Novo!

Ustaštvo i partizani komunisti

Ustaštvo. ustaška ideja je ubi consistam – čvrsta točka hrvatstva, genetska, psihološka, karakterološka (psihička, karakterna,) politička… posvemašnja mentalna čvrsta točka Hrvata. Izražava se na svim poljima mišljenja i djelovanja, razuma, pače i uma i osjećaja. Ustaštvo je forma mentis hrvatstva i Hrvata, ostaje istobitna s hrvatstvom tijekom cijele povijesti Hrvata kao njihova čvrsta točke. To je ideja slobode i herojstva protiv svakog otuđenja ne samo političkog i gospodarskog nego i znanstvenog i umjetničkog, protiv tlačenja, eksploatacije i političke neslobode. Ustaštvo je nužni, zakoniti rezultat etnogenetskog razvoja hrvatstva od Ono-ga do Super ega. U tom procesu oblik ustaštva postaje ustaša Nad-čovjek u usporedbi sa samim sobom kao hrvatstva u stanju mase, Ono-ga.
Izvedbeno, povijesno gledano, kroz razne pokrete i stranke ono može biti različito – dobro i loše. Umjereno i radikalno, uspješno i neuspješno, ali uvijek ostaje središnja, čvrsta genetska točka hrvatstva koja je uvijek privlačila najveće, najsvjesnije umove Hrvata. To nam i faktična povijest potvrđuje jer se realizirala u raznim vidovima, ovisno o aktualnom stupnju ustaške svijesti i svjetskim okolnostima u kojima se ostvaruje, odnosno pokušava ostvariti. Jer, jedno je ustaštvo Velebitskog (Ličkog) ustanka a drugo Rakovičkog ustanka, treće ono prisutno u ustanku Matije Gupca (socijalno ustaštvo), četvrto državotvorno i političko ustaštvo Ante Pavelića (NDH), a peto isto takvo ustaštvo Franje Tuđmana. Dakle, izvedbeno može biti državotvorno, političko, socijalno, kulturno (Rezolucije o stanju i položaju hrvatskog književnoga jezika). (I šesto Bugojanski revolucionarni ustanak koji je isto tako važan kao i svi gore spomenuti, mo. Otporaš.) Moralno ustaštvo poznato je još od 649. iz Ugovora Hrvata s papom Agatonom u kojem se kaže da Hrvati potpisuju, sklapaju taj ugovor s „tvrdom i nepokolebivom vjerom“ gdje se susreće, očituje njihov tvrd i nepokolebiv narodni karakter i vjernost potpisanom ugovoru. Tu se i religijološki gledano potvrđuie vjernički identitet hrvatstva.
Ustaštvo je hrvatska ideja obrane slobode, osobne i nacionalne, ali uvijek slobode, ustanak radi slobode. Kad se ne uspije realizirati pa ostane u pokušaju doživljava šovinističko ponižavanje i progone. Tako u slučaju NDH koju se osuđuje zbog i nedokazanog zločina, ali ju se poraženu osuđuje kao zločinačku.[1] Ali ne samo nju nego i Hrvate i hrvatsko ustaštvo kao zločinačke. No, ustaštvo kad bi i prihvatilo zločinačku ideologiju: fašizam, nacizam, komunizam, liberalizam i dr. mogla bi proizvesti zločin, ali time se kompromitira supstitucija ustaštva a ne substancija – samo ustaštvo.
Suvremenoj Hrvatskoj treba moderno, prosvijećeno ustaštvo. Povijest nam posvjedočuje u svom ponavljanju da je nastojanje svih antiustaša u biti namjera uništenje Hrvata kao takvih jer nije moguće uništiti ustaštvo bez uništenja Hrvata i hrvatstva. (TOČNO. Mo. Otporaš.) Jer ustaštvo je forma hrvatstva a supstancija je samo hrvatstvo kao ustaštvo: jedno bez dugoga ne ide, a ako ide onda je to idealno ustaštvo. Jer je čvrsta genetska točka hrvatstva, ali kad je izvedeno kompromisom kao meko ustaštvo kako ga je izveo Tuđman, nije originarno ustaštvo, nego jedan njegov slabiji podoblik – domobranstvo. No taj oblik nije dovoljno čvrst pa dopušta rastvaranja i nestanak hrvatstva i hrvatske države. Odatle u suvremenoj Hrvatskoj politički vapaj za „Hrvatskom prosvjećenom čvrstom rukom“. Jer vladajući liberalistički oblik demokracije ne odgovara hrvatskom političkom mentalitetu. (To je tvrdio i zagovarao i pok. Mladen Schwartz, mo.) Demokracija može biti kao državni i politički ustroj organizirana u mnogo političkih oblika, već prema političkom mentalitetu dotične nacije. No, svjetski hegemoni, prije svih Velika Britanija i SAD nametnule se jedan tip demokracije koji odgovara njihovom mentalitetu i još više njihovom hegemonističkom interesu. Prate ih, više ili manje i ostale zapadne vodeće nacije u odnosu na ostale „male“ nacije.
Ugovor s papom Agatonom posvjedočuje dvoje: psihoanalitički da su Hrvati, što potvrđuje i povijest, prvi slavenski narod (jezično slavenski a genetički su više poseban narod nego slavenski) došao do stanja Super-ega jer su prvi slavenski narod koji je  organizirao državu što potvrđuje i suvremena strana znanost , a gledom na filozofiju religije prvi pokršteni slavenski narod što svjedoči i  da nikad  nisu bili agresori što govori o duhovnom tipu njihovoga Super ega.
Ustaštvo kao neagresivno nego miroljubivo i obrana svih slabijih, neslobodnih i potlačenih na svijetu je nacionalno-politički internacionalističko jer je na strani svih tih slabih i potlačenih. Ali da bi bilo učinkovito i dobilo tu internacionalističku legitimaciju moralo je najprije samo postati nacionalno slobodno i imati svoju vlastitu državu. To znači da je najprije moralo proći kroz borbu za se, za svoju nacionalnu slobodu. Hegemonima koji stvaraju svjetsko javno mišljenje, koje je uvijek ujedno i hegemonističko, naravno da je na taj hrvatski zahtjev reagiralo negativno i okvalificiralo ga kao nacionalističko, pače šovinističko. Tako je od izabranog naroda kao miroljubivog anđela stvorilo opakog vraga, zlotvora. Neprijatelja svih drugih naroda. A ono je bilo ustvari protiv onog tlačiteljskog i eksploatatorskog svih tlačitelja i eksploatatora.
Hrvatski partizanski komunistički pokret je pervertirano hrvatsko ustaštvo.
(U hrvatskom jeziku nema glagola pervertir. Ja ga nisam pronašao. U francusko/hrvatskom rječniku PUTANEC, Zagreb 1957., ima francuski glagol “pervertir”, što znači: (po)kvariti, izopačiti; pobrkati, izvrnuti smisao. Smatrao sam potrebnim ovo pojasniti da nebi bilo zabune poradi ove riječi. Prevedimo to na:
HRVATSKI PARTIZANSKI KOMUNISTIČKI POKRET JE IZOPAČIO “HRVATSKO USTAŠTVO”. Otporaš.)
Pervertiranje ima duboke povijesne korijene i uzroke i seže sve do u 1102.. Uzroci su vanjski i unutarnji i oba se odnose na cijelo hrvatsko nacionalno biće. Vanjski su uzroci  svjetsko-politički koji su Hrvatima, objektivno, onemogućavali stvaranje vlastite države pod vodstvom svojega vlastitog Nad-ja. Unutarnji (povezani s vanjskim) uzroci korijene u vlastitom biću. Očitovali su se u ulozi izabranog naroda-žrtve, u izmišljanju sveslavenstva pa zatim jugoslavenstva i stvaranju dviju jugoslavenskih države, objektivno protiv sebe, te ideologijsko prihvaćanje marksističkog anacionalizma i time spuštanje nacionalnog duha u stanje mase, u stanje Ono-ga i najviše, i tek donekle, do u stanje predsvijesti i svijesti.
Tako su stvorili sebe protiv sebe. (Misli se na Hrvate, mo.)
Ustaše i partizani su ne samo genetski nego i psihološki isto, jedna cjelina pri čemu originalno hrvatstvo – ustaše, partizane shvaćaju kao pervertirano hrvatstvo, a partizani kao pervertirani ustaše su smatrali originalne ustaše za pervertirane Hrvate. No, povijest koja je u stalnom pokretu i mijeni, stvari razjašnjava; pokazala je da su upravo partizani pervertirani Hrvati (čitaj “izopačeni hrvati, mo.) i da je zadaća povijesti, hrvatskog objektivnoga duha, da se oni oslobode toga pervertitstva. Taj proces je upravo u tijeku. Naime, istu onu empatiju prema potlačenim i ugnjetenima što je bio dio psiho-socijalnog supstrata ustaštva i što smo ga nazvali nacionalno-političkim internacionalizmom, (a što je nažalost najčešće zanemarivano i zlonamjerno negirano), pobjednički partizani-komunisti provodili su u političkoj praksi poglavito u Pokretu nesvrstanosti i inače pomaganjem potlačenim i ugnjetavanim nacijama u njihovim ustancima i revolucijama za slobodu. To je jedna od mnogih istobitnih točaka ustaštva i partizanstva koja ukazuje na njihovu bitnu istovjetnost[3] (i na još uvijek djelomičnu rascijepljenost), što inteligentnom politikom može dovesti do harmoniziranja na istu točku hrvatske državotvornosti i na miran način i uz prisutnost političkog pluralizma i bez uporabe „hrvatske čvrste ruke“.
No to postignuće ima neke svoje preduvjete koje ćemo u nastaku razjasniti.
Naime, da bi hrvatsko društvo postalo „zdravo“ društvo ono prije svega mora postati svjesno te svoje rascijepljenosti, otkud ona dolazi i što znači. Rascijepljenosti na desnicu i na ljevicu, što ona znači i pod kojim uvjetima se one mogu harmonizirati na zajedničku državotvornu domoljubnu stožernu točku. Hrvatsko društvo je rascijepljeno na desnicu i ljevicu ne samo po politološkim (političkim) karakteristikama nego općenito vrijednosnim razlikama. Ta razlika je najvidljivija u politici gdje je osnovna razlika ta da je desnica idealistička a ljevica materijalistička, sa svim nijansama realizma u idealizmu i idealizma u materijalizmu. Uostalom, svi „zdravi“ i jaki narodi svijeta (sve od idealista Platon i materijalista Aristotela) imaju svoju rascijepljenost na ljevicu i na desnicu i to im ne smeta. Dapače, u tome se dopunjuju i ocjenjuju što je zahtjev povijesti za napredak, jer oba krila guraju naprijed pa tako ostaju vodeće nacije svijeta. Da bi Hrvatska postala takvo društvo ona taj zahtjev povijesti (sudbinu“) mora duboko, razborito i jasno osvijestiti i cijelom narodu usvijestiti kako te razlike nastaju i kako se harmoniziraju kako bi ga narod prihvatio. Narod će to shvatiti i u životu ga uzimati u obzir. (Glupi su svi oni oholi „mudraci“ koji podcjenjuju narod i postupaju prema njemu kao politički glupom. Narod ima upravo za to pitanje u politici dovoljno bistru pamet zdravog razuma, ali ga intelektualno zbog nedostatka izobrazbe i obavljanja „neintelektualnih“  poslova ometa u njegovom jasnom razlikovanju, ali ga u političkoj praksi (izbori) dobro razumije i slijedi. Osvješćivanje i usvješćivanje je prvi i najvažniji uvjet za napredak procesa harmoniziranja.
(Idealizam desnice je moralno vrjedniji, posjeduje više vrlina ako nije tobože idealizam, tj. kapitalistički hegemonistički i ekploatatorski, a ljevica politički vrjednija t.j. uspješnija kao politički realističnija ako nije komunistički (marksistički) dogmatična s gušenjem slobode, što znači samo tobože „idealistična“).
Na koncu, ipak da bi spomenuti proces harmoniziranja u hrvatskim aktualnim uvjetima izbjegao „Hrvatsku čvrstu ruku“ (dakako „čvrsta ruka“, nehrvatska, može se ponoviti i od ljevice. Dapače, u nekim važnim političkim segmentima ona se lukavo, gmizeći i ponavlja) mora biti ispunjen i drugi uvjet.
Naime, kako rekosmo i drugi su narodi bili rascijepljeni, pače su vodili i krvave građanske ratove – Francuzi, Talijani, Španjolci i dr. pa su ipak harmonizirani. No, oni su silom moći i prava pobjednika nametnuli svoju pobjedničku vlast. Tako čista politička situacija nije u Hrvatskoj. Nije čista jer nije rasčićeno pitanje i nije nađen jasan odgovor tko je pobjednik u Domovinskom ratu; desnica ili ljevica ili obje udružene?
Naime, Republika Hrvatska nije proizašla iz neposrednog građanskog rata, ali je proizašla iz rata protiv onih koji su porazili NDH u ratu 1941.-1945. i vladali u Hrvatskoj do 1990. No ti pobjednici iz rata protiv Hrvatske 1941.-1945. i vladatelji u Hrvatskoj (jugokomunisti) su se pak  u ratu za uspostavu Republike Hrvatske 1991.-1995. u sebi podijelili: dio ih je prešao na hrvatsku stranu, pače u velikom dijelu bili dio vodstva toga rata na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, a dio je ostao pasivan ali prisutan u državnom aparatu, (uz izdajice kao efemerne pojave). Istina, većina njih je prešla na hrvatsku stranu pod pritiskom jugosrba i agresije JNA, ali ipak ostaje činjenica da su se borili na hrvatskoj strani. Dakako, ipak treba razlikovati one koji su se opredijelili za samostalnu Hrvatsku za vrijeme Jugoslavije i zbog toga bili proganjani, smjenjivani i zatvarani (Tuđmani dr.) i one koji su izbačeni iz SKH/SKJ i smjenjivani, zatvarani i proganjani zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću, hrvatskom nacionalnom pokretu 1975 , od onih koji su se opredijelili tek poslije agresije JNA i Jugosrba na Hrvatsku. S obzirom na tako kompliciranu situaciju glede odgovornosti za počinjene zločine i progone, a još više glede prava na vladanje, prema njima je trebalo postupati diferencirano. Moguće je primijeniti i kolektivne i individualne mjere kažnjavanja prema svakom pojedincu posebno, ali prema prethodno utvrđenim kategorijama i kriterijima. Generalni oprost koji je uveo dr. Franjo Tuđman  svima koji su sudjelovali u jugo vlasti, protivno interesima Hrvata i Hrvatske, naročito u represivnom hrvatskom/jugoslavenskom aparatu, daje sumnjive i neučinkovite rezultate.
Svrha kažnjavanja je mentalno čišćenje i ozdravljenje, zadovoljenje masovnom narodnom zahtjevu za pravdom čime se postiže mentalno zdravlje hrvatskog bića, a ne uništavanje ili zlostavljanje bilo koga. Zatvaranje bi trebala biti iznimka a generalno da se konstruira oblik javne isprike svih onih koji snose krivnju. Prije svega trebalo je provesti radikalniju promjenu obnašatelja državnih dužnosnika kao i vodećih kadrova u poduzećima u državnom vlasništvu, te izmjenu diplomatskih kadrova i t. d. Druga kolektivna mjera trebala bi se sastojati u javnoj isprici ljevice hrvatskom narodu odgovornih za stanovita djela protivna interesima države Hrvatske i Hrvata. S druge strane i da desnica prizna neke svoje eventualne nazadne političke postupke i da iskreno prihvati ispriku ljevice. I da ljevica mirno pristane a desnica mirno prihvati da ljevica koja je toliko zla nanijela hrvatskome narodu ne može u RH vladati i potiskivati desnicu skupa s otuđenim dijelom desnice. Tek tako uporabljene mjere mogle su zacijeliti rane što ih je izazvala ljevica i omogućile bi izvesti Hrvatsku iz moralnog i političkog čistilišta dokle je Tuđman doveo Hrvatsku i harmonizirati je oko tvrde državotvorne domoljubne točke (do zajedničke stožine).
Ipak, navedene se mjere ne mogu primijeniti bez prethodno jasno utvrđene i obnarodavne istine da je u Domovinskom ratu pobijedila ideja desnice a poražena ideja i politička praksa ljevice (dekomunizacija).  (Tuđman je toga bio svjestan, ali se nije usudio to učiniti, i želio je nemoguće, t,j. da se u političkoj praksi prihvati njegova istina da su pobijedile udružene desnica i ljevica  („centizam“).
Napokon: Desnica s punim moralnim i pobjedničkim pravom treba nametnuti svoju vlast kao vladajuću.
Ove i eventualne druge svrhovite, primjerene mjere isključile bi potrebu pa i mogućnost uporabe „Hrvatske čvrste ruke“. Inače…
 U zagrebu, 11. lipnja 2017.                                                                            Dr. sc. Petar Vučić

[1] Pri uspostavi i obrani svoje suverene države svaki politički subjekt – politički pokret, politička stranka i sama država imaju moralno i političko pravo, pače i dužnost kažnjavati osporavatelje svojega djela sve do granica počinjenja masovnog zločina.
[2] „Naime, Hrvatska je bila zanimljiva Rusima ne samo kao slavenska zemlja, već kao prva slavenska zemlja koja je prihvatila kršćanstvo te prva među Slavenima koja je osnovala neku vrstu državne tvorevine“.Dr. Denis Jevgenjevič Alimov u predstavljanju svoje knjige „Etnogeneza Hrvata–formiranje hrvatske etno političke zajednice u VII.-IX. stoljeća.“ Jutarnji list 3. VI. 2017. Zanimljiva je i autorova konstatacija da nikad “- ni u ta pradavna vremena Hrvati i Srbi nisu bili jedno pleme“.
[3] . Podsjetimo se na pokušaj izgradnje socijalizma u Hrvatskoj za vrijeme NDH (A: Seitz i dr.) što su onemogućili fašisti i nacisti.
Izvor: Otporaš

1 Comment on Ustaštvo i partizani komunisti

  1. Otporaš // 09/03/2018 at 09:48 // Odgovori

    Uz 46 obljetnicu pogibije josipa senića 1972-2018..,
    http://otporas.com/uz-46-ob

Vaš komentar:

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: