Novo!

Vjekoslav Maks Luburić (životopis)

 

Nemoguće u ovako skučenom vremenu i prostoru opisati život jednog visokog častnika, revolucionara, i neustrašivog ratnika kao što je bio “general Drinjanin”. Za to je potrebno nekoliko debelih knjiga. Nu ovom prilikom, na 45. godišnjicu njegove mučeničke smrti, pokušat ću na vrlo kratak i koncizan način opisati barem neke događaje iz njegovoga burnoga života. Vjekoslav Luburić rođen je 20. lipnja 1913., u Humcu kod Ljubuškog u obitelji koja je, kao i velika većina hercegovačkih Hrvata bila siromašna, oskudna i skromna ali vrlo pobožna i čvrsto hrvatska.

Kao i većina onih koji su se rađali i odgajali u tim tkzv. pasivnim, krševitim hrvatskim krajevima i mali Vjeko je morao proživjeti sve nedaće tih škrtih krajeva naše Domovine Hrvatske. Poslije završetka pučke škole u Ljubuškom upisao se u franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu. Gimnaziju nije uspio završiti jer je radi dijeljenja letaka idrugih aktivnosti protiv okupatora bio izbačen i bilo mu je zabranjeno daljnje školovanje na cijelom teritoriju ciganske kraljevine Velike Srbije.

Bilo je tu i gladi i golotinje i svih drugih nestašica ali, možda baš radi toga, ljudi tih krajeva bili su nadasve bogati svojim hrvatstvom i vjerom Kristovom. To su bile glavne zasade koje su se u Hercegovini od dolazka Hrvata na ove prostore u 7. stoljeću, prenosile s koljena na koljeno. Zasade za koje i radi kojih se u tim krajevima vjekovima patilo i umiralo. A kako je bio tvrd i nepokolebljiv taj naš hercegovački Hrvat jasno se pokazalo u 400 godina dugoj borbi protiv tiranije i nasilja Turaka koji su ga na sve moguće načine pokušavali prisilitii da odbaci vjeru Kristovu i svoj hrvatski identitet.

Kao da je to uvijek neka normala naše hrvatske sudbine, poslije odlaska turskoga tiranina i maloga predaha pod vladavinom Austrije, u hrvatske krajeve 1918. g. dolazi drugi, puno gori divljak i nasilnik od onoga turskoga. Taj novi “gospodar Hrvatske” je otrcani Srbijanac, dojučerašnji turski rob i gladni prosjak. Nije on Hrvatsku zauzeo ni vojničkom hrabrošću i silom oružja nego ju je na dar dobio od pobjednika u 1. svj. ratu; Engleza i Francuza. Ova 500 godina iza uljudbenoga svieta zaostala bijeda i nevolja, uporabom svih vrsta nasilja kojih bi se i Turci stidjeli, kratkim postupkom pokušava postići ono što Turčin nije uspio u 4 stoljeća, neshvaćajući pritom da će, kako u svom govoru reče Luburić, time prisiliti i one najmirnije da izvade i očiste stare kubure i naoštre zahrđale handžare.

Uz Andriju Artukovića, Vjekoslava Vrančića, Rafaela Bobana i mnoštvo drugih hercegovačkih kremen-Hrvata, u ognju tih dotad neviđenih nasilja kaljen je i mladi Vjekoslav Luburić. U pjesmi “Ženidba Muje Grabovice” pjesnik za njega kaže: “Bure, sunce i poskoci ljuti klesali su njegov znamen kruti”. Ali, uz buru, sunce i poskoke njegov znamen izklesali su ponajviše velikosrbski zločini. Jedan od tih zločina koji je najviše doprinijeo kovanju njegovog znamena dogodio se za vrieme njegovog ranog djetinjstva, u onim formativnim godinama koje određuju smjer čovjekovog životnog puta.

Njegova otca, mladog, mirnog i poštenog čovjeka, otca četvero dijece, srbski žandari iz čista mira, samo zato što je bio Hrvat, po ciči zimi odvode u Trebinje gdje su ga poslije strašnog mučenja na dan Božića zavezali konopcima, polili vodom i ostavili da se preko noći smrzne. Njegovoj obitelji nisu dozvolili da ga pokopa u njegovom mjestu nego su ga kao kao psa zakopali u neku rupu u Trebinju. Ipak, netko je kasnije pronašao njegov grob i obilježio ga križem.

Pa, ima li igdje zdrav dječak u kojem takav zločin ne bi pobudio i u njegovu dušu zauvijek usadio neugasivi plamen mržnje i osvete ? Poslije osnutka Ustaškoga Pokreta i osnivanja logora za vojničke obuke u Italiji i Mađarskoj, mladi Luburić prelazi mađarsku granicu i dolazi u logor “Janka Puszta” gdje se u svim uvježbavanjima iztiče kao vrlo hrabar, bistar i sposoban vojnik spreman izvršiti svaki zadatak.

Prije nego je pošao u emigraciju svratio je u Trebinje i na grobu svoga otca zkleo da će se svim svojim bićem boriti protiv njegovih ubojica, pa makar ga to stajalo života. Na Janka Puszti dobiva konspirativno ime “Maks” i poslije atentata na “kralja Ciganina” u Marseillesu dolazi na mjesto zapovjednika logora. Radi ubojstva njihovog mezimca u Marseillesu Francuzi i Englezi raznim prijetnjama kroz ondašnju Ligu Naroda, preteču današnjih Ujedinjenih Naroda, prisiljavaju mađarske vlasti da logor na Janka Puszti likvidiraju.

Računajući da bi moglo opet trebati Maks je prije nego je zatvorio logor skrio sve strojnice, novije puške i strjeljivo, a Mađarima je predao 23 stare puške i nešto strjeljiva. Neki ustaše s Janka Puste prebacili su se u logore u Italiji, dok su njih 18, zajedno s Maksom, ostali u Mađarskoj skriveni po Budimpešti i drugim gradovima.

POVRATAK U DOMOVINU

Odmah po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941., Maks se vraća u Domovinu i stavlja se na razpolaganje za svaku dužnost u njezinoj obrani. Ali, kako reče u svome govoru na 10. travnja 1968., on i svi drugi koji su se vratili u Domovinu, u onom veselju, u onoj euforiji zaboravili su na bilo kakvu osvetu. Kao reče, “…mislio sam otići u moj Ljubuški i zagrliti svoje sestre, kako ću otići u Trebinje posjetiti grob moga oca i na njegovom grobu mu reći da opraštam njegovim ubojicama, jer budućnost Hrvatske je od svega važnija i da na tom polju ima i previše posla. Ali, ta euforija nije dugo trajala.

U Hrvatskom Blagaju na Kordunu povampireni četnici počeše klati svoje susjede Hrvate. Među prvima je obitelj mlinara Mraovića s kojim su do jučer sjedili i pili kavu i s čijom djecom su se njihova djeca igrala. O tome ćete po završetku ovog mog govora čuti u njegovom govoru od 10. travnja 1968. godine.

SUKOBI S NIJEMCIMA

Za vrieme rata, kao što je i Jure Francetić radi njihovog šurovanja i zaštite četničkih zločinaca, došao u sukob s Talijanima tako je i Maks s Nijemcima. Najprije je do sukoba došlo u Novskoj kad su trojica ruskih Kozaka pod njemačkom komandom došli u jedno obližnje selo i silovali neke žene. Čim je za to saznao Maks je poslao nekoliko svojih momaka koji su zločince razoružali svezali i dopremili u zatvor.

Zapovjednik njemačke posade u Novskoj odmah je došao i grubo “naredio” Maksu da ih smjesta oslobodi. Kad je Maks to odbio Njemac mu je bahato doviknuo: “Ja sam komandant Novske!” Na što mu je Maks odgovorio: “Ali ja sam ti komandant od Drave pa sve do Jadranskoga Mora!” i naredio da se zločinci odmah strijeljaju. Drugi sukob prouzročio je jedan zapečaćeni vagon “municije” na Zapadnom kolodvoru u Zagrebu. Umjesto “municije” taj vagon je bio natovaren četnicima Kad je Staljinova Crvena Armija zauzela Srbiju i na vlast postavila Titu i njegove boljševike i kad im je bilo jasno da Njemačka gubi rat, neki četnici zamolili su Nijemce da ih prebace u Njemačku.

Imao sam čast u emigraciji upoznati ustaškog bojnika Jakova Barbarićakoji je sudjelovao u toj “Operaciji Vagon” i iz prve ruke čuti kako je izvedena: “Naređeno je da se “radi kvara na prugi” vlak neko vrieme zadrži na kolodvoru. Nijemci su oko svog “vagona munucije” odmah postavili stražu. Nismo bili sigurni je li informacija koju smo dobili podpuno točna. Nu kad smo se približili vagonu, vidjeli smo da iz njega curi nekakva tekućina. Kad smo upitali njemačkog satnika, koji je tu došao, što je u vagonu on je odgovorio “munizion” (municija) i inzistirao da se odmah udaljimo. I budali bi bilo jasno da iz municije ne curi voda, pa smo odmah stupili u akciju.

Prema dogovoru napravili smo gnjavažu i jedan moj vojnik je je opalio iz samokresa i lakše ranio drugoga. Odmah smo napravili galamu da se puca iz vagona i dok su iznenađeni Nijemci zabezeknuto gledali, jurnuli smo na zapečaćena vrata i odbili ih. I imali smo što vidjeti. Vagon je bio pun bradatih, čupavih i strašno nečistih četnika. Iz vagona je je tako smrdilo da je nekim vojnicima pozlilo.

Kad su vidjeli da ih Nijemci neće moći spasiti Dražini “junaci” koji su kod sebe imali pištolje “skrivećki” su spustili na pod. Uhvaćeni na djelu Nijemci nam se nisu usudili suprostaviti i mi smo četnike “iztovarili” iz vagona i odveli tamo gdje im je mjesto.”

LIKVIDACIJA “VOJVODE” ĐURIŠIĆA I NJEGOVIH “ĐURIŠLIJA”

Početkom travnja 1945., u dogovoru s njemačkom komandom i, kako neki tvrde, s nekim predstavnicima NDH, za njemačkom vojskom koja se preko Bosne povlači prema Njemačkoj, povlači se i “vojvoda” Pavle Đurišić s oko 4.000 crnogorskih Četnika, a s njime i zloglasni koljač Nevesinja i okolice, pop Radojica Perišić sa svojim krvolocima tkzv. Gatačke brigade.

Čim je za to saznao Maks se ne obazire na nikakve dogovore nego podiže sve snage pod svojim zapovjedništvom i zajedno s motorizitanim jedinicama generala Vladimira Metikoša juri u susret “vojvodi” i njegovim “Đurišlijama”, palikućama i krvnicima Sandžaka i jugoiztočne Hercegovine. Na 4. travnja hrvatska vojska susreće ih na Lijevče Polju u Bosanskoj Posavini. Evo što kažu srbski izvori kako se odvijala ta bitka;

“…..U međuvremenu, saznavši za neovlašteno kretanje četnika po svojom teritoriju, vlasti NDH šalju motorizovane jedinice da zaustave Đurišića. 4. aprila ujutru, snage NDH su iznenada napale Đurišićeve snage na Lijevča polju i nanele im ozbiljne gubitke. Samo u prvom udarcu uništen je ceo štab Gatačke brigade, sa komandantom sveštenikom Radojicom Perišićem na čelu. Da bi sprečio uništenje svojih jedinica, Đurišić je uputio izaslanike na pregovore sa ustašama uz zahtev da mu omoguće slobodan prolaz u pravcu Kozare. Ali ustaše nisu prihvatile bilo kakve pregovore.”

U noći između 4. i 5. aprila Đurišićeve snage su krenule u proboj prema Kozari, ali bez uspeha. Ovaj neuspeh izazvao je demoralizaciju i rasulo. Ne samo pojedinci već i cele jedinice napuštale su Đurišića i predavale se. “Snage NDH su u trodnevnim borbama potpuno razbile Đurišićevu glavninu”. Samo su zaboravili napomenuti da po završetku bitke niti jedan čupavi koljač nije s Lijevča Polja iznio živu čupavu ušljivu glavurdu.

Eto, to su glavni razlozi zašto je general Luburić od srbofašista, komunista i, nažalost, nekih Hrvata proglašen ratnimzločincem. Velikosrbski i jugokomunistički mit o raznim Jasenovcima samo je jedna od njihovih starih iztrošenih poštapalica za njihov kukavičluk, njihovu mržnju na sve što je hrvatsko i pokušaj pokrivanja njihovih zločina. Zato što je bio strah i trepet četnicima i partizanima, pri povlačenju Hrvatske vojske i civilnog stanovništva, u svibnju 1945. g. prema Austriji njega je zapala dužnost s prekaljenim ratnicima Ustaške Obrane osiguravati odstupnicu.

Iako ih je na putu prema Sloveniji bilo svuda naokolo, nitko od Titinih ušljivih “heroja” nije se usudio njegovoj odstupnici približiti ni na 10 km. To su tek u Celju pokušali neupućeni slovenski komunisti, nu vrlo brzo su saznali tko je Maks kad ih je kao kokoši razjurio u obližnje šume.

Vidjevši što se događa na Bleiburškom Polju, od svih visokih zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga jedino on i general Boban se ne predaju, nego se svaki s grupom svojih najpouzdanijih ratnika uz stalne borbe s Titinim četnikopartizanima vraćaju nazad u Domovinu i nastavljaju borbu protiv okupatora.. Boban je negdje u tim borbama pao, a Maks je, pošto je bio ranjen uspio preći u Mađarsku. Kasnije se uspio prebaciti u Francusku, a kasnije u Španjolsku gdje je 1956. osnovao revolucionarni pokret ‘Hrvatski Narodni Odpor’ i pod pseudonimom ‘General Drinjanin’ nastavio s borbom protiv srbokomunističke Jugoslavije sve do svoje prerane mučeničke smrti.

A tko je bio general Vjekoslav “Maks” Luburić, za što se čitav svoj život svim svojim bićem borio, može se zaključiti i iz jednoga interviewa koji je 1960. g. dao dopisniku ‘Nove Hrvatske’ koju je tada u Londonu uređivao Jakša Kušan. Dopisnik Nove Hrvatske koji je nakon smrti dr. Ante Pavelića došao je u Španjolsku kako bi napisao izvještaj o tom događaju posjetio je i generala Luburića. Na pitanje novinara – Da li ste Vi, g. generale, i nakon Vašeg razlaza s drom Pavelićem ostali ustaša, po svom uvjerenju i kako sada nakon Poglavnikove smrti gledate na Ustaški Pokret, general Luburić je odgovorio: “Ne bih bio iskren ako ne bih priznao, da sam bio, da jesam i da ću uvijek ostati Ustaša. Ali, istovremeno, svijestan sam da su potrebne promjene u Ustaškom Pokretu, kao i u svakoj stranci ili organizaciji nakon izvjesnog vremena. Prilike se mijenjaju. Znam i uvjeren sam da napr. nikada više neće biti potrebno stvarati Ustašku Vojsku. Upravo sada pišem svojim prijateljima: Hrvatska vojska mora biti prožeta svim vrlinama iz svih vjekova hrvatske borbe za slobodu, i tu je hrvatska vojnička slava dostigla kulminaciju u ustaškoj žrtvi i borbi.

Ali mi Ustaše samo ćemo ustaškim držanjem dokazati narodu i svijetu, da smo bili, da jesmo i da ostajemo uzor budućim generacijama hrvatskih boraca. Buduća Hrvatska Vojska mora imati taj ustaški duh, ali mora biti samo i jedino Hrvatska i ne smije biti kontrolirana niti nositi obilježja bilo koje stare ili stranačke grupacije. Pogledajte samo na svjetsku silu Ameriku. Američki časnici i generali mogu pripadati bilo kojoj stranci i mnogi od njih su čak na čelu različitih stranaka. Samo dobar Ustaša može doprinijeti tu žrtvu za Hrvatsku, koja može biti ustaška u bližoj budućnosti.

Hrvatski narod mora stvoriti demokratski režim i u njemu naći sreću i slobodu, pa ako narod na parlamentarnim izborima u svomSaboru digne na vlast ustašku organizaciju osobno bi se osjećao beskrajno sretnim…. Bila bi vječna šteta ako naši drugovi, uvjereni u svoju pozvanost i veličinu, ne budu realno gledali na događaje, jer bi to uništilo našu baštinu, a milijun hrvatskih žrtava propalo bi pod biljegom koji nam neprijatelji žele staviti na čelo.

Narod treba jedinstvo duha, kako bi hrvatska akcija i borba mogla staviti sve Hrvate u službu nezavisnosti i oslobođenja. Na pitanje novinara – Vjerojatno Vam je poznato koliko je komunistička i velikosrbska propaganda uspjela ozloglasiti Vaše ime. Kakav je zato Vaš odgovor na sve ono što vam se predbacuje General odgovara; “Za vrijeme rata bio sam na najvišim položajima i ja se kao vojnički zapovijednik osjećam odgovornim za sva svoja djela. No koliko su ta djela bila dobra ili zla ne će suditi komunisti niti srbski šovinisti, nego Hrvati.

Hrvatski je narod jedini pozvan u svojoj Državi suditi svima nama, koji smo se borili i griješili, kao i onima koji su griješili ne boreći se ili boreći se protiv svoje domovine. Pustimo dakle narodu ulogu sudca. Osobno sam spreman boriti se ali i stati pred taj sud, iako unaprijed odbijam biti bilo čiji sudac. Hrvatski narod treba mira, reda i pravde, jer je mnogo patio, a svi smo mi ponegdje griješili i osobno se osjećam i odgovornim, pa i krivim za mnogo toga. No nesmijemo dozvoliti da neprijatelji dijele naše stvari na “krive” i “dužne” ili “dobre”, jer smo u zadnjih 40 godina mogli vidjeti da je za neprijatelje naše slobode svaki Hrvat kriv i ožigosan kao zločinac.

Na pitanje kakvo bi uređenje prema Vašem mišljenju trebalo valdati u budućoj Hrvatskoj Maks kaže: “U velikom dijelu svieta danas vlada demokracija i samo je ona kadra svladati snage međunarodnog komunizma. Hrvati su išli sa Silama Osovine jer su one pomogle hrvatski narod u borbi za slobodu, ili su se barem pokazale sklonima da nam pomognu.

Da su snage demokracije bile tada sklone našoj borbi mi bi išli s njima……..”

Na pitanje kakvi su njegovi osobni planovi i da li smrću dra Pavelića nastupa vrieme za njegovu ponovnu političku djelatnost, general kaže: “Smrću Poglavnika početi će napadi na njegove nasljednike, a ja sam jedan od onih koje je najlakše napasti. (…) Ljubim Hrvatsku i previše da bi me mogla zavesti ideja o osobnoj političkoj afirmaciji, bez obzira na to koliko imam sljedbenika. Osobne želje i osjećaje dužni smo podrediti obćoj stvari. Sve što sam učinio, dobro i zlo, učinio sam za Hrvatsku i danas sam svijestan da, ako je neprihvatljivo ime Poglanika, moje je još više. Ja bih se mogao prati, možda i “oprati” da sam jednostavan vojnik koji je slušao starije, ali ja to ne mogu i ne ću činiti jer sam Ustaša, revolucionarac, jer sam bio na položajima i častima i jer za to snosim odgovornost u svakom pogledu….”. Uz veliki broj odlikovanja za hrabrost i zasluge za hrvatski narod i Nezavisnu Državu Hrvatsku bio je odlikovan i kolajnom krune kralja Zvonimira, željeznim trolistom 1. reda i željeznim križem 1.reda.

General Vjekoslav vitez Luburić bio je toliki strah i trepet velikosrbskim opančarima i njihovim komunističkim ortacima da mu se, iako su svi znali gdje je i da do njega nije teško doći, nisu usudili suprostaviti nego su poslali jednog kukavelja i odroda, mizerno nedonošče njegovog bivšeg vojnika, da ga na 20. travnja 1969. g., najprije onesposobi otrovom, a onda iza leđa mučki ubije. Priče što ih oni koji nemaju pojma o onome što je između njega i Poglavnika dra Ante Pavelića dovelo do nekih razlika u političkim pogledima na budućnost Hrvatske, nemaju nikakvu težinu.

Dugo godina sam bio član Hrvatskog Narodnog Odpora i upoznao tisuće “Odporaša”, iz Europe, Australije, Sjeverne i Južne Amerike, nu nikad od nijednoga od njih nisam čuo da bi izustio i jednu riječ protiv Poglavnika. Naprotiv, baš su oni, svi do jednoga, bili i ostali njegovi najveći štovatelji i u pravom smislu Ustaše.

Može danas pričati tko što hoće, ali ne može se izbjeći činjenica da je general Vjekoslav “Maks” Luburić pripadao je onoj vrlo rijedkoj i malobrojnoj klasi ljudi kojima je sudbina odredila da sve u svom životu podrede jednoj jedinoj ideji, ideji koja nadilazi sve, pa i sam smisao života . Pripadao je onoj generaciji neustrašivih junaka koji su uvijek i u svako vrieme na oltar svoje Domovine bili spremni položiti svoje živote.

On nas je učio da je dužnost svakog Hrvata rušiti svaku Jugoslaviju: “Rušiti je dijalektikom riječi, pera ili dinamita! Rušiti je sa antikomunistima, nekomunistima i, ako treba, s komunistima. Rušiti ju sa svakim tko ju hoće rušiti. Jer, ako ijedna državna tvorevina na svietu nema pravo postojati, onda je to samo i jedino Jugoslavija!”

General Vjekoslav Maks Luburić – S nama je! Neka mu je vječna Slava!

Za Dom Spremni!

Izvor: Zvonimir Došen

S/I

2 Comments on Vjekoslav Maks Luburić (životopis)

  1. Otporaš // 18/02/2018 at 23:59 // Odgovori

    KONTAKT

    NDH JE BILA HRVATSKA DRŽAVA. NIJE BILA FAŠISTIČKA NI NACISTIČKA, piše Fra. Martin Planinić

    Posted by Otporaš

    Date: rujan 26, 2017

    NDH JE BILA HRVATSKA DRŽAVA. NIJE BILA NI FAŠISTIČKA NI NACISTIČKA

    PIŠE FRA MARTIN PLANINIĆ… 

    Živa Crkva – online – naslovnica

    http://www.tel.net.ba

    Fra Martin Planinić Župni ured sv. Ante Padovanskog Ploče-Tepčići 88268 Biletić Polje, BiH Dana 29. 2. 2008. godine (korizmeni petak) imao sam u 15.00 sati …

    Dragi svi,

    možda ćete kad ustrebati ovaj znameniti govor fra Martina Planinića. Izrečen je na jami Jazovki. (Mlađim je generacijama puno toga nepoznato). U svakom slučaju isplati se pročitati i širiti dalje kako bi se komunističke laži što više suzbijale.
    ZDS Marija

    PIŠE FRA MARTIN PLANINIĆ…

    NDH je bila hrvatska država. Ni fašistička ni nacistička. Neosporna vojna pomoć, nužna golorukom narodu na putu do slobode i očuvanja svoje države, ne stavlja nijednu pa ni NDH ni na stranu fašizma ni na stranu nacizma. Bi li se uvrijedili Amerikanci i Englezi kad bismo ih proglasili Staljinistima zbog njihova saveza sa Staljinom? Koliko su SAD i Velika Britanija komunističko-boljševičke države, toliko je i NDH fašistička i nacistička država. Što sam ovdje ustvrdio, to sam i javno kazao:

    «Nije naša pogrješka s gledišta morala, što smo ušli u savez sa silama Osovine, jer nam je bila potrebna pomoć jačega. Neka se suprotna strana, Englezi, ispita što nam nije pružila pomoć na početku drugog svjetskog rata. Prebacivati nama što smo bili u savezu sa silama Osovine isto je što i okrivljivati nejakog dječaka zbog toga što ga je zli čovjek obranio od jačeg. A to je u onodobnim okolnostima i normalno i časno i pošteno. Unatoč svojoj vojnoj sili tražiti i prihvatiti savez s komunistima doista je i nemoralno i nenormalno i nepošteno i nečasno. Englezi bi se morali stidjeti svoga saveza sa Staljinom, a ne ustaše svoga saveza s Hitlerom. Samo pokvarenjak može ustašama zamjeriti što su tražili pomoć jačega.» [1] <#_ftn1>

    Zato dopunjam gore rečeno: «Pobjednicima se ne smije zamjeriti, premda su nož progutali kad su sklopili savez sa Staljinom. Progutani im nož nanosi mnogo zla. Para im utrobu. Ne mogu ga odstraniti ni operativnim zahvatom, više nemogućim negoli skupim.» [2] <#_ftn2>

    I kad netko sve to pročita, opet će nam reći da izbjegavamo susret sa svojom prošlošću, kad nam se nabaci nešto od 1941. do 1945. Isti ti koji nam tu manu nabijaju na nos reći će nam da smo sužnjevi svoje prošlosti, nesposobni za pogled u budućnost, čim spomenemo svoje stradanje nakon drugoga svjetskog rata.

    Zato ćemo se susresti sa svojom prošlošću. Ne možemo sami. Treba nam pomoć. Molimo Srbe da nam pomognu rasvijetliti Pavelićev odlazak u inozemstvo kojega ne bi bilo bez zločina u beogradskoj skupštini lipnja mjeseca 1928. Neka nam pomognu rasvijetliti i mogućnost njegova povratka iz inozemstva. Jer, i to nam je nemoguće bez njihove pomoći. Neka nam odgovore: Zašto ste pristupili Trojnom paktu 25. ožujka 1941.? Jeste li tim činom htjeli sačuvati jugoslavensku cjelovitost u osovinskom poretku? Jeste li to učinili i zato da spriječite povratak Pavelića i njegovih ustaša? Zašto ste opozvali svoj pristup Trojnom paktu? Jeste li svjesni da ste tim opozivom izazvali Hitlera te omogućili ustašama povratak i uspostavu vlastite države?

    Ustaška je zasluga što su državu uspostavili i hrabro branili. Neka odgovore zapadni saveznici: Zašto niste prekinuli svaku vezu s vladom stare Jugoslavije zbog njezina zločina u Beogradu? Zašto niste okrenuli leđa toj istoj državi kad je ona pristupila Trojnom paktu? Zašto vam je smetao nastanak NDH? Zašto niste barem pokušali uspostaviti nekakvu vezu s ustašama u korist svoje ratne strategije?

    Budući da još ne možemo neke stvari istjerati na čistac, opet pitamo Srbe: Zašto su šumari morali – za vrijeme stare Jugoslavije – popisivati jame na svom terenu? Kako se vladalo vaše pučanstvo prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj? Je li se vladalo kao i naše prema staroj Jugoslaviji? Kako se vaše pučanstvo vladalo prema vojnicima i policajcima, dok su vojnici i policajci Nezavisne Države Hrvatske mirno pješačili?

    Potrebna nam je pomoć i Hrvata-komunista. Zato ih moramo upitati: Zašto ste otišli u partizane? Ne prihvaćamo frazu: Zbog Rimskih ugovora. Jer, prošla su trideset i četiri dana od Rimskih ugovora do vašega odlaska u partizane. Zašto ste dignuli pušku na svoju državu? Što niste, čuvajući stvorenu državu, prekinuli vezu s jugoslavenskom obnovom? Zašto se u borbi protiv okupatora i ustaša, njihovih saveznika, niste borili za Hrvatsku u kojoj ne će vladati ustaše? Zašto to niste učinili? Jeste li svjesni da ste vi, koji ste dignuli pušku na svoju državu, postali ubojita pušta u rukama popartizanjenih četnika?

    Svratit ćemo svoj pogled na Jasenovac i odlučno reći: Ne smijemo prvotno gledati u Jasenovcu logor smrti i gubilište. Jer, Jasenovac je određen da bude obrambeni mehanizam NDH. Zato bi trebalo ustanoviti: Je li se ta plemenita zamisao izvitoperila? Ako nije, recimo, nije. Ako jest, recimo, jest. U Jasenovcu je bilo na smrt osuđenih i pogubljenih jer su bili zločinci. I to je Jasenovac. U Bleiburgu, u što je uključen Križni put i Jasenovac nakon Jasenovca kao sastavni dio Križnoga puta, nitko nije stradao jer je bio zločinac. Treba uočiti bitnu razliku između Jasenovca i Bleiburga u najširem značenju. U Jasenovcu je bilo kakve-takve istrage i kakve-takve sudske rasprave, iako ne onakve kakva bi trebala biti u miru. A neposredno nakon rata? Ni istrage ni sudske rasprave!

    Potrebna nam je pomoć i jasenovačkih posjetitelja. Neka odgovore da bi nam pomogli: Smijete li nevine jasenovačke žrtve poistovjetiti sa zločincima, pogubljenima u Jasenovcu? Hoćete na te i takve zločince staviti aureolu nevinosti? Uskrisite u svojim mislima nevine jasenovačke žrtve pa nam odgovorite čim čujete njihov glas: Prosvjeduju li nevine žrtve protiv svoje istovjetnosti sa zločincima? Dok budete, braćo i sestre, tražili odgovor, poslušajte nešto što će vam pomoći da mi što iskrenije i, po mogućnosti i istinitije, odgovorite na postavljena pitanja, kako biste nam što više pomogli na putu prema istini.

               Jednoga dana pred kraj 1943. ili početkom 1944. – može se svjedok varati glede vremenske točnosti – stigla je tužba Vjekoslavu-Maksu Luburiću zbog sedmorice ustaša što su učinili zločin u selu Rajiću pokraj Novske. Luburić je, čim je to čuo, zapovjedio da se to područje opkoli i ustaše pohvataju. To je učinjeno munjevitom brzinom i sedmorica «ustaša» brzo su uhićeni i u Jasenovac dovedeni. A tijekom istrage? Ustanovljeno je da su to partizani u ustaškoj odori. Svjedok ih je samo vidio, ali nije doznao kako su završili. Hoćete li te i takve ljude ubrojiti među nevine, ako su ubijeni? Molim odgovor. Dok vi budete razmišljali, suočit ću se i s lažima, bačenima na ustaše: U Kozici iznad Makarske četnici su poubijali mnogo hrvatskih civila tijekom rata. Kad su udovice ubijenih muževa zatražile pomoć zbog zločina nad svojim muževima, dobile su pomoć samo one udovice koje su pristale napisati da su im muževi stradali od ustaša.

    Mnogo su u selu nađenih vodiča partizani na kraju ubili i poslije izjavili: «Poginuli su od ustaša, vršeći patriotski zadatak!»

    Stradale Srbe u glinskoj pravoslavnoj crkvi poubijali su partizani u ustaškoj odori.

    U Jasenovcu između 15. svibnja 1945. i neutvrđena nadnevka 1947. partizani su poubijali mnoge Hrvate i svoj vlastiti zločin prebacili na ustaše.

    Mnoge su ustaške i domobranske udovice primale mirovinu nakon rata jer su dale izjavu da su im muževi stradali od ustaške ruke.

    I mojoj ujni, Ani Primorac rođenoj Kordić, ženi moga ujaka Benedikta Primorca došao je oznaš i rekao joj: «Izjavi da ti je muž stradao od ustaša pa ćeš dobiti veliku mirovinu,» Moja mu je ujna, ponosan sam na nju, odgovorila: «Ne ću reći laž pa makar nikad kruha ne okusila.»

    Nad tim bi se partizani morali zamisliti pa nam tek onda kazati što je tu ustaško, a što je, na ustaše natovareno. Zabrana veličanja ustaša nikome ne dopušta laž na ustaše, a pogotovo prebacivanje partizanskih zločina na njih. Treba nam već jednom biti jasno: Nisu ustaše kanta za smeće! Dok pozvani i prozvani budu razmišljali kako će nam pomoći glede Jasenovca, progovorit ću nešto glede Bleiburga i Križnoga puta. Bleiburg je, zbog otežavajuće okolnosti nakon rata:

    Pokolj civilnih žrtava i samo civilnih žrtava;

    Pokolj nevinih i samo nevinih žrtava;

    Trijebljenje Hrvata pokoljem i raseljavanjem.

    Dok su u Jasenovcu stradavali vojnici i četnici i partizani, u Bleiburgu, glede njegova užega i širega značenja, nisu stradavali vojnici. Jer, u tim okolnostima hrvatski su doskorašnji vojnici, i ustaše i domobrani, zapravo civilne žrtve, unatoč njihovoj odori. Nakon završena rata vojnik bez puške je civil i samo civil.

    Dok je u Jasenovcu mnogo zločinaca kažnjeno smrću, na Blajburškom polju i križnom putu do rumunjske granice u Banatu, bugarske granice u Srbiji i grčke granice u Makedoniji nitko nije stradao zato što je zločinac. Dopuštam da bi mi netko mogao uprijeti u stvarne ustaške zločine, naknadno dokazane i utvrđene. Odobrit ću dokazane činjenice i dodati: Ustaški zločin, naknadno utvrđen, ne opravdava ubojice od zločina. I nad takvim ustašama učinjen je zločin jer im ubojice nisu dokazali njihovu krivnju.

    I, eto, tako dođosmo i do pravoga razloga Blajburške tragedije. Korišteno je vrijeme da bi palo što više Hrvata. Ako bi, možda, netko pravdao Bleiburg, uspoređujući ga s pokoljem Petaienovih vojnika u Francuskoj, grdno bi se prevario. Jer, nisu ubijani samo ustaše pod krinkom nekakve izdaje.

    Istina, bilo je među Hrvatima ustaša. Nisu svi Hrvati ustaše. Malo je bilo ustaša među hrvatskim vojnicima, a pogotovo među narodnom cjelinom. Malo bi stradalo Hrvata nakon rata da su ubijani samo ustaše i nitko više nego ustaše. Ubijani su zarobljenici, jer su Hrvati i ustaše samo zato što su Hrvati.

    Ovu tvrdnju potvrđuje i Jazovka gdje su stradali ranjenici, protivno međunarodnim konvencijama i zakonskim odredbama. Humanost je pogažena! Jer, trebalo je, nakon rata, ubiti što više Hrvata. I ranjenika samo zato što su Hrvati, premda je trebalo te ranjenike ostaviti u bolnici, da ozdrave i kući se vrate. Ranjenici pak nisu u bolnici ostali nego su iz bolnice odvedeni i u Jazovku ubačeni.
    Zato se partizani ne mogu uspoređivati sa zločincima koji su živjeli prije njih. Jer, njihov zločin veći je od bilo kojega ljudskoga zlodjela. Budući da njihovi zločini nadilaze zla djela koja ljudi mogu učiniti, mogu se partizani uspoređivati samo s đavlima, paklenim stanovnicima, u skladu sa šalom prodavača novina nakon dolaska partizana: «Čujte najnoviju vijest! Prazan je pakao. Izašli su đavli iz njega. Vidjeli ste ih na ulici.»

    Tko je poubijao te ljude? Tko? Tko? Tko?, pitaju organizatori ovoga skupa. Odgovaram im na njihov trostruki zamjenički: Tko? Tko? Tko?, s imeničkim Nitko! Nitko! Nitko! I neka mu ostane ime Nitko. Jer, ubio ih je Nitko.

    Kad sve to pogledamo i malo se natrag vratimo, mogu još dodati: Odobravam biskupima što su se ispričali za Jasenovac godine 1995., ali im ne mogu odobriti što nisu uzeli Jasenovac u njegovoj cjelovitosti. Morali su to učiniti. No, kad su već zakasnili i tek nakon osam godina stigli u Bleiburg u liku dr. Želimira Puljića, neka i od danas zakasne osam godina i tek nakon toga postave pitanje Jasenovca u svoj njegovoj cjelovitosti. Neka to učine! Jer, dužni su to učiniti.

    Istu molbu upućujem i Islamskoj zajednici glede Jasenovca. Neka i ona postavi to pitanje Hrvatskom Saboru. Jer, u Jasenovcu je nakon Jasenovca, tj. od 15. svibnja 1945. do ne utvrđena nadnevka 1947., stradalo mnogo Hrvata islamske vjeroispovijedi i drugih muslimana.

    Ove sam godine glede Jasenovca poslao pismo Saboru i imao misu u svojoj župi za ustaše, domobrane i ostale civile u Jasenovcu poubijane da bi partizanski zločini na ustaše pali i na ustašama ostali. Predlažem i svim župama da svake godine ubuduće imadnu prigodnu misu i za jasenovačke žrtve, stradale nakon rata.

    Zato s ovoga mjesta upućujem javnu riječ Hrvatskom saboru: Cijenjeni Naslove, neka i nama bude omogućen dolazak u Jasenovac da bismo i mi počastili dosada ne spomenute jasenovačke žrtve, stradale od partizanske ruke. To nam omogućite. Ako nam to ne možete, ne želite, ili ne ćete omogućiti, onda odgovorite svjetskoj javnosti na ovo pitanje: Zašto je Jasenovac ostao neprekopan?!

    I na kraju, završavam ovaj svoj dugi govor moleći organizatore: Braćo i sestre, kao što ste nam organizirali susret na Jazovki, organizirajte nam ovakav susret i u Jasenovcu.

    I, eto, to je moj susret s prošlošću pred licem medija koji su samo ukratko registrirali činjenicu moga nastupa na Jazovki. Susret je moj i ostajem uza nj do susreta s meni nepoznatim činjenicama koje moram uvažiti jer su činjenice. Kakav sam ja koji sam toga dana bio i liturg i propovjednik i predavač? Neka odgovori moja propovijed na Jazovki, izgovorena istoga dana za vrijeme svete mise.

    Fra Martin Planinić

    [1] <#_ftnref1>   ST Ekskluziv godina III. Broj 71. od  26. lipnja 1966., str. 13.-14. i kao sliko otisak u «Nezavisnoj državi Hrvatskoj « srpanj 1996. broj 7 (421), str. 6-7.

    [2] <#_ftnref2>  Fra Martin Planinić: «Krvnicima čast žrtvama loš glas» iz njegove knjige «Uz Kavranov zlatni jubilej» str. 137-138.

Vaš komentar:

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: