Novo!

Tuđman i masonstvo


I. Hrvatsku su kao državu obnovili, – protiv volje masonske velevlasti, koja gospodari Zapadom, – u prvomu redu, oni koji su za nju ginuli i to najĉešće s krunicom oko vrata, a za njezino se međunarodno priznanje može zahvaliti najprije Papi Ivanu Pavlu II. Međutim, na poĉetku samostalnosti hrvatski su državotvorni elementi ostali u manjini (i to uglavnom na nekim položajima u vojsci i policiji). U toj trećoj hrvatskoj državi od njezina su poĉetka prevladali, u nerazmjerno veliku broju pripadnici lijevih struktura posebno iz redova bivših komunista. Ćiro Grubišić je, kao oĉevidac nastajanja takve stvarnosti, to ovako opisao:
»…Tuđman je svoj program, u obliku Nacrta programske deklaracije HDZ-a, definirao još u veljaĉi 1989… … Skupio je nas nekolicinu (u međuvremenu je na mjesto tajnika Inicijativnog odbora HDZ-a postavio Ivana Bobetka), i mi smo iduća tri mjeseca zapeli i radili kao crnci!… Tuđmanova obitelj i nas trojica ĉlanova Inicijativnog odbora HDZ-a: Milan Kovaĉ, Ivan Bobetko i ja… Osim obitelji i nas trojice iz Inicijativnog odbora, povremeno se još angažirao Perica Jurić i nitko više!… Glavna osovina bili smo, sve do osnivaĉke skupštine, nas trojica-ĉetvorica i Tuđmanova familija. Doduše, i Miroslav Kutle. On je sve to financirao.

Doprinos svih ostalih bio je neusporedivo manji. Neven Jurica, Ivan Tolj i Zdravko Gavran ipak su bili samo ‘pjesniĉke duše’, Manolić se prikljuĉio tek nekoliko dana uoĉi osnivaĉke skupštine, a ni Šeksa nismo suviše ĉesto viđali. Dolazio je tek povremeno. Tek kad je proradila baraka u Savskoj, poĉeli su dolaziti Vekić, Degoricija i mnogi drugi… Ona druga strana, s Veselicama na ĉelu, smatrala je da predsjednik HDZ-a može biti jedino Marko Veselica… Ali ipak smo nas trojica – Kovaĉ, Kutle i ja – bili malo više povezani s emigracijom pa smo na sve te stvari gledali malo objektivnije. Znali smo koliki ugled Marko Veselica uživa u dijaspori (sa svojih je 11 robijaških godina za emigraciju bio pravi svetac) i da će njegovo ‘ispadanje iz igre’ tamo vrlo nepovoljno odjeknuti.

Ali isto smo tako bili svjesni da Tuđman radi ozbiljan posao, dok se u Veseliĉinoj grupi sve svodi na… priĉanje bez rezultata… Ali nisam mogao (ili, eto, vrlo teško) progutati rad u tom zajedniĉkom projektu s Manolićem i njemu sliĉnima. Takvih ljudi kao što su Manolić ili Boljkovac u Veseliĉinoj skupini nije bilo. I tu sam se, možda donekle lomio. U to vrijeme nije se moglo biti dobar s emigracijom, a ne biti s Markom Veselicom…Vidite, kad je izbio taj nesretni raskol, Tuđman me zadužio da dam sve od sebe u pronalaženju kompromisa i pomirenja s Veseliĉinom grupom.

Ali kako do toga nije došlo, Tuđman je bio primoran nevoljko prihvatiti pruženu ruku Jože Manolića, kojemu je bio cilj doĉepati se samog vrha HDZ-a, pri ĉemu je bio uspješan i dovodio u HDZ svoje istomišljenike Boljkovca, Degoriciju, Hlada, zetove i mnoge druge ateistiĉko-jugosocijalistiĉke pristaše, upisivao ih u HDZ i vješto postavljao na visoka mjesta u stranci. Po istom receptu instalirao je svoje ljude gotovo u svim podruĉjima i na svim razinama stranaĉkih i drţavnih vlasti.

Po HDZ općenito je bilo kobno to što je Manolićeva (i Mesićeva) grupacija u stranci tada, 1989. i 1990., smatrala kako je hrvatsko pitanje konaĉno riješeno (i to pozitivno) Ustavom SFRJ i SRH iz 1974. pa su obojica preferirali takve ljude koji su imali dulji staž u SK, koji su svojedobno bili odani jugosocijalistiĉki birokrati, koji su mrzili Hercegovce i nisu htjeli ĉuti za Hrvate i hrvatsko pitanje u BiH, koji su u hrvatskoj.
Tuđman se iskreno divio Hercegovcima. »Hercegovce je uvijek smatrao najpožrtvovnijim Hrvatima. Volio je kako su Hercegovci veliĉali svoje Hrvatstvo. Osjećao je u tome bliskost s njima. Smatrao ih je izvanredno sposobnima… Nije isticao da je Zagorac, ali nije ni bježao od toga… Mudrijaši, fiškali… Tako je znao reći za Zagorce. Kod Hercegovaca je volio ĉvrstinu, tvrdoću. Mada rođen u Zagorju, i on je sam bio tvrd poput stijene.

Josip Manolić je neosporno pridonio ostvarenju hrvatske državnosti, ali je on dalju izgradnju te države zamišljao prema zapadnim standardima, a to znaĉi da se nije slagao s bitnim Tuđmanovim politiĉkim odredištima. Tuđman je, osjećajući u državi suprotstavljenost dviju politiĉkih tendencija, zakljuĉio da su »strani scenaristi… došli do zakljuĉka«, da treba ići »na raskol HDZ-a«.

Franjo Tuđman i zbog okupiranosti mnogobrojnim brigama nije imao veći utjecaj na izbor mnogih kadrova vlasti pa se tako dogodilo da se (prema nekim analitiĉarima) u Ministarstvu vanjskih poslova, odnosno u diplomatskoj službi, zaposlilo samo oko 20 % državotvornih Hrvata. Praktiĉni katolici nisu primani u hrvatsku diplomaciju ni kao niži službenici.

Ubrzo nakon nastanka države prepoznatljivi pojedinci (bez Tuđmanova znanja) poduprli su na insistiranje Zapada uvoz sekti u Hrvatsku (na primjer mormona) premda su mogli biti svjesni da preteţni dio uvozne ideologije služi određenim inozemnim strukturama radi uništavanja hrvatskoga duhovnog identiteta. Istodobno su strani plaćenici, na određenim položajima u Hrvatskoj ( a koji su bili i dobri poznavatelji zapadnih putova droge!) naređivali SZUP-u da uhodi pravovjerne katoliĉke svećenike posebno po sveuĉilišnim gradovima. Nekršćanski i protukršćanski elementi, koji su od poĉetka zavladali HDZ-om od stranaĉkoga vrha do temeljnih ogranaka, pripremili su i to pod kršćanskim prividom, kasniji gospodarski, a time posljediĉno, i politiĉki slom Hrvatske.
Nekadanji komunisti, posebno oni iz UDB-e i KOS-a, prihvatili su kao prirodne saveznike u zauzimanju i podjeli vlasti, masone iz inozemstva i masonske kandidate iz zemlje. Infiltracija masona u novu vlast, odnosno u samu vladajuću Hrvatsku demokratsku zajednicu, bila je ozbiljna zbog toga što je masonstvo nadnacionalna i strogo hijerarhijska tajna organizacija u kojoj su i masoni u Hrvatskoj, bez obzira na svoja osobna uvjerenja, prisiljeni slijediti politiĉke direktive inozemnih masonskih centara .

Manolić je bio šef Ozne u Bjelovaru, kada su u tom gradu vršene masovne likvidacije ‘narodnih neprijatelja’, među kojima su bili i mnogi istaknuti ĉlanovi Hrvatske seljaĉke stranke. Ozna je 1946. preimenovana u Udbu … Udba je imala svoje agente i egzekutore i u inozemstvu još dok je u njoj bio Manolić, pa bi on mogao znati dosta toga o uhićenjima Kavranove skupine, ali kada su mlađi hrvatski emigranti osnovali Hrvatsko revolucionarno bratstvo, on je tada već bio inspektor svih zatvora u Hrvatskoj,…»

Stenogram posljednjeg razgovora Tuđmana i Mesića. Nacional broj 246 od 2. kolovoza 2000., str. 5. Nacionalov komentator ovoga Stenograma zakljuĉuje da su »Stipe Mesić i Josip Manolić pokušali izvesti puĉ u vladajućoj stranci, a kada u tome nisu uspjeli osnovali su opozicijsku stranku – Hrvatske nezavisne demokrate«

»Nešto kasnije za Vjesnik,… u proljeće 1993., msgr. Milan Simĉić, podtajnik Kongregacije za kler pri Sv. Stolici, iznio je vrlo znaĉajne informacije o zakulisnim igrama masona upravo preko socijalista. Te su igre bile poznate kako Sv. Stolici i Predsjedniku BK Europe praškom kard. Miroslavu Vlku, tako i nekim tada uvaženim politiĉarima kao Flaminiju Piccoli itd. Stav je bio vrlo detaljno određen na famoznoj sjednici socijalista Europe u Beĉu (9.srpnja 1991.), taman pred agresiju protiv Hrvatske. Nekoliko dana prije (1. srpnja) talijanski ministar vanjskih poslova De Michelis imenovan je šefom ministara vanjskih poslova Europe. Poznat je neprijateljski stav tog politiĉara prema Hrvatskoj.

Bio je u službi masonerije. Naime, u ožujku iste 1991. glavni akteri europske masonerije održaše sjednicu o pitanju kakav će stav zauzeti prema zemljama koje su izašle iz socijalizma. …Raspravljalo se dugo o alternativi: da li strateški raditi preko demokršćanske internacionale ili naprotiv strategiju usmjeriti preko socijalistiĉke internacionale.

Složili su se: ne možemo ići s demokršćanima jer je njihova vizija nespojiva s budućom Europom koju treba izraditi. Radilo se uţurbano. Uslijedio je sastanak s internacionalom socijalista već u travnju 1991. Dogovorili su se o izradbi politiĉke strategije za europske zemlje izašle iz komunizma.

Tako je spomenuti sastanak paneuropskih socijalista u Beĉu, od 9. srpnja iste godine bio po masonima odliĉno spremljen. Glavni referat je držao ministar vanjskih poslova tadašnje, još nepodijeljene, Ĉehoslovaĉke. On je bio instrument. Predložio je strategiju socijalista u sljedećim naĉinima:

1) Socijalisti kao takvi u tim zemljama nemaju široke mase za sebe nego su još uvijek jaki komunisti, koji su trenutno u pozadini. Njih na svaki naĉin treba reciklirati. Ta latinsko-grĉka rijeĉ znaĉi: treba ih ponovno upotrijebiti, sliĉno upotrebi otpadaka u proizvodnom procesu. Drugim rijeĉima, treba ih prerušiti u socijaliste: neće im biti strano izvikivati parole kao demokracija, sloboda…

2) Na svaki naĉin treba sprijeĉiti rast demokršćanskih snaga, bilo kakvo osnivanje i svako daljnje afirmiranje (spominjem da se nakon toga dogodio raspad demokršćana u Italiji, dok komunisti ostaju na istim pozicijama, pod novim šiframa).

3) Pad komunizma 1989. nema se nipošto pripisati Crkvi, napose ne Ivanu Pavlu II – Papi Poljaku, nego iskljuĉivo laiĉkim disidentskim krugovima.

4) Zemlje izašle iz komunizma nalaze se u golemoj ekonomskoj krizi i treba im novca. Nisu ni u kakvoj mogućnosti izvoza. A što se tiĉe uvoza i pomoći imaju se srediti tako da im zapadne civilizirane zemlje prebace zagaĊujuću industriju.

5) Što se tiĉe multinacionalnih drţava (Sovjetske Unije, Ĉehoslovaĉke, Jugoslavije), nakon ţestoke debate, sloţili su se u naĉelu: tim drţavama ni na koji naĉin ne smijemo dopustiti da se raspadnu. Te zemlje, po unionistiĉkom principu, moraju ostati multinacionalne, jer da je tako lakše osvajati vlast i njima upravljati negoli ako se raspadnu. Nema sumnje, ovo je naĉelo najopasnije i ono je upravljalo agresijom na Hrvatsku. Tu je odgovor zašto je Hrvatska bila i jest trn u oku meĊunarodnih masonskih krugova, zašto se i sada sve poduzima da se Hrvatsku vrati u nekakve federacije, …

Protuhrvatska stajališta Zapada nisu se posebno tajila. »Francuski ministar vanjskih poslova je javno rekao na poĉetku 90–ih da priznanje Hrvatske ne dolazi u obzir jer da to znaĉi da su Austrija i Njemaĉka dobile Prvi svjetski rat! To je javno reĉeno. Meni je tadašnji njemaĉki generalni konzul u Zagrebu rekao da je u trenutku kada mu je iz Bonna javljeno da će Njemaĉka svakako priznati Hrvatsku doživio potpunu izolaciju ostatka konzularnog zbora u Zagrebu!

To vam je međunarodna zajednica i mislim da se u Zagrebu zaboravlja na taj detalj, detalj vrlo važan jer se dogodio kad se Hrvatima radilo o glavi.
Stvaranje hrvatske države doĉekalo je u životu nekoliko starojugoslavenskih masona. Dakako da je bilo i Hrvata (nekih intelektualaca i novinara), koji su postali ĉlanovi masonskih loţa u inozemstvu. Inaĉe više Hrvata, koji su živjeli u emigraciji (posebno poslovni ljudi, znanstvenici, profesori) djelovali su kao masoni.
Znakovito je da je formalna obnova masonstva u Hrvatskoj najprije zapoĉela u Beogradu i to u okviru Nenezićeve Velike lože »Jugoslavija« koja je zapoĉela sa stvarnim djelovanjem u lipnju 1990. Nenezić je u jednom intervjuu za beogradski Nedeljni telegraf izjavio sljedeće: »Iz Hrvatske su naši ĉlanovi bili, primjerice, odvjetnik Silvije Degen i lijeĉnik Asim Kurjak,…pa i hrvatski premijer Zlatko Mateša.« Nenezić je također otkrio i da su šestorica masona Srba u Hrvatskoj i Sloveniji »naši ĉlanovi«.
Masoni su se u Hrvatskoj, poslije raspada Jugoslavije posebno aktivirali u Austriji. Branimir Horvat (koji je trebao biti prvi Veliki majstor Velike lože Hrvatske) u razgovoru za Vjesnik, dne 13. lipnja 1992. istiĉe da u Zagrebu ima dvadesetak masona i da zagrebaĉki masoni rade u loţama u Klagenfurtu, Grazu i Beĉu.
Odmah nakon proglašenja države neki masoni Hrvati (posebno iz Amerike, Francuske i Švicarske) požurili su u Hrvatsku i medijski se eksponirali obrazlažući svoje masonske ideje. Ostao je neuspješan pokušaj Branka Alojzija Presiĉeka (od 1968. ĉlan ameriĉke loţe Misson) da u Zagrebu osnuje prvu hrvatsku masonsku ložu, koja bi se zvala Libertas i da pridobije za svoje ideje prvake hrvatske oporbe.

Na pitanje novinara ima li među hrvatskim politiĉarima masona Presiĉek je odgovorio: »Ima, ali vam njihova imena ne bih rekao i da ih sve poznajem. Da zadovoljite znatiželju, kažimo da je jedan od brojnih kandidata za predsjednika republike na prošlim izborima u Hrvatskoj mason, ali je ĉlan jedne loţe u Austriji.«

Strast da postane predsjednik Hrvata na naĉin da Tuđman da ostavku, opsjela je i jednoga ameriĉkog masona (publicistu po profesiji), ĉiji su roditelji bili podrijetlom iz Hrvatske.
Inicijativu za formiranje masonstva u Hrvatskoj pokrenuo je 1991. austrijski mason Ĉedo Kirchner u ime Velike lože Austrije, a u dogovoru s nekolicinom hrvatskih i slovenskih masona.

U Beĉu je 21. ožujka 1992. formirana Deputacijska loža Illyria, u kojoj je primljeno 13 masona iz Hrvatske i 5 iz Slovenije. Rješenjem Ministarstva uprave Republike Hrvatske odobren je dne 21. rujna 1994. upis Velike lože starih i prihvaćenih slobodnih zidara Hrvatske u Registar udruženja građana. U Zapisniku »sa sjednice Osnivaĉke skupštine Velike lože Presiĉeku su za rat u bivšoj Jugoslaviji krivci bili podjednako Srbi i Hrvati.

Važno je znati da Presiĉek u inozemstvu nije bio poznat po svome hrvatstvu. »Sa g. Presiĉekom razgovarao sam prvi put u životu u veljaĉi u »Slavonic dvorani« u San Franciscu, dan prije njegova odlaska u Hrvatsku. Ĉudio sam se da kao Zagrepĉanin, poslije tridesetak godina boravka u Americi, sada odlazi u mirovinu na otok Olib.

Također da kao Hrvat (kojeg nikada u 22 godine u ovom podruĉju nisam vidio na jednom javnom hrvatskom skupu ili zabavi, a sve sam posjećivao), od 52 oporbene stranke i vođe u Hrvatskoj vatreno podržava baš Paragu, kojemu je još dao i 25 tisuća dolara te da je za vrijeme prošlogodišnjeg boravka u Zagrebu završio u zatvoru, jer se prilikom pretresa u Starĉevićevu domu, kao ameriĉki državljanim silom suprotstavio MUP-u Hrvatske… G. Presiĉek se isto tako tužio ĉlanovima svoje masonske lože u San Franciscu da se masoni ne smiju sastajati u Hrvatskoj nego moraju ići u Budimpeštu.«
Svi podaci donijeti su prema informacijama VL Hrvatske na Internetu, ibid. Oĉito je autor tih podataka Branko Šömen, Slovenac, rođen u Mariboru 1936., po zanimanju književnik, publicist i filmski scenarist, koji od 1985. godine živi u Zagrebu. Zoran Nenezić odao je Šömenu ovo priznanje:

U unutarložinskim aktivnostima u Austriji u to vreme kao promoter politiĉkih osuda za rat na prostoru tadašnje Jugoslavije, naravno na raĉun Srbije i Beograda (pri ĉemu nije zaobiđena ni uobiĉajena floskula o ‘Velikoj Srbiji’, ali i potreba najšire autonomije Šiptara na Kosovu).

Masoni su po svom obiĉaju djelovali u tajnosti i na naĉin da njihovi neistomišljenici o njima ne raspravljaju, a posebno da ne pišu. U ovom smislu nije emitiran i intervju sa mnom kojega je Augustin Bašić zimi 1991. g. naruĉio za HTV u Zagrebu. Informiran sam iz Zagreba 27. svibnja 1993. da se u osjeĉkome listu Magazin (Glasa Slavonije) odustalo od objavljivanja feljtona prema mojoj knjizi Masoni u Hrvatskoj. Tiskan je samo jedan veliki izvod iz knjige pod naslovom Osjeĉki masoni u tajnim dokumentima UDB-e i to s ovim uvodnim reĉenicama:

»U modernom historiografiji nema ni rijeĉi o ulogama masona u stvaranju prve i druge Jugoslavije. U pozadini hrvatsko-srpskih sukoba nedvojbeno stoji srpsko masonstvo potpomognuto od meĊunarodnog masonstva.« Neki Frane Cetinić iz »jugoslavenske« redakcije francuskog radija u Parizu zamjerio je preko toga radija Slobodnoj Dalmaciji što je objavila izvode iz knjige Masoni u Hrvatskoj (Dokumenti iz tajnih arhiva UDB-e).
U rujnu 1996. konaĉno je završen rad na stvaranju masonstva u Hrvatskoj. Velika loža Austrije »unijela je svijetlo« u Hrvatskoj u tri novoustanovljene hrvatske lože: Hrvatska vila, Grof Ivan Drašković i Tri svjetla dne 14. rujnaAustrije »unosi svjetlo« u Veliku loţu Hrvatske.
U Temeljnim naĉelima Konstitucije Velike lože Hrvatske, u ĉlanku III., navodi se: »Slobodno zidarstvo iskljuĉuje priklanjanje Saveza bilo kojoj strani u politiĉkim i religioznim pitanjima.« Oĉito da ta standardna masonska stilizacija ne iskljuĉuje vjerski indiferentizam i sinkretizam. U ĉlanku IV. istih Temeljnih naĉela stoji i ovo: »Slobodni zidar ne smije onoga tko nije slobodni zidar upoznati (s) Ritualima, znakovima i obiĉajima koji služe međusobnom prepoznavanju, ne smije otkriti ĉlanove ili kandidate za slobodnog zidara i uopće sve pokušao svojim ĉitateljima sugerirati da se u knjizi Masoni u Hrvatskoj uopće ne radi o izdanju autentiĉnih dokumenata jugoslavenske tajne sluţbe.

Kako je citirana sugestija i blesavu ĉitatelju oĉito besmislena poslao sam Frani Cetiniću preporuĉeno pismo 17. sijeĉnja 1994. g. dakako preko uredništva citiranog tjednika, u kojemu sam mu iznio što mislim o njemu i naĉelno završio s nekonkretnom porukom, koja se odnosi na sve one, koje lako prepoznajemo, a koja glasi: Hrvatska će nadživjeti i svoje sadašnje strane plaćenike, koji nastavljaju neslavnu janjiĉarsku tradiciju.

U ovome ratu protiv Hrvatske ĉetnici i mudžahedini su pravi sveci kad se usporede s hrvatskim izdajnicima. O tome je Globus informiran da javnost izvijesti ovako: »Prošle subote, 21. rujna, priređeno je u Zagrebu znaĉajno slobodnozidarsko slavlje. Tada je, naime, Velika loža Hrvatske međunarodno priznata te je postala ravnopravna velikim ložama u drugim europskim zemljama.

Veliki meštar Velike lože Hrvatske, kojoj je sjedište u Zagrebu, postao je Radovan Horvat brat nedavno preminuloga Branimira Horvata, dosadašnjeg meštra i jednoga od utemeljitelja lože.«

Branimir Horvat (umro 11. rujna 1996.) u intervjuu za Vjesnik izjavio je sljedeće: »Uzgred, od strane hrvatske države prema nama ne postoje predrasude. To nam je vrlo važno. Velik broj skeptika promijenit će stav kad uoĉe ovakav odnos države prema nama.« Tako se i dogodilo pa je broj masona u Hrvatskoj u razdoblju od 1992. do 1996. dostigao njih 70814, a ubrzo je prešao stotinu. Tome su mnogo doprinijeli i neki»katoliĉki svećenici«, koji su -u posljednjem desetljeću XX. stoljeća- postali poznati ne po svetosti nego kao najveći propagatori masonskih ideja među Hrvatima.
U Hrvatskoj je u svibnju i lipnju 1997. kružio letak »Hrvatskih domoljuba«, u kojemu je donesen popis »vodećih masona« u Republici Hrvatskoj.
U tijeku vremena su masoni i njihovi kandidati za bratstvo polagano zauzimali vaţne položaje u politici, gospodarstvu i kulturi. Mediji u njihovoj službi su samo njih i to štoviše i one među njima, koji su oĉiti mediokriteti, zapoĉeli slaviti kao »velike« politiĉare, gospodarstvenike i znanstvenike. U tisku je već u ljetu 1996. objavljeno prvo upozorenje iz hadezeovske baze da pozicije oko predsjednika Tuđmana zauzima masonski lobi.

Marko Veselica je u jesen 1999. javno iznio mišljenje da se i »u šestorki… obnavljaju jugokomunistiĉke i masonske snage…« Paralelno s osnivanjem masonskih loža utemeljivali su se u Hrvatskoj i razliĉiti klubovi, koji su uz deklariranu filantropiju i međusobnu pomoć u karijeri postali prikladni i kao regrutni centri kandidata za masonske loţe.

Inaĉe J. Vranyczany-Dobrinović je u jednom razgovoru s Tuđmanom (prema vlastitom navodu) izjavio da je s »vremenom… prilagođavajući se neumitnim politiĉkim procesima, postao europejac, demokrat, zagovornik multinacionalnih i multikulturalnih društava«.

Zanimljivo je da se određeni pojedinci kao Hrvoje Šarinić i Mate Granić nisu u javnosti izjasnili o sadržaju toga letka. Ako su navodi u tom letku i djelomiĉno toĉni onda je među masonima u Hrvatskoj relativno mnogo nehrvata, a najmanje je osoba podrijetlom iz Hercegovine. Znakovita je mogućnost da su u hrvatskoj državi ĉlanovi HAZU izabrali za svoga predsjednika Ivana Supeka.

Supekova publicistiĉka ostvarenja ne ulaze u povijest hrvatske knjiţevnosti, a eventualni kvalitet njegovih znanstvenih pokušaja tek treba istinski vrednovati. Supek je inaĉe poznat ne samo kao ljeviĉar, nego kao i ĉastan Hrvat. Međutim, sama ta ĉinjenica ne moţe biti kriterij za izbor u Akademiju jer bi onda na stotine tisuća Hrvata prema istoj logici trebali postati akademici! »Rijeĉ je, naime, o masonskom lobbyju vrlo bliskom predsjedniku Tuđmanu i njegovim najbližim suradnicima.«

U svezi s ovim mišljenjem indikativan je i sljedeći podatak: Od 45 tzv. SDP-ovih zastupnika u hrvatskom saboru, prema njihovom osobnom deklariranju u lipnju 2000. godine, samo su njih 4 navela da su katolici. I zbog ove ĉinjenice moguća je savršena suradnja između bivših komunista i masona, jer pravi masoni ne vjeruju da je Isus Krist jedini istiniti Bog.
Sam je Tuđman ušao u politiku a da o masonskomu ĉimbeniku (upravo kao svojedobno i Stjepan Radić) nije imao potrebnih historiografskih saznanja. Lav Znidarĉić prenio mi je 1984. Tuđmanovo mišljenje o mojoj knjizi Masonstvo u Hrvata na ovaj naĉin: »On se ne slaže s tvojim zakljuĉcima u pogledu odluĉnih događaja iza kojih da bi stajali slob. zidari. Posebno ne 1914., 1918. i 27. III. 1941. On ne poriĉe i ulogu masona u tim dogaĊajima, ali smatra da su ipak glavni inicijatori bili drugi (na primjer 27. III. 41. – Englezi i Amerikanci) dok su masoni na svoj naĉin pomogli stvari. Ne znam da li je on dobro razumio tvoje zakljuĉke, ali su ovo njegove primjedbe.«
Iz Tuđmanova djela Bespuća oĉito je da mu je i poslije 1984. masonska problematika ostala nepoznanica. Tuđmana je nakon dolaska na vlast netko iz njegove neposredne blizine upozorio da je u tisku objavljen izvorni podatak (koji sam i ja iskoristio u svojoj knjizi Masonstvo u Hrvata) da je ministar gospodarstva Nenad Porges jedan od osnivaĉa masonstva u Hrvatskoj.

Tuđman me je u svezi s tom problematikom pozvao u jesen 1997. na razgovor u Predsjedniĉke dvore. On se u tom nekonvencionalnom razgovoru, koji je trajao oko jedan i pol sat, pokazao kao veoma tolerantan sugovornik. Ubrzo nakon zajedniĉkoga kurtoaznoga prisjećanja na naše duge veĉernje razgovore za njegova boravka u mojoj kući u Splitu 1971., glavna tema razgovora postalo je masonstvo. Iz priĉanja o toj problematici saznao sam da on ni od svojih najbližih nije informiran o tome tko su sve ĉlanovi masonskih loža u Hrvatskoj.

Tuđman se posebno zanimao i za smisao masonstva. Naveo sam mu da sam u dobrim odnosima s nekim visoko pozicioniranim inozemnim masonima i upozorio sam ga da se i među njima nađe pokoji uvjereni hrvatski nacionalist, kakav je na primjer industrijalac u Brazilu i hrvatski domobranski ĉasnik u Bosni tijekom II. svjetskog rata dr. Eugen Laxa (ugledni ĉlan distrikta u Brazilu engleske Velike lože u Londonu). Istaknuo sam da je, prema mome mišljenju, temeljni motiv angažiranosti najvećeg dijela masona (uostalom kao i u pripadnika drugih struktura) karijerizam, a samo u rijetkih pojedinaca i okultizam.

Zato sam mu spomenuo primjer svoga prijatelja, istaknutoga talijanskog masona 33 stupnja i sveuĉilišnog profesora u Rimu dr. Lea Magnina, koji se bavio i parapsihologijom. Predložio sam Tuđmanu da ga upoznam s jednim poznatim masonom najvišega stupnja (nehrvat M.B.), koji tvrdi da može po volji stvarati paranormalne fenomene. Tuđmana je posebno zanimalo stajalište Katoliĉke crkve prema masonskom fenomenu i u svezi s tim sam mu predao službeno tumaĉenje Crkve, prema kojemu je svaki katolik pristupom u ložu ekskomuniciran na naĉin da se ne može kada umre ni sprovoditi po kršćanskom obredu.

U razgovoru sam stekao dojam da je Tuđman postao zabrinut da su prozapadno nadahnuti pojedinci u HDZ-u masoni ili masonski kandidati, koji zajedno s masonima iz oporbenih stranaka, zasjedaju u istim loţama, u kojima primaju iste nadstranaĉke direktive.
I poslije toga našega razgovora Franjo Tuđman nije bio informiran, od onih koji su po službi koju su obavljali, znali tko su masoni u stranci na vlasti i u oporbi. Da je on to veoma ţelio doznati dokazuje i podatak da je 1998. u povodu Papina posjeta Splitu zapitao župana Branimira Lukšića je li mu poznato da li je Vlatko Pavletić mason.

Tuđman je u to doba (osobito nakon povratka iz SAD) poĉeo, pred osobama od povjerenja, napadati posebno inozemno masonstvo kao neprijatelja hrvatske države. On je svoje negativno mišljenje o slobodnomu zidarstvu, u ljeto 1998. ovako stilizirao: »Ali za taj i takav soroševski svijet, soroševsko slobodno društvo, za jednostrana socijalistiĉka shvaćanja, za masonska shvaćanja, mi smo zemlja, koja je loš primjer drugima,…«
Tuđman nije uspio prekinuti polustoljetni kontinuitet vladavine eksponenata komunistiĉkih i masonskih struktura nad Hrvatskom. On je htio ostvariti samostalnu Hrvatsku utemeljenu na kršćanskim etiĉkim zasadama, kojoj će se prikljuĉiti Hrvati iz zapadne Hercegovine i dijela Bosne.

Masonski graditelji»novoga svjetskoga poretka« motivirani antiteistiĉkim svjetonazorom i stvaranjem svijeta bez granica, doživjeli su Tuđmana kao sablast prošlosti ĉije se obnavljanje po potrebi mora i nasiljem onemogućiti.

Predstavnici tih snaga u Hrvatskoj (i to, dakako, iz oba spola) potjecali su velikim dijelom iz obitelji nehrvata, zatim od onih kojima je samo jedan roditelj bio Hrvat i naposljetku od potomaka jugounitaristiĉkih i masonskih predaka. Oni se u svojoj subverziji služe novinama, radio i televizijskim emisijama.

…Najdostojnije priznanje neovisnoj osobnosti Franje Tuđmana odali su službenici masonskih državnih struktura na Zapadu kada mu, slijedeći volju svojih nadređenih, nisu došli na posljednji ispraćaj.

I.Mužić/Stric Ivan

Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!

2 Comments on Tuđman i masonstvo

  1. Marija // 25/10/2015 at 4:32 PM //

    masoni su Tuđmana i Šuška ubili….ozračili ih radioaktivnošću dok su bili u Wašingtonu

Comments are closed.

error: Content is protected !!