Novo!

VUKOVARSKA PRIČA

1789aea8-f95b-4b34-a36d-6a1b7c2bbc39

I 1945. i 1991. godine, ista pjesma, isti koljači, iste žrtve. Predsjednik je bio nemoćan, takva odluka ide u najviši rang umijeća ratovanja, kao kada žrtvujete figuru u partiji šaha, čije je polje kockasto kao hrvatski grb, ali u konačnici dobivate partiju. Srbi su bili matirani a da toga nisu bili ni svjesni. Mnoga herojstva vukovarskih branitelja pripadaju HOS-u. Jedno od takvih je, kada su vodili civile u povlačenju iz Vukovara.
Na čelu kolone HOS-ovac, ispred njih – minska polja. Znalo se da uvijek prvi strada od mine. Tako je i bilo. Kada je prvi stradao, na čelo je stao drugi i nastavio voditi kolonu. Osmorica su poginula prije nego je kolona bila na sigurnom. Vrana se nije sjećao da je igdje čuo o ovakvom herojskom pothvatu. Pravi heroji Domovinskog rata. Naravno da je broj branitelja nakon pada Vukovara neprestano rastao, tako da je njihov broj danas nekoliko puta veći od stvarnog stanja.

 

Pojedinci koji su bili za Srbiju ili Jugoslaviju, a radili u HV-u, policiji ili nekim drugim državnim tijelima, širili su razne dezinformacije o razlozima pada Vukovara, kako bi izazvali razdor među Hrvatima.
Kako je neprijatelj djelovao, osvjedočio se i Vrana nakon jednog slučajnog susreta sa svojim poznanikom Kišom, koji je stanovao u centru Zagreba, u samoj blizinu Trga bana Jelačića. Pričao mu je, kako je jedno dopodne u Ilici sreo izvjesnog časnika HV-a, inače bivšeg časnika JNA a kasnije poznatog hrvatskog generala, koji mu je rekao da odmah ode sa suprugom i djecom izvan grada, jer će popodne biti granatirani Banski dvori. To se istog dana i dogodilo.

Nije bilo lako braniti Hrvatsku, s neprijateljem ispred sebe a i iza leđa.
Tijekom 1991. godine, angažirao ga je Branko Jovanović zvan Šinto, Arkanova desna ruka za područje Dervente, Maglaja i Doboja, da uživo snimi masakr nad ranjenicima vukovarske bolnice. Tom su prilikom četnici na čelu sa Šintom izmasakrirali 60 civila. Vidović je odselio u Švedsku, a sa sobom je ponio snimku masakra i spisak onih koji su u tome sudjelovali.
Jedan od njih bio je Nikola Jorgić zvan Jorga, porijeklom iz Modriče, a pobjegao je u njemački grad Bochum i otvorio diskoteku „777“. S njim je pobjegla i Slobodanka Đurić zvana Boba, ponijevši sa sobom novac i zlatninu opljačkanu tijekom četničkog haranja. Dobro bi bilo da su snimku tog masakra vidjeli suci u Haagu, kada su izricali sramotno male kazne vukovarskim krvnicima. Da li je uopće itko vidio te snimke?

 

Ima mnogo verzija zašto je pao Vukovar. Jedna od njih glasi, da je jedan izaslanik EU, Skandinavac, stigao direktno od Miloševića Predsjedniku, i prenio mu da će, ukoliko Hrvati i dalje budu branili Vukovar, svu svoju vojsku usmjeriti na Dubrovnik i Dalmaciju.
Raspored snaga u Hrvatskoj je tada bio takav, da su jedva držali crte bojišnica. Stoga je bila izdana zapovijed da se hrvatske snage povuku prema drugim mjestima. Garancija Skandinavca, da se ranjeni i aktivni branitelji Vukovara ne moraju bojati srpske osvete, bila je jedna velika prijevara međunarodne zajednice.
Oni su Srbima dozvolili pokolje nad ranjenicima i braniteljima Vukovara, kao što je i Tito 1945. dozvolio Srbima pokolj nad Hrvatima. Znali su za plan odvođenja Vukovaraca u srpske logore u Srbiji. Mnogi su završili kao robovi na privatnim srpskim imanjima, gdje su i umrli te pokopani u tamo nekoj jami. Srbi su pjevali: „Oj ustaše neka, neka, duboka vas jama čeka. Široka je jedan metar a duboka kilometar…“
Mnoge su Srbe, racijom u srpskim gradovima po ugostiteljskim lokalima, uz pomoć vojne policije na silu utrpavali u kamione i autobuse i odmah vozili za Vukovar. Tamo su dobivali odore i oružje. Mnogi od njih, na takav način dovedenih, nisu se željeli boriti. Prisilno bi bili odvedeni na prvu crtu bojišnice. Morali su pucati da ostanu živi. Šerif se zgrozio kada je saznao da jedan poznati hrvatski poduzetnik prodaje konjak srpskim vojnicima kod Vukovara. Konjak je dovozio u cisternama iz tvornice „Badel“. Pričao je da se ne zna gdje je završio novac iz vukovarskih banaka. Tu je cijenu kasnije platio stari Jastreb, kada su ga premlaćivanjem prisiljavali da im oda gdje je novac iz banaka i novac poslan za kupnju oružja od JNA.
Ti podaci nisu bili prezentirani Haagu, a mogli su, da su na vrijeme pronađena ona dva Srbina koji su Šešelju dovodili vojnike i civile na klanje. Navodno je Šešelj po noći obilazio zarobljene Vukovarce, a u jutro se vraćao s rukama krvavim do lakta. Šerif je dao i njihove podatke, bili su iz Niša. Spomenuo je tada i Budak Sretena, tada četrdeset- sedmogodišnjaka, koji je bio zastavnik i dragovoljac za Vukovar. Bio je u oklopnoj brigadi, a hvalio se kako je „ustaše“ trpao u kamione i vozio na gubilišta. On sigurno zna lokacije mnogih masovnih grobnica, ali to u Hrvatskoj tada nije nikoga zanimalo.

Pismeni tragovi više sigurno ne postoje. Pomoću njih moglo se doći i do drugih svjedoka. Takvi podaci bili su pospremljeni u arhivu ili uništeni. Vrana je nastojao da se dokazi protiv Šešelja izvade iz arhiva i pošalju u Haag, ali nitko iz SZUP-a nije bio zainteresiran. Pravili su se da ne postoje. Mnogo toga mogao bi posvjedočiti i Rade Vidović iz Doboja, koji je bio profesionalni snimatelj za RTV Sarajevo.

Vrana je razgovarao sa Šerifom, oficirom JNA, koji je 1994. godine pobjegao iz Srbije. Musliman Šerif želio je hrvatsko državljanstvo, a i supruga mu je bila Hrvatica, rođena u Hrvatskoj. Radio je u vojarni u Srbiji iz koje su bile poslane tri tenkovske divizije na Vukovar. Prva divizija se nije vratila, svi njeni tenkovi bili su uništeni. Druga isto tako, a od treće se vratilo 12 tenkova. Oko 100 oklopnih kola i isto toliko oklopnih transportera bilo je uništeno u Vukovaru. Bile su tu još baterija iz Novosadskog korpusa i protuoklopna brigada iz Bačke Topole. Prva baterija „Zisova“ sudjelovala je 1991. u napadima na Vukovar. Zapovijedao joj je Milorad Petrović iz Kačareva pored Pančeva. Zamjenik mu je bio potporučnik Miroslav Milošević iz Bosanskog Novog.

Komandant njihove brigade bio je Rodoljub Adžić iz Gackog, a tu su bili još i oficiri Stojan Valetić iz Kalinovika, Bogdan Obradović iz Sarajeva, „bezbednjak“ Dragan Knežević iz Temerina… To je samo nekoliko imena sa spiska onih koji su granatirali grad, a da za prekomjerno granatiranje nikada nisu bili optuženi. Šerif je rekao Vrani imena dvojice Srba koji su Šešelju dovodili vojnike, koji se nisu htjeli boriti za srpske ciljeve. Oni su bili svjedoci da je Šešelj ubijao i civile. Četnici su ubili oko 3000 „svojih“ koji se nisu htjeli boriti za Miloševića.

Stric Ivan!

1 Trackback / Pingback

  1. VUKOVARSKA PRIČA » Kultura i politika

Comments are closed.

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: