Novo!

Život je promašen ako nismo poslužili kao inspiracija drugome

Prekrasno razmišljanje od naše Eve Kirchmayer Bilić: ‘Život je promašen ako nismo poslužili kao inspiracija drugome.’ (fra Jozo Grbeš) Već danima, točnije od spomendana Zvonkovog prelaska u Vječnost 1. rujna u crkvi sv. Mati Slobode, (u kojoj su upisana imena njegovih mlađih suboraca, hrvatskih heroja i junaka iz Domovinskog rata), budim se i uspavljujem s ovom fra Jozinom rečenicom. To je to, pomislih: obraćenje – smisao kršćanstva; Uskrs koji nas mijenja, trajno. Nadahnuti drugoga znači i sâm se obratiti i obraćati druge.

Smisao života svakoga od nas biti je nadahnuće ljudima koji nas okružuju. Zvonko je ta i takva inspiracija. To obraćenje. Taj preokret, snaga, nada, odlučnost, odvažnost, dosljednost, ustrajnost, potpunost. Zapravo: Ljubav. Zvonko jest inspiracija. Meni i mnogima. Ponizno, kako to samo ona može, inspiracija je obuhvatila i Julie – koja je i sama postala inspiracijom. ‘Svaka bi žena uz takvog čovjeka’ s osmijehom je odgovorila na upit, ‘bila takva.’ ‘Vidjet ćeš, svidjet će ti se jako’, ponovno čitam Julieninu poruku u subotu ujutro, prije puta za Rovanjsku, na svečanost otkrivanja prvog spomenika Zvonku.

Radujem se svakom susretu s njom. Dok vozim prema šatoru u Savskoj, prebirem u mislima sve koji su me inspirirali i propitkujem se, prepoznajem li, vidim i čujem i danas one koji to čine..? Pozdravljam hrvatske branitelje, obećajem im prenijeti njihove pozdrave Julie. Hrvatski barjak s potpisima branitelja 100% za Hrvatsku je (uvijek) sa mnom. S tetom i njezinom prijateljicom krećem put Rovanjske.

Rovanjska.

Nisam prije znala niti čula za nju. A Jasenice znam po tome što mi, vozeći po prekrasnoj autocesti i tunelu sv. Rok, svaki puta zastaje dah u trenutku kada se, nakon moćnog Velebita, preda mnom otvara predivna Dalmacija i Zadarsko zaleđe, more… Prisjećam se…te godine, 2008., kad je Zvonko napokon došao, slobodan, u svoju sanjanu slobodnu Hrvatsku, putovala sam Jadranskom magistralom prema Čavoglavama i Kninu. Rekoh si tada: prolazimo kroz Jasenice i Rovanjsku, idemo potražiti Zvonka i Julie!

Parkirali smo i u obližnjem kafiću pitali, koja je njihova kuća. ‘Pa parkirali ste točno ispred nje’, odgovorio nam je mladić. Gledala sam mirisne borove, obalu, more, kuću i tada prvi puta smještala u stvaran prostor nedavno pročitane prizore iz Julienih knjiga ‘Ljubavnici i luđaci’ i ‘Tvoja krv i moja’. Julie i Zvonko nisu bili tamo tada. Mi smo nastavili put Knina, i u trenutku dok sam obilazila muzej, na Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti, nazvao me Zvonko…zažmirila sam, slušala ga, upijala njegove riječi, glas.. Rovanjska 2015. Na istom mjestu zastajem. Providonosan je bio Julienin odabir toga posebnog malenog dalmatinskog mjesta kada je trajno doselila u Hrvatsku. Malena Rovanjska, nad kojom već više od tisućljeća bdije sv. Juraj, mučenik iz Palestine, kojemu su već u 4.stoljeću u Siriji posvećivane crkve. Crkvica sv. Jurja, koji je pobijedio zmaja, smještena uz samu obalu, od stoljeća 9. živi s narodom Rovanjske (in Rawna), biser je, kažu, starohrvatske sakralne arhitekture, srodan s ljepoticama sv. Križa u Ninu i sv. Pelegrin u Savru.

U Domovinskom obrambenom ratu okupirano područje, sravnano sa zemljom. Znakovito je da je Zvonko odrastao na tlu rodne mu Gorice, u kojoj je crkva sv. Stjepan Prvomučenika (!) na temeljima istome svecu posvećene ranokršćanske bazilike također iz oko 4. stoljeća.

Malena Rovanjska – nad kojom se uzdiže silan div Velebit sa svojim vilama. U njezinoj blizini najljepši su hrvatski nacionalni parkovi, rijeka Zrmanja, Modrič špilja… Uistinu, Julie, američka Hrvatica, ili hrvatska Amerikanka, pronašla je predivnu Rovanjsku. Od 5. rujna 2015. rovanjskoj rivi, uz more, trajno je uprisutnjen Zvonko. Ponizan poput Rovanjske i div poput Velebita, sjeo je u njezino središte, nasuprot sv. Jurju. Lijep i stamen poput ljepote drevne Domovine kojom je obgrljen. Obasjan najljepšim nebom, oblacima i bojama izlazaka i zalazaka sunca, zagrljen morem i valovima koji ga, nošeni vjetrom, nježno svojim kapima miluju i dozivaju, bude ga iz njegovih misli i razmišljanja…kada je kao dječak pješice svladavao planine da bi ugledao more, ili o Matošu po čijim se stihovima još u djetinjstvu zavjetovao Domovini.

Prizor pred kojim zastaje dah.

Prizor pred kojim ostajem nijema.

Prizor pred kojim protrnuh.

Poslijepodne je odmicalo. Skupilo se mnoštvo Zvonkovih prijatelja, rodbine iz rodne mu Gorice, branitelja i štovatelja iz Domovine, BIH, iseljeništva. Krasnoslovile su čudesne Žene iz Domovinskog rata – Zadar, mladići i djevojke u hajdučkim, goričkim nošnjama, koji su poput znaka – spoja prošlosti i budućnosti, stajali uz Zvonka, pjevače iz klape Bratovštine sv. Stipana Prvomučenika Gorica – Sovići, klapa Condura iz Nina, fra Jozo Grbeš, g.Tihomir Dujmović… Načelnik Jasenica g. Martin Baričević Zvonkov je brončani lik nazvao stalnom uspomenom ali i opomenom budućim naraštajima kako nam bez ovakvih ljudi nema budućnosti. Zaželio je da iz Rovanjske započne spomenički niz kojim će se kao dragulji kititi hrvatska mjesta i gradovi, jer Zvonko Bušić, njegovo junaštvo, žrtva i ljubav za Hrvatsku, zaslužuje ulicu u svakom mjestu.

Prekrasna je i pročitana poruka Predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović koja je u svom pismu istaknula kako će lik i djelo Zvonka Bušića Taika imati posebno mjesto u dugoj borbi hrvatskog naroda. Nebo nad Rovanjskom je mijenjalo i igralo se bojama, sunce je u toj ljepoti zalazilo, oblaci su, nošeni vjetrom, prvo polako, pa sve brže, plesali čudesni ples po Nebu.

Ugledah slovo Z koje su oblaci oblikovali i ubrzo tamni oblaci, olujni vjetar i ledena kiša prekriše sâm kraj Velebitskog kanala. Svi se rastrčaše pronaći zaklon.

Zvonko načas ostade sam. Okupana i osvježena kišom, Rovanjska je zablistala u blistavim obrisima predvečerja. Prekrasna Julie i g. Baričević otkrili su brončani Zvonkov lik, djelo mladog akademskog kipara Maroja Batića, kip do tada zamotan u plavu boju mora i omotan vrpcom u bojama hrvatske trobojnice. Dirljiv prizor Julieninog smješka i nježnih dodira koje mu je upućivala.

Pjesma.

Mnoge pjesme.

Od Lijepe naše Domovine, himne Republike Hrvatske do onih Zvonkovih najdražih: Moja Hercegovina, Dok Neretva teče, Sine, Croatio iz duše te ljubim, Lijepa li si, Jedna je Hrvatska.. Strpljivo, do kasno u noć, svi su čekali na red stati, sjesti, zagrliti, dotaknuti i pomilovati Zvonka, donijeti mu cvijeće i svijeću, snimiti uspomenu, trenutak.

Sjedam pokraj Zvonka. Primam ga pod ruku i zagledah se u njegove oči.. U tom trenutnu vidjeh sve naše susrete, razgovore, upravo tu njegovu gestu, izraz lica, pogled u kojem je blagost i odlučnost, poziv na suradnju, razgovor…stavljam mu hrvatsku zastavu u ruku…a on me gleda i kao da mi povjerava i govori Thompsonove stihove: „…sve bih dao da je vidim ponosnu i lijepu k’o u snovima…ja sam duša hrvatskih ratnika, domovinu tražim i stijeg što se vije…i mojom je krvlju ona natopljena, a duša nema mira, traži je…’ Zvonko tu čeka, poziva, osluškuje, govori. Poziva svakoga tko dođe u Rovanjsku, tko onuda prolazi, zove ga svojom ispruženom rukom i okrenutom mu glavom: dođi, sjedni pokraj mene. Njegova ruka je ponuđena, otvorena, a lice i oči plijene. Netremice zagledana, u ovome remek djelu mladića-umjetnika, vidim sve ono što je Zvonko bio: jednostavnost, skromnost, poniznost, strpljivost, upornost, čvrstina, odlučnost, odvažnost. I nada. Zvonko je tu sjeo i odlučio (te) pozvati. Na razgovor, na promišljanje: stani, ne juri, sjedni i promisli prijatelju, putniče, susjede, mladiću: kuda ideš, kamo si krenuo, odakle dolaziš, tko si, što si, kamo ćeš…?

Imaš li ideale, tražiš li Istinu? Domovina Hrvatska treba ljude koji stoje uspravno, koji se ne boje, koji znaju tko su. Bježiš li od odgovornosti? Ostavljaš li dom, obitelj, Domovinu? Što možeš učini za nju? Probudi se! Gdje ti je snaga, duh? Jesi li original ili tek bezlična kopija?!

Grlim mladog Maroja, autora ovoga remek djela, ne vjerujući da Zvonka nije poznavao, niti puno o njemu znao, te mu u suzama pokušavam izreći i opisati svoj dojam i doživljaj. Po povratku, sređujući dojmove, ponovno prebirem fra Jozine riječi: ‘Ako nećemo slijediti heroje i junake, koji imaju snagu, koji su inspiracija, koji nas podsjećaju tko smo, koji nas pozivaju da budemo originali, a ne kopije, da budemo kao heroji i junaci koji uspravno stoje i ne boje se, koji se uvijek nadaju, koji vole, koji su izdržljivi, koji ne traže ništa za sebe, da budemo ljudi koji stoje i koji su spremni ići naprijed, koji mogu sve, jer vole…ako, dakle, njih – heroje, nećemo imati, prepoznavati i slijediti, tâ koga ćemo onda?!

Država koja nema heroja, nema ni budućnosti… sposobnost jednog čovjeka uzdignuti se iznad svog vremena i prilika i učiniti gotovo nemoguće… susret je dar – kada susretnete određene ljude, ljude poput Zvonka, dobivate više od svih iščitanih knjiga i informacija, i taj susret vas mijenja…ići novim putevima kojima nitko nije prošao…živjeti i umrijeti za ciljeve koji su viši od nas samih…sjećanje i povijest bude u nama inspiraciju da i mi nešto sada i ovdje učinimo…naš Dom je ovdje. Jer ovdje započinje naša priča.’ Hvala ti Zvonko. Jer si inspiracija.

Napisala:Eva Kirchmayer-Bilić

Prenio:Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!

error: Content is protected !!