Novo!

Zaboravljeni Hrvatski sinovi…

Sanitetska ekipa Krmače

U Bogdanovce sam dolazio na poziv motorolom, kroz kukuruze, i lenijama po ranjenike. U tom selu su bili mahom Vinkovčani, moji prijatelji, i sugrađani. Prvu intervenciju u Bogdanovcima sam imao na moj rođendan 20.09.1991 kada sam pozvan pokupiti ranjenika. Ranjenik je bio Mesud Šabanović, koji je bio zapovjednik Brođana, koji su tamo bili.  U pitanju su bili “Šimini Anđeli”.
Dovezao sam se do vozila dr. Husara, koje je kasnije izgorilo u Nuštru, pored kojeg je ležao Mesud, sa odbijenim potkoljenicama. Bio je u nesvijesti i šoku. Blijed, i znojna lica. Dr. Husar mu je davao infuziju, a vozač je bocu sa infuzijom držao u ruci visoko iznad svoje glave.
mesud1 (1)
Unijeli smo ga u Dodge, i odvezao sam ga u bolnicu. Mesud je danas živ i brigadir je po činu. Taj je čovjek dao više za Hrvatsku nego mnogi, ali ga danas napadaju zbog vjeroispovijesti, te imena i prezimena. Osporavaju mu mnoge stvari u životu, i dan danas. Neka mene pitaju i sudionike događaja u kakvom stanju smo ga pronašli, ako već ne mogu sa njim pričati jer je druge vjeroispovijesti!
Kada su pali Bogdanovci dočekivali smo noćima u Nuštru i vozili u Vinkovačku bolnicu one koji su bili ranjeni i umorni, izgladnjeli…Posebno se sjećam jednog Đakovčana kojeg sam upoznao na Stadionu u vodu Roberta Bosaka…Sa Robertovim vodom smo trebali ići na smjenu u Sarvaš. No u međuvremenu je Sarvaš pao u ruke četnika.
No kako je kroz moj život prošlo tisuće i tisuće lica i ljudi, nisam zapamtio ime. Taj mladić imao je maramu oko vrata koju mu je cura dala…Ništa tu ne bi bilo čudno, da tog mladića, gardistu, nakon što se probio u Nuštar, nisam prepoznao samo po TOJ marami, koju je imao oko vrata još uvijek. Ostalo nije bilo na njemu za prepoznati.
Lice mu je bilo pepeljasto, sivo, a rana od metka na nozi mu je jako smrdila, jer je dobio plinsku gangrenu. Odvezao sam ga u Vinkovačku bolnicu, i nikada ga nisam više sreo.
Tek mnogo godina kasnije, čuo sam da je ostao živ i da je iz Vrbice, pored Đakova. Rekao mi je to Dražen Bogdan, koji ga poznaje, inače Đakovčan.
Teško sam podnosio pad Bogdanovaca, tragediju koja je zadesila žitelje sela i pogibije prijatelja i bojovnika, uostalom kao i svak od nas Domoljuba i Bojovnika. Slutilo se, da će i Vukovar pasti, ako se ne probijemo u njega. Tri proboja su bila. Svaki puta stopirano od nekoga…
Tih dana sam i sam završio u Mikanovcima u bolnici, zbog tjelesne iscrpljenosti. Slabo sam jeo i pio tih dana i noći. Svakodnevne intervencije, pod granatama, i paljbom odnosile su svoj danak. Pitanje je samo bilo, na kojoj će granati pisati naše, moje, ili njegovo ime. Svaka vijest koja je stizala do mene, je bila potresna i teško shvatljiva za današnje stanje mira i za nekoga tko nije osjetio na svojoj koži. To su tragedije i smrti. Svaku noć. Svaki dan.
U Mikanovcima sam sreo Iliju Zirduma, Vinkovčana, prijatelja, bojovnika iz Bogdanovaca. On se uspio probiti iz okruženog sela, do Nuštra. Imao je bradu dosta veliku, i bio je sav izrešetan od metaka. Ali živ!
Bilo je to vrijeme, kojeg se kao i danas sjećam sa tugom jer su mnogi poginuli i bili ubijeni. No kad znaš i kada si svjestan, da su neki ljudi još uvijek živi koji su sudionici tih događaja 1991 godine, nekako je lakši taj teret kojeg nosimo svi mi.
A danas nekakve političke struje, nazovimo ih pravim imenom: četnici, komunisti, uhljebi, političari, dezerteri i ratni profiteri te oni koji su svoje bogatstvo stekli ili donijeli u opancima i šubari, pljuju po preživjelim Bojovnicima. Ne daju poštovanje niti mrtvima.
Nikad prodan Domovini odan!
Stric Ivan!
Stric Ivan!
error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: