Novo!

Velikosrpska sotonizacija ustaša!

 

15wxv5u

Svaka čast starijim hrvatskim povjesničarima poput Klaića, Mandića, Šišića i drugih. Primjerice Ferdo Šišić rabi pravilno imenicu ustaša kroz čitavu povijest, čak i u predhrvatskoj povijesti. Evo samo par najstarijih osvrta iz Šišićeve Povijesti Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Pretisak izdanja iz 1925. godine (str.98): „…Kad se Dezitiatima i Breucima pridružiše i druga ilirska plemena, broj ustaša poraste toliko, da se u Rimu govorkalo, da ih ima oko 800.000…; …dok su druge čete ustaša provalile…;  …Znanje latinskog jezika i rimsku vojničku vještinu mogli su neki od ustaša lako steći u vrijeme svog službovanja… Povjesničar Mandić sasvim normalno piše o ustašama pod vodstvom Hadži Loje protiv okupacije Bosne i Hercegovine.

Trebalo bi raspravljati o desotonizaciji ustaša jer su neprijatelji hrvatskog naroda i hrvatske države, poglavito politika velikosrpske ideologije sotonizirali i demonizirali  hrvatsku vojsku – ustaše, time i hrvatski narod, da bi im sotonizacija vojske i naroda poslužila kao ideološko oružje za ubijanje hrvatskog naroda bez krivnje, bez istrage i bez presude. Sotoniziranje i demoniziranje ustaštva od 1929. naovamo i kroz etiketiranje ustaštvom svakog Hrvata napose u komunističkoj Jugoslaviji pojačala je velikosrpska politika u agresivnom ratu protiv Hrvatske i protiv BiH od 1991-1995. i još k tome uvela i silovanje kao strateško oružje.

Ta ista velikosrpska politika, po potrebi naziva ustašom čak i Josipa Broza Tita, za kojeg se dokumentarno znade da je služio interesima Velike Srbije više, nego svi srpski vladari prije i poslije njega njega. On je zapravo stvorio od male Srbije prostorno veliku Srbiju kojoj je priključio Hrvatski Srijem te multinacionalnu Bačku i Banat, a od tursko-balkanske čaršije napravio je Beograd europskom metropolom. O Titovoj službi velikosrpskoj politici najbolje govore smaknuća hrvatske mladosti u Marševima smrti ili Križnom putu od Bleiburga do jugoslavensko-grčke granice i podređivanje hrvatskog naroda Srbiji, što je svaki misleći Hrvat doživljavao kao najveće nacionalno poniženje u čitavoj povijesti hrvatskog naroda. Dakle, pojam sotoniziranog ustaštva s naglaskom na fašizam služio je velikosrpskoj ideologiji također i za vrijeme mira  kao strateško-psihološko oružje, kojim su Srbi držali Hrvate u podređenoj ulozi zabranjujući im sve što su smatrali, da na bilo koji način služi Hrvatskoj u istinitom smislu. Istovremeno Beograd sotoniziranjem ustaša – svih Hrvata jača velikosrpsku ulogu u Jugoslaviji i napose u Hrvatskoj.

Takova velikosrpska ideologija kalkulirala je svoje uspjehe na sotonizaciji i demonizaciji ustaštva jer je znala tu sotonizaciju proširiti u Jugoslaviji na sve narodne slojeve počev od djece u vrtiću i u školama, na nogometnim i drugim sportskim natjecanjima, u vojsci, u jeziku pismu i kulturi, u kazalištu i na filmu, u pjesmi i govoru, u običajima i susretima ljudi i svuda, baš svuda i svagdje, gdje su Srbi osjetili da mogu primjeniti sotonizirano ustaštvo protiv Hrvata.

Danas, čak svjesni Hrvati i hrvatska znanost zaboravlja, da je većina hrvatskog naroda do te mjere indoktrinirana ustaštvom, da ga doživljava kao normalnu porugu na svome imenu. Uzmimo samo nogometne utakmice, na kojima se u Beogradu i drugdje masovno skandira ustaško ime kao poruga Hrvatima i mi smo ju kao takovu prihvatili i za uzvrat uzvikujemo Srbima Cigani, pri čemu vrijeđamo Rome i nesvjesno koristimo Srbima jer su Romi u Svijetu poznatiji nego Srbi. Upravo ovakove “sitnice” pokazuju naš hrvatski poraz kroz sotonizirano ustaštvo i ujedno uspjeh velikosrpske politike.

Tito je je također smišljeno proglašen ustašom jer je na međunarodnom polju postao vrlo popularan, a ta popularnost za jednog, iako samo statistističkog Hrvata nije nikako odgovarala velikosrpskoj ideologiji. Hrvatskoj i svjetskoj javnosti je manje poznato, da je čak na Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti ustrojen Memorandum – pokret, kojemu je bio temeljni cilj detitoizacija Jugoslavije „jer ju je Tito Ustavom od 1974. poustašio i time ugrozio Srbe“.

Sotonizirano ustaštvo je poprimilo takove razmjere i usađeno je već u dušu i u genetiku svakog Hrvata, da ga treba započeti znanstveno desotonizirati ili ga moramo prihvatiti kao sinonim svome imenu, analogno Romima s pogrdnim nazivom Cigani.

S nazivom ustaša se plaši djecu u Srbiji i nerijetko se nađu sotonizirani ustaše u dječjoj literaturi, a u velikosrpskoj i komunističkoj literaturi povijesti i književnosti je pojam sotoniziranih ustaša tako strahovito i beskrajno uvršten, da Srbi i sada plaše sami sebe sotoniziranim nazivom ustaša. Uz brojne izmišljene i preko svih granica uvećene negativnosti ustaša, velikosrpska politika ih rado prikazuje u crnim odorama jer time podsjeća na Crnu legiju, koja je uspješno i hrabro stražarila protiv četnika na Drini pa je iz toga usadila opći strah srpskim četnicima i vojnicima. Prema istinitoj priči, jedna starica u Dalmatinskoj zagori, odjevena u narodnu crnu haljinu napašala je ovce, među kojima je bio veći broj ovaca crne boje. U povećoj daljini kretala se je brigada četnika i kad su vidjeli “u crno odjevene ustaše” (a to je bila u daljini starica i njene ovce) razbježali su se glavom bez obzira jer im je velikosrpska politika usadila u gene strah od ustaša. Eto dokle idu čak za Srbe posljedice iz velikosrpske sotonizacije ustaša.

Kratko rečeno, velikosrpska ideologija je uvela u svoju ratnu strategiju za stvaranje Velike Srbije pojam sotoniziranih ustaša i silovanje žena i muškaraca u redovima Hrvata, Bošnjaka i svih nesrpskih naroda.

U ovoj raspravi se ne će ulaziti u nijedan oblik ustaša u dubljoj hrvatskoj povijesti iako se znade da su Hrvati pod imenom narodnih ustaša, uskoka, urotnika, branitelja, buntovnika, graničara, ustanika, bosanskih ustaša i hrvatskih domobrana…bili uvijek u obrani narodne pravice, u buntu protiv svake nepravde, u obrani zavičaja i domovine. Nikada nisu posezazali za tuđim, nego su štitili, branili i čuvali svoje od svih zavojevača i napadaća, skladno sa starom pjesmom:

“Plug i brana Hrvatu je hrana, a ustaša to mu je obrana.”

ili

“Naši djedi domu vjerni bili – branili ga protu svakoj sili.”

“Haj zašto li, Haj ne bi mi svoju zemlju ljubili,

Haj zašto li, haj ne bi mi – svi joj vjerni bili!”

Taj stariji dio hrvatske domoljubne, ustaške, buntovne i domobranske povijesti prepustimo stranicama naše slavne povijesti, u kojoj je počesto znalo biti više tužnoga, nego slavnoga, ali hrvatski narod je navikao na sve poteškoće pa i na samu smrt, koju je smatrao časnom i slavnom za obranu obitelji i doma, zavičaja i domovine, pravice i slobode pa nikakvo čudo da hrvatski pjesnik Ivan Mažuranić slavi svoj narod stihom:

“Boj se onog, tko je vik’o bez golema mrijeti jada!”

Tako mrijeti može samo onaj, koji ljubi svoje, a poštiva tuđe. Hrvatski vojnik svih naziva nikada nije osvajao tuđe, ali je hrabro, ponosito i junački branio svoje. I iz toga nastao je hrvatski narodni slogan:

Tuđe ne ćemo – svoje ne  damo!

i stari vojnički pozdravi:

ZA DOM SPREMNI!

i

ZA HRVATSKU – UVIJEK!

a za poginule:

S NAMA STE!

Izvor: Dragan Hazler

Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!

tekst-i-fotografija

This site is protected by wp-copyrightpro.com

Copyright © Hrvatsko Obrambeno Štivo 2017 All Rights Reserved. 

%d blogeri kao ovaj: