jednako predala kada bi obnoć

začula tuđe korake pod prozorom…

Paćenica, kao i naša, koja je zorom puštala ovce,

strpljivo i uporno dočikala mrklu noć,

pogleda uperena u Veliko brdo, u vječitoj nadi,

da će se jednom od nekud pojavit. Vjerovala je tvrdo

da sloboda dolazi od Gospodina i da je u njegovim

rukama moć. Stamena, do samoga kraja, jer je znala,

stara Bitunjača je znala, da je svaka sila, za vremena.

Nigdje ni žive duše… Spremalo se selo na počinak

u svojoj učmaloj, strahom zadojenoj kolotečini…

Te sam noći ostala budna, prateći u mislima vaš put,

gledajući mjesec i Danicu.

Kad sam ga slijedećeg dana, ugledala na Nebu,

znala sam da ste prešli jugoslavensku granicu.

Prolazile godine, stizala pisma, otvorena, iz Francuske,

jasnog, pravilnog rukopisa, kao i ti i tvoje veliko srce;

Ishodište iz kojeg je ljubav nizala riječi podrške

za moje sinove po jugoslavenskim zatvorima.

Slova o Hrvatskoj neovisnosti su bila melem za dušu

u sivilu naše tmurne svakidašnjice.

Gutala sam riječi kao ozebao sunce i blagosivljala

daleku zemlju Francusku, koja ti dade utočište.

Nestvarna i daleka, sloboda je imala tvoje lice.

Devedest i prve si napisao svoje zadnje pismo…

Da se više ne skrivaš, jer te oni,

više ne prate i da se vraćate kući, i ti i Bitunjac.

Onog dana kad si krenuo za Hrvatsku, pao si mrtav,

ispred svog stana u Rue Rouget de L’Isle a Nice.

Ulicu niže, ispred svog ulaza, na stubištu

su pronašli i mrtvog Bitunjca.

Tomislav Samardžić (Otok kod Sinja, 05. 12. 1933. – Nice, Francuska, 30. 9. 1992.)

Izvor: Zdenka Bilobrk

Stric Ivan!

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: