Novo!

Vukovarska ratna legenda Ivan Anđelić – Doktor

 

Mirko M.

U sve bitke išao je prvi. Nije ga zaustavilo ranjavanje u sljepoočnicu, ni geleri u vratu, a još manje neprijateljski meci koji su ga pokosili po nogama. Iako su ga meci i geleri više puta dotakli, priznaje “samo” tri teža ranjavanja.

Ja sam iz sela Tovarnik, iz zapadnog Srijema. Nama u tom kraju je bilo očito da se nešto sprema. Vidjeli smo se da se Srbi naoružavaju, JNA je dolazila, nije trebalo puno pameti da bi zaključili kamo to vodi. I kad se 15. lipnja 1991. u Vukovaru počela osnivati Garda, otišao sam sa 30 ljudi u Opatovac, u kamp gdje su nas uvježbavali naši legionari generali Ante Roso i Miljenko Filipović. Dobro su oni to radili. U kamp je došlo između 800 i 1000 ljudi, a samo 165 ih ostalo. Među njima sam bio i ja. Imao sam tada sređen život, dvoje djece koji su išli u prvi i četvrti razred osnovne škole, napravio sam novu kuću, imao uhodan ugostiteljski obrt. Ali kad sam sve vidio, znao sam da nema nazad. Znao sam da nam slijedi borba za opstanak, borba za slobodu Hrvatske, kaže Anđelić.

Već smo 90-te dežurali po svojim selima i pripremali se za obranu. Tomo Merčep i HDZ je tu bio glavni organizator. Sastajali smo se u mojoj kući koja je bila na rubnom dijelu, ali i u kućama mojih prijatelja. A kad sam čuo kako su 2. svibnja 1991. u Borovu Selu ubijeni naši policajci, pa kad sam vidio kako tenkovi iz Srbije gaze prema Vukovaru, istjerao sam svoj kamion na cestu za barikade i uzmaka više nije bilo, sjeća se Anđelić.

U bivšoj vojsci bio je radiotelegrafist, što mu je u Domovinskom ratu jako dobro poslužilo.

Znao sam sve o tome. I Rosi sam u kampu rekao da ne možemo bez komunikacija. Svi smo imali svoje šifre, ja sam bio LAV 1.

Pamti svaki dan, svaku noć, svaku akciju, a posebno pamti pogibije svojih momaka, branitelja Vukovara, i boli ga svaka od njih. Nema tu zaborava, nema PTSP-a.

U Gimnaziji smo prikupljali dragovoljce, 230 ih je bilo, hrabriji su ostajali, drugi odlazili. Dolaskom dragovoljaca iz Zagreba, Našica, Đakova i drugih krajeva, ja sam postao zamjenik zapovjednika na Sajmištu Ivice Arbanasa, a tamo je bilo najgore. Tu je bila aktivna garda, podsjeća Doktor koji je taj nadimak po kojem su ga svi znali dobio još u djetinjstvu, kad su mu govorili da bi dobro bilo, kad odraste, da bude doktor. I bio je. Ali Doktor za tenkove. Uživao ih je uništavati. Što sam im bio bliži, to sam se bolje osjećao, kaže.

A onda je zaradio povez preko oka. “Ranjen sam 9. listopada 1991. u sljepoočnicu, dobio sam 12 inekcija u oko, ali nisam htio ostati u bolnici. Onda mi je doktorica Neda Striber, koja danas radi u Zagrebu u bolnici, a tada je bila u Vukovaru, rekla da ću izgubiti oko ako u roku od 40 dana ne dođem u bolnicu. Imao sam mehaničko oštećenje, kapilare su mi popucale. Utvrđeno mi je oštećenje od 70 posto. I sad me vi pitate koliko ja danas vidim na to oko? Tako su me pitali i na komisiji za invalidnost. Pa koliko bi vidio kad mi je oštećenje 70 posto. Vidim 30 posto! Objašnjava mi Doktor i smije se. To je i visina invalidnosti koju je zadržao i kad je umirovljen, iako je, poslije toga, teže ranjen još dva puta.

Drugi put, 10. svibnja 1992. dobio je gelere u vrat, ali ih nije osobito ozbiljno shvaćao, a dio krhotina je čak i sam rukom povadio da mu ne smetaju! Doktoru koji mu je čistio rane je rekao: Zašij to i pusti me, moram na teren. A da su geleri samo 4-5 milimetra dublje ušli, presjekli bi mu glavne vene i više mu nijedan liječnik ne bi mogao pomoći.

Treći put je ranjen braneći područje Rame. Došao sam tamo sa svojim Vukovarcima, organizirao obranu, upao u njihovo selo Gornje Ravno na granici Ramske i Kupreške općine i ponizio ih. A onda sam dobio po nogama. Bilo je to 18. lipnja 1992. godine. Po običaju sam išao prvi u akciju i nastradao. Pet i pol sati su me nosili preko Vran planine do bolnice u Splitu, odakle su me kasnije prebacili u Zagreb. I znate što mi je bilo najgore? Dok su me tako nosili niz planinu, negdje mi ispao pištolj, moj magnum kojeg sam osvojio u jednoj akciji u Vukovaru. Bio je tako moćan da mi je i Mile Dedaković Jastreb na njemu zavidio. Kako mi ga je bilo žao! Poslije sam se šalio da je to pravedno, njima sam ga oteo, njima je i vraćen.

Ali ni tada, nakon trećeg ranjavanja, nije htio u mirovinu, niti je želio veću invalidnost. Bio je na Hrvatskom vojnom učilištu, ali Oluju nije propustio. Tek nakon nje je rekao zbogom Hrvatskoj vojsci i otišao u činu pukovnika. Ostati nije htio, jer kaže, nije želio da mu neki školovani oficir potpliće nogu u njegovoj vojsci.

Gledam ga na slici sa suborcima među kojima je bio i HOS-ovac Velimir Kvesić, Širokobriježanin, kasnije saborski zastupnik HSP-a, dožupan sisačko – moslavački, predsjednik Glavnog stana HSP-a u njegovim najboljim danima, jedan od utemeljitelja i predsjednik UDHOS-a do smrti. Bože, kako bi sada pravašima dobro došao takav čovjek.

General Antun Tus je s Marinom Vidićem – Bilim pričao kako Vukovar neće pasti. Rekao mu je da stižu nove snage HV-a, tenkovi, oružje, HOS-ovci. A mi nismo više imali ni hrane ni municije. Govorili su nam još dva dana i stići će naše snage. I tako je prošlo 25 dana u tom iščekivanju. A onda nam je rečeno, ako mislite preživjeti, civili neka se predaju, a vojska neka ide u proboj. Mladi Jastreb Branko Borković je poludio kad je to čuo. A i ja sam. Nisam htio u proboj dok Grad ne padne. Nisam htio izaći iz grada kao izdajica.

A mogao sam, jer sam bio ranjen, izaći s ranjenicima. Ali nisam htio napustiti momke s kojima sam ratovao i koje sam vodio. Nije bilo šanse da im se živ predam. To bi bilo mila majko. I tako smo se odlučili na proboj. Nas 37, Arbanas i ja, krenuli smo prema naselju Lužac, oko ponoći smo prešli Vuku. Sam Bog nas je vodio, jer smo prolazili između vikendica prema Petrovcima, a kad smo izašli van grada, čuli smo četnike kako govore o ustašama. Cijelu noć smo gazili do slobode, išli smo preko minskih polja, kroz polja kukuruza koja su četnici kasnije spalili.

Mi smo se podijelili na dvije grupe, a moja je još imala i ranjenika kojeg smo nosili, Sanja Srednjoselac (koja se kasnije udala za Arbanasa) ga je previla. Mirkovci, Cerići sve okolo je palo. Pucali su po nama iz čega god su stigli, a mi nismo imali municije da im uzvratimo. Sve je fijukalo oko glave. Ja sam išao prvi.

Kad smo ušli u Nuštar, nigdje nikog nije bilo. Prvih nekoliko kuća nismo našli ni žive duše, nismo znali je li Nuštar pao, a onda smo naišli na vojnika s crnom beretkom, ne znajući čiji je. Srećom, bio je naš. Bili smo spašeni. I svi naši su uspjeli izaći između Nuštra i Vinkovaca, kasnije smo krenuli u Zagreb. Proveo sam dan sa ženom i djecom, otišao u bolnicu zbog oka, i odmah se dao u popise mrtvih i nestalih Vukovaraca.
Zaključio sam da tu više nema posla za mene i otišao u Ramu. Išao sam tražiti vraga. Devedeset posto moje rodbine je ostalo u Rami. Organizirao sam tamo obranu, utvrdio položaje, sve okruženje je palo, ali Rama nije, s ponosom kazuje Anđelić.

Uvjeren je da ga je u svim bitkama sačuvao samo dragi Bog, da zajedno sa suborcima, svjedoči o svim tim strahotama.
Kad smo iz pakla Vukovara uspjeli izvući živu glavu, za nas više nisu postojale nikakve prepreke i opasnosti. U Vukovaru je ostavljena najveća grobnica Hrvata. Poslije Vukovara, gdje god sam bio, sve je bila šala u odnosu na Vukovar, stvarno se ništa ne može usporediti s onim što smo tamo prošli.

Pitam ga, smatra li se hrabrim, a on mi odgovara: Više ludim. Tamo odakle su pametni bježali, ja sam išao. Sigurnije smo se osjećali što smo im bili bliže na 15-20 metara. Bio sam spreman poginut za svoju Domovinu. I da moram, sve bih ponovio. Karijera u vojsci me nije nikada zanimala. Poslije Vukovara se napredovalo po poznanstvima u Zagrebu, a ne po tome tko je što bio u Vukovaru. Ja sam samo govorio istinu, pa mi se to obilo o glavu. Ali nije mi žao, ja sam ipak, poslije svega, sretan čovjek. Imam obitelj, dvoje odrasle djece, unuka Patrika koji se sav dao na mene. Živim u Zagrebu, ponekad odem u Poreč gdje imam svoju malu barku. Tamo puni svoje baterije, ne zaboravljajući nikada svoje suborce: Za mene je svaki moj vojnik bio general.

Za sebe kaže da je obični čovjek, seljačko dijete koje je stalo u obranu svoje Domovine. Nikada se nije predavao i neprijatelju nikada nije dao do znanja s čime raspolaže i koliko snaga ima s druge strane. A uvijek se držao kao da ima najmoćnije i najbrojnije snage za obranu. Ima pet odličja, ali mu ona ništa ne znače nakon smrti predsjednika Tuđmana i ministra Šuška, jer je braniteljska žrtva totalno obezvrijeđena. Zato je svaki dan u Savskoj 66 u Zagrebu, jer je nedopustivo izjednačavati žrtvu i agresora kao što to radi današnja vlast. Narod, kaže, ne zna pravu istinu. A istina je da je temelj hrvatske države Domovinski rat. Zato nitko ne može hrvatske branitelje stavljati u isti rang s agresorima!- zaključuje Ivan Anđelić Doktor. Čovjek s kojim možete satima razgovarati, a da vam to nimalo ne dosadi niti postane naporno.

Snježana Šetka

Antun Ivanković iz Tovarnika o njemu  je snimio film.

Nedostaje samo njegova priča pretočena u knjigu.

Op.S/I: Ivan je piše.Biti će to prava poslatica, za sve Hrvate i Hrvatice, Domoljube iz Hrvatske i svijeta!

S/I

 

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: